A sjecam se i druge price tih dana, cini mi se da je bila vec kasna jesen i pocetak zime 93. godine...Totalna glad..Cak i ono malo zaliha sto je bilo davno je nestalo, a tih dana u ulazu u zimu i ono ljetine sto je neko imao se istrosilo..Nema se ni para, nema se ni sta kupiti cak i da imas para..Nemas od koga ni traziti ni posuditi..Nema humanitarne pomoci..Prepusteni smo bili na milost i nemilost..Stari je bio na ratistu i o njemu nismo znali nista danima...Stara je bila kuci i brinula se o nama ali nije bilo od cega..No svi su bili u tim problemima i niko nije imao nista...Danima zivimo na onoj kuhanoj leći i jednom na dan dobijemo pola kriske ili krisku hljeba koji je od ko zna kada...A ta prokleta leća ne moze valjat oca mi ni da se sa mladom teletinom skuha..A problem je sto se ona ne moze skuhati da valja cak ni kad bi se kuhala po cijeli dan..A jos pogotovo kaad se kuha i bez ulja ili ostalih normalnih namirnica...Sjecam se zeljan sam bio svega ali u tom tolikom beznadju i neimastini zaboravio sam na sve, na svu hranu i poslastice..Mozak jednostavno ne razmislja o tome i utom smjeru...Ogranicis se samo na tu leću i tvrdom komadu kruha..Sve sto bude mimo toga bude veliko iznenadjenje i kao neki praznik..Ma strahota..No tako je bilo svima i medju ljudima je vec zavladala ogromna depresija, beznadje, neimastina...Nama humanitarna pomoc nikako nije stizala jer mi kao nismo ubrajani u naugrozenije u BIH i to je bila totalno losa procjena jer smo mi bili kao slobodna teritorija...Pocela su masovno i samoubistva i vjesanja sto je dodatno izazivalo paniku...Desavalo se obicno da ocevi dodju sa ratista i budu totalno izbezumljeni i istreseni, i jo kad vide sav taj ocaj i jad kuci i kdad vide da nema izlaza, jednostavno izvrse samoubistvo igrajuci na onu jedinu zadnju sansu a to je nada da ce se o familiji pobrinuti neko drugi nakon nihovog samoubistva..Bio je to pravi horor....
Mi nismo kao bili ugrozeni jer smo vazili za slobodnu teritoriju mada se i kod nas pucalo i padale su granate, a niko nije racunao da smo najgore ugrozeni kada je glad u pitanju. Niko se nije osvrtao na to. Humanitarna je redovno picila u druge krajeve, a mi smo danima ostajali gladni. I tako se ekipa ovih starijih momaka odlucila snaci i poceli su da pljackaju UN kamione koji su prevozili pomoc. To je bilo kao u filmovima. Ti kamioni uopste nisu stajali i sve se to odvijalo u pokretu a bilo je slucajeva kada bi unproforci skuzili sta se desava i nekoliko puta cu cak i pucali po tim momcima.
U svom tom beznadju, odlucim i ja da se pocnem sa tim baviti jer sam vec bio iznemogao od gladi i sama pomisao na polukuhanu leću me je navodila da uradim bilo sta da dodjem do bilo kakve hrane i da odnesem kuci da stara sta napravi..Posebno mi je bilo zao mame i mladje sestre i tih dana sam radio sve i svasta da dodjem do bilo cega a bilo je veoma malo toga sto se moglo uraditi...
I uletim ja u ekipu i brzo se specijaliziram za posao. Plan je jednostavan. Sacekamo da naidje konvoj humanitarne i sa jednog nadvoznjaka u sacekusi se skace na kamione koji su imali onu ceradu. Na kamion istovremeno skacu dvojica. Jedan je zaduzen da nozem dere ceradu i izbacuje stvari a drugi mu pomaze i tu je u slucaju da nesto krene po zlu i da moze pomoci odbraniti ako bi se kamion zaustavio. Obicno smo birali zadnje kamione jer je najmanja sansa da ce nas neko odmah uociti. Sve to traje 10tak minuta. Stvari se bacaju iz kamiona sa strane ceste a ostali nailaze iza konvoja i kupe i sve se nosi na jedno mjesto i tu se dijeli poslije. Ova dvojica iskacu iz kamiona kada malo uspori i dolaze na dogovoreno mjesto. Obicno nam je uspijevalo svaki drugi put otprilike.
Eh sjecam se prvog puta kada sam isao u akciju. Bilo nas je 4. Posto mi je prvi put bio da sam u akciji, mene postede i dobijem zadatak da taj put idem iza konvoja i kupim ono sto ona dvojica izbace iz kamiona. Imao asm srece i taj put nam je uspjelo, oni su sa nadvoznjaka skocili na kamion i nedugo nakon toga su izbacili par paketa iz kamiona i iskocili iz kamiona, zapravo tad su nas odmah skuzili i konvoj je zaustavljen, no oni su skocili sa kamiona i pobjegli u sumu i dosli na dogovoreno mjesto. Mi smo u medjuvremenu pokupili pakete i namirnice i nasli se sa njima i to sve podijelili. I sjecam se scene, idem kuci i u vreci na ramenu nosim hranu. Covjece kao da dolazim iz Njemacke sa baustela. Oci pune suza od ponosa, pun sam zadovoljstva. Kao da smo oslobodili sve do Drine. Dolazim kuci i odmah zovem staru i kazem da smo dobili od unproforaca nesto hrane i dajem joj sve to i da nam "razgodi"....Eh odlucim i sebe pocastiti. Uzmem jednu konzervu IKARA (onaj konjski narezak
) i uzmem jednu teglu onog namaza od kikirikija...
Nesto je bilo holandsko i to mi je bio prvi put da sam se susreo sa tim, nisam ni znao sta je, samo sam vidio sliku kikirikija na galonu...I uzmem ja to dvoje i pobjegnem sam i od svega. Odem na nogometni stadion gdje mjesecima niko lopte nije sutnuo, izvalim se na ledinu i otvorim onaj IKAR i pocnem da trpam u sebe. U mene je zeludac tih dana pretvorio se u velicinu nekog klikera i uopste nisam razmisljao o posljedicama. Trpam IKAR u sebe, odvajam one komade i ne disem, samo trpam i trpam. Pojeo cijelu konzervu naravno i dobro je polizao. Sjecam se da sam odmah poceo da stucam, valjda mi prenaglo sjelo...
Uzmem tada teglu onog kikirikija u namazu i prvo pocnem da je lizem a zatim da prstima vadim iz tegle i trpam u sebe. Pojedem i polizem za kratko i cijelu tu teglu namaza. No primjetim da mi nije sjelo. Ne mogu da ustanem. prvo mi se pocelo nesvijestiti i u glavi mi samo zuji i pred ocima pada crno. Bio sam nemocan skroz. Valjao sam se po travi pola sata pa mozda i sat dok nisam sebi dosao tek toliko da stanem na noge. Otiaso kuci da spavam i tu noc mi je bila tolika muka da nisam prespavao cijelu noc. Tek sam u zoru uspio zaspati kako treba. Sreca pa smo imali vode pa sam zalijevao cijelu noc...
nije bilo fule... Mozda smo kiksali sto nismo kuhali u sandukliji, na komadu gume ili namjestaja 
ne.. i kad sam mu objasnio 
kad smo se mi odvalili smijati cetnici su komotno mogli doci i pokupiti nas ko malu djecu 
(Raja je rekla da se non stop okretala) …… Ja ni danas neznam kako sam se suzdrzao da se ne odvalim od smijeha jer izraz njenog lica se nemoze opisati…..kasnije su ovo nase naselje nazvali zona sumraka jer su raja pricala da im se pricinjavaju stvari i zvukovi kad bi prolazili……. Ovo je bilo prvo prepadanje a poslije jendo godinu dana prepadanja bilo je i zadnje al drugom cu prilikom ispricati i zasto! 