U menzi se redovno nazdravljalo. Mi seprembarci slušamo "prijatno decembar", "Prijatno majska". Jedan iz POČ-a, gujo ko i mi, još nam opasači svjetlo smeđe boje dreknu iz svog glasa "Prijatno septembar" u tom trenutku iz hiljadu grla "Hvala klaso". Jadnik je slijedećih 7 dana ribao klozete pod maskom jer su mu proljevali litre i litre solne kiseline a zatvorili prozore da se ne vjetri.
Zbog ovoga je kod nas samo najstarija imala pravo da se folira.
A kad već pomenu masku i taj gumeni čep na izduvnom ventilu maske:
običaj kod drila je da te tjera da trčiš uzbrdo, kopaš, i radiš sve moguće nepodopštine pod maskom. Naravno protok zraka kroz onaj filter jedva je dovoljan da te snabdijeva kod normalnog koraka, pogotovo što ti ga zasite raznim suzavcima i dimovima na obuci, tako da ti negdje na pola roka dođe na 50% kapaciteta, a ne daju ti da staviš rezervni dok se ne naredi. I naravno šta ćemo, prvo smo vadili tu gumicu da možemo disati, ali onda su nam počeli bacati i otrove, tako da onaj ko nema gumicu najebe ko žuti, plus što još dobije kaznu od oficira poslije. tako smo se dosjetili da tu mekanu gumicu samo podvijemo i pritisnemo onim gumenim čepom koji stoji kao zaštita otvora. Tako imaš normalan protok zraka, a ako bace otrov, dovoljan je samo mali dodir tog čepa da se ona gumica sama oslobodi i vrati na mjesto.
a u vezi sa otrovima ima ekstra skeč:
bili mi na Kalniku, završna vježba. 7 dana horgalo, ratovalo se, vrlo malo spavalo i jelo, smrdljivi, umorni dočekasmo večer uoči povratka u bazu. ocjena vježbe odlično, pukovnik, načelnik garnizona pohvalo četu, kepiju lale iz ušiju pa oko glave rastu. Ostalo nešto te municije sa otrovima i pošto je to trebovano iz garnizonskog magacina nije se smjelo vratiti jer će ispasti da nismo radili koliko smo trebali, i kepi da ne minira sam sebe, naredi da se municija uništi tako što će se sva aktivirati u nekaku jarugu. I tako nas 20 i kusur, stavili maske, zajmili ona dva sanduka, suzavci i zagušljivci-nadražljivci. vadi osigurače bacaj u jarugu. otrovi su teži od zraka pa ostali u jarugi kao magla, a ljetno veče bez i najmanjeg vjetra nam je davalo sigurnost da oblak neće krenuti na nas.
Otišli mi na večeru, dobili dopuštenje i da zapalimo logorsku vatru i malo krompira iz kuhinje, neko je odnekud donio i par paketa kobasica, tako da je svako dobio po jednu, ma nema - Jamboree pravi, samo što nismo počeli pjevati izviđačke pjesme.
Kad putem se ukazaše nekakvi farovi, i vidimo da je taj neko u gadnoj žurbi. Kepi nabaci šapku, popravi uniformu, kaže nama, sredite se malo, možda je pukovnik.
Stiže kampanjola, iz nje izleti nekakav major i pod gas-maskom. I vozač isto ima gas-masku. Šta je ovo, jbt.? Da nije opet Černobil (bio 3 mjeseca prije ovoga).
Kad je major vidio da smo mi bez maski, skide i on svoju i poče grmiti, pola ga nismo razumjeli jer je valjda makednonac, pa je u huji i bez daha, pomiješao jezike...
Uglavnom ovako: ta jaruga u koju smo bacali otrove, spušta se lagano do nekakve "donje kasarne" (nismo imali pojma da ima nekakva donja kasarna) par kilometara odatle, tako da se njima naš oblak dovukao nizbrdo taman kad su večerali i cijela kasarna je onda povraćala, plakala, kihala... neise, desetkovali smo bataljon.
Kepi je to maestralno izvrdao, oblakom od posljednje vježbe koju su zračne struje nekako donijele njima.