Chmoljo wrote:kv99 wrote:
Upoznao sam nekoliko ljudi koji su bili snajperisti u ratu i ne mogu reci da su nesto cudniji od ostalih boraca. Ni jedan mi nije rakao da je uzivao u ubijanju vec da je radio ono sto je bilo neopohodno :" Da zaustavi neprijatelja" . Obicno su tihi, povuceni ali su obicno bili takvi i prije rata a to je obicno takva vrsta ljudi koji postaju snajperisti , tako je u svim armijama ili ratovima ( obicno su takvi i diverezanti/ izvidzaci ,ustvari i ovi snajperisti koje sam upoznao su bili u takvim jedinicama ).
P.S Pod snajperístom ne mislim na ubice sa puskama sa optikom vec na vojnike koji su svoje znanje i sposobnosti koristili protiv drugih vojnika.
ovo boldovano mi je nekako i logično. sama taktika kojom se služi snajper je takva da moraš biti naoružan strpljenjem: zauzmeš poziciju dobru poziciju i čekaš da "plijen" dođe pred tebe. a stpljenje je osobina koja je prisutna upravo kod tihih i mirnih ljudi tako da je ta osobina kod snajperista prirodna i logična.
isto tako, moraš biti lud da bi bio deminer

ili probni pilot

Postoji nekoliko definicija "Snajperiste" kao vojno-evidencijske sposobnosti VES (citaj:specijalnost unutar "struke") unutar oruzanih snaga sirom svijeta, no vrlo cesto pojmovi "Snajperista" i "Precizni Strijelac" se pobrkaju cisto iz razloga sto specificnosti oruzanih sukoba (ocit primjer oruzani sukobi tokom Agresije na BiH), u odredjenim okolnostima, zahtjevaju uporebu oba pomenuta VES-a za skoro identicne zadatke. Pritom se podrazumjeva izvidjanje neprijateljskih polozaja, neutralisanje prioritetnih ciljeva (pod-oficiri, oficiri, radio-operateri, protivoklopni operateri, neprijateljski snajperisti, onesposobljavanje osjetljivog MTS-a poput radio-relejnih i antenskih sistema, itd.).
Snajperist jeste veoma kompleksna i zahtjevna pozicija, ne postoji definisan profil u psiholoskom smislu ( u pogledu osobina licnosti sa socioloskog/drustvenog stanovista/posmatranja). Osnovne psiho-fizicke predispozicije su besprijekoran medicinski nalaz (pogotovo vid, mada u danasnje vrijeme to nije pravilo-napredni i sirokorasprostanjeni opto-elektronski uredjaji za nisanjenje i osmatranje, itd.), dok detaljniji psihijatrijski i psiholoski odredjuju da li kandidat posjeduje visok nivo samokontrole, smirenosti, koncentracije, i drugih osobina kljucnih za kvalitetnog "operativca definisanog zadatka", kako se cesto, nezvanicno nazivaju Snajperisti. Rigorozna selekcija i dugotrajna (visegodisnji) obuka sveobuhvatnog karaktera ce samo usmjeriti buduceg snajperistu na pravu "riznicu znanja", a to je iskustvo u konfliktima i sukobima razlicitih intenziteta i profila, te neprekidnu edukaciju. Vizuelno prilagodjavanje okolini (kamuflaza), maskirna disciplina u kretanju, odabiru ruta i polozaja, individualne sposobnosti savladjivanja teskih terenskih, prirodnih i vjestackih prepreka uz minimalnu izlozenost, sve to na veoma zahjevnom terenu i u svim vremenskim uslovima (arkticka hladnoca, pustinjska toplota, voda, mocvara, blato, snijeg, led, kamen, pijesak), uz minimalne zalihe vode, hrane i opreme, pritom infilitriran desetine, nekad i stotine kilometara unutar neprijateljskih teritorija..samo su neke osobine i daju jasnu sliku sta u sustini jesu snajperisti. Ne treba ni spomenuti da njihova uloga u izvidjanju je cesto presudna, a samim tim neophodna i konstantna edukacija u prepoznavanju sofisticiranih elektronskih sredstava komunikacije i infrastrukture, kompleksnih borbenih sistema (helikopteri, avioni, brodovi, sistemi zemlja-vazduh, zemlja-zemlja, itd.) i njihovih pripadajucih komponenti koje navode na svrhu i cak taktike koristenja i efikasnost na frontu, daje refleksiju na karakter, sposobnosti i kapacitet koji takvi operativci posjeduju.
Jasno je da je takvih, tokom Agresije u BiH, na svim stranama u sukobu, bilo relativno malo. Zakljucak je, u ratu u BiH bilo je relativno mali broj snajperista, a veliki broj preciznih strijelaca koji se nisu obazirali na cinjenicu sto su njihovi polozaji manje-vise poznati (pogotovo na srpskoj strani-primjer Grbavica Shopping, zgrada Vodoprivrede-danas USAID, Metalka, itd.) i locirani u nivou sprata zgrade ili par stanova. Vrlo cesto, njihovo djelovanje je bilo predvidljivo i po mjestu i vremenu, ignorisali su sva zlatna pravila taktickog prezivljavanja snajperiste, i u sukobima u kojima su obje strane manje-vise opremljene jednakim sredstvima atriljerije i vatrene podrske, takvi "amateri" na bi opstali dugo. Normalno, kako je rat odmicao, obje strane (konkretno u Sarajevu) zivotima su placale greske, i lekcije su naucene.
Sad, koliko su "snajperisti" snaga bosanskih Srba imali ljudskosti i morala, nije potrebno o tome govoriti. Napisane su knjige, ispunjena groblja djecom, zenama i starcima, i postoje cijele serije vjerodostojnih prica o igrama srpskih monstruma na Sarajevskim raskrsnicama tokom opsade. Nesumljivo, mada u puno manjoj mjeri, srpski civili su osjetili gnjev snajperista sa zgrade Skupstine, Bristola, par zgrada na Dolac Malti, i nebodera na Trgu Heroja.
Bitno je znati da su u osnovni, istinski snajperisti posebna sorta unutar vojnih formacija, dugotrajna izolovanost tokom obuke i rada, cinjenica da su usamljeni u operacijama duboko iza neprijateljskih linija, svjesni ogromnog psiholoskog faktora koji sire medju svojim zrtvama, vizualizacija agonije i straha koji izazivaju medju svojim zrtvama i dubokih posljedica koje ostaju..sve navedeno ima za posljedicu da ih ohrabruje da budu nazalost jos efikasniji. Tesko je procjeniti reakcije i posljedice, kao i promjenu rezonovanja, moralnih vrijednosti i vrednovanja zivota nakon sto je snajperista formiran, tj. nakon sto je izlozen i direktno angazovan u borbenim aktivnostima. Dodajmo jos tome licne traume, pogodjenost smrcu ili stradanjem clana porodice, prijatelja, itd...dobijemo recept za teski horor film u stvarnosti, pogotovo tokom ratova kakvog smo imali iskustiti u BiH.
Jedan od niza razloga zbog kojih se snajperisti ne zarobljavaju, vec nakon teskih mucenja i intenzivnog islijedjivanja i ispitivanja (jer su zlata vrijedni-puni informacija), likvidiraju, bez izuzetka.
Nekoliko prominentnih taktickih curicullum-a za snajpersko djelovanje u urbanim sredinama je sacinjeno od prikazanih tehnika u toku Opsade Sarajeva, jedan od najznamenitijih primjera je restricted manual USSOCOM JFK SWC, koji detaljno obradjuje ovu temu i skoro u potpunosti je prenio iskustva snajperista u Sarajevu 1992-1995 i Mostaru 1993.
Imali smo priliku vidjeti, osjetiti (na svojoj kozi, nazalost) djejstvo raznih oruzja (i orudja) koje po namjeni nikad nije bilo konstruisano da djeluje prvenstveno po zivoj sili (koristenje 20mm i 30mm protivavionskih topova, da ne govorim o 12,7mm i 14,5mm teskim mitraljezima). Masivna upotreba teskog pjesadijskog oruzja, i skoro neiscrpan izvor visoko-kvalitetne i precizne municije (skladista bivse JNA) napravilo je haos u ratu u BiH, koji je, ma koliko to ruzno zvucalo svima nama, mogao biti mnogo, mnogo gori.
Snajperska kampanja snaga bosanskih Srba tokom Opsade Sarajeva je dokazana i u smislu organizacije i naredbodavne strukture. Unutar VRS-a bila su formirana odjeljenja ciji je zadatak bio "prekid komunikacija snadbjevanja, onemogucavanja kretanja z/s, neprekidno djejstvo i ometanje svih aktivnosti na liniji i u pozadini fronta", itd.. Jasno, direktno su izdavana naredjenja "da se radi iskljucivo po zivom mesu"(konkretno se misli na civile), a poznat je i primjer krsenja primirja od strane generala ratka Mladica kada je licno djelovao iz puskomitraljeza M-84 po tramvaju, iznerviran "vozanjem balija". Pored ovih jedinica, sve formacije od nivoa desetina pa nagore, bile su masivno naoruzane standardnim JNA-deklarisanim "snajperskim" puskama tipa M-76, poluatomatskim puskama povecane preciznosti, opremljene dnevnim nisanima 4x optickog uvecanja, efikasnog dometa do 600m, mada su zabiljezeni i potvrdjeni pogotci do 800m i u nekim slucajevima i preko tih vrijednosti. Broj ovih pusaka koristenih u toku Opsade Sarajeva ni danas nije poznat, a sigurno da premasuje nekoliko hiljada. Upravo masivna rasprostranjenost, lak pristup i relativno lako i jednostavno rukovanje ovim oruzjem je intenziviralo, barem u pocetku, snajpersku nocnu moru u Sarajevu. Nocno djejstvo je takodjer bilo omoguceno koristenjem pripadajuceg pasivnog nocnog nisana, kao i koristenjem namjenskog prigusivaca-razbijaca zvuka, koji je takodjer solidno skrivao plamen iz usta cijevi. Ove puske unosile su teror medju civilnim stanovnistvom u Sarajevu, pogotovo u naseljima Dobrinja, Vojnicko Polje-Nedzarici, Hrasno, Hotonj, zbog blizine naselja linijama fronta.
Naravno, isto oruzje u rukama branilaca Sarajeva je zagorcavalo zivot vojnika VRS, a djelomicno i civilnog stanovnistva Grbavice, Vraca, Dobrinje, Vogosce, itd.
Pored puskomitraljeza M-84, nazvanog "Sijac Smrti" od strane gradjana Sarajeva koji su terorisani ovim veoma efikasnim oruzjem, bilo je mnogo lovackih pusaka "egzoticnih" kalibara, koje su bile opremljene kvalitetnim optickim nisanima, efikasnog preciznog oruzja na malim i srednjim distancama (do 300-400 metara).
Pojava Ruskih, Rumunskih, Ukrajinskih, Grckih i inih placenika i dobrovoljaca te "vikend-cetnika" iz susjedne Srbije na strani bosanskih Srba je intenzivirala snajpersko djelovanje po glavnom gradu, koje je u tom trenutku nazalost postalo i efikasnije, zbog aktivnog angazmana eksperata u tom polju, cesto porijeklom iz gore navedenih zemalja.
Prava lavina "nemogucih pogodaka" i improvizovanih taktika tokom Opsade Sarajeva pokrenula je ozbiljne analize specijalistickih odjela za razvoj taktike i borbe u urbanim sredinama, u kojima su prednjacili Francuzi (DGSE i poseban detasman Legije Stranaca, stacioniran na aerodromu, dio u kampu u Skenderiji), djelomicno Britanci (14 INT), a nakon rata najintenzivnije su radili Amerikanci (USSOCOM JFK SWC i jedinice iz sastava SOCOM-a).
Nesumljivo da je prisutnost specijalnih sistema velikih kalibara bilo potvrdjeno, sto kroz zrtve i okolnosti pod kojim su nastradale, sto kroz zaplijenu oruzja i kasniju predaju IFOR/SFOR-u. Snage Armije BiH su pred sam kraj rata vec izjednacile, cak i bile u prednosti po pitanju opremljenosti trupa ovom vrstom naoruzanja, Prvi Korpus je vec imao formirane namjenske Anti-Snajperske timove, 12,7mm McMillan M87 snajperske puske su stizale konvojima medjunarodne pomoci i "plavim putevima" u Sarajevo, moje misljenje je da je samo politika sprijecila rusenje par solitera na Grbavici 1995, srpski "snajperisti" vise nisu mogli bez straha djelovati po civilnom stanovnistu Sarajeva. Dodajmo i tome sporadicno djelovanje Anti-Snajperskih timova FRABAT-a, opremljenost ARBIH projektilima tipa 9K-111 FAGOT i RF-8 (istina rezervisanih za oklopna sredstva VRS, ali niko ne bi odolio da "slozi" Red Arrow sa 2km u Shopping recimo:):)).