Nezbilj wrote:Ahmmed wrote:
Nije se teško složiti sa značajnim dijelom napisanog. No, mislim da imamo problem sa dijelom posta koji si boldirao:
Bošnjaci su se , itekako, u vrijeme osmanske vladavine, skoro u potpunosti identificirali sa osmanskom carevinom, osjećali se njenim sastavnim dijelom, masovno se, nakon njenog odlaska sa naših prostora,iseljavali u Tursku. Tačno je da su sačuvali svoj jezik, ali više zaslugom samih Osmanlija i njihovim nepotenciranjem turkizacije naroda na osvojenim područjima.
Zbog pune identifikacije sa osmanskom carevinom, kako vladajućeg bošnjačkog sloja tako i ostatka naroda, Bošnjaci su i kasnili sa nacionalnom i etničkom emancipacijom, kaskajući u tome dobrano za Srbima i Hrvatima.
U ovoj priči, dakako, ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je bošnjačkom begovatu glavni interes bio očuvanje posjeda, te se jedino pitanju agrarne reforme prilazilo ozbiljno, dok su sva ostala pitanja, koja su se odnosila na ,kako rekoh, na afirmaciju bošnjačkog etnosa bila marginalizirana, što je ostavljalo i više nego dovoljno prostora za različita mešetarenja sa strane.
No, da se vratimo glavnoj poenti ove teme:
Mislim da niko ozbiljan ne treba odbijati sve benefite koje, u jednom dijelu, donosi turski diplomatski angažman u ovom dijelu svijeta i ti si te benefite vrlo temeljito i sistematski naveo.
Ja sam samo želio reći da Bošnjacima, Ankara ne smije biti ono što je našim susjedima Beograd, odnosno Zagreb. A bojim se da usljed različitih vrsta frustracija, kojima su bošnjaci izloženi posebno u dva zadnja desetljeća, stvari jednim dijelom idu u tom pravcu.
I mislim da ovu romantičnu priču o vječnom i nedodirljivom prijateljstvu Turaka i Bošnjaka, treba zadržavati na nivou ličnih, rodbinskih veza ( zbog velikog broja Bošnjaka i njihovih potomaka u toj zemlji), ali i jakih kulturoloških veza.
No, na polju politike, potpuno i bezrezervno se predavati turskom zagrljaju,nije najuputnije. Jer, bez obzira na promijenjene okolnosti, historija je nabolja učiteljica.
Kada je u pitanju tvoja ocjena odnosa Bošnjaka prema osmanskom carstvu iznio si dosta neistina i generalizacija.
Prije svega osmansko carstvo nije bila nacionalna država poput današnja Turske već mulinacionalno, transkontinentalno carstvo podjeljeno na regije i religiske skupine milete. Dakle osjećaj pripadnosti osmanskom carstvu je nešto potpuno drugo od osjećaja pripadnosti odnosno kako kažeš poistovjećivanja sa Turskom nacijom i nacionalnom državom danas. Kada je u pitanju individualni identitet Bošnjaka u osmanskom carstvu tu nema nikakve dileme obzirom da su se uvijek nazivali Bošnjacima i od strane osmanlija stranaca odnosno Turaka i u smislu samoidentifikacije. Turcima su Bošnjake nazvali jedino Srbi i to u pogrdnom smislu tokom 19 vijeka dok je u dokumentima zvanično uvijek korišten naziv Bošnjaci čak i u Načertanju. Imajući u vidu veličinu i moć osmanske imperije tokom njene četristogodišnje vladavine na više kontinenata nije čudo da su ne samo Bošnjaci već i mnogi drugi narodi vidjeli Carigrad kao glavni grad carstva jer on to i jeste bio i što su carstvo smatrali vječnim obzirom da za mnoge generacije ono to i jeste bilo.
Međutim ako posmatramo odnose Bošnjaka prema centralnoj vlasti kao što znamo do animoziteta u odnosima došlo je već u 18. vijeku odnosno nakon Banjalučke bitke, a kulminacija frontalne borbe za autonomiju Bosne bio je ustanak Huseina Gradašćevića 1830. godine. Ovaj ustanak podržala je večina bosanskog plemstva (osim Hercegovačkog kapetana Ali paše Rizvanbegovića) kao i naroda a tokom ustanka došlo je i do prvih direktnih vojnih sukoba sa osmanskom vojskom.
Nakon gušenja ovog ustanka odnosi između Bošnjaka i osmanlija su do kraja zategnuti naročito zbog stalnih progona istaknutih bošnjaka za vrijeme Omer paše Latasa kao i nameta što je uzrokovalo brojne ustanke i progone tokom ostatka osmanske vladavine u Bosni. Bošnjaci u ovom periodu počinju koristiti novi izraz Turkuša za sve što je osmansko. Međutim jačanjem susjedne Srbije i njenim progonom muslimana odnos bošnjaka prema osmanskoj carevini promjenio se u toliko što su je postalo jasno kakva ih sudbina čeka ukoliko dolju pod vlast druge kršćanske zemlje tako da je dolazak Austrije dočekan u strahu od mogućih progona i pokrštavanja.
Međutim Bošnjaci su tada poručili sultanu da je "Bosna njihov vatan (domovina) i da sultan može dati Stambol, ali ne Bosnu". U Sarajevu je prije okupacije formiran Narodni odbor koji je formirao svoju vlast i organizovao oružani otpor okupaciji suprotno odluci i naredbama osmanlija. Bošnjaci su se s pravomosjećali izdati od strane Turaka ali ne zato što više neće biti dio carstva već zbog toga što nisu onemogućili Bošnjacima da grade vlastitu državu kao što su to omogućili Srbima i Crnogorcima već su bosansku autonomiju ugušili da bi nakon toga Bosnu predali drugoj carevini. Tumatčiti iseljavanje Bošnjaka ljubavlju prema Turskoj kao svojoj matičnoj domovini je krajnje licemjerno. Razlozi za iseljavanje u prvim desetljećima AU vladavine su bili mnogobrojni.
U prvim godinama je i sama okupaciona vlast podržavala iseljavanje obzirom da je u tom periudu AU imala politiku koloniziranja BiH doseljenicima iz Hrvatske kojih je prema zvaničnim AU statistikama naseljeno oko 60.000 koliko je prema tim izvještajima u istom periodu i iseljeno Bošnjaka. MEđutim smatra se da je ovaj broj sviše mali i da je broj iseljenika sigurno premašio 100.000. Procentualno broj muslimana se smanjio sa 38,73% prema popisu iz 1879. na 32,25% 1910. godine dok se udio katolika popeo sa 18,08% 1879. na 22,87% 1910 godine. U zahtjevima za iseljavanje koji su se podnosili AU vlastima morao se navesti razlog iseljavanja tako da se prema izvještajima AU vlasti kao posebni razlozi iseljavaja ubrajaju: "strast za dobitkom, religiozni fanatizam, sujeverna odvratnost prema nemuslimanskoj vlasti i otpor vojnom zakonu, averzija prema pravnoj državi koja za mnoge znači okove a ne korist, ekonomski položaj, seoba poznanika, čežnja za Turskom i zanos za nacionalnu ideju, školovanje djece, rođaci, bavljenje trgovinom i traženje namještenja u Turskoj, loša zemlja za obrađivanje, nada u bolju zaradu, kuluk i rabota." Za doseljavanje je također bila zainteresovana i Turska pa je u Kosovskom vilajetu postavljala mudžahirske komisije i davala im novčanu pomoć a u budžetu Porte 18882. predviđeno je 1.000.000 zlatnih lira za pomoć doseljenicima.
Dakle Ahmmede na ovome boldiranom što si naveo mogao bi ti pozavidjeti i Rajko Vasić tako da se zaista pitam iz kojih udžbenika si ti učio istoriju. Smiješno je uopšte pomišljati da bi Ankara mogla Bošnjacima ikada biti ono što je Srbima i Hrvatima Zagreb i Beograd. Carigrad je možda nekada i imao priliku za to ali obzirom da su se istorijske okolnosti odigrale na sasvim drugi način danas niti u budučnosti za to nema nikakve šanse. Ne znam odakle ti ideja da Bošnjaci idu u pravcu poistovjećivanja svojih nacionalnih osjećanja sa Turcima. Takvo nešto mogao si možda čuti iz Hrvatskih medija nakon utakmice sa Turskom ali si trebao biti na utakmici BiH : Turska pa bi ti stvari bile puno jasnije.
Što se tiče priče o romantičnom prijateljstvu mislim da si me pogrešno shvatio. Nema tu bog zna kakve romantike ali činjenica je da Turci i Bošnjaci imaju dosta toga zajedničkog. Prvenstveno tu je islam a zatim i dosta zajedničke kulture i zajedničke istorije. Sve ovo je dovoljna osnova za uspostavu prijateljskih i srdačnih odnosa kakvi vladaju među saveznicima i partnerima.
zacudit ce te odgovor koliko ih je bilo...neki su jos uvijek tu... 
, ovdje ću stati.