HI FI - BiH Audiofil

[NIN]

@Lab3352,

druze pitao sam za one zvucnike (na adresi koju si mi preporucio) i mogu ti reci da im je cijena polijepa. Naime, kostaju 1,735.00 km (par). Do skora su i preko Atlantika bili skupi, negdje oko $1,400.00 ali im je cijena drasticno pala u zadnjih par mjeseci i sada se mogu naci u prodaji za oko $700.00, sto je relativno prihvatljivo. Razlog tome su novi napredniji modeli na trzistu. Nadam se da ce se isti trend pojeftinjenja desiti i kod nas. Nadam se...

Uglavnom, hvala!

[lab3352]

Mi smo zemlja u tranziciji jos uvijek (i jos cemo dugo biti), tako da sumnjam da neki trendovi pojeftinjenja doci do nas. Sve je to neka egzotika kod nas ... Ali polako ...

Lab3352

[lab3352]

FOCAL Diablo Utopia - vražja igračka
Otprilike prije jednog destljeća francuska tvrtka Focal prestavila je liniju zvučnika nazvanu Utopia. Odabrano ime bilo je potpuno u skladu s ambicijom konstruktora da ostvare tehnološki i zvučno najnapredniju liniju zvučnika ikad ponuđenu razmaženim audiofilima. Uspješan rezultat njihovih nastojanja potvrđen je brojnim nagradama i pohvlama svjetske audio kritike i odličnim tržišnim rezultatima. Najmanji model zvao se Micro Utopia i pojavio se s malim zakašnjenjem u odnosu na ostale modele. No, upravo je Micro Utopia postigla izniman uspjeh na tržištu. Razloga je bilo nekoliko - zvučnik je bio najmanji, najlakši za smještaj u prostoru, nezahtjevan obzirom na amplifikaciju i najpristupačnije cijene. Ono što ga je činilo primamljivim i razlikovalo ga od ostalih zvučnika slične veličine bio je zvuk. Micro Utopia je uprkos dimenzija još uvijek bio 100% Utopia zvučnik. Iznimna rezolucija, transparentnost, dinamika i muzikalnost bile su mu kao i kod ostalih Utopia zvučnika glavne značajke. Osim toga upravo zahvaljujući svojim dimenzijama i skromnijim potrebama, bilo je tu iznimnu muzikalnost lako postići u većini prostora i sustava. Kad je nakon nekoliko godina cijela linija zvučnika unaprijeđena jedino je Micro zadržao svoja ime. Jedino taj model nije doživio značajne promjene, jer značajno se ništa više nije moglo unaprijediti.
Predstavljanjem najnovije, treće reinkarnacije Utopia zvučnika, ponuda je sužena na tri modela Grande, Scala i Diablo.
Diablo je dimenzijama i ustrojem nasljednik proslavljenog Micro, no ovaj put prije da je riječ o revoluciji nego evoluciji. Kao i veći modeli i Diablo je zapravo potpuno nova konstrukcija. I dok Grande još uvijek, no ovaj put možda i najviše, predstavlja svojevrsnu paradu tehničkih dostignuća focalovih konstruktora, Diablo je i dalje "mikro" Utopia. Diablo sadrži sve esencijalne sastojke velikih modela, no u pristupačnijem obliku. Kao i većina malih dvostaznih kutija i Diablo koristi kupolasti visokotonac i bas-srednjetonac promjera 165mm u bas-refleks volumenu.

Međutim za Utopia III zvučnike razvijene su potpuno nove zvučničke jedinice. "IAL" visokotonska jedinica berilijske invertirane kalote ima novu konstrukciju magneta i rezonantno ugođeni dodatni volumen što omogućuje rezonantnu frekvenciju od samo 500-tinjak Hz i značajno manja izobličenja. Bas-srednjetonac ima novu "W" sendvič membranu čijim je razvojem omogućeno "krojenje" prijenosnog opsega zvučničke jedinice i, posljedično, bolja međusobna integracija s visokotoncem, a novom konstrukcijom ovjesa su čujno i objektivno smanjena izobličenja koja nastaju pri premašivanju dozvoljene snage. Pri konstrukciji kućišta se osobita pažnja posvetila smanjenju vibracija, ali prava inovativnost se pokazuje oblikovanjem dijela kućišta za visokotonac u obliku helmholz rezonatora koji smanjuje rezonaciju u srednjetonskom području karakterističnu za male kutije. Dijelovi korišteni u skretnici pomno su birani slušnim testovima, a isti je pristup korišten pri odabiru ožičenja.
Rezultat je vjerojatno najbolji mali dvostazni zvučnik ikad napravljen. Njegove značajke su još uvijek one iste koje su krasile i originalnu Micro Utopiu - vrhunska rezolucija, dinamika, i muzikalnost lako ostvarivi u većini prostora i bez pretjeranih zahtijeva na ostatak sustava. Naravno, optimalni rezultat postiže se pažljivim smještajem i korištenjem najboljih mogućih audio komponenti - tek u takvom okruženju ime Diablo dobiva potpuni smisao.
Info: http://www.sonusart.hr






Thx to Audiofil site

Lab3352

[lab3352]

JBL Paragon (vintage speakers)

No other loudspeaker developed by JBL has the mystique or desirability of the D44000 Paragon. It was a landmark product, based on a unique design principle, that remained in production longer than any other speaker system from JBL. It was introduced in 1957 and continued in JBL's line-up until 1983. The Paragon is a stereo speaker system installed in a single cabinet. It is based on a diffusion principle developed by Richard Ranger as consultant to JBL. The midrange drivers fire towards a curved wood panel that reflect the sound waves to create a wide, spacious stereo image. The principle is explained above in Richard Rangers own words. How Richard Ranger came to JBL is somewhat of a mystery. He was renowned for technical work in the movie and theater industry. It is believed that he was independently developing the diffusion principal for professional applications. It has been speculated that he was using JBL drivers in his experiments and that this was the connection that brought him to JBL. It is known that in 1958, he installed the first amplified sound system used in a Broadway theater and that this installation was based on the same Paragon diffusion concept using JBL drivers. A little known fact is that the Paragon was originally envisaged as a center channel speaker to be flanked by separate left and right speakers that would be similar in configuration to the Hartsfield. This was related to research conducted in the 1930's by Bell Labs that purported the most stable stereo image was achieved with a center channel speaker. However the cost and space requirements for such a system would be prohibitive and the concept was revised to be a standalone stereo system. The stunning industrial design for the Paragon was developed by Arnold Wolf. He was hired as a consultant to this project and later went on to become President of JBL in 1970. The Paragon was a very complicated system to construct. In the 1960's, JBL estimated that 112 man-hours were required to complete a single system. Much of this time was invested in cabinet finishing. Eight hours was spent sanding the entire enclosure after assembly. Then a single coat of oil was applied by hand and allowed to dry overnight. Two more coats of oil were applied the next day before six hours work was applied for final touch ups. Subsequent to this, yet another coat of oil was applied and hand rubbed. The Paragon was available in numerous finishes that included Teak, Rosewood, Birch, Mahogany, Walnut, Oak, Antique White and Ebony. In addition, special finishes could be ordered at higher costs such as piano lacquer. The original configuration of the Paragon consisted of two 150-4C bass drivers mounted in separate, front-loaded horns. Two 375 compression drivers were mounted to H5038P-100 elliptical horns and each was aimed at one side of the curved panel. Two 075 ring radiators were mounted in the back of the cabinet and aimed at the center listening position. The drivers were crossed over at 500hz and 7000hz. At the same time that the home version of the Paragon was introduced, there was an industrial variant that was intended for built-in applications such as studio monitoring and stereo movie sound reproduction. However, there never was a great demand for this application and the industrial variant was soon dropped from the lineup.

The driver complement of the Paragon went through numerous changes over the years. The early 60's saw the 150-4C replaced by the newly developed LE15A. The option of ordering the Paragon as a powered system was also introduced at that time with the availability of the SE408S power amplifier installed in the cabinet. The powered option was removed by the 70's and the driver complement changed again 1979. In that year, JBL converted the magnetic structures of all of their bass drivers to utilize ferrite magnets instead of Alnico V. It resulted in the replacement of the LE15A with the ferrite LE15H. In addition, the 375 midrange driver was replaced with the Alnico 376 which used a new diamond pattern suspension for extended response. This configuration remained until the product's discontinuance in 1983. Up until the system's discontinuance, there was a devoted manufacturing space set aside at the JBL plant just for the Paragon. At it's peak, Paragons were produced at the rate of five per week. By the 1980's, this rate had been reduced to one or two per month. No records were kept of total production, but it is thought that around 1000 systems were built over a period of approximately 25 years. To this day, it is arguably the most sought after vintage loudspeaker system ever made. Pristine examples can command over $20,000 in the collector's market. It is interesting to note that there was no complete set of plans for the manufacture of the Paragon. Many of the construction procedures existed only in the minds of the builders. In most cases, it would not be possible to substitute cabinet parts from one Paragon into another since they were individually hand crafted for the system at hand. Plans were available in the 1960's for sale to home builders that dimensioned the the individual parts, but even these have subsequently become lost to JBL.





Lab3352

[MA DAJ...]

Ma obicno strucnjaci preporucuju da cijena kablova ne treba da bude veca od oko 10 do 20% cijene cijelog
Hi-Fi sistema. Ali mi se cini, ako se potrosi i nesto vise da nije bacen novac, naprotiv.
Evo vidjeh na ebay-u pojedinci prodaju cardas signal kablove, koristene i vjerovatno jeftinije serije oko 100-120€. Mozda je ovo dobra varijanta za onog ko bi zelio cardas a da je ipak pristupacan po cijeni.

20 % uloziti u kablove na ukupnu vrijednost stereo sistema...
i gledaj da kupis poliovne kablove,jer za njih nista ne vrijedi to sto su polovni...naprotiv,jos bolje,jer su razradeni...
i ne kontam sto bas Cardas!?

i jos nesto,upravu su ti sto preporucuju da se ulozi malo vise u kablove,jer su oni najvise zahvalniji za nasu nadogradnju stereo sistema

[MA DAJ...]

@Lab3352,

druze pitao sam za one zvucnike (na adresi koju si mi preporucio) i mogu ti reci da im je cijena polijepa. Naime, kostaju 1,735.00 km (par). Do skora su i preko Atlantika bili skupi, negdje oko $1,400.00 ali im je cijena drasticno pala u zadnjih par mjeseci i sada se mogu naci u prodaji za oko $700.00, sto je relativno prihvatljivo. Razlog tome su novi napredniji modeli na trzistu. Nadam se da ce se isti trend pojeftinjenja desiti i kod nas. Nadam se...

Uglavnom, hvala!

ako si odlucio da das toliku lovu za te zvucnike,...

kupuj,jer su ipak upola cijene...

a sto se tice novih modela i njihovoga poboljsanja nad predhodnom seriom,u to sumljam da je drasticna...zvucnici su jako komplikovani da bi se tako nesto moglo desiti prekonoci sa nekima uocljivim poboljsanjima,a mogu reci slobodno i sa ostalim komponentama.

[andrija2007]

Ma obicno strucnjaci preporucuju da cijena kablova ne treba da bude veca od oko 10 do 20% cijene cijelog
Hi-Fi sistema. Ali mi se cini, ako se potrosi i nesto vise da nije bacen novac, naprotiv.
Evo vidjeh na ebay-u pojedinci prodaju cardas signal kablove, koristene i vjerovatno jeftinije serije oko 100-120€. Mozda je ovo dobra varijanta za onog ko bi zelio cardas a da je ipak pristupacan po cijeni.

20 % uloziti u kablove na ukupnu vrijednost stereo sistema...
i gledaj da kupis poliovne kablove,jer za njih nista ne vrijedi to sto su polovni...naprotiv,jos bolje,jer su razradeni...
i ne kontam sto bas Cardas!?

i jos nesto,upravu su ti sto preporucuju da se ulozi malo vise u kablove,jer su oni najvise zahvalniji za nasu nadogradnju stereo sistema

Zato sto Cardas kablovi zvuce mraaaak i vrijede, po zvuku koji daju, koliko i cijeli sistem, ovo je naravno moje licno
misljenje, pozdrav i dobro slusanje!

[zijancer]

hoLLY COW ovi se ne šale..mmmmmmmmmmhh

[nexo]

Ne bih da začatavam temu ali me interesuje jedna stvar , kod audiofila. Svi su u potrazi za tim nekim savršenim zvukom koji bi im pružio savršenstvo muzike ali me interesuje šta je to? Da li je savršenstvo kada sistem pruži slušaocu zvuk identičan onome koji bi čuo da sjedi kraj muzičara koji sviraju ili nešto drugo? Kako uopšte neko može znati kako ona činela zvuči savršeno osim ako nije bio kraj nje kada je bubnjar zveknuo prilikom snimanja? Imam neki osjećaj da ih većina i nije nikada čula uživo instrumente za koje traže onaj magični identičan savršeni zvuk u svojoj sobi....ili potpuno griješim?

Lab3352 baš me interesuje tvoja definicija tog zvuka za kojim tragaš kroz godine iskustva u Hi-Fi svijetu.

Mislim da si slican post napisao ranije na ovoj ili nekoj drugoj temi. Ne znam kako bas nadje cinelu kao primjer! Instrumentima se kao i vokalima, a to znas kao muzicar, dodaju FX-ti da bi isti zvucao ljepse, pa tako akusticna gitara, ma kako dobro zvucala na suho, uvijek ce bolje zvucati, (prozracnije, zivlje, itd, stvar ukusa) uz malo korusa, reverba i sl. Izuzetak su orkestracije, horovi itd. ako sviraju u posebno akusticki tretiranim prostorima, SOH, Dom katedrala u Kelnu...

Ja nisam audiofil, ali tvoj post nalazim interesantnim, pa sam odlucio da dam svoje misljenje jer izgleda nemam sta drugo raditi! Unaprijed se izvinjavam zbog lexikona koji cu koristiti, ali cu svakako nastojati da budem razumljiv.

Niko se nece iznenaditi ako kazem da je percepcija zvuka kombinacija objektivnog i subjektivnog. Svi mi cujemo na svoj nacin, subjektivno razlicito.
Kada su muzika i govor u pitanju, stvari se malo razlikuju, ali mi smo mislim ovde da diskutujemo reprodukciju muzike. Ono sto mi cujemo je teoretski limitirano na pojas od 20Hz do 20 kHz i glasnocu oko 140 dB, sto se zove, gornji prag cujnosti, nakon cega nastupa bol u usima. Medjutim, neke frekvencije cujemo, tj. osjecamo bolje ili jace od drugih, pa se to naziva prag osjetljivosti, sto necemo mjeriti dB-ima nego Phon-ima. U muzici je taj fenomen posebno izrazen zbog naglasenije dinamike. Jako niske i jako visoke frekvencije osjecamo slabije od ostalih, pa ce ton od 1kHz jacine 20 dBspl imati glasoncu od 20 phon-a. Da bi 100Hz culi istom glasnocom moramo tu frekvenciju pojacati za 15-tak dB, a 20 khz za oko 60 dB. To je jedan od uslova za razum jevanje ljudske percepcije zvuka, a u teoriji se zove Equal Loudness contours ili Fletcher-Munson-ova kriva. Ta kriva je standardizovana da na 1kHz glasnoca u dB i phon-ima ima istu vrijednost, medjutim za ostale frekvencije taj odnos ce se mjenjati, ponekad i drasticno. Zato pojacavamo kada zelimo da cujemo u pjesmi tu cinelu (ono cccccccccc) na Hi-Fi sistemu sumnjive kvalitete. Zakljucak, nase uho mjenja frekvenciski odaziv sa promjenom glasnoce.

Ipak, ovde moram prekinuti, al cu nastaviti, vjeovatno vec sutra.

[lab3352]

Rotel RCD-1520 - CD Player ozbiljnih namjera

Za bolje razumijevanje iznimno visokih ambicija Rotelovih konstruktora novog modela CD playera RCD-1520, moramo posegnuti u bogatu prošlost ...
Kada je 1990. godine Rotel predstavio CD player RCD-855 bila je to prava senzacija. RCD-855 nudio je po vrlo pristupačnoj cijeni pravi high-end zvuk. Bio je ljubimac kritike i publike. Novu senzaciju Rotel je izazvao 1996. godine predstavljanjem player RCD-990. To je bio prvi Rotelov high-end player. Ovaj put se atribut "high end" nije odnosio samo na zvuk, već je i izrada odisla luksuzom i kvalitetom primjerenom višestruko skupljim playerima. Uspjeh RCD-990 pokvarila je vijest o prestanku proizvodnje vrhunskog Philipsovog transportnog mehanizma CDM-9pro koji je bio ugrađen u player. Problem je ubrzo riješen zamjenom mehanizma sonyevim proizvodom, i preimenovanjem modela u RCD-991. Oba playera su recenzenti u svjetskim audio tiskovinama svrstali uz bok najboljim, barem dvostruko skupljim, playerima. Novim CD Playerom RCD-1520 Rotel namjerava ponoviti uspjeh svojih legendarnih modela. Odabran je provjereni pristup- dizajnirati player na temelju vrhunske digitalne audio tehnologije, koristiti najbolje komponente i sve to ponuditi po cijeni nižoj od konkurencije. Tako je za RDC-1520 odabran vrhunski slot-cd mehanizam, optimiziran upravo za cd reprodukciju, D/A pretvarač je proizvod tvrtke Wolfson- poznat po dobrom zvuku, a amplifikacija analognog audio signala povjerena je vrhunskim operacionim pojačalima tvrtke Burr Brown. Napajanju je posvećena osobita pažnja, pa se uz veliki toroidni kondenzator koriste i probrani BHC kondenzatori i višestruki stupnjevi stabilizacije napajanja za pojedine sekcije elektronike plejera. Ozbiljan high-end pristup za high-end zvuk. Ambicije rotelovih konstruktora su bile izuzeztno velike, a koliko su u tome uspjeli prosudite sami.
Prilikom slušnog testa za usporedbu koristite barem dvostruko skuplji player !
Info: http://www.sonusart.hr




Nova CONNOISSEUR serija tvrtke ENERGY

Obnovljenu legendarnu CONNOISSEUR seriju tvrtke Energy sada čine 3 samostojeća (CF-70, CF-50 i CF-30), 3 bookshelf (CB-20, CB-10 i CB-5), 2 centralna: CC-10 i CC-5 i jedan surround (CR-10) model zvučnika. Nadalje tu su i 4 nova subwoofera: ESW-C8, ESW-C10, ESW-M6 i ESW-M8 te 2 nova 5.1 kompleta TAKE CLASSIC 5.1 i RC-MICRO 5.1.
Connoisseur serija je iz temelje revidirana budući da značajke novog Convergent Source modula, koji je nukleus zvučne slike jer definira gornji dio frekventnog spektra, omogućavaju zvučnicima rad sa smanjenom distorzijom (zahvaljujući Energy patentiranoj Ribbed elliptical surround tehnologiji - s revolucionarnim obratom u "rebrastim" ovjesima membrana- koja distorzije svodi na ništicu) i zapanjujućim bogatstvom srednjetonskog spektra. Convergent Source modul čine visokotonska i srednjetonska jedinica vrhunske tehnologije i izrade koji se ugrađuju u sve zvučnike nove CF serije. Također, zvučnici su fizički smješteni u odvojenim komorama što smanjuje rezonancije i povećava iskoristivost obje jedinice. K tome Ribbed elliptical surround omogućava povećanje titranja zraka (povećanjem klipnog područja rada zvučničkih jedinica) što je temelj veće efikasnosti, odnosno učinkovitosti. Nadalje je još veća pažnja posvećena završnoj obradi kako se ne bi, kako ističu iz Energy-a, brinulo samo o jednom od pet čula. Na koncu je pred nama serija zvučničkih kutija CF koja ima iznimne frekventne karakteristike, disperziju, senzitivnost od 96dB i frekvencijskog odziva (primjerice 34Hz-20KHz +/- 3dB za CF70). Preporučena snaga pojačala: za CF70 je 300W, CF50 je 250W i za CF30 je 200W, te centralnih: CC-10 je 200W i CC-5 je 150W, govori da je ukupno promatrano pred nama moćna i respektabilna audio formacija, kako za streo tako i za kućno kino



U seriji subwoofera se možda i ponajbolje demonstrira učinak patentiranog Ribbed elliptical surround-a (inače se na njima rebra najbolje i vide) budući njegov učinak kulminira upravo ovdje. Tako čist, moćan i bogat bas treba iskusiti da bi se vjerovalo! Snage su im ESW-C8 / 240W (1440.- kn), ESW-C10 / 400W (1990.- kn), ESW-M6 / 800W (2740.- kn) i ESW-M8 / 1200W (3840.- kn).
TAKE CLASSIC 5.1 (3990.- kn komplet) je audio sustav koji redefinira ono što smo znali o reprodukciji zvuka iz audio sustava za kućno kino minijaturnih dimenzija. Budući su ambicije Energy-a da ovaj sustav postane klasikom u dekadama koje dolaze, brižno je osmišljen i u njega su ugrađena ponajbolja tehničko tehnološka rješenja kako bi se korisnicima manjih prostora omogućio potpuni užitak u kućnom kinu. Za kvalitetne, moćne i dobro definirane, basove tu je ponovo patentirani Ribbed elliptical surraund (200W-ni snažni subwoofer). U ostalim su zvučničkim kutijama ugrađeni Convergent Source moduli, čiji poli-titanijski woofer i od aluminijskih kupola visokotonci osiguravaju, uz već spomenuto i dugovječnost. Ovaj šestodijelni audio sustav pruža čisti i realistički zvuk, briljantne i prostrane zvučne slike iz svake zvučničke kutije. Ova se fascinantna ponuda zaokružuje s, po dimenzijama najmanjim, ali za aplikacije u manjim korisničkim prostorima optimalnim i po svojoj zvučnoj slici ne zamjenljivim RC-MICRO 5.1 (3790.- kn komplet). U ovom audio sustavu Energy demonstrira i umijeće vrhunske minijaturizacije koja zadržava sva svojstva svoje velike braće (subwoofer je ni manje ni više već 240W) i koji je do detalja sjajno harmoniziran, ne samo vrhunskom finišem, sa zadnjom generacijom flat TV-a.




Lab3352

[Hendrix]

Ne bih da začatavam temu ali me interesuje jedna stvar , kod audiofila. Svi su u potrazi za tim nekim savršenim zvukom koji bi im pružio savršenstvo muzike ali me interesuje šta je to? Da li je savršenstvo kada sistem pruži slušaocu zvuk identičan onome koji bi čuo da sjedi kraj muzičara koji sviraju ili nešto drugo? Kako uopšte neko može znati kako ona činela zvuči savršeno osim ako nije bio kraj nje kada je bubnjar zveknuo prilikom snimanja? Imam neki osjećaj da ih većina i nije nikada čula uživo instrumente za koje traže onaj magični identičan savršeni zvuk u svojoj sobi....ili potpuno griješim?

Lab3352 baš me interesuje tvoja definicija tog zvuka za kojim tragaš kroz godine iskustva u Hi-Fi svijetu.

Mislim da si slican post napisao ranije na ovoj ili nekoj drugoj temi. Ne znam kako bas nadje cinelu kao primjer! Instrumentima se kao i vokalima, a to znas kao muzicar, dodaju FX-ti da bi isti zvucao ljepse, pa tako akusticna gitara, ma kako dobro zvucala na suho, uvijek ce bolje zvucati, (prozracnije, zivlje, itd, stvar ukusa) uz malo korusa, reverba i sl. Izuzetak su orkestracije, horovi itd. ako sviraju u posebno akusticki tretiranim prostorima, SOH, Dom katedrala u Kelnu...

Ja nisam audiofil, ali tvoj post nalazim interesantnim, pa sam odlucio da dam svoje misljenje jer izgleda nemam sta drugo raditi! Unaprijed se izvinjavam zbog lexikona koji cu koristiti, ali cu svakako nastojati da budem razumljiv.

Niko se nece iznenaditi ako kazem da je percepcija zvuka kombinacija objektivnog i subjektivnog. Svi mi cujemo na svoj nacin, subjektivno razlicito.
Kada su muzika i govor u pitanju, stvari se malo razlikuju, ali mi smo mislim ovde da diskutujemo reprodukciju muzike. Ono sto mi cujemo je teoretski limitirano na pojas od 20Hz do 20 kHz i glasnocu oko 140 dB, sto se zove, gornji prag cujnosti, nakon cega nastupa bol u usima. Medjutim, neke frekvencije cujemo, tj. osjecamo bolje ili jace od drugih, pa se to naziva prag osjetljivosti, sto necemo mjeriti dB-ima nego Phon-ima. U muzici je taj fenomen posebno izrazen zbog naglasenije dinamike. Jako niske i jako visoke frekvencije osjecamo slabije od ostalih, pa ce ton od 1kHz jacine 20 dBspl imati glasoncu od 20 phon-a. Da bi 100Hz culi istom glasnocom moramo tu frekvenciju pojacati za 15-tak dB, a 20 khz za oko 60 dB. To je jedan od uslova za razum jevanje ljudske percepcije zvuka, a u teoriji se zove Equal Loudness contours ili Fletcher-Munson-ova kriva. Ta kriva je standardizovana da na 1kHz glasnoca u dB i phon-ima ima istu vrijednost, medjutim za ostale frekvencije taj odnos ce se mjenjati, ponekad i drasticno. Zato pojacavamo kada zelimo da cujemo u pjesmi tu cinelu (ono cccccccccc) na Hi-Fi sistemu sumnjive kvalitete. Zakljucak, nase uho mjenja frekvenciski odaziv sa promjenom glasnoce.

Ipak, ovde moram prekinuti, al cu nastaviti, vjeovatno vec sutra.

Jasna je razlika između nekih fuš sistema i high-end, to se odmah osjeti ali ja govorim o audiofilskim recenzijama koje čitam online gdje ljudi porede sisteme od 10 000$ i govore o savršenom zvuku. Po meni je sve do čovjeka a ne do frekvencija i sličnog jer vraćam se na početak kako neko može znati za savršen zvuk ako nije bio tamo gdje se to snimalo? Činela mi prva pala na pamet ali važi za sve intrumente. Najbolji zvuk je onaj koji se najviše svidi pojedincu a za neke recenzije mislim da je slično kao i degustiranju vina. Sjetim se skrivene kamere kada su im nasuli 5 čaša istog vina za koje su im rekli da su različite sorte i "stručnjaci" su za svaku čašu ispričali posebnu priču a da nisu ni shvatili da je to jedno te isto vino, na kraju kad su im rekli šta će, zarcvenili se i vozdra. Mislim da bi se isto desilo i da se uradi i sa Hi-fi testiranjem.

[lab3352]

Sve je to samo individualno kako ce ko da primi muziku. Naravno da ima velikih razlika izmedju sistema i da u vecini slucajeva cijena opravdava kvalitet. Ja iskreno kombinujem vino i hi fi i stavljam na istu poziciju. Volim da probam vina uz razlicite albume i volim da uzivam u dobrom zvuku. Nisam megaloman kada su u pitanju zvucnici. Ja slusam muziku, ja ne slusam opremu. To je jedna velika razlika kada zelite da se bavite audiofilizmom. Mislim da je veoma tanka linija koja ce Vas prebaciti da pocnete da slusate opremu koju imate, a ne muziku.
Imao sam taj slucaj da sam upoznao momka koji je imao B&W 804, povezan na Classe CAP pojacalo i Sony SACD 333 model, a u svojoj kolekciji je imao samo desetak albuma. Kod mene je obrnuto, ja imam sasvim solidan hi fi sistem (na koji sam veoma ponosan i koji je sada jedna stepenica do onoga sistema koji slino zelim) i imam preko 15000 albuma (sto CD, LP, miniDisc i Blu Ray) i iskreno uzivam u tome (kao i u dobrim vinima ).

Lab3352

[nexo]

Ne bih da začatavam temu ali me interesuje jedna stvar , kod audiofila. Svi su u potrazi za tim nekim savršenim zvukom koji bi im pružio savršenstvo muzike ali me interesuje šta je to? Da li je savršenstvo kada sistem pruži slušaocu zvuk identičan onome koji bi čuo da sjedi kraj muzičara koji sviraju ili nešto drugo? Kako uopšte neko može znati kako ona činela zvuči savršeno osim ako nije bio kraj nje kada je bubnjar zveknuo prilikom snimanja? Imam neki osjećaj da ih većina i nije nikada čula uživo instrumente za koje traže onaj magični identičan savršeni zvuk u svojoj sobi....ili potpuno griješim?

Lab3352 baš me interesuje tvoja definicija tog zvuka za kojim tragaš kroz godine iskustva u Hi-Fi svijetu.

Mislim da si slican post napisao ranije na ovoj ili nekoj drugoj temi. Ne znam kako bas nadje cinelu kao primjer! Instrumentima se kao i vokalima, a to znas kao muzicar, dodaju FX-ti da bi isti zvucao ljepse, pa tako akusticna gitara, ma kako dobro zvucala na suho, uvijek ce bolje zvucati, (prozracnije, zivlje, itd, stvar ukusa) uz malo korusa, reverba i sl. Izuzetak su orkestracije, horovi itd. ako sviraju u posebno akusticki tretiranim prostorima, SOH, Dom katedrala u Kelnu...

Ja nisam audiofil, ali tvoj post nalazim interesantnim, pa sam odlucio da dam svoje misljenje jer izgleda nemam sta drugo raditi! Unaprijed se izvinjavam zbog lexikona koji cu koristiti, ali cu svakako nastojati da budem razumljiv.



Niko se nece iznenaditi ako kazem da je percepcija zvuka kombinacija objektivnog i subjektivnog. Svi mi cujemo na svoj nacin, subjektivno razlicito.
Kada su muzika i govor u pitanju, stvari se malo razlikuju, ali mi smo mislim ovde da diskutujemo reprodukciju muzike. Ono sto mi cujemo je teoretski limitirano na pojas od 20Hz do 20 kHz i glasnocu oko 140 dB, sto se zove, gornji prag cujnosti, nakon cega nastupa bol u usima. Medjutim, neke frekvencije cujemo, tj. osjecamo bolje ili jace od drugih, pa se to naziva prag osjetljivosti, sto necemo mjeriti dB-ima nego Phon-ima. U muzici je taj fenomen posebno izrazen zbog naglasenije dinamike. Jako niske i jako visoke frekvencije osjecamo slabije od ostalih, pa ce ton od 1kHz jacine 20 dBspl imati glasoncu od 20 phon-a. Da bi 100Hz culi istom glasnocom moramo tu frekvenciju pojacati za 15-tak dB, a 20 khz za oko 60 dB. To je jedan od uslova za razum jevanje ljudske percepcije zvuka, a u teoriji se zove Equal Loudness contours ili Fletcher-Munson-ova kriva. Ta kriva je standardizovana da na 1kHz glasnoca u dB i phon-ima ima istu vrijednost, medjutim za ostale frekvencije taj odnos ce se mjenjati, ponekad i drasticno. Zato pojacavamo kada zelimo da cujemo u pjesmi tu cinelu (ono cccccccccc) na Hi-Fi sistemu sumnjive kvalitete. Zakljucak, nase uho mjenja frekvenciski odaziv sa promjenom glasnoce.

Ipak, ovde moram prekinuti, al cu nastaviti, vjeovatno vec sutra.

Jasna je razlika između nekih fuš sistema i high-end, to se odmah osjeti ali ja govorim o audiofilskim recenzijama koje čitam online gdje ljudi porede sisteme od 10 000$ i govore o savršenom zvuku. Po meni je sve do čovjeka a ne do frekvencija i sličnog jer vraćam se na početak kako neko može znati za savršen zvuk ako nije bio tamo gdje se to snimalo? Činela mi prva pala na pamet ali važi za sve intrumente. Najbolji zvuk je onaj koji se najviše svidi pojedincu a za neke recenzije mislim da je slično kao i degustiranju vina. Sjetim se skrivene kamere kada su im nasuli 5 čaša istog vina za koje su im rekli da su različite sorte i "stručnjaci" su za svaku čašu ispričali posebnu priču a da nisu ni shvatili da je to jedno te isto vino, na kraju kad su im rekli šta će, zarcvenili se i vozdra. Mislim da bi se isto desilo i da se uradi i sa Hi-fi testiranjem.

Hendrix, krajnja namjera je upravo bila doci do vise manje ovoga sto si napisao, ali kroz analizu seta saznanja iz psihoakustike i elektroakustike. Kako sam i ocekivao, ne dovoljno zanimljiv pristup!

Tvoj primjer sa vinom je sjajan, mada nije relevantan kod odredjivanja kvalitete. To je ipak skrivena kamera! Da li su im nasuli tih 5 casa u potpuno istu casu ili u razlicite case? Poznato je da vino mijenja ukus, kao i pivo ovisno o casi iz koje se pije. Zasto im nisu dali 5 razlicitih vrsta vina, pa da odrede koje je najbolje!? To bi vec imalo smisla za nasu pricu, ali ne i za skrivenu kameru.
Da se vratim temi! Ja zasigurno nisam od onih koji bi dali 10.000US za sistem kada istog ili beznacajno losijeg kvalitata mogu kupiti za 3.000US, posebno vrijednost kablova u mom sistemu nebi smjela biti veca od 100US. Toliko o sumnjivim i hi-end sistemima!
Imam osjecaj da ne zelis da cujes koliko je to do covjeka, ali i do frekvencija i jos kojecega, kako sam naglasio u predhodnom postu, subjektivnog i objektivnog.

Kako god, uzivajte u citanju recenzija!

[lab3352]

Da samo vratim temu gdje joj je mjesto ... Ovu temu sam pokrenuo iz svoje ljubavi prema audiofilizmu i mom hedonističkom nagonu uživanja u slušanju muzike (koje kombinujem s vinom) i ništa više. Kada se to sve poklopi, nastaje pravi užitak, koji nema veze s nikakvim frekvencijama, cijenama, bilo čime drugo. To je poenta ovoga topica ... svi Vasi komentari su vise nego dobrodošli ... Uzivajte ...

Lab3352
___________________________________________

Integrirano cijevno pojačalo Unison Research P40

Prije puno godina, u vrijeme kad nije bilo ni jeftino ni lako proizvoditi push-pull ustrojena pojačala (što je način kako se iz single-ended dizajna može izvući veća snaga), u Unison Researchu su ih prizvodili. Dokaz tomu su pojačala poput Nimblyja, Triode 20 i Power 35. Danas, nakon duge stanke, proizvode ih ponovno. Prva takva su model P40 i P70.



Zašto povratak "na staro"? Iz istoga razloga zašto su to načelo pojačanja koristili i prije - iz single-ended dizajna s istim cijevima moguće je dobiti veću izlaznu snagu. Veća se učinkovotost postiže smanjivanjem disipacije/rasipanja topline. Načelo ima i loših strana. Glavna leži u činjenici što se kod tako ustrojenih pojalčala odvojeno, u dva odvojena popjačivačka sklopa, pojačavaju gornja odnosno donja poluperioda sinusoide signala. Da bi se izbjegle tzv. "prijelazna izobličenja", tj. da bi se gornja i donja poluperioda sinusoide dodirivale/sastajale u jednoj točki, a ne "tu negdje", push-pull pojačala moraju biti vrlo precizno dizajnirana kako bi se izbjegla vrlo ružna i lako čujna izobličenja. A to, naravno, nije ni lako ni jeftino. Međutim, zahvaljujući stečenom iskustvu kroz godine, u Unuson Researchu danas tvrde, i P40 pojačalom to i dokazuju, da mogu napraviti vrhuski ustrojena i zvučeće push-pull pojačala i za njih ne tražiti malo bogatstvo. Ulazni stupanj P40 sadrži jednu ECC83 triodu i jednu dvostruku triodu ECC82, dok su u izlaznom stupnju dvije EL34 cijevi. Izlazni transformator je izrađen po striktnim uputama iz Unison Researcha i omogućava frekvencijski odziv od preko 30 kHz. Negativna povratna veza je vrlo važna u push-pull pojačalima. U ovom pojačalu signal se vraća na drugi (pred)pojačivački stupanj i na taj način u prvoj triodi uopće nema negativne povratne veze. Da bi pojačalo moglo postojano isporučivati snagu, presudan je kvalitetan napajački sklop. U P40 on se sastoji od filtarskog stupnja Pi-LC tipa viskokog kapaciteta koji osigurava napajanje izlaznog stupnja od 500 V. Slijedi ga drugi sličan i nešto slabiji. Cijevi se napajaju stabiliziranim DC naponom, a posebni negativni napon služi za napajanje sustava za podešavanje biasa EL34 cijevi.




Lab3352

[andrija2007]

Da samo vratim temu gdje joj je mjesto ... Ovu temu sam pokrenuo iz svoje ljubavi prema audiofilizmu i mom hedonističkom nagonu uživanja u slušanju muzike (koje kombinujem s vinom) i ništa više. Kada se to sve poklopi, nastaje pravi užitak, koji nema veze s nikakvim frekvencijama, cijenama, bilo čime drugo. To je poenta ovoga topica ... svi Vasi komentari su vise nego dobrodošli ... Uzivajte ...

Lab3352

Slazem se u potpunosti! Koje vino pijes kad slusas mjuzu ako nije previse privatno pitanje?
Ja sam zadnji put uzivao u "Primitivo di Manduria", odlicno crveno vino, slaze se vrlo dobro sa zvukom mog sistema.

[lab3352]

I evo da ne bih ostao dužan

Ovo je slika mog hi fi / home cinema setupa (na slici se ne vidi Stanton gramofon, Cambridge Audio phono pre-amp i CA DAC). Ostalu opremu sam vec popisao nekoliko puta ovdje.


Ovo je dio moje CD kolekcije (jedna trećina), LP su na podu ..


A ovo su vina koja ce biti veceras na stolu i biti degustirana uz novi blu ray disc Return To Forever "Live In Montreux 2008" (koji mi je sinoc stigao). Inace ovo su vina iz, meni jedne od najdraže, Chianti Classico regije (Toscana, Italija).



Bilo bi super kada bi jos ko postavio i predstavio svoj hi fi / home cinema setup ovdje.

Lab3352

[nexo]

Lijepo sto si nam postavio ove fotografije! Mozda grijesim, ali imam utisak da su ti contours suvise blizu zidu. Vidim da je bass reflex dizajn, ali ne vidim port na frontalnoj strani, a ni na bocnoj sto bi se dalo vidjeti na desnoj kutiji (vidi se jedna bocna strana), pa zakljucujem da su na ledjnoj strani kutije. Mozda je ipak sve ok ili ti mozda low end reflexije ne smetaju, ali sam siguran da bi ja, ako ne bih imao bolju pozicuju da ih instaliram dampovo dio zida iza kutija.
Takodje primjecujem da je instalacija, za jednog strastvenog audiofila i ljubitelja audio igracaka, prilicno neuredna. kablovi na sve strane! Mogu samo zamisliti sta bi me docekalo da provirim iza tih uredjaja.
Sve ovo je dobronamjerno, postavio si slike pa mislim da sam time dobio pravo da komentarisem.
Kako god, vidim da imas i lijepog vina, pa uzivaj. Kod mene je sve jednostavnije, ice cold pivo u frizideru i iPod clasic direktno u bi-amp Event TR8.

[lab3352]

... tacno, bas reflex kutije su, ali je otvor nazad. Ovo sto sam ih primakao zidu je razlog dijete ... ... tako kada ih slusam, izvucem ih naprijed ... Kablove nazalost nemozes da vidis, ali oni su sređeni i nalaze se iza police ... Imam jos problem s Rega speakers kablovima jer su 2 x 4m, pa mi uzimaju puno prostora.
Istina, imao sam stvarno problema oko smjestaja kablova, ali pokusacu da uradim jos jednu sliku s kablovima pa da vidis ...

Lab3352

[lab3352]

Zaboravio sam napisati da oni bijeli kablovi koje vidis dole su mrezni kabl od ADSL-a

[andrija2007]

Lab mashala, pravi si hedonista u pozitivnom smislu. Chianti je vrlo kvalitetno toskansko vino i da bi bio bas dobro
treba da kosta bar 20 € pa navise. Zato radije kupim Primitivo, Montepulciano d'abruzzo, Nero d'avola etc. Za mene
od Chianti-a je jos bolji Brunello, cmok!
Vrlo lijep zid CD-ova!
Jako mi se svidja i onaj predmet, ne znam kako se zove, sa onom zelenom amorfnom masom koja se krece
kad se upali struja, pravi je kult!
In vino veritas! Pozdrav svima!

[lab3352]

Dobitna kombinacija:



+



I sve se poklopilo kako treba...Evo jedan odlican teskt Milana Rupića o hi fi sistemima:

Zvučnički sustavi
napisao: Milan Rupić

Za klasiku i(li) za rock

Pokušamo li potražiti eksplicitan odgovor na pitanje postoje li zvučnički sustavi koji bolje sviraju klasiku nego rock (i obrnuto) i na osnovi toga donijeti globalni vrijednosni sud o njima, kreući od pretpostavke koja se može uzeti i kao vrlo utemeljena tvrdnja, dakle, da je dobar zvučnik jednako sposoban pokazati sve svoje mogućnosti bez obrzira pretvara li on u zvuk signale natopljene profinjenim klasičnim ili one impregnirane robustnim rock informacijama, tada je njegova afirmativnost naznačena već na samom početku. Međutim, da ima puno razloga za povjerovati kako baš i nije tako, ili barem nije uvijek i u svim slučajevima, nedvojbeno govori i sama teza s kojom je ovaj tekst zapošet. Jer da je ona savršeno neprijeporna, nastavka teksta ne bi ni bilo. Posto će u nastavku rock glazba redovito biti spominjana kao svojevrsna "opozicija" klasičnoj, nužna su neka pojašnjenja kako ne bi došlo do pogresnih interpretacija koje bi čitatelja mogle odvesti na kolosjek što vodi u sasvim dugom pravcu od onoga kojem ovaj članak stremi. Naime, rock glazba će ovdje biti zajednički nazivnik za glazbu koju proizvode amplificirani instrumenti, koja ima razmjerno mali dinamički raspon i u kojoj nema (toliko i takvih) tonskih finesa i nijansa kao u klasičnoj glazbi. Iako će se iz teksta (možda) steći dojam da "imam nešto protiv" rock intoniranog glazbenog izričaja, moram reći da je to daleko od istine. Naprotiv, iznimno volim rock glazbu u velikom mnoštvu njezinih pojavnih oblika, od lakog i jednostavnog pop/rocka do surovog i sirovog metala. "Negativan" prizvuk rock glazba će imati samo u kontekstu njezine relevantnosti da se koristi kao testni materijal pri ocjenjivanju kvalitete audiosustava i stvaranja kvalitativnog suda na osnovi (isključivo) tako prikupljenih informacija - i nikako drugačije. Jer, amplificirana glazba nastala je uporabom brojnih elektroničkih sklopova. Počevsi od samih instrumenata koji su "proizveli" njezino zvukovlje, preko različitih elektronskih uredjaja kojima je signal "uobličen" tijekom tonske obrade, sve do zvučničkih sustava koji su bili važno pomagalo tijekom cijelog tonskog procesa. Zato je takvu glazbu većini zvučnika puno lakše točno reproducirati - jer i instrumenti pomoću kojih nam takva glazba dolazi u kuću također su elektronski. A donošenje prosudbe o elektronički proizvedenom zvuku putem elektroničkih naprava za njegovu reprodukciju, tečko se može nazvati objektivnim (koliko god se to u prvim mah može činiti logičnim).
Glazbenim je instrumentima svojstveno da, uz osnovni ton, "proizvode" i harmonike osnovnog tona (upravo po strukturi i broju harmonika razlikujemo zvukove pojedinih instrumenata, čak i kad sviraju isti ton). Zvučnici, pak, kao uostalom i ni jedan drugi dio kućnog audiolanca, ne smiju ništa dodati ni oduzeti izvornom signalu, ma kakav on bio - oni moraju biti neutralni. Zvučnici, a o njima će ovdje najvise biti riječi, jer su u cijeloj ovoj priči najbitniji i najutjecajniji element, nisu "produktori" već reproduktori zvuka. Njihova namjena i zadaće nije da kreiraju neki svoj, "originalni" zvuk, već da vjerno rekreiraju dovedeni im audiosignal - bez obzira bio on u osnovi dobar ili loš. Nije na zvučnicima (kao ni na ostatku audiosustava) da ga popravljaju! Da je tako, bila bi to negacija hi-fi ja, bilo bi to contradictio in adjecto. Ili pučki rečeno, "drveno željezo". Harmonička struktura signala amplificiranih instrumenata vrlo je skromna, za razliku od signala koje proizvode neamplificirani instrumenti. Tome valja dodati činjenicu da teško itko od nas koji slušamo glazbu stvarno zna kako zvuči (ili jos bolje, kako sve moze zvučati) jedna "Wurlitzerova", "Kurtzweilova", "Rolandova" ili "Yamahina" klavijatura. Nama se taj zvuk može svidjeti ili ne. Medjutim, meritorno ocijeniti kvalitetu reprodukcije pojedinog zvušnika ili audiosustava u cjelini na osnovi glazbe proizvedene takvim instrumentima, nije moguće. Doduše, glazbenim primjerima izvedenima na takvom instrumentariju možemo međusobno uspoređivati zvučne dosege pojedinih audiokomponenata, ali globalno ih i nezavisno ocjenjivati - ne! Odnosno, takvo ocjenjivanje nije vjerodostojno. Kad se, pak, radi o zvuku, primjerice, klavira, tu nema puno dvojbe. Dapače, znalci mogu prilično lako razlušiti kada svira "Stainwayov", "Yamahin" ili "Boesendodferov" koncertni instrument. Iz toga onda proizlazi da će zvučnici puno lakše "sakriti" svoje mane, kad ih se tretira elektroničkim nego signalom akustičkih instrumenata. I ne samo sakriti mane, već ih u pojedinim slučajevima prevoriti u prednost. Koloracije koje u zvuk unosi audiosustav, a zvucnici ponajviše, koje su toliko nepoželjne i lako čujne kad je u pitanju reprodukcija klasične glazbe, znaju biti ponekad vrlo dobrodošle kod reprodukcije rock predloška jer nerijetko kompenziraju nedostatke u njihovim snimkama. Mnogi audiofili vole testirati zvukovne domete pojedinih audiouredjaja koristeći jedino rock ili čak sasvim elektronički ustrojenu glazbu. I tu će se dobar dio širokoporodukcijskih zvučnika pokazati dobrima. Čak i neće biti puno razlike između jedog i drugog testiranog primjerka. Jer, rock, a pogotovo sintetička glazba nema velikih dinamičkih otklona i njihov je tonsko-harmonički portfelj znatno siromašniji od onog u klasične glazbe. Zato uređaji za njihovu reprodukciju ne moraju biti sposobni slikati minuciozne dinamičke, timbralne i harmoničke kontraste. Membrane njihovih zvucničkih sustava ne moraju se uporabom jednostavno strukturirane glazbe pomicati u rasponu od stotinke milimetra do preko 1 cm. A taj put, pri reprodukciji klasične glazbe, membrana vrlo često mora prijeći u nerijetko vrlo sitnom djeliću sekunde. I to po nekoliko puta za redom. (Poslušajte, oni koji do sada nisu, tek kao informaciju, "Posvećenje proljeća" - The Rite of Spring, I. Stravinskog, da bi vam bilo jasnije o čemu je riječ). Kad se svira rock glazba, zbog njene u pravilu unificirane glasnoće, membrana zvučnika će uvijek biti u približno istom položaju, s tek vrlo malim "izletima" naprijed/natrag, odnosno pomiciti će se vrlo malo i u ujednačenim amplitudama. A to bez poteškoća i naprezanja može postići prilićno velik broj suvremenih zvučnika. Kad je, medjutim, u pitanju reprodukcija složenijeg signala, zvučnici se nađu pred puno težim zadatkom. Uzmimo za primjer razliku u razini glasnoće izmedju Fb note cija je osnovna frekvencija 1318.5 Hz i Gb čija je frekvencija 58.27 Hz. Odsviramo li najprije ton visoke frekvencije, a onda istom glasnoćom ton niske, činit će nam se, zbog osobina našeg slušnog sustava, koji nije jednako osjetljiv na glasnoću visokih i niskih frekvencija, da ih čujemo sličnom glasnoćom. Medjutim, bas ton je glasniji od onog više frekvencije. A razlike u glasnoći mogu doseći i do 1:1000. Kod rock, a pogotovo kod sintetičke glazbe, to nije slučaj: elektronički se može podesiti da bas i visoki tonovi zvuče jednako glasno. Iz toga proizlazi da dinamički problemi kojima pojedini zvucnički sustav može biti opterežen, neće biti tako izraženi kad reproducira rock, gdje su odnosi najčešće 1:10, do maksimalno 1:100, kao kad u njih pristigne signal prokrvljen klasičnom, dinamički ponekad iznimno složenom i za reprodukciju teškom i zahtijevnom glazbenom informacijom.
Vrlo je mali broj snimaka amplificirane glazbe na kojima su njezini autori težili linearnosti, a još manji onih na kojim je "uhvaćen" cijeli tonski spektar od 20 Hz do 20 kHz. I to ne zato što amplificirani instrumenti ne bi bili u stanju "proizvesti" zvuk niži od 50 Hz ili viši od 15 kHz (s harmonicima i subharmonicima), nego zato što su na ogromnom broju komercijalnih snimaka ti ekstremi jednostavno "odrezani" (jer su problematični za snimanje!). Zato je zvučnik kad mu se privede tako "kastriran" signal u znatno povoljnijem položaju i ima manje šanse da "omane" nego kad treba u zvuk pretvoriti tonski zapis kakvog većeg simfonijskog djela. I dok će s "podrezanim" rock predloškom i slabije kvalitetan zvucnički sustav moguće raditi sigurno, postojano i lepršavo, sva je prilika da će se pri naletu složenog simfonijskog sforzzando akorda svirka sasvim "raspasti". No bolje i svirka nego zvučnik, mada i takvih slučajeva ima nemali broj. Neki zvučnici zbog svojih fizičkih osobina (krute membrane, slabo pokretljivi ovjesi, mali hod zavojnice) isporučuju tvrd, brz, ekspresivan zvuk (pogotovo bas). Mogu podnijeti veliku snagu i prilično glasno svirati. Jasno je da će takav zvučnik bolje reproducirati rock glazbu bogatu snažnim, brzim i glasnim rifovima, kratkim i razantnim udarima bas bubnja i oštrim i naglim istrazavanjima žica na bas gitari, nego suptilne, katkad jedva čujne, ponekad gromoglasne, katkad "beskrajno" dugačke akorde ili ponekad jedva zamjetne svjetlucave zvučne iskrice kojih je prepuna klasično strukturirana glazba. S druge strane, pojedini zvucnički sustavi koji imaju suprotne osobine (membrane sklone uvijanju, slabija samoprigušna svojstva i sl.) bit će u "prednosti" kad treba svirati klasičnu glazbu. Izvjesna sporost i tromost u bas području, zaobljeno viskotonsko područje, česta "rupa" izmedju 100 i 250 Hz i s njome u svezi manjak energije, bit ce teže uočljivi s klasičnom nego s rock glazbom. Pogotovo su te mane teže uočljive kad se radi o reprodukciji glazbe koju izvode orgulje i orkestri sastavljeni od gudčkih i puhačkih instrumenata, bez udaraljka i klavira.
Zvučničke kutije s nelinearnim odzivom, primjerice s izdignutim srednjim basom (100 - 150 Hz), blago izraženim donjim srednjetonskim područjem (500 - 1000 Hz) i naglašenim visokotonskim područjem (iznad 5 kHz) imaju sve šanse da budu proglašene dobrim "rock reproduktorima". Međutim, zvučnici s tako "divljom" krivuljom frekvencijskog odziva vrlo će loše zazvučati kad se kroz njih pusti signal s klasičnom glazbom. Mane nelinearnih zvučničkih sustava brzo će i lako biti raskrinkane već nakon prvih par nota klasišne glazbe. Mnogi zvušnici sposobni reproducirati glasne glazbene pasaže, što je dobro za rock glazbu, nisu u stanju odmah nakon toga jednako tako sigurno i točno odsvirati vrlo tihe dionice. To kod reprodukcije rock glazbe, koja rijetko kada postavlja takve zahtjeve, nije ni bitno. Međutim kod reprodukcije klasike. to je neizbjezna nužnost. Takvi zvučnici, koji dobro zvuče kad sviraju rock, dakle konstantno glasno, zazvučat ce loše s klasičnom glazbom, jer nisu sposobni odgovoriti na vršne momente notnog teksta, bili oni glasni ili tihi. A upravo u tim vršnim trenucima krije se glazbena energija. Ona je tada najveća zato jer zvuk upravo tada nastaje. To je trenutak kada bat klavira udara žicu, bubnjarska plica pogodi kožu, bat gong ili gudalo klizne žicom violine, bilo to jedva čujno ili eksplozivno glasno. A razlika u glasnoći tihih glazbenih pasaza (primjerice ppp odsviran ton na klaviru ima razinu od 60 dB) i onih glasnih (fff odsviran ton ima razinu od 115 dB), dakle dinamički raspon na koji zvučnik mora trenutačno reagirati je 55 dB, što znaci da je razlika u realtivnoj glasnoći izmedju ta dva tona 1:316.000. Zvučnik (ali, da se ne zaboravi, i ostatak audiosustava) da bi dobro zvučao s klasičnom glazbom mora prilično točno "prepoznati" sve razlike u glasnoći koje se rastežu u rasponu nijansa od 1 do 360.000, i točno ih odsvirati. Taj isti zvučnik, pak, kad mu se dovede jednostavan rock signal mora prepoznati omjere glasnoće u rasponu od najvise 1:100. Iz toga nije teško zaključiti s kojim će materijalom lakše izaci na kraj i bolje zvučati. Prilično slično je i kod reprodukcije ataka, odnosno sposobnosti točne reprodukcije impulsnog odziva. Zvučnik mora biti sposoban trenutno odgovoriti i na udare jačine od 120 dB, kakav, primjerice, proizvode činele ili triangli. Ne uspije li to, a malo ih je koji uspijevaju, glazbeni će naglasak biti razblažen i pretvoren u parazitskim šumom opterećenu buku koja ima malo zajedničkog s izvornim zvukom činele. Takve će se anomlije vrlo lako uočiti reproducira li zvučnik klasičnu glazbu, dok će pri reprodukciji rock "teksta" ta mana biti teže uočljiva. U mnogim će slučajevima takav zvuk, prepun pazrazitskih "priraslica" čak biti i pozdravljen, (krivo) prepoznat kao "nabijen energijom", "dramatičan", "prezentan" pa čak i, procitao sam to negdje, "bogatog visokotonskog spektra".



Zaista, postoje zvučnicki sustavi koji bolje rade s jednostavnom, glasnom i grubom rock glazbom, nego s klasikom. Ali to im s hi-fi stajališta nije kompliment. Naprotiv! Gotovo se, imajući u vidu sve rečeno, bez ikave ograde može reći da zvučnici koji dobro sviraju rock, a nepodnošljivi su za slušanje kad reproduciraju složenije strukturiran neamplificirani glazbeni predložak, nisu dobri, odnosno još točnije, nisu istinski hi-fi zvucnici. Oni nisu u stanju korektno prenijeti, reproducirati sve one elemente od kojih je sačinjen zvuk stvarnih, neamplificiranih instrumenata, što je jedino mjerilo kojim možemo s priličnom sigurnošću određivati kvalitetu pojedinog zvučničkog i audiosustava. Tako ustrojeni zvučnici imaju restriktivan dinamički i frekvencijski opseg, nelinearani su, koloriraju, nesposobni su rekreirati sitnu glazbenu cizelaciju i tome slično. Kvalitetni, da o vrhunskim i ne govorim, zvučnicki sustavi, pogotovo oni dinamički ustrojeni, mogu, zapravo moraju, podjednako dobro reproducirati sve vrste glazbe. Svi drugi koji to nisu sposobni, nisu ni kompletni. Među njima se onda može birati unutar onih koji će bolje raditi s rock, a koji bolje s klasikom. Medjutim, tu uvijek treba imati na umu da će zvučnici koji dobro reproducirju klasiku bolje reproducirati rock, nego oni kojima je reprodukcija rock glazbe jača strana - klasiku. Zato kad se kaže da je zvučnik dobar za reprodukciju rock glazbe, a slab ili slabiji kad reproducira klasiku, to je u svojevrstan alibi, izgovor onog koji potpisuje takvu ocjenu zašto nije "zgazio" zvučnik koji u biti nije dobar, ali mu se u nekim sitnim elementima na svoj način svidjeo. Jer, htjeli mi to ili ne, i osobni ukus konzumenta, ali i autora te(k)sta, ima svoju težinu u donošenju konačne odluke kojem se zvučničkom sustavu prikloniti. Pa iako ničiji ukus ne može i ne smije biti opće mjerilo stvari, glazba i uživanje u njoj "stariji" su od hi-fija, pa stoga imaju i prednost. Medjutim, u tom slučaju ne smiju se prilikom rasprave o kvaliteti koristiti termini "bolje" i "lošije". Puno su primjereniji "meni se (to) svidja" ili "meni se (to) ne svidja".
I da zaključim. Ne kažem da će apsolutno svaki vrhunski zvučnik savršeno korektno odsvirati rock glazbu (iako je uvijek umjesno upitati što je to "korektno odsvirana amplificirana glazba"). Elektrostatici i njima slično ustrojeni zvučnički sustavi to sigurno neće moći u onoj mjeri kao dinamicki. Međutim, očekivati obrnuto, dakle, da će svaki, ili barem značajna većina zvučnika koji dobro "praše" s rock glazbom, tu istu predstavu uspjeti ponoviti i s klasičnim glazbenim predloškom, po mnogome je ravno očekivanju da za otprilike godinu dana od svijeta neće ostati ni "s". A u to malo tko vjeruje.



___________

Lab3352

[nexo]

Mada sam svijestan da se vlasniku teme, uvazenom G-dinu Lab 3352 nece dopasti moj post, ipak moram dodati svoja dva centa kao osvrt na predhodni post, tj. clanak prenesen iz (nije navedeno) jer smatram da je profesionalno gledano povrsan i u mnogim djelovima najblaze, varljiv.

Kako sam naslov texta kaze “Za klasiku i(li) za rock”, autor nastoji da nas poduci razlici izmedju sistema odnosno zvucne kutije koja ce dobro svirati rock, odnosno klasiku.

Sa textom se generalno ne slazem i bez da ulazim u motive autora, koji ocito ima jako sirok muzicki ukus, iskustvo i predpostavljam, profesonalni je recezent Hi-Fi uredjaja, moram konstatovati da receno nema mnogo smisla osim ako nije poredio nisko-budzetni sistem sa srednje ili visoko-budzetnim sistemom.

Zvucna kutija je zadnja u lancu bilo kojeg audio uredjaja i kao takva zasluzuje posebnu paznju, pa i ako se kaze da je sistem dobar koliko je dobra najlosija karika (komponenta) u lancu, ja, iz iskustva uvijek vise paznje posvecujem prvom i zadnjem u lancu sto ce biti, akusticno-elektricni pretvarac (mikrofon) i elktricno-akusticki pretvarac (zvucnik).
Dakle, poredjenje akusticnih i amplificiranih instrumenata u ovom slucaju je potpuno irelevantno, a posebno bi bila suvisna diskusija o timbralnim i spektralnim sposobnostima jednih ili drugih. Bilo koji instrument dostupnan kucnom konzumentu je morao nekako stici na tvrdi medij, bilo da je to CD, vinil ili traka, koji je sa druge strane ogranicen dinamikom, tj. dinamicki standardizovan, pa je neukusno pricati o dinamickom opsegu od 115dB. Najvise iz tih razloga, kucne zvucne kutije sa tolikim dinamickim opsegom su velika rijetkost, sto je olaksica dizajnerima u odnosu na dizajn studijskih monitora (nije jedina razlika) gdje zvucnik sluzi za posmatranje zivog signala (sa pripadajucom dinamikom) kojem ce se u kasnijoj fazi shodno potrebi i dinamickim mogucnostima uredjaja u lancu reducirati dinamicki opseg. Takodje, svaki instrument koji se nadje na tvrdom mediju je logicno prosao kroz akusticko-elektricni pretvarac sto je vec u toj fazi svakako uticalo pozitivno ili negativno na orginalni akusticki signal. I dok se slazem da dobar poznavalac moze uociti razliku na snimku izmedju zvuka “Stainway” i “Yamaha” piana, isto tako dobar poznavalac moze uociti razliku izmedju zvuka “Gibson” i “Fender” el. gitare. To su rijetki primjeri, i sluze kao argument za zavaravanje neiskusnih. Volio bih da cujem bubnjara koji ce na CD-u razlikovati zvuk “Ludwig” od “DW” seta bubnjeva. Ne bih se iznenadio da ima i takvih, ali je takav rijedak.
Kratka anegdota u vezi ovoga koju sam cuo od starijih kolega. Mislim da je u pitanju John Newsham, jedan od osnivaca i dizajnera “TurboSound” i danas “FunctionOne” (TurboSound u to vrijeme, industriski standard u Live Sound aplikacijama).Veliki Open Air gig na desetine kutija na svakoj strani bine, Chris testira sistem(citav tim je pored FoH pozicije), John pored njega i kaze: “Lijeva strana, cetvrti red od dna, treci slijeva, kutija ne radi”. Svi u cudu! Ipak je covjek dizajner u to vrijeme najpopularnijeg touring sistema. Svi se pitaju, zar je moguce da ovo moze skontati. I pitaju ga kako to moze da cuje. Kaze on: “Ne cujem, vidim, vrata na kutiji otvorena, vidi se svijetlost kroz nju, sto znaci da nema zvucne jedinice”. Pojasnjenje, kutije imaju vrata na zadnjoj strani radi lakseg pristupa i promjene zvucne jedinice na mjestu. Prakticno, jer se cesto desavalo da zvucna jedinica pregori, a digitalni procesori sa limiterima za zastitu su u to vrijeme bili u povoju.

Da se vratim na temu!
Ono sto zelim reci jeste, da ce zvucna kutija sa dobrim karakteristikama biti podjednako u stanju da reprodukuje zvuk cujan ljudskom uhu. Jasno je da u danasnjoj digitalnoj eri imamo slucajeve gdje na trziste dolaze, bez da ulazim u umjetnicke vrijednosti materijala, produkciski uradci sumnjive kvalitete uradjeni u kucnim studijima sa u najmanju ruku sumnjivim monitoringom. Nije bez razloga da se ogromna paznja i novci ulazu u odabir zvucnika za monitoring tokom snimanja, mixanja, mastreinga.
Ono sto je zajednicko za dobru zvucnu kutiju bilo koje namjene, studijski monitoring, kucno Hi-Fi slusanje ili koncertni PA je spektralni balans. Nisam bez razloga u raniji post zapoceo sa uvodom iz psiho-akusticke perspektive kojim bi se kasnije razjasnio mit o “loudness” kontroli na kucnim pojacalima i spektralnom balansu.
Mogucnost zvucne kutije da odrzava linearni frekvenciskijski odnos za dati frekvencijski pojas u razlicitim nivoima glasnoce bi definirao spektralni balance.
Bass extension ili koliko frekvencijski nisko kutija ili sistem moze da svira. Da se ne zavaravamo, ovo je takodje u vezi sa spektralnim balansom jer ako u tom frekvenciskom pojasu zvucnik nije linearan imamo valiku sansu da cujemo overtons ili harmonije osnovne frekvencije i time narusavamo realnu zvucnu sliku materijala koji slusamo. Treba napomenuti da se niske frekvencije zbog duzine talasa jako tesko daju ukrotiti u prostoru. Takoodje, prijatne su ljudkom uhu i ako spektralno nisu izjednacene znaju uveliko ugroziti konacnu zvucnu sliku.
Nedostak koloracije, tj. mogucnost zvucne kutije da reproducira orginalni zapis sa dojmom da instrument zvuci onako kako je zapisan. Evo jos jedna mala anegdota od prije 10-ak godina kada sam kod jedne domace muzicke zvijezde u vrijeme dok je sa drugima preslusavao tek smixani materijal na kompaktnom ili kako se vec zove, jednodjelnoj Sony liniji. “Na cemu ovo preslusavas”, pitam ga uz smijeh, a on kaze: “Ove kutije ne lazu”. Te kutije svakako lazu, na nacin da ''uljepsavaju'' snimak.
Dinamika, pored spektralnog balansa, po meni najbitnija karakteristika. Jako komplikovano za objasniti jer je u velikoj vezi sa dizajnom driver-a, tj. zvucnicke jedinice, dizajna kutije i jos mnogo cemu. Ukratko, sposobnost kutije da se vjerno nosi sa dinamikom izvora zvuka. Svakako komplikovanije kada su u pitanju studijski monitori i PA sistemi.
Maximalni Spl, laicki receno, koliko glasno kutija moze da svira. Da dodam, bez izoblicenja, tj. cujne distorzije ili eventualnog pregaranja zvucnika, iskakanja membrane i voice coil-a.
Sirina zvucne slike, ili da to nazovemo stereo slikom. Koliko taj par zvucnika adekvatno postavljen u odnosu na slusaoca daje realnu stereo sliku. Dobro je porediti sa dobrim slusalicama jer one daju kvalitetnu stereo sliku.
Prostornost je jos jedna od karakteristika koja odredjuje kvalitet slusanja. Osjecaj da imamo taj orkestar ili bend koji slusamo prisutnim u prostoru kao kad slusas “Whitesnake”, “Starkers in Tokyo”, pa imas osjecaj da su David i Adrian ispred tebe i sviraju. Moj omiljen primjer!
Konacno, generalna ocjena kvalitete zvuka ce zavisiti kako ocjenjujemo posebno svaku od predhodnih karakteristika.
I dok se neke od karakteristika daju mjeriti instrumentima, ostale su cisto subjektivne, ali po istrazivanjima, a i po licnom iskustvu, ljudi ce se najcesce, bez obzira na iskustvo u kritickom slusanju sloziti da je neka kutija prijatnija za slusanje, muzikalnija, toplija, otvorenija itd. od druge.

Postoji jos nekoliko karakteristika koje se iskljucivo mjere, ali trenirani slusaoci su takodje u mogucnosti ocjenjivati te karakteristike. THD (Total harmonic distortion), IMD (Intermodulation Distortion) i sl.
Cinjenica je da je do ne davno bilo jako tesko uspostaviti standarde u audio indusrtiji koji bi omogucili eventualnom kupcu da bez slusanja bude siguran da je kupio ono sto mu je prezentirano u specifikaciji. Danas je to moguce, medjutim, proizvodjaci se jos uvijek uspjesno opiru uvodjenju takvih standarda jer im jednostavno danasnje specifikacije koje se razlikuju od proizvodjaca do proizvodjaca daju mogucnost zavaravanja. O tome se vec nekoliko godina vodi polemika u AES (Audio Engineer Society).

[lab3352]

@ nexo:

Hvala na iscrpnom komentaru i svaki komentar ovdje je dobro dosao. Ovo nisam pokrenuo da bi bio "one man show", vec da vidim da li jos ima zaljubljenika u ovoj "sport". A znam da nas ima dovoljno da mozemo razmjeniti iskustva oko ovoga.
Ja sam inace van te zamke da slusam audio opremu, ja slusam muziku. Audio oprema mi je samo transport u tom uzivanju. Ne idem tako daleko da gledam sve sitnice i detalje, vec se trudim da sebi nađem odgovarajući par zvučnika, pojacalo, transport i da u tome uzivam. To je inace cijela prica ovdje - u ž i v a nj e ...

Inace, zaboravio sam staviti izvor teksta Milana Rupica, a to je poznati sajt Audiofil iz Hrvatske, s kojega vecinom uzimam novosti za ovaj topic.

Lab3352

[NIN]

Evo i mog setupa u izgradnji:



Uglavnom sam svoj zvuk do sada bazirao na Technics komercijali. Resiver je, mescini, 950-tka sa 5.1 sistemom, Techincsov equalizer sam uzeo dole kod vas u Sarajevu, ima tome i 8-9 godina, negdje na Ciglanama i super je. CD je je klasika, nista narocito. Sa TV-om sam se nedavno opskrbio (Sony 46V4000) i blu-ray 500-tka je legao u isto vrijeme (A region). Zvucnici su Bose sereo 2.1 koji daju extra zvuk, i dan danas nakon 10-tak godina.

U planu su oni JBL-ovi o kojima smo pricali, sa jos tri satelita (bookshelfa). Takodjer, Sony 2400ES resiver i sonijev blu-ray 500 na nasem regionu.

Sto se tice muzicke i filmske logistike toga ima, sto bi rekao moj prijatelj "ne moRe krava pojest" (stari mi je svojevremeno otvorio prvi disko klub u Tuzli tako da sam sa plocama preko glave) Ali, ipak su mi filmovi ti koji su na prvom mjestu! (Kieslowski, Noe, Trier, Lynch, Mann, Jordan, Fincher, itd.)

Pokazem i taj setup kada ga malo sredim.

[andrija2007]

Nin, kako to da je mikroskop zalutao medju audio opremu, makni ga, bode oci pravo!