Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Bosanac sa dna kace wrote:drzaava mal te ne nastala na genocidu i mi sad ovdje trebamo da pljesecemo i pjevamo mir mir niko nije kriv ava ava niko nije krava
a ko je po tebi prvi izvrsio agresiju...
pa Srbija sine...Srbija sine...Boze sacuvaj sta vas uce u toj genocidnoj tvorevini...strasno.....djeca vam nece imat pojma....bice 1000 puta gori od nas koji eto nismo culi za Donju Gradinu al brate znamo i za Jasenovac i Gradisku, znamo kako su ubijali odakle su sve zrtve....
u toj genocidnoj tvorevini je propagandna masinerija strasnija od one komunisticke
Bosanac sa dna kace wrote:drzaava mal te ne nastala na genocidu i mi sad ovdje trebamo da pljesecemo i pjevamo mir mir niko nije kriv ava ava niko nije krava
a ko je po tebi prvi izvrsio agresiju...
bosanac ovo je tema za odavanje poste tim nevinim zrtvama,i ja molim tebe i sve ostale bez komentara politickih,i govora mrznje...
otvori temu agresija na bih,pa cemo tu normalno bez uvreda i mrznje da razgovaramo...
ok...
ako neces nista da pises o pomenu tim nevinim zrtvama rezima ndh,molim te zaobidji...
hvala...
pozdrav
Bosanac sa dna kace wrote:drzaava mal te ne nastala na genocidu i mi sad ovdje trebamo da pljesecemo i pjevamo mir mir niko nije kriv ava ava niko nije krava
a ko je po tebi prvi izvrsio agresiju...
pa Srbija sine...Srbija sine...Boze sacuvaj sta vas uce u toj genocidnoj tvorevini...strasno.....djeca vam nece imat pojma....bice 1000 puta gori od nas koji eto nismo culi za Donju Gradinu al brate znamo i za Jasenovac i Gradisku, znamo kako su ubijali odakle su sve zrtve....
u toj genocidnoj tvorevini je propagandna masinerija strasnija od one komunisticke
bosanac otvori temu o agresiji na bih,pa da tu normalno razgovaramo...pozdrav...
ima na stotine tema o agresiji, genocidu u BiH, zrtvama i monogo jos cega toga....i nesto se ne sjecam da si tamo piso
ja samo idem logikom mnogih tih koji bi da se prica samo o jasenovackim zrtavama....i oni dodju pa ''miniraju'' teme
Bosanac sa dna kace wrote:ima na stotine tema o agresiji, genocidu u BiH, zrtvama i monogo jos cega toga....i nesto se ne sjecam da si tamo piso
ja samo idem logikom mnogih tih koji bi da se prica samo o jasenovackim zrtavama....i oni dodju pa ''miniraju'' teme
ja ne miniram nista...daj mi jedan naziv te teme,i eto me na njoj,pa cemo razgovarati,o tome...ok...necu da ova tema ode u drugom planu...
pozdrav...
maki77 wrote:procesu „pročišćenja Hrvatske nacije“, srpska deca bila su prva koja su ubijana, zajedno sa odraslima, čak i ako su ih majke još uvek dojile. Tokom četiri godine, između aprila 1941. i maja 1945., više od 73,316 dece ubijeno je u ustaškoj NDH. Najmlađa su bila još u kolevkama, dok su najstarija bila oko 14 godina starosti. Tokom Drugog svetskog rata, jedino mesto gde su postojali specijalni logori za decu bila je Hrvatska.
Od decembra 1941. do aprila 1942., u Jasenovcu, ustaše su pobile 19,544 dečaka i devojčica srpske nacionalnosti, a njihovi identiteti utvrđivani su kasnije. Bili su ubijani na najstrašnije načine, i umirali su, takođe, više nego odrasli, od bolesti, izgladnelosti, žeđi i smrzavanja. Ustaše bi dovukli malu decu u Savu, vezujući nekoliko njih u džak i bacajući ih u reku. Mnoga deca (oko njih 400) poklana su u Jasenovcu, sredinom septembra, 1942. Deca su dovođena u 15 zaprežnih kola u ciglanu i spaljivana. Veoma slična sudbina zadesila je 300 dece koja su pogubljena u Gradini, u oktobru 1942.
Odakle li frcaš ove brojke? Pošto je ovo poforum"Istorija", a ne "Politika", bilo bi lijepo da navedeš izvor tih svojih tlapnji. Ako je to neka publikacija iz vremena komunističke Jugoslavije, ne moraš se truditi. Znamo dokle je dovelo budalasto napuhivanje brojki i izmišljanje kojekakvih strahota, čime su umanjeni stvarni i nesporni zločini ustaškog režima. Do toga da sada i objektivne pokušaje istraživanja te teme svako može otpisati kao "propagandu".
cyprus wrote:Čisto edukacijski: Naselja sa nazivom samo Gradina u BiH ima 10 + još Gradina Donja i Gornja Gradina, znači 12. Sa geografskog aspekta, Gradina Donja je poznata kao najsjevernije selo u Bosni i Hercegovini (opština Bosanska Dubica/Kozarska Dubica), odnosno najsjevernija tačka naše zemlje, nalazi se blizu mjesta spajanja Une sa Savom.
Što se tiče onog bitnijeg značaja Gradine Donje, @tamara je mislim rekla što se treba reći.
cyprus sramota sta pises,edukacijskjski kazes...pa ukucaj na google donja gradina i vidi sta ce ti prvo izbaciti...izbacice ti bas o ovim stratistima,a ne nekih 10-tak donjih gradina kako kazes...
O čemu ti, kakva sramota? Samo sam odgovorio čovjeku na pitanje (istina vjerovatno retoričko). I nisam reko da ima 10 Donjih Gradina, nego da ima 10 Gradina. Gradina Donja je samo jedna, bar u BiH, za šire ne znam.
A to što misliš da je sramotno ono što sam napiso, pogledaj istaknuti dio mog posta
maki77 wrote:procesu „pročišćenja Hrvatske nacije“, srpska deca bila su prva koja su ubijana, zajedno sa odraslima, čak i ako su ih majke još uvek dojile. Tokom četiri godine, između aprila 1941. i maja 1945., više od 73,316 dece ubijeno je u ustaškoj NDH. Najmlađa su bila još u kolevkama, dok su najstarija bila oko 14 godina starosti. Tokom Drugog svetskog rata, jedino mesto gde su postojali specijalni logori za decu bila je Hrvatska.
Od decembra 1941. do aprila 1942., u Jasenovcu, ustaše su pobile 19,544 dečaka i devojčica srpske nacionalnosti, a njihovi identiteti utvrđivani su kasnije. Bili su ubijani na najstrašnije načine, i umirali su, takođe, više nego odrasli, od bolesti, izgladnelosti, žeđi i smrzavanja. Ustaše bi dovukli malu decu u Savu, vezujući nekoliko njih u džak i bacajući ih u reku. Mnoga deca (oko njih 400) poklana su u Jasenovcu, sredinom septembra, 1942. Deca su dovođena u 15 zaprežnih kola u ciglanu i spaljivana. Veoma slična sudbina zadesila je 300 dece koja su pogubljena u Gradini, u oktobru 1942.
Odakle li frcaš ove brojke? Pošto je ovo poforum"Istorija", a ne "Politika", bilo bi lijepo da navedeš izvor tih svojih tlapnji. Ako je to neka publikacija iz vremena komunističke Jugoslavije, ne moraš se truditi. Znamo dokle je dovelo budalasto napuhivanje brojki i izmišljanje kojekakvih strahota, čime su umanjeni stvarni i nesporni zločini ustaškog režima. Do toga da sada i objektivne pokušaje istraživanja te teme svako može otpisati kao "propagandu".
otidji na stranicu http://www.jerusalim.org...i vidjeces...pozdrav
molio bih sve ljude koji iskreno pate nad sudbinom mucki ubijenih zrtava u Jasenovcu prije 65 godina
da se ocituju nad cinjenicom da je covjek pod cijom su komandom na najsvirepiji nacin muceni i likvidirani Srbi u Osijeku prije 15 godina nasao sigurno skloniste u Bosni i Hercegovini. sta su poduzeli da se taj covjek kazni za pocinjene zlocine?
jesu li barem iskazali negodovanje?
pojedinci?
funkcioneri, zastitinici srpstva?
svestena lica?
istoricari?
borci za ljudska prava?
nevladine organizacije?
anybody?
DRAKULIC,MOTIKE,SARGOVAC I RUDNIK RAKOVAC KOD BANJA LUKE
7. februara 1942. godine ustaše u jednom danu, za samo desetak sati, pobile oko dvije hiljade i tri stotine Srba. Ovaj pokolj je poseban po tome što su sve žrtve ubijene hladnim oružjem - noževima, krampovima i maljevima. Osnovni razlog pokolja se nalazio u činjenici da su Srbi odbili da se pokatoliče. Pored toga, razlozi se mogu naći i u namjeri ustaša da Banja Luka bude glavni grad Nezavisne države Hrvatske i da se preimenuje u Antin-Grad. U skladu s tim, za ustašku vlast je bilo neprihvatljivo da u gradu i njegovoj okolini bude pravoslavnih Srba, pa je zato u katoličkom samostanu na Petrićevcu, koji se nalazi u neposrednoj blizini Drakulića, pripremljen plan njihove likvidacije. Koliko su ustaše pažljivo organizovale zločin vidi se iz činjenice da su u danima prije masakra naredile da se pobiju svi psi u selu, navodno zbog bjesnila, a zapravo da bi se spriječila mogućnost da psi lavežom upozore Srbe da stižu koljači i da se time omogući nekome da pobjegne. Koliko su bili uspješni u svom krvničkom pohodu pokazuje činjenica da niko od Srba koji su se zatekli u selu nije preživio. Ubice je predvodio katolički fratar iz gore pomenutog samostana fra Tomislav Filipović (fra Satana). U ovom selu, kao i u okolnim selima Šargovac i Motike,i rudniku Rakovac, pobijeno je ukupno oko dvije hiljade i tri stotine Srba. Ustaše nisu imale milosti čak ni prema djeci. Među žrtvama se našlo i oko pet stotina djece.
Kao svedočanstvo ovog zločina ostao je školski dnevnik iz osnovne škole koju su pohađala pobijena djeca. Taj dnevnik je između ostalih rubrika imao i rubriku označenu kao "napomena". U njoj su pored imena svakog svakog od masakriranih učenika mirnim, urednim rukopisom napisane riječi: "Umro 7. veljače 1942.". Teško je i zamisliti kako je neko mogao čitav dnevnik ispuniti takvim "napomenama", a da mu ni za trenutak ne zadrhti ruka.
ovo je jedan od najvecih zlocina koji se dogodio u jednom danu za par sati u toku 2 sv. rata na prostoru bivse drzave...
Evo pošto je neko prin nekoliko postova napisa da bi voli znat od čega se živilo u endeha ,i meni osobno zanimljivije nego ove "klasične" iscrpljene teme .
Industrijska proizvodnja i rudarstvo. — Od gospodarskih grana u NDH najviše
prihoda (ubranih izravnim i neizravnim porezima) vlada je ubirala od industrije, a zatim od
trgovine i obrta.
Međutim, industrijska proizvodnja na području NDH neprestano se
smanjivala, što je, dakako, utjecalo i na ostale gospodarske grane.
Tome su pridonijeli mnogi
razlozi: smetnje izazvane travanjskim ratom, sve osjetnije pomanjkanje sirovina, nestašica
radne snage i stručnog osoblja, poremećaji u prometu nastali diverzijama četnika i partizana,
postupni gubitak nadzora nad mnogim dijelovima državnog teritorija, te najzad i smanjivanje
zanimanja za ulaganje kapitala u industrijsku proizvodnju.
Prema nekim podacima, u NDH,
na početku njezina postojanja, bilo je 1600 industrijskih poduzeća sa 2236 pogona. Od toga je
najviše otpadalo na drvnu industriju - 20,30%, a na metalnu industriju tek 5,37%.
Nema točnih podataka o vrijednosti proizvodnje i broju zaposlenih radnika, ali mnogi pokazatelji
upućuju na stalnu tendenciju pada.
Što se tiče udjela kapitala u proizvodnim poduzećima, u NDH su postojale inokosne
tvrtke, dionička društva i državna poduzeća.
No, na državna poduzeća otpadalo je samo
2,82% pogona. Sama vlada NDH pokazivala je najveći interes za one gospodarske grane koje
su imale posebnu važnost u ratnom stanju. Glavnina kapitala pripadala je dioničkim
društvima. Ona su bila najviše zastupljena u građevinskoj, drvnoj i tekstilnoj proizvodnji te u
metalskoj i kemijskoj. Prema službenoj statistici, sredinom 1941. u NDH je bilo 718 dioničkih
društava.
U industriji zatečenoj u NDH, u trenutku njezina nastanka, bio je zastupljen i inozemni
kapital. Najveće udjele stranog kapitala u industriji na području NDH imale su Švicarska,
SAD, Njemačka i Velika Britanija. Među strance koji su imali udjela u kapitalu uvršteni su i
Srbi.
Na osnovi podataka o strukturi osoba po nacionalnosti u dioničkim društvima, službeni
podaci su iskazivali da Hrvata u njima ima oko 50%, pa se iz toga izvodi zaključak da se
gospodarstvo zatečeno na području NDH nalazi u nehrvatskim rukama.
Zato su ustaške vlasti
zagovarale potrebu što ubrzanijeg procesa otpadanja nenacionalnih elemenata i predaju
gospodarskih poduzeća u hrvatske posebničke ili državne ruke. Uz to se osobito radilo na
uklanjanju Srba kao nenarodnih i Zidova kao nearijskih elemenata.
Jedan od važnih čimbenika gospodarske nestabilnosti NDH bio je pad rudarske
proizvodnje.
Rudnici željeza i ugljena u Bosni stalno su smanjivali proizvodnju. Do jeseni
1943. mnogi su potpuno prestali s proizvodnjom. Bila je to posljedica djelovanja partizanskih
snaga koje su svoje djelovanje u to vrijeme prenijele u Bosnu. Tada su bile uništene i
željezare u Zenici i Varešu te solane kraj Tuzle.
Izveštaj Ustaške nadzorne službe iz Banje Luke broj 69/42 glasi:
„RADIOGRAM
odpremljen 11. veljače 1942 g.
ZAPOVJEDNIŠTVU USTAŠKE NADZORNE SLUŽBE
na ruke gosp. Eugena Kvaternika
ZAGREB
U vezi V.T. od 9 ovog izvještavam. Jedna satnija ustaške bojne pod zapovjedni-
štvom nadporučnika Josipa Mišlova u pratnji župnika fra. Vjekoslava Fili-
povića dana 7 veljače u 4 sata ujutro zaposjela rudnik Rakovac i poubijala kram-
pom 37 radnika grkoistočnjaka. Nastavila sa ubijanjem krampom i sjekirom
grkoistočnjaka muškaraca, žena i djece u selima Motike gdje je ubijeno oko 750
Drakulić i Šargovac gdje je ubijeno oko 1500 osoba. Ubijanje je završeno istog
dana oko 14 sati. Od tada pa sve do danas ustaše prevoze hranu stoku i pokućstvo
iz kuća pobijenih u svoja skladišta. Obširan izvještaj slijedi. Veliki župan
pukovnik Aleman.
Gornji izvještaj točan. Obširni izvještaj Velikom županu stožernika i
ovog Povjereništva dolaze kurirom. UNS Banja Luka.“
(Pečat i broj Povjereništva)
izvor knjiga od Lazara Lukajica fratri i ustase kolju,koja se bavi zlocinima u selima oko banja luke (drakulic,sargovac,motike,rudnik rakovac 7.2.1942.),i piskavica i ivanjska (5. i 12.2.1942.)
U nastojanju da zločine od 5, 7. i 12. februara što potpunije rekonstrui še
– jer bez istine o prošlosti JU-sindrom ne može biti saniran – Lukajić je po-
sebnu pažnju posvetio kompletiranju spiskova pobijenih. Prema paušalnom iz-
veštaju Ustaške nadzorne službe iz Banje Luke broj 69/42, poslatom u Zagreb 11.
februara 1942. godine - 7. februara od četiri sata ujutru do četrnaest sati istog
dana – u Drakuliću i Šargovcu ubijeno je 1500, u Motikama 750, a u rudnuku
Rakovac 37 Srba. Dakle, svakih dvade setak sekundi, hladnim oružjem ili oruđem,
ugašen je po jedan život, što za deset sati iznosi ukupno 2.287 života.
A prema Lukajićevoj rekonstrukciji i dopuni postojećih spiskova, u Drakuliću
su usmrćena 1363, Šargovcu 257 i u Motikama 679, te 16 rudara iz drugih sela,
ili ukupno 2.315 žitelja srpske nacionalnosti. Dakle, za 28 više od broja u
pomenutom izveštaju Ustaške nadzorne službe.
Lazar Lukajić je svestan delikatnosti posla na uspostavljanju objekti vnog
spiska ustaških žrtava, pa zato ističe da nikada nije radio „teži i odgovorniji
posao.“ Da bi ga što bolje obavio, prikupio je sve dosad po znate spiskove pokla-
nih, od onog Državne komisije za popis žrtava rata, koja je formirana tek 1964,
preko spiska Vase Mitrovića, za koji kaže da je „i pored svih nedostataka (...)
najpouzdaniji, najtačniji i najdragoceniji poimenični dokumenat o poklanima
u Drakuliću, Šargovcu i Motikama“ – pa do sedam listova istrgnutih iz škol-
skog dnevnika jednog od razreda osnovne škole u Drakuliću, koje je slučajno ot-
krio sveštenik Ostoja Vu ković, gde u rubrici NAPOMENA uz imena srpske de-
ce piše: umro (umrla) 7. veljače 1942. Na osnovu nekih naknadnih beležaka na
tim listovima Lukajić je utvrdio da je Dnevnik korišten do 1975. godine, što
upućuje na zaključak da je popis žrtava i ovog detaljno isplaniranog zločina
mogao biti optimalno napravljen da se poslu pristupilo blagovremeno.
Samo da si koristio neke vjerodostojnije izvore, pa da i prihvatimo to što kažeš. Znam da su se ti zločini desili, ali nisi li mogao naći neki objektivniji. izvor od knjige koja se zove "Fratri i ustaše kolju".
evo sta pisac knjige kaze u svojoj knjizi:
Bolje bi bilo da o klanju fratara i ustaša piše Hrvat, nego Srbin. Tada bi to
bio protest protiv zla, blagotvoran kao antitelo u organizmu koje ubija zaraznu
klicu koja zagađuje i razara taj organizam. Kada Srbin piše o zločinima Hrvata
nad Srbima, i obrnuto, ma koliko to tačno i pošteno bilo, to druga strana uzima
kao izraz mržnje, pa i sama mržnjom uzvraća. To je zlo. Svaki narod u ime svoje sre-
će treba da kažnjava svoje zločince. Nacionalistički zločini nikada ne smeju
biti zaboravljeni, da ih buduće generacije ne bi ponovile i tako pred svetom i
pred istorijom ponovo sramotile svoj narod.
FRA SATANA KOLJE ŠKOLSKU DECU
Meni je upravo Persa pričala pojedinosti o pokolju školske dece u Drakuliću,
onako kako je to njoj pričala Dobrila u poverenju kada ostanu same. Dobrila joj je
pričala da je fra Tomislav Filipović često išao sa 12 ustaša, pa se pričalo da
oponaša Isusa i apostole. Na dan pokolja takođe je sa 12 ustaša došao u učioni-
cu. Pričala mi je to više puta i molila me da to nikome ne kažem. Bojala se da
joj ne zabrane izdavanje stana i hrane, jer je od toga živela i školovala decu. I ja
sam se bojao, pa nisam nikome pričao.
Persa i njen sin Siniša su umrli, a Vojo je živ i zdrav. Živi u Kotor-Va-
rošu. On se seća Dobrile Martinović, koja je stanovala i hranila se u njihovoj
kući. Nedavno sam obnovio s njim razgovor o njoj. Kaže da je bila tako srednjih
godina, oniža, malo bucmasta, kestenjasta, ozbiljna, produhovljena i povučena u
sebe. Samo je s njegovom majkom Persom rado i dugo pričala.
Šteta je što ja ili bilo ko drugi nismo potražili i pronašli Dobrilu Mar-
tinović odmah pedestih godina prošlog veka i detaljno zapisali njeno sećanje na
pokolj školske dece u Drakuliću 7. februara 1942. godine. Time bi se dopunilo
i još više konkretizovalo njeno kazivanje univerzitetskom profesoru dr Jovi
Jovanoviću o tom pokolju, koje je zapisano u „Magnum krimenu“ i u ovoj knjizi.
Ona je u poverenju pričala o pokolju srpske dece u osnovnoj školi u Drakuliću
mnogo detaljnije nego što je prikazano u knjigama. Po njenom pričanju to je bilo
ovako:
U njenu učionicu iznenada je za vreme časa ušao fratar Tomislav Filipović,
koga je ona odranije poznavala. Poznavala su ga i deca, jer je taj fratar često
prolazio kroz Drakulić, Šargovac i Motike. Za njim je ušlo još 12 ustaša, ko-
ji su stali do vrata pored katedre i školske table, okrenuti prema klupama i
deci. Izgleda da je fratar oponašao Isusa Hrista i njegovih 12 apostola, pa je
zato vodio sa sobom 12 ustaša. Dotle nije bilo nikakve nervoze ni straha, jer su
ustaše često prolazile pored škole i nisu činile nikakva zla. „Dobroćudni“
fratar Filipović unosio je mir. Deca su radoznalo, bez straha, gledala vojsku.
Onda je fratar zamolio učiteljicu da izvede iz klupe jedno srpsko dete. Ona je,
ne znajući šta će biti, odabrala i izvela lepuškastu i urednu devojčicu Radojku,
kćerku Ćure Glamočanina. Mislila je da dete treba da nešto odrecituje, kao
što se to i ranije dešavalo, pa je zato odabrala lepo i otresito dete iz ugledne
porodice. Kada je Radojka došla do katedre, fratar ju je prihvatio, podigao na
katedru, a onda izvadio nož i tu je zaklao pred ostalom decom, učiteljicom i
ustašama. Tada se smireno i jezuitski dostojanstveno okrenuo prema ustašama
i rekao im:
– Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja prvi
primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha.210
U učionici je nastala panika. Užasnuta deca su vikala, vrištala, jaukala i
skakala jedno preko drugog, između klupa i preko klupa. Fratar je odmah naredio
učiteljici Dobrili Martinović da izdvoji svu srpsku decu pod pretnjom ubistva. Zatim je naredio da i druga učiteljica, Mara Šunjić, izvede srpsku decu iz
svog razreda. Kontrolisao je decu po školskom dnevniku. Ustašama je naredio da
srpsku decu izvedu napolje, u školsko dvorište u kome je bio utaban sneg. Deci je
naredio da trče ukrug po školskom dvorištu, a na određenim rastojanjima posta-
vio je 12 ustaša, „apostola.“ Naredio im je, kako koje dete naiđe, da mu odseku deo
tela – uvo, nos, ruku, obraz, izvade oko - i da mu to guraju u prosečeni stomačić,
a zatim da masakrirano dete dalje trči. I sve tako dok deca nisu popadala. Onda
su ih ustaše dotukle na snegu. Učiteljice su se izbezumile.
„Mara Šunjić, učiteljica, (kao svedok na suđenju fratru Filipoviću – L. L.)
pričala je kako je jednoga dana u njenu školu došao Filipović-Majstorović sa
grupom ustaša. Naredio joj je da razdvoji djecu po nacionalnostima, a zatim je
izvadio kamu i rekao:
– Djeco, gledajte!
Počeo je klati pravoslavnu djecu. Neke je prorezao pa su stala trčati okrvavlje-
na u krug i vrištati. Poluzaklanu djecu, izbezumljenu od bolova, ustaše su doče-
ki vale i tukle drškama od pištolja i ubijale.“211
„U školama su ostala prazna sva mjesta srpske djece. Samo u šargovačku školu
nije došlo 53 djece.“212
Učiteljica Dobrila Martinović pala je u nesvest. Posle se godinama oporav-
ljala.
U školskom dnevniku je zapisano da su Radojka Glamočanin i ostala srpska
deca „umrla 7. veljače 1942. godine.“
I učiteljici i katoličkoj deci koja su preživela masakr tog 7. februara
1942. godine bilo je strogo zabranjeno da o tom progovore ikad i jednu reč. Pa
ipak je Dobrila Martinović to ispričala nekim osobama u Šipragama u koje je
imala poverenje.
212 Izveštaj nemačkog oficira iz Banje Luke od 23. februara 1942. g. Arhiv BK, Banja Luka, kutija 40, f-29/8.
Prebilovci
Prebilovci, selo koje se nalazi na samom obodu doline Neretve, kod Čapljine, od mora udaljeno 20, a od Mostara 30 kilometara, bilo je do 1941. godine jedno od najvećih i ekonomski najjačih srpski sela u Hercegovini sa oko 1000 stanovnika u 120 domaćinstava. U njemu su živeli pobožni, vredni i mirni stanovnici, koji nikome nisu ništa skrivili. Ali još pre toga rata bili su osuđeni na smrt od strane ustaških odnosno klerikalno-frankovačkih struktura u okruženju. Razlozi su bili upravo u tome što su Prebilovci bili veliko, bogato i čestito srpsko selo, koje je u Prvom svetskom ratu Srbiji i Crnoj Gori dalo 18 dobrovoljaca, a i zbog, za velikohrvatske aspiracije, nezgodnog strateškog položaja, posebno pošto su 1939. godine, knez Pavle i Dragiša Cvetković, ovo područje sramno ustupili Banovini Hrvatskoj. Zato je hrvatska velikodržavna politika 1941. godine pokušala, a 1992. godine i potpuno uspela da dolinu Neretve, Dubrave i Stolac očisti od Srba i svega što je na njih podsećalo.
U vidovdanskom pokolju (koji je za ustaše značio odmazdu za sarajevski Vidovdan 1914. i novo, krvavo, poniženje Srba za ovaj veliki praznik), posle podmuklo izvedenog hapšenja i vezivanja u žicu i lance uvek lakovernih Srba koji su se uzdali u „komšijsku reč“, na brojnim jamama i drugim stratištima ubijeni su skoro svi odrasli Srbi, muškarci, iz sela Gabela, Dračevo, Dubravica, Kljenak, Kolojanj, Cerovica, Grabovina, Gornje Hrasno, Kruševo, Burmazi, Poprati, Ošanjići, Dabrica, Kozice, Pješivac, Šćepan Krst, Ljubljenica, Prenj, Pjesci, Lokve i Rečice, kao i veliki broj Srba iz Tasovčića, grada Čapljine i drugih naselja.
Najveći broj je ubijen u Opuzenu u Dalmaciji, kod sela Struge kod Čapljine, u kojima su žrtve zatrpane u iskopane jame, zatim u kraške jame: Bivolje brdo, dve jame Kukauše kod Maslina, Jasoč, dve jame u Hutovu i dve u Prenju, Vidonju u koju je bačeno bratstvo manastira Žitomislić, Barev do kod Šćepan Krsta, zatim na adi kod Dračeva, na mostu u Čapljini... Jedan od najvećih grobova hercegovačkih Srba je reka Neretva.
Istrebljenje Srba u gradu Stocu i okolini bilo je u znaku velikog srpskog praznika. Na Vidovdan, na Vidovu polju, pored reke Bregave koja se u srednjem veku zvala Vidova rijeka ili Vidovštica, ispod Stoca nekadašnjeg Vidovskog ili Vidoškog grada, ubijeno je 200 izmučenih Srba i zatrpano u iskopane jame iz kojih je posle izvirala krv. Kao nekada, posle davnog kosovskog Vidovdana, u srpskim selima nekadašnjeg Stolačkog sreza (današnje opštine Čapljina, Stolac i Neum), ostale su samo srpske udovice sa nejači.
Suze sa neba
Kod svakog pominjanja Stoca i Vidova polja, potpisniku ovog teksta, sa suzama izađu pred oči slike sa vidovdanskih pomena, sedamdesetih godina u Stocu, na kojima je sveštenik, okružen staricama u crnini, dugo čitao spisak žrtava, u stvari sva srpska imena iz Hercegovine: „Jovu, Simu, Dušana, Mihu, Šćepu, Lazara, Danila, Gojka, Ristu, Milana, Iliju, Todora, Mitra, Savu,..“ Na vrelom podnevu, iz ko zna kako pristiglog oblaka, prolilo se nekoliko kapi, na šta mi se otelo iz usta: „Evo kiše!“ Jedna od tih izmučenih majki, koje su svašta preživele ali nikada nisu bile u očaju, bolno me opomenula: „Sine, nije kiša već suze s’neba! Na današnji dan uvijek ka’ne neka.“ Ovo sam naučio za ceo život!
U toku jula 1941. godine bilo je manje masovnih zločina, izuzev što su do železničke stanice Šurmanci, vozovima dopremane grupe Srba iz Sarajeva i okoline, gde su ih dočekivali meštani Šurmanaca, Međugorja i Bijakovića, dobro organizovani u zločinačku grupu tzv. ustaša-jamara i gurali ih u najstrašniju i najdublju jamu Golubinku, u Šurmancima, iz koje niko nije preživeo. U istom periodu, katolički sveštenici započinju kampanju katoličenja zastrašenih srpskih udovica i siročadi, koje nije spašavalo život već je bilo u funkciji umirivanja preostalih Srba, kako bi narednog meseca i oni, kao ovce na klanje, otišli u jame. Tako je i bilo! Opet je bezazalenost, čestitost i naivna vera u reči komšija Hrvata i muslimana, bila kobna za Srbe pa je ilindanski pokolj po broju, starosnom i polnom sastavu žrtava bio strašniji od vidovdanskog. Na red su došla najveća srpska naselja Prebilovci, Klepci, Opličići, ostatak Tasovčića i druga. Zločini su uglavnom izvršeni u dvema jamama, koje su i dva najveća gubilišta hercegovačkih Srba: Golubinki u Šurmancima i jami Bivolje brdo koja je i primila najviše žrtava.
Nebivali zločin
U zoru, 4. avgusta, ustaški rojevi iz okolnih sela, postupajući po brižljivo pripremljenom planu, u gustim streljačkim strojevima, opkolile su prostrani teren sela Prebilovaca. Stanovništvo sela je tu noć prespavalo u brdu, ali u svanuće žene i deca se vraćaju svojim kućama, ne očekujići da će i oni biti meta napada. Kako je pucnjava počela pre nego što je potpuno zatvoren obruč sa istočne strane, veliki broj odraslih muškaraca iz sela uspeo je da umakne u Hutovo blato, gde su mnogi, u ševaru, preživeli.
Ustaše prikupljaju žene sa decom i zatvaraju ih učionicu seoske škole. Oko 11 časova, dotle prikupljene, u koloni ih po četvoro, uz batinjane, sprovode nadomak mosta na reci Bregavi. Prethodno su ispred škole, kundacima poubijali starice koje nisu mogle da pešače. One koji su stigli do mosta, potrpali su u četiri kamiona i odvezli u žitni silos u susednim Tasovčićima, koji je toga leta bio sabirni logor čapljinskih Srba na putu za jame. Tu je, bez vode i hrane, ova grupa prebilovačkih nesrećnika prenoćila, uz stalno uznemiravanje ustaša koje su upadale sa baterijskim lampama tražeći lepše devojke za silovanje. Odavde je, u svanuće, kada je ustaški stražar za kratko otvorio silos, uspela da pobegne Joka Ekmečić, udata Jahura, jedina od mnogih koje su ustaše povele ka Šurmanačkoj jami. Iz seoske škole spasile su se Mara Bulut, žena Gojka i Jela Ekmečić, žena Marka, sa dve devojčice.
Popodne 4. kao i 5. avgusta ujutro, ustaše po Prebilovcima hvataju i dovode u školu preostale žene i decu kojima govore da će ih preseliti u Srbiju. Jadan narod je u ovo poverovao pa su se oblačile u najlepše što su imali, noseći sa sobom zavežljaje. Ova grupa bila je izložena stravičnijem iživljavanju, posebno nad devojkama, dok su uhvaćeni muškarci, posle mučenja, ubijani u dolu ispod sela. Ispred škole, posle silovanja i mučenja, ubijene su Stana Arnaut, seoska učiteljica i Slavica Bulut, Slovenka, ranije katolička časna sestra, koja nije htela da se odrekne muža Žarka.
Ova grupa je 5. avgusta poslepodne, prvo pešice, a zatim kamionima sprovedena pravo u centar Čapljine, na železničku stanicu, gde je potom dovezena i grupa iz silosa.
Bezdušno i sadistički, ova nejač, njih oko 500, pred očima hrvatskog i muslimanskog stanovništva koje im nije pružilo ni kap vode a kamoli pokušalo da ih spase, na temperaturi od oko 40 stepeni, potrpana je i zatvorena u šest stočnih, tzv. G vagona. Predveče su odvezeni sedam kilometara na sever, do Šurmanaca, gde u ostali na koloseku zaključani u vagonima do jutra, 6. avgusta.
U njihovoj pratnji bila je velika grupa ustaša iz Čapljine i okoline, na čelu sa Andrijom Buljanom, monstruoznim tabornikom iz sela Dretelja. Sačekala ih je isto tako velika grupa zločinaca iz Šurmanaca, Merđugorja i Bijakovića na čelu sa zloglasnim Ivanom Jovanovićem Crnim, ustaškim glavarem sela Šurmanaca. Bilo ih je više stotina, a jedan od njih je posle rata na sudu rekao da ih je neposredno u zločinu učestvovalo 150.
Ovi zločinci, opremljeni drvenim kocima od 2 metra, na koje su vezivani venci duvana za sušenje, isterala je iz vagona prebilovački narod i poterala ih uzbrdo. Zaustavili su ih na kilometar od jame Golubinke, gde su ih pretresli i opljačkali, a zatim podeljene u manje grupe, počeli voditi ka ponoru. U jamu su ih gurali kočevima, a manju decu su sadistički bacali uvis iznad ždrela jame, širokog oko 4 metra. One koji si se u očaju hvatali za kamene ivice udarli su kočevima po rukama i glavi sve dok ne popuste i padnu u ponor, čiji je vertikalni pad otovora 27 metara da bi se posle spiralne strmine jama završila velikom galerijom, na dubini od 66 metara od otvora.
Samo iz Prebilovaca u ovu jamu živo je bačeno oko 500 žena, devojaka i dece. Vrhovni sud Bosne i Hercegovine pominje brojku od 570, ustaše jamari 520, a Okružni sud u Mostaru 470 žrtava iz Prebilovaca, stadalih u Šurmanačkoj jami. Većina njih je preživela pad, sa prelomima ili bez njih, kao i brdo kamenja koje su posle toga ustaše gurale u jamu. Naime, prebilovačka nejač je padala na gomilu leševa prethodno bačenih sarajevskih Srba, što je ublažavalo udar čije su posledice lakše preživljavala deca. Ivan Jovanović Crni je sutradan bacio dve bombe u jamu, verovatno da u okolnim kućama meštani ne bi slušali krike paćenika. Ovo je svakako bilo bez efekta, jer su se bombe morale rasprsnuti znatno pre pada na tlo jame, pa su se jauci iz nje čuli još 7 dana.
Narednih dana i nedelja, sve do 28. avgusta u Prebilovcima (koje hrvatske vlasti kolonizuju ustaškim porodicama i menjaju naziv mesta u Novo Selo) i okolnom terenu, ustaše organizuju hajke na preostale Srbe. Masovna ubijanja su vršena na Kravarici kod Medanovih kuća, pored jezera Škrka, u dolu ispod sela, na Gostiljcu i pored bunara u Bregavi, zaseoku Brdo, seoskom groblju, Orahovom dolu... Na lokalitetu Morin otok kraj Bregave, zaklano je 50 Prebilovčana koji su se dobrovoljno predali ustašama, utučeni saznanjem da su im cele porodice stradale u Šurmanačkoj jami.
Prema podacima hrvatskog oružništva (žandarmerije), ustaše su u avgustu 1941. godine ubile 820 Srba iz Prebilovaca. Iz 51 porodice niko nije preživeo, a preživelo je ukupno njih 170, od čega su njih 15 žene, devojke i deca mlađa od 15 godina. Ustaše su trijumfalno pevale:
@pera trta
ne okrivljuj čovjeka za svoje neobjektivnosti,da se onda reklo i priznalo da se jelo govna,ne bi bilo ni "neobjektivnog" pisanja,ni nosanja kostiju ni ostalih sranja.Šta je tu neobjektivno,kada je zločin neosporno učinjen,hroničar napisao sparnog ljetnog dana,a ono vidi vraga nije bila sparina,doduše jest ljeto bilo,i jest pobijeno toliko ljudi.
KOTARICA OSTRIGA
Nezavisna Država Hrvatska tek se rodila, u Zagrebu je preuzeo vlast Ante
Pavelić sa bandama ustaša... Poglavnik je upirao u mene krupne crne oči, duboko
usađene u nisko, tvrdo, tvrdoglavo čelo. Usta su mu bila široka, usne debele, nos prav i mesnat, uši velike. Nikad ne bih pomislio da jedan čovek može da
ima tako velike, tako dugačke uši... Lice mu je zračilo nekom neizrecivom tu po-
glavošću...
Sutra oko 11 sati sedeo sam u predsoblju Ante Pavelića... Odjednom uđe major
P. i prijavi posetu italijanskog opunomoćenog ministra Rafaela Kazertana.
– Neka uđe, – reče Ante Pavelić – italijanski ministar ne treba da čeka u pred-
soblju. – Kazertano je ušao i dugo smo pričali, neusiljeno i srdačno...
Dok je poglavnik govorio, primetio sam na pisaćem stolu kotaricu od vrbovog
pruća. Poklopac je bio podignut i videlo se da je dupke puna plodova mora, tako
mi se bar činilo, nekakvih ostriga, izvađenih iz ljuštura, onakvih kakve se mo-
gu videti u velikim sudovima u izlozima Fortnum and Mason, na Pikadiliju u
Londonu. Kazertano me pogleda i namignu mi:
– Prijala bi ti jedna dobra čorba od ostriga, zar ne?
– To su ostrige iz Dalmacije? – upitao sam poglavnika.
Ante Pavelić diže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i
pihtijastu masu ostriga, reče mi smešeći se na onaj njemu svojstven način:
– To je poklon mojih vernih ustaša: ovde ima 20 kg ljudskih očiju.“167
Kurcia Malaparte. To je toliko jezivo, da ljudski um staje...
Ta knjiga (‘Kaput’ – L. L.) prevedena je na više jezika, a imala je više izdanja
na mnogim od njih, možda ipak najviše na italijanskom...
Knjiga je još objavljena u Njujorku, u Londonu, u Barceloni, Rio de Ženeiru,
Brislu, Bukureštu, Štokholmu, Oslu, Kopenhagenu, Karlsrue itd...
Mnogi se slažu u tome da je to najbolji literarni produkt Drugog svetskog
rata (podvukao L. L.)...
Jedan list u Kaliforniji (Post, Enquirer): ‘Kurcio Malaparte je jedan od malog
broja italijanskih pisaca koji uživaju međunarodni ugled. Bio je katolički sve-
štenik, diplomata i dopisnik ratni, kao što je i autor’. Drugi kalifornijski
list (Post, Bakersfi eld): ‘Ovaj italijanski eksdiplomata je od mnogih smatran kao
najveći živi italijanski pisac’.
Oba (poslanik Italije u Zagrebu Kazertano i Malaparte – L. L.) su bili svedo-
ci to ga zverstva koje se nije još u istoriji pojavilo...
L.L.-je Lazar Lukajic pisac knjige o stradanju u selima drakulicu,sargovcu,motikama,i rudniku rakovac kod banja luke
PAVELIĆEVI PLANOVI O BANJOJ LUCI
KAO PRESTONICI NDH
Predratna Banja Luka hvaljena je kao lep, miran i privlačan grad, čuven po
raskošnom zelenilu, lepim devojkama i sevdahu. Sve do zemljotresa 1969. godine
mnogima se taj grad činio najlepšim u Jugoslaviji.
Prilegla na obale bistrog Vrbasa posle njegovog izlaska iz planinskog sklo pa
iz klisure Tijesno i prelaska u pitomo i plodno Lijevče polje, Banja Luka – ogrlica
na reci kod njenog smiraja, istovremeno se uspinjala na brdovite i brežuljkaste
zelene pleći reske reke – Šehitluke (Banj Brdo), Starčevicu, Petrićevac i Po-
brđe – i spuštala niz njene ravne obale, koje se levkasto šire u Lijevče polje, od
Gornjeg Šehera do Save.
Banja Luka, grad na razmeđu i između Orijenta i Zapada, pred Rat je mirisala
i na loj i na tamjan, često se oglašavala i jezanom sa munara i zvonima sa hri-
šćanskih bogomolja. Bila je (i nije) i (ni) orijentalna kasaba i (ni) evropski
grad. Bila je i muslimanska, i pravoslavna, i katolička i ina. Drugi grad po
veličini u Bosni i Hercegovini, bila je sedište Vrbaske banovine sa preko
20.000 kvadratnih kilometara.
A onda su 1941. godine došli Rat i Nezavisna Država Hrvatska. Pavelić je
bio planirao da Banja Luka postane njena prestonica.
Ustaše i katolički kler u Hrvatskoj priklonili su se tuđoj tezi po kojoj se
hrvatska teritorija proteže na istok do reke Drine, kao granice „dvaju svjetova,
zapadnog i istočnog.“ Tu tezu su razrađivali i popularisali najistaknutiji us-
taški ideolozi Ante Pavelić, Filip Lukas, Krunoslav Draganović i Mladen
Lorković. Pri tome je postignuto čvrsto jedinstvo ustaštva i Katoličke crkve.
Još na desetak godina pre početka Drugog svetskog rata ustaše su povezale svoj
program „državotvorstva“ sa programom Katoličke crkve „odbrane vjere.“ Tako
je nastao jedinstven zajednički program po kome su Bosna i Hercegovina hrvatske
zemlje, Bosna „srce hrvatske države“, a muslimani „plemeniti dio hrvatskog naro-
da.“ Po tom programu nema mesta u Bosni i Hercegovini za nehrvatski elemenat.
Ustaško-klerikalni program naročito su elaborirali i naturali Mladen
Lorković svojim delom „Narod i zemlja Hrvata“ i Krunoslav Draganović svo-
jom knjigom „Hrvati i Herceg-Bosna“.19 Obe knjige, a naročito Lorkovićeva, poslužiće ustašama i katoličkim sveštenicima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini
kao idejno uputstvo i praktični priručnik za likvidaciju Srba 1941-1945. go-
dine na područjima u koja su dospeli.
U skladu s tim Ante Pavelić je još 1939. godine naznačio Banju Luku kao
„sjedište velike hrvatske države.“ Po dalje razrađenom „sustavu“ njegovih „sumi-
slenika“ Vjekoslava Murvara i Nikole Perišića, trebalo je „da u Banjoj Luci bude
administrativni, u Jajcu vojni, a u Zagrebu kulturni centar Nezavisne Države
Hrvatske.“ Pri tome se uvek računalo na pokatoličenje, pohrvaćenje i asimilaciju
banjalučkih i uopšte bosanskohercegovačkih muslimana, kao „plemenitog“,
najčistijeg (rajnste – kako je Pavelić govorio Hitleru) dela hrvatskog naroda,
njego vog „cvijeća.“
„Uistinu, bio je poglavnikov plan da učini Banju Luku prijestionicom NDH,
koja mu je bila geografski centar čitave države, ali i stoga da bude u neposrednoj
blizini muslimana koje je trebalo ne samo sasvim priljubiti uz NDH nego ih i
sasvim pohrvatiti, a po želji Rima i pokatoličiti.“20
Prilikom svog poklonjenja Hitleru i Ribentropu 6. juna 1941. godine u Fušlu
i Berghofu Pavelić ih je upoznao sa svojom idejom o Banjoj Luci kao prestonici
NDH. To je obrazložio time
„… da će biti teško upravljati zemljom iz Zagreba. Zbog toga trebat će ondje
ostaviti samo određene političke vlasti a dio će vladina aparata premjestiti
u Banju Luku.”21
20 V. Novak, n. d. str. 718.
21 B. Krizman, „A. Pavelić i ustaše“, str. 486.
„Pavelić je Hitleru na samom početku izrazio zahvalnost NDH za njenu po-
stignutu nezavisnost. Hitler je uzvratio da je razvoj u Hrvatskoj uvijek pratio s
velikim zanimanjem, budući da mu je osobno hrvatski narod iz njegove mladosti
vrlo dobro poznat. Najnovija povijest učinila ga je (Hitlera) nehotičnim instru-
mentom oslobođenja Hrvatske…
Hitler je s tim u vezi spomenuo planove o preseljavanju stanovništva, prema
kojima bi naselili Slovence u Hrvatsku a Srbi bi imali biti prebačeni u
Staru Srbiju…
– Uostalom – ako hrvatska država želi biti sasvim solidna, mora se – naglasio
je Hitler – pedeset godina voditi nacionalno netolerantna politika.
„Kao prvi korak u tom smislu bilo je preseljavanje u Banja Luku potpredsjed-
ništva ustaške vlade na čelu s potpredsjednikom Kulenovićem i nekim odjelje-
njima, što je naročito trebalo da utiče na muslimane u smislu njihove podrške
ustaškoj vlasti.
Pavelić je 24. aprila 1941. godine, tj. samo devet dana posle svog povratka u
Zagreb, doneo odluku da se potpredsedništvo njegove vlade preseli u Banju Luku.
Posle 9 dana, tj. 4. maja iste godine, ono se doista tamo i preselilo. Tom pri-
likom Osman Kulenović je izjavio:
„Uskoro će se u Banju Luku preseliti veterinarski i šumarski odjel, a onda
će nešto kasnije prijeći i sva hrvatska državna vlada.
„Prema do sada prikupljenim podacima koji, naravno, nisu konačni, ustaše su oskrnavile ili porušile 420 pravoslavnih crkava u NDH, u sledećim mestima:
BANJA LUKA: U Banjoj Luci su bile tri pravoslavne crkve. Nemački avioni
bombardovali su 12. aprila 1941. Sabornu crkvu, koja nije porušena, već se mo-
gla popraviti. Ustaški stožernik dr Viktor Gutić naredio je početkom maja
1941. da se crkva poruši. Zatočeni Srbi i Jevreji, pod ustaškim korbačem i
mitraljeskom blokadom, bili su prinuđeni da izvrše naređenje. Međutim, ru-
šenje je trajalo puna dva meseca... A kapelu porušili do temelja. Treću crkvu pre-
tvorili su u katoličku.
„U centru Banje Luke ustaše su miniranjem srušile velelepnu pravoslavnu crk-
vu sa visokim zvonikom, izgrađenu u vizantijskom stilu, neki kažu – najlepšu na
Balkanu. Ona se nikako nije uklapala u Pavelićevu viziju prestonice katoličke
i ustaške države na Balkanu.
Juna 1941. godine pred zgradom banovine Gutić je održao govor. ’Ova prkos
zgrada‘, rekao je on, i ’srpska bogomolja, kojoj ovdje nikad nije bilo mjesto, koja
nam je godinama bola oči, garantujem vam da više ni ona niti ma koja njihova vra-
gomolja, ma gdje bila u hrvatskoj državi, neće postojati.
Stožernik Gutić je naredio da se crkva odmah sruši... „Ako nema para (za ru-
šenje – L. L.), onda neka je ruše svi srpski popovi sa vladikom na čelu. Gutić
je sa naročitim uživanjem sa prozora banske palate posmatrao rušenje srpske
pravoslavne crkve.
Italijanski konzul u Banjoj Luci iz tih dana piše u svom izveštaju kako mu
je stožernik Gutić poverio da želi i da namerava predložiti da se Banja Luka
nazove Antigrad u znak zahvalnosti dvojici Anta – Starčeviću i Paveliću. On
takođe izveštava da se u Banjoj Luci grade nove zgrade za ministarstvo spoljnih
poslova, ministarstvo rada i ministarstvo građevinarstva.
Inženjer Horvat bio je zadužen da sačini plan nove prestonice. Bilo je
predviđeno da se grad širi, ali da se više izduži od Gornjeg Šehera (Srpskih
Toplica), gde su živeli pretežno muslimani čije bi se kuće srušile, prema
Predgrađu.
Pavelić je, posle obilaska svojih trupa 1942. godine na Kozari, u Bosanskoj
Gradiški, pred pratnjom uzeo geografsku kartu i crvenom olovkom na karti na-
crtao trasu pruge kroz Lijevče polje rekavši pri tom:
„Pruga ima da ide ovuda i tuda će biti, jer nam treba zbog prijestonice.
.