Price, pjesme, intervjui...

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
User avatar
repeater
Posts: 1634
Joined: 04/07/2005 04:59
Location: Yoknapatawpha County
Contact:

#301

Post by repeater »

Remembering Susan Sontag
David Rieff

Image
In thinking of my mother now, more than a year after her death, I often find myself dwelling on that startling phrase in Auden’s great memorial poem for Yeats—words that both sum up what small immortality artistic accomplishment sometimes can confer and are, simultaneously, such an extraordinary euphemism for extinction. Once dead, Yeats, Auden writes, “became his admirers.”

Loved ones, admirers, detractors, works, work. Beyond soon-to-be-distorted or at least edited memories, beyond the possessions soon to be dispersed or distributed, beyond libraries, archives, voice recordings, videotape, and photographs, that is surely the most that can ever remain of a life, no matter how well and kindly lived, no matter how accomplished.

I have known many writers who assuaged themselves about mortality, to the extent they could, with at least the fantasy that their work would outlive them and also the lives of those of their loved ones who would keep faith with memory for whatever time remained to them. My mother was one such writer, working with one eye imaginatively cocked toward posterity. I should add that, given her unalloyed fear of extinction—in no part of her, even in the last agonized days of her ending, was there the slightest ambivalence, the slightest acceptance—the thought was not just scant consolation, it was no consolation. I do not pretend to know much about what she felt as she lay dying, three months in two successive beds in two successive hospital rooms, as her body became almost one huge sore, but this at least I can assert confidently: She did not want to leave.

She wanted to experience everything, taste everything, go everywhere, do everything. Indeed, if I had only one word with which to evoke her, it would be avidity. Even travel, she once wrote, she conceived of as accumulation. And her apartment, which was a kind of reification of the contents of her head, was filled almost to bursting with an amazingly disparate collection of objects, prints, photographs, and, of course, books, endless books. If anything, the gamut of her interests was what was hard (for me at least) to fathom, impossible to keep up with. In her story “Debriefing,” she wrote: “We know more than we can use. Look at all this stuff I’ve got in my head: rockets and Venetian churches, David Bowie and Diderot, nuoc mam and Big Macs, sunglasses and orgasms.” And then she added, “And we don’t know nearly enough.” I think that, for her, the joy of living and the joy of knowing really were one and the same.

I used to tease my mother by saying to her that though she had largely kept her own biography out of her work, her essays of appreciation—on Roland Barthes, on Walter Benjamin, on Elias Canetti, to name three of the best of them—were more self-revealing than she perhaps imagined. At the very least, they were idealizations. At the time, she laughed, lightly assenting. But I was never sure whether she agreed or not, nor am I now. I was taken back to such conversations when, in the essay “An Argument about Beauty,” I came upon the sentence that reads: “Beauty is part of the history of idealizing, which is itself part of the history of consolation.”

Did she write in order to console herself? I believe so, though this is more intuition than grounded judgment. Beauty, I know, was a consolation for her, whether she found it on the walls of museums to which she was such an ardent and inveterate visitor, in the temples of Japan that she so adored, in serious music, which was the virtually nonstop accompaniment to her evenings at home while working, or in the eighteenth-century prints on the walls of her apartment. “The capacity to be overwhelmed by the beautiful,” she writes in the same essay, “is astonishingly sturdy and survives amidst the harshest distractions.” I would speculate that here she is thinking of that harshest of all the distractions that claimed her in life, her illnesses, the two bouts of cancer that wracked her but that she survived (before she developed cancer for the third and last time).

It is sometimes said of my mother’s work that she was torn between aestheticism and moralism, beauty and ethics. Any intelligent reader of hers will see the force of this, but I think a shrewder account would emphasize their inseparability in her work. “The wisdom that becomes available over a profound, lifelong engagement with the aesthetic,” she wrote, “cannot, I venture to say, be duplicated by any other kind of seriousness.” I do not know if this is true. I do know that she believed this with every fiber of herself, and it led her to a kind of “devotee-ship.”

She excelled in admiration. In another late essay, “1926 . . . ,” a meditation on Pasternak, Tsvetayeva, and Rilke, she describes the three poets as participants in the sacred delirium of art, of a god (Rilke), and of his two Russian worshippers whom, she writes, “we, the readers of their letters, know to be future gods.” The appropriateness of such worship was, for my mother, self-evident, and she practiced it until she could no longer practice anything at all, so much was it second nature to her. This is what her essays of admiration are all about. It is also why, though she valued her work as a fiction writer far more than anything else she did, she could not stop writing them.

In the run-up to the stem cell transplant that was her last, thin chance for survival, she would speak of her failure to write the novels and stories she had wanted to, some of which are mapped out in her diaries and workbooks. Fiction writing alone had brought her pleasure as a writer. But she was never able to think of herself as a writer alone, and it was what she called the would-be “world-improver,” I believe, who wrote most of the essays, while the fiction languished. She knew it, of course. On her seventieth birthday, she told me that what she most yearned for was time, time to do the work that essay writing had distracted her from so often and so lengthily. And as she grew sicker, she spoke with leaden sadness of time wasted.

What she did not know how to do was wall herself off from her own extraliterary commitments, above all her political involvements, from Vietnam to Iraq. Much as I admire her piece on the torture photographs from Abu Ghraib, I wish it had not been the last major piece of work she undertook. I wish . . . Well, I wish she had written a short story. She herself was the first to insist that she did not hold her political opinions “as a writer,” adding that “the influence a writer can exert is purely adventitious,” that it was now “an aspect of the culture of celebrity.”

But it was not only the activist in herself that my mother viewed with misgiving. She returned again and again not to her life as a writer but to her life as a reader. In her essay on translation, “The World as India,” she notes, “A writer is first of all a reader. It is from reading that I derive the standards by which I measure my own work and according to which I fall lamentably short. It is from reading, even before writing, that I became part of a community—the community of literature—which includes more dead than living writers.” Now she has joined them. Now she has become her admirers.
PeryVes
Posts: 8
Joined: 02/02/2007 23:33

#302

Post by PeryVes »

Prijateljski savet mnogim mladim ljudima



Idi na Tibet.

Jaši kamilu

Čitaj bibliju.

Oboj cipele u plavo.

Pusti bradu.

Obiđi svet u papirnoj barki.

Pretplati se na Saturday Evening Post.

Žvaći samo levom stranom vilice.

Oženi se jednonogom ženom i brij se

pravim brijačem.

Ureži svoje ime u njenu ruku.



Peri zube benzinom.

Spavaj ceo dan a noću se veri po drveću.

Budi monah i pij rakiju i pivo.

Drži glavu pod vodom i sviraj violinu.

Igraj trbušnjak pod ružičastim svećama.

Ubij svoga psa.

Kandiduj se za gradonačelnika.

Živi u buretu.

Razbij sebi glavu tomahavkom.

Sadi lale na kiši.



Ali nemoj da pišes poeziju.



(Charles Bukowski
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#303

Post by Orhanowski »

Osvrćući se na brojne strane prijevode Sarajevskog Marlbora i promocije tih izdanja u inozemstvu Miljenko Jergović kaže kako je "zahvaljujući toj knjizi proputovao Italiju uzduž i poprijeko, vozio se po beskrajnim njemačkim autocestama, udomaćio se na frankfurtskome aerodromu, uživao u melankoliji željezničkih kolodvora na kojima su auslenderi svih zemalja živi spomenici Karlu Marxu, i bio sam sretan jer u džepu imam papirić sa zapisanom adresom hotela. Spavao sam u malenoj sobi najskupljeg venecijanskog hotela, s pogledom kakav je u svoje vrijeme imao mletački dužd. Spavao sam u apartmanu od dvjestotinjak kvadrata, među namještajem njemačke aristokracije, dok je u kupaonici visio kućni ogrtač s izvezenim mojim imenom i prezimenom. Nisu zaboravili staviti kvačicu na Jergović. A u Rimu uopće nisam spavao. Proveo sam noć na skalinama Španjolskoga trga, i gledao ljude. U mnoge gradove u koje sam pozivan nisam otišao, jer mi se nije dalo praviti izlete iz vlastitog života, koji se toliko od njega razlikuju."

"Zahvaljujući Sarajevskom Marlboru upoznao sam Claudia Magrisa i Gregora von Rezzorija, i slušao ih kako govore o mojim pričama. Rekao sam sebi, dobro, čuo si to i odmah ćeš zaboraviti. Da sam povjerovao u vlastitu veličinu, a lako je to dok te u dvorcu iz šesnaestog stoljeća hvali čovjek u čiji razbor ne možeš sumnjati, opet ne bih napisao neke druge knjige, ne bih radio intervjue s nogometašima i estradnim zvijezdama, i ne bih se veselio vožnji do Sarajeva. Knjiga nije dobra ako nije pametnija i veća od svoga pisca, ali je tužno kad mu ona promijeni život, jer ga nužno mijenja nagore".

"Nakon Sarajevskog Marlbora rekli su da ću ostati pisac jedne knjige. Što ću kad prođe rat, ili se poželim odmaknuti od ratnih tema? Nešto slično sam čuo i poslije Mama Leone. Dobro, sad si opisao djetinjstvo, pa što ti ostaje? Zatim Dvori od oraha. Ispada da sam tu knjigu napisao da bih nekoga uplašio, ili da bih se oklasičio i pretvorio u debeli prašnjavi tom. Nisu to ljudi govorili i pisali sa zlobom, nego su, mislim, vjerovali da sam previše sličan pojedinoj knjizi ili temi. Ili su život u književnosti i razloge za pisanje doživljavali drukčije nego što ih ja doživljavam. Takve i slične primjedbe nisu me zabrinjavale. Ne sudjelujem u autotrkama, ne natječem se i ne nadmašujem. Pišem, i jako se trudim oko toga da uvijek zadržim osjećaj kako je to moja prva i najvažnija knjiga. Ona nikada nije napisana da bi mi promijenila život, ili - ne daj Bože - moj doživljaj sebe. Uzvisiš li se, do tebe neće doprijeti poniženja, ali ćeš ostati bez većine onoga što te u životu raduje. I bez teme za priču. Tako se meni čini, ali ne bih mudrovao, i nipošto drugima savjetovao isto. Možda samo prijateljima, da bi mi ostali prijatelji."

"U vrijeme kada sam na pisaćem stroju, u zagrebačkom dopisništvu Nedjeljne Dalmacije, pisao priče Sarajevskog Marlbora trajao je rat i meni se činilo da će opustošiti sve ono što jesam i što mi pripada. Moju sobu u roditeljskom domu u Sarajevu, ulicu, kvart i grad, zemlju u kojoj sam rođen, i da na kraju neće ostati ništa. Pokušavao sam pisati priče koje će spasiti moj svijet, u koje ću se preseliti kad ničeg više ne bude. Na kraju sam, ipak, imao sreću da ne budem jedan od onih koji su doživjeli potpuno uništenje. Ostala je soba o kojoj sam mislio, ostali su moji bližnji, i grad. Velik je to dobitak u životu, i to je najveći razlog što Sarajevski Marlboro za mene nema cijenu. Naravno, u smislu niza pouka koje su tako jednostavne da se nerado izgovaraju, pa ih se čovjek nedovoljno drži. Lako zaboraviš na prijatelje kad ugledaš vlastito ime i prezime na kućnome ogrtaču skupoga njemačkog hotela. Diviš se kvačici."

Jutarnji list, 28.06.2004, str. 35
User avatar
repeater
Posts: 1634
Joined: 04/07/2005 04:59
Location: Yoknapatawpha County
Contact:

#304

Post by repeater »

Lenin Shot at Finland Station
Slavoj Zizek

Why is the flourishing genre of ‘what if?’ histories the preserve of conservative historians? The introduction to such volumes typically begins with an attack on Marxists, who allegedly believe in historical determinism. Take this latest instalment, edited by Andrew Roberts, who has himself contributed an essay on the bright prospects that would have faced Russia in the 20th century had Lenin been shot on arriving at the Finland Station. One of Roberts’s arguments in favour of this kind of history is that ‘anything that has been condemned by Carr, Thompson and Hobsbawm must have something to recommend it.’ He believes that the ideals of liberté, égalité, fraternité ‘have time and again been shown to be completely mutually exclusive’. ‘If,’ he continues, ‘we accept that there is no such thing as historical inevitability and that nothing is preordained, political lethargy – one of the scourges of our day – should be banished, since it means that in human affairs anything is possible.’

This is empirically not the case. Roberts ignores the central ideological paradox of modern history, as formulated by Max Weber in The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism. In contrast to Catholicism, which conceived of human redemption as being dependent on good deeds, Protestantism insisted on predestination: why then did Protestantism function as the ideology of early capitalism? Why did people’s belief that their redemption had been decided in advance not only not lead to lethargy, but sustain the most powerful mobilisation of human resources ever experienced?

The conservative sympathies of the ‘what if?’ volumes become clear as soon as you look at their contents pages. The topics tend to concern how much better history would have been if some revolutionary or ‘radical’ event had been avoided (if Charles I had won the Civil War; if the English had won the war against the American colonies; if the Confederacy had won the American Civil War; if Germany had won the Great War) or, less often, how much worse history would have been if it had taken a more progressive turn. There are two examples of the latter in Roberts’s volume: had Thatcher been killed in the Brighton bombing of 1984; had Gore been president on 9/11 (in this last essay, written by the neo-con David Frum, any pretence to serious history is abandoned in favour of political propaganda masked as satire). No wonder Roberts refers approvingly to Kingsley Amis’s novel Russian Hide-and-Seek, which is set in a Soviet-occupied Britain.

So what should the Marxist’s answer be? Definitely not to rehash Georgi Plekhanov’s dreary thoughts about the ‘role of the individual in history’ (had Napoleon never been born, someone else would have had to play a similar role, because the deeper historical necessity called for a passage to Bonapartism). I would rather question the premise that Marxists (and leftists in general) are dumb determinists who can’t entertain alternative scenarios.

The first thing to note is that ‘what if?’ history is part of a more general trend, one which takes issue with linear narrative and sees life as a multiform flow. The ‘hard’ sciences seem to be haunted by the randomness of life and possible alternative versions of reality: as Stephen Jay Gould put it, ‘wind back the film of life and play it again. The history of evolution will be totally different.’ This perception of our reality as only one of the possible outcomes of an ‘open’ situation, the notion that other possible outcomes continue to haunt our ‘true’ reality, conferring on it an extreme fragility and contingency, is by no means alien to Marxism. Indeed, the felt urgency of the revolutionary act relies on it.

Since the non-occurrence of the October Revolution is a favourite topic of ‘what if?’ historians, it’s worth looking at how Lenin himself related to counterfactuality. He was as far as he could be from any reliance on ‘historical necessity’. On the contrary, it was his Menshevik opponents who emphasised the impossibility of omitting one of the stages prescribed by historical determinism: first bourgeois-democratic, then proletarian revolution. When, in his ‘April Theses’ of 1917, Lenin claimed that this was the Augenblick, the unique opportunity to start a revolution, his proposal was at first met with stupefaction or contempt by a large majority of his party colleagues. But he had understood that the opportunity was provided by a unique combination of circumstances: if the moment wasn’t seized, the chance would be forfeited, perhaps for decades. Lenin was entertaining an alternative scenario: what if we don’t act now? It was precisely his awareness of the catastrophic consequences of not acting that impelled him to act.

There is a much deeper commitment to alternative histories in the radical Marxist view. For a radical Marxist, the klix history that we live is itself the realisation of an alternative history: we have to live in it because, in the past, we failed to seize the moment. In an klix reading of Walter Benjamin’s ‘Theses on the Philosophy of History’ (which Benjamin never published), Eric Santner elaborated the notion that a present revolutionary intervention repeats/redeems failed attempts in the past. These attempts count as ‘symptoms’, and can be retroactively redeemed through the ‘miracle’ of the revolutionary act. They are ‘not so much forgotten deeds, but rather forgotten failures to act, failures to suspend the force of social bonds inhibiting acts of solidarity with society’s “others”’:

Symptoms register not only past failed revolutionary attempts but, more modestly, past failures to respond to calls for action or even for empathy on behalf of those whose suffering in some sense belongs to the form of life of which one is a part. They hold the place of something that is there, that insists in our life, though it has never achieved full ontological consistency. Symptoms are thus in some sense the virtual archives of voids – or, perhaps better, defences against voids – that persist in historical experience.

For Santner, these symptoms can also take the form of perturbations of ‘normal’ social life: participation, for example, in the obscene rituals of a reigning ideology. In this way of thinking, Kristallnacht – a half-organised, half-spontaneous outburst of violent attacks on homes, synagogues, businesses and individuals – becomes a Bakhtinian carnival, a symptom whose fury and violence revealed it as an attempt at ‘defence-formation’, a covering up of a previous failure to intervene effectively in Germany’s social crisis. In other words, the very violence of the pogroms was proof of the possibility of an authentic proletarian revolution, its excessive energy marking the reaction to an (unconscious) awareness of the missed opportunity. And is not the ultimate source of Ostalgie (nostalgia for the Communist past) among many intellectuals (and ordinary people) from the defunct German Democratic Republic also a longing not so much for the Communist past, but rather for what that past might have been, for the missed opportunity of creating an alternative Germany?

The post-Communist outbreaks of neo-Nazi violence can also be understood as symptomatic outbursts of rage, displaying an awareness of missed opportunities. A parallel can be drawn with the psychic life of the individual: in just the same way as the awareness of a missed private opportunity (of a fulfilling love affair, perhaps) often leaves its traces in the form of irrational anxieties, headaches and fits of rage, so the void of a missed revolutionary opportunity can result in irrational fits of destruction.

The ‘what if?’ dimension goes to the core of the Marxist revolutionary project. In his ironic comments on the French Revolution, Marx opposed revolutionary enthusiasm and the sobering ‘morning after’: the klix outcome of the sublime revolutionary explosion which promised liberté, égalité, fraternité is the miserable utilitarian/egotistical universe of market calculation. (This gap was even wider in the case of the October Revolution.) Marx’s point, however, is not the commonsensical one, that the vulgar reality of commerce turns out to be the ‘truth of the theatre of revolutionary enthusiasm’ – what all the fuss was about. In the revolutionary explosion, another utopian dimension shines through, that of universal emancipation, which is in fact the ‘excess’ betrayed by the market reality that takes over on the morning after. This excess is not simply abolished or dismissed as irrelevant, but is, as it were, transposed into the virtual state, as a dream waiting to be realised.

August 2005 / London Review of Books
rikardoreis
Posts: 1957
Joined: 03/08/2006 00:01
Location: ulica san martin, buenos aires

#305

Post by rikardoreis »

Kakva je to sfinga od betona i aluminijuma
udarcem otvorila njihove lobanje i pojela
mozak njihov i maštu?
Moloh! Samoća! Prljavština! Rugoba! Kante
za pepeo i nedostižni dolari! Djeca koja vrište
pod stepeništem! Momci koji jecaju u armijama!
Starci koji plaču parkovima!
Moloh! Moloh! Mora Moloha! Moloh bez ljubavi!
Mentalni Moloh! Moloh teretni presuđivač ljudi!
Moloh tamnica nepojamna! Moloh smrtoznačna
bezdušna apsana i kongres jada i čemera!
Moloh čije su građevine suđenje! Moloh ogromni
kamen ratova! Moloh omamljene vlade!
Moloh čiji um je čista mašinerija! Moloh čija
krv je novac u opticaju! Moloh čiji su prsti
deset armija! Moloh čije su grudi ljudožderski
dinamo! Moloh čije je uho zadimljena grobnica!
Moloh čije su oči hiljadu slijepih prozora!
Moloh čiji oblakoderi stoje u dugim ulicama do
beskonačne Jehove! Moloh čije fabrike sanjaju
i grakću u magli! Moloh čije hrpe dima i antene
krunišu gradovi!
Moloh čija je ljubav beskrajni petrolej i kamen!
Moloh čije je siromaštvo utvara genija!
Moloh čiji je usud oblak bespolnog vodonika!
Moloh čije ime jeste Um!

Allen Ginsberg
Vokri
Posts: 79
Joined: 20/02/2007 08:42

#306

Post by Vokri »

Malo Morbidno, ali majstor je majstor...

Bosnia Tune
Joseph Brodsky (1940-1996),
American poet of the Russian-Jewish origin,
Nobel Prize laureate for literature in 1987.



As you pour yourself a scotch,
crush a roach, or check your watch,
as your hand adjusts your tie,
people die.

In the towns with funny names,
hit by bullets, cought in flames,
by and large not knowing why,
people die.

In small places you don't know
of, yet big for having no
chance to scream or say good-bye,
people die.

People die as you elect
new apostles of neglect,
self-restraint, etc. - whereby
people die.

Too far off to practice love
for thy neighbor/brother Slav,
where your cherubds dread to fly,
people die.

While the statues disagree,
Cain's version, history
for its fuel tends to buy
those who die.

As you watch the athletes score,
check your latest statement, or
sing your child a lullaby,
people die.

Timee, whose sharp blood-thirsty quill
parts the killed from those who kill,
will pronounce the latter tribe
as your tribe.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#307

Post by Orhanowski »

I Vesovicev prijevod:


Dok žohara gniječite, pijuckate

viski, prepone svoje češkate,

dok ruka oko mašne se trudi,

ginu ljudi.


U gradovima čudnih imena,

zgođeni metkom, i sred plamena,

ne znajuć što ih se na smrt osudi

ginu ljudi.


Sred malih mjesta, neznanih vam, ali

velikih, jer priliku nisu im dali

za krik i oproštaj sa svijetom hudim,

ginu ljudi.


Ginu dok birate sve nove i nove

brbljivce o tom što nemar se zove,

suzdržljivost, itd, s tih razloga ludih

ginu ljudi.


Nema ljubavi k odveć udaljenu

tvome susjedu/bratu Slavenu:

gdje letjet vaš se anđel ne usudi

ginu ljudi.


Međ kipovima dok spor izbija,

kainska verzija, istorija,

za svoje gorivo bi da kupi množinu

tih što ginu.


O uspjehu sportaša dok čitate,

il stigli račun, dok pjevate

svom čedu pjesmu što sam nudi,

ginu ljudi.


Pero vremena oštro, krvi žedno,

što neće da žrtva i dželat su jedno,

kazaće da zadnja ološ i alaša

vrsta je vaša.


P.S. Infra, ako naletis na neki clanak ili intervju od Czesława Miłosza, on je takodjer lijepo pisao o Bosni, a u znak protesta se ispisao iz SANU i odbio bilo kakvu saradnju sa agresorima. Hvala :)
Last edited by Orhanowski on 06/06/2007 13:20, edited 1 time in total.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#308

Post by Orhanowski »

Izet Sarajlic


LJUDSKA MILOŠTA

Ljudska milošto,
gdje si?

Zar jedino
u knjigama?
prleitihi
Posts: 4131
Joined: 24/01/2007 16:44
Location: laktaši

#309

Post by prleitihi »

JANJA BEČ NEUMANN, NESUĐENA NOBELOVKA, KOJA U DUBROVAČKOM INTERUNIVERZITETSKOM CENTRU VODI AKADEMSKI KURS POD NAZIVOM "RATNI ZLOČIN, GENOCID I SJEĆANJA: KORIJENI ZLA – ŽELIM RAZUMJETI"

OVDJE VLADA PSIHOLOGIJA PERIFERIJE
Luko BRAILO

Prostor bivše SFRJ je stoljećima bio na periferiji velikih carstava, otomanskog, austrougarskog, fašističkog, komunističkog i sada carstva EU-a, pa je formirana "psihologija periferije" kao psihologija potlačenih i uskraćenih ljudi. Ako si uvijek u tome, nemaš samopoštovanja, a kad toga nema, nemaš ni ljubavi za sebe. Ako nemaš samopoštovanja za sebe, nemaš ni za drugoga ni poštovanja ni ljubavi. To onda postaje vrlo pogodno tlo za manipulaciju koja je dovela do krvavih ratova i zvjerstava počinjenih u njima. To je moj glavni pristup: ako govorimo samo o prošlosti, a ne dajemo nikakvu viziju za budućnost, nećemo uspjeti



"Običavam reći da sam do rata bila normalna sociologinja koja se bavila industrijskim konfliktima i doktorirala na toj temi. U ratu i toj ogromnoj patnji nisam bila žrtva na način da je tko od mojih bližnjih stradao, da mi je srušena kuća... Ali s druge strane, toliko se toga događalo oko mene tako da sam iz profesionalnih, emotivnih, moralnih i empatijskih motiva reagirala na tuđu patnju. Da sam glazbenica nešto bih komponirala, da sam slikarica slikala bih. Ali kako imam privilegij dobrog obrazovanja osjećala sam i vlastitu i obavezu prema zajednici da znanstveno i ljudski reagiram na onoliku količinu zla i destrukcije kakva se dogodila na prostorima bivše
Jugoslavije."

Image
To su riječi prof. dr. Janje Beč Neumann koja u dubrovačkom Interuniverzitetskom centru (IUC) vodi akademski kurs, peti po redu, pod nazivom "Ratni zločin, genocid i sjećanja: Korijeni zla – želim razumjeti". Feralova sugovornica u sarajevskom Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije podučava studij ljudskih prava i demokracije u jugoistočnoj Evropi, predaje također u Bolonji, Dubrovniku, Hamburgu, Madridu, Beer Shevi, Montepellieru, Granadi, Buenos Airesu... Rodnu Vojvodinu napustila je početkom rata i kaže kako je ponosna što spada "među 200 tisuća vojvođanskih dezertera koji su otišli iz ratnog kaosa kako ne bi pucali po Dubrovniku, Sarajevu..."


Unuka je dvojice djedova koji su stradali u holokaustu, ali unatoč i tim traumatičnim obiteljskim iskustvima veli kako je odrastala u dobroti i da je njezini nikad "nisu učili da mrzi". Od 1992. godine istražuje i piše o tragičnim ratnim zbivanjima u BiH i genocidu u Srebrenici, od tada do danas izdala je sedam knjiga s tom tematikom, posljednja nosi naziv "Podnevna tama", a godine 2005. bila je kandidirana za Nobelovu nagradu.

- Peta je godina održavanja kursa o ratnim zločinima, genocidu i sjećanjima vezanih uz prostor bivše Jugoslavije. Primjetno je kako dio političke, znanstvene i šire javnosti u regiji smatra da oko tih zbivanja ne bi trebalo toliko inzistirati, dok drugi drže da je nužno raspravljati i podsjećati se tih vremena?

- Velika sam sljedbenica Ellija Wiesella, čovjeka iz škole holokausta koji kaže – ako zaboravimo žrtve, ubijamo ih drugi put. Ako žrtve postaju brojevi, uzimamo im identitet, a ako im oduzmemo identitet mi ih dehumaniziramo. Treba se, dakle, sjećati, ali pritom valja težiti ravnoteži. Ako samo govorimo o prošlosti to nije dobro, jer onda ne sagledavamo energiju i vrijeme potrebno za budućnost. Ako uopće ne govorimo o prošlosti, kao što se na ovim prostorima radi posljednjih 500 godina, tada se samo potiskuju i slažu traume na traumu.

Bolne teme

- Zašto je tome tako?

- Vidite, prostor bivše SFRJ je stoljećima bio na periferiji velikih carstava, otomanskog, austrougarskog, fašističkog, komunističkog i sada carstva EU-a, pa je formirana "psihologija periferije" kao psihologija potlačenih i uskraćenih ljudi. Ako si uvijek u tome, nemaš samopoštovanja, a kad toga nema, nemaš ni ljubavi za sebe. Ako nemaš samopoštovanja za sebe, nemaš ni za drugoga ni poštovanja ni ljubavi. To onda postaje vrlo pogodno tlo za manipulaciju koja je dovela do krvavih ratova i zvjerstava počinjenih u njima. To je, dakle, moj glavni pristup: ako govorimo samo o prošlosti, a ne dajemo nikakvu viziju za budućnost, nećemo uspjeti. Naravno, pitanje je mudrosti naći balans u tome i opredijeliti se da kriterij bude stvarno poštovanje i voljenje života, a ne smrti.

- Svoje studente podučavate i da sada u vrijeme mira postoji ogroman potencijal za nasilje?

- U novonastalim državama imamo mnoštvo skandala, raširenu korupciju, milijune nezaposlenih ljudi itd. Dakle, i sada u vremenu bez ratova postoji ogroman potencijal za nasilje. Moj je motiv reduciranje tog nasilja, pa makar na kursu bilo i samo 35 studenata. To nisu brojke za velike zaključke, znam, ali dovoljno je za nadu da će ovi prostori u budućnosti biti sretniji.

- Radite s mladim ljudima iz regije, oni su bili djeca kad su se događali ratni užasi, svatko je od njih to doživio na svoj način, kako oni reagiraju na teme povezane s ratnim zločinima, genocidom i sjećanjima na ta zbivanja?


- Jake su riječi u nazivu kursa, ali kao što Kafka kaže, "knjiga treba biti sjekira kako bi razbila zamrznuto more u nama". Trudim se zajedno s kolegama to more nekako otopiti i otvoriti, ne zatvoriti za drugo i drugačije mišljenje, učimo se slušati jedni druge. To o čemu ja predajem jest bolno i riskantno, ali ne želim nikoga povrijediti. Moj je cilj govoriti o tome što je bio naš život i što će obilježiti ovu regiju za nekoliko generacija poslije nas. Da vam sad kažem kako ti ljudi dođu tu u Dubrovnik, sve je super, grle se, ljube se, za sedam dana se svi pomire, tko god tako što kaže taj apsolutno laže i manipulira i zloupotrebljava tu temu.

U optimističkoj varijanti, onako kako ja razumijem stvari, činjenica je da ti mladi ljudi sjede zajedno, jedan pored drugoga. U Africi i Peruu, na primjer, nemate riječ pomirenje. Oni kažu "trebamo sjesti pod jedno drvo i početi razgovarati kako nam se to dogodilo". Zato se u vođenju kursa držim metode "listen – talk – reflect – trust". To je već nešto, ti mladi ljudi slušaju jedni druge, razgovaraju, razmišljaju o tome, ne čuju jednu nego više istina. Na njima je da poslije izaberu. Moje je da ih okupim, da budu tu, da saslušaju različite aspekte istog događaja.

Ogromna energija

- Kako izgleda pesimistička strana kursa koji vodite?

- Moje studente nazivam djecom rata. Negativno je to što imam strah da su ta djeca odrasla u mržnji, odrasla su u ratu, u ekstremno vidljivom i nevidljivom nasilju. Vidljivo nasilje je za mene to što ta djeca imaju užasno iskustvo. Recimo, moj student šuti cijelu godinu a onda mi kaže: "Profesorice, imao sam pet godina i točno sam raspoznavao granate kada je Šibenik bombardiran." Oni su odrasli u tom vidljivom nasilju tokom rata, a u nevidljivom su nasilju sada, na pragu svojih života.

- Na što konkretno mislite?

- Za mene korupcija, kriminal, legalizacija ratne pljačke, tzv. pretvorba itd. predstavljaju nevidljivo nasilje koje bitno utječe na djecu rata. Oni su cinični, oni nemaju ideala. Evo i primjera. Kažu mi: "Profesorice, o čemu pričate, vidite li što se događa uokolo vas. Nemate novaca da platite predavače, dolaze vam zato što ste ih uspjeli animirati i dovesti u Dubrovnik." Na to im odgovorim: "Pa dobro, ja sam iz Vojvodine, kod nas se kaže - što je za pare nije skupo." Ne propovijedam, naravno, da se radi bez novaca, na zagovaram asketizam, ali i za mnogo novaca ne može se baš sve kupiti.

- Kad smo kod djece rata, u cijeloj su regiji izrasle generacije koje malo znaju o svojim susjedima, malo su gdje bili i vidjeli kako drugi ljudi žive, što rade, čime se bave, da ne govorim o onima koji svoje potomke odgajaju na način da su "tamo balije, ovamo ustaše, onamo četnici"... Dodamo li opasnosti o kojima ste govorili hoće li regija jednoga dana ponovno "prokuhati"?

- Ogroman je potencijal za nasilje, pogotovo su ti nevidljivi oblici nasilja opasni. Često se sjetim Gandhijeva pisma iz 1926. godine koji kaže da je najgori oblik nasilja siromaštvo. Ako se mladim ljudima ne otvori perspektiva da rade, da zarade, da se samopoštuju u vlastitim očima, da završe škole...

- Da slobodno putuju?

- Nemojte, molim vas govoriti o putovanjima, ako njihovi roditelji nemaju novaca da djeci kupe cipele. Sada su i djecu u Srbiji navukli, tobože nam EU ne da vize, oni nas mrze. Ma ne mrzi nas nitko. Dajte da zaradimo novac, da vaše i moje dijete imaju mogućnost raditi i zaraditi svoju plaću. I da svojim dostojanstvom kupi kartu, otputuje gdje i zatim kaže: "Tata, vidi donio sam ti poklon, vidio sam to i to, doživio lijepe stvari, upoznao druge ljude." Na tome valja raditi, za njih treba stvarati viziju, ali je pitanje tko na ovim prostorima može donijeti takvu viziju.

Đavolski krugovi

- U trenutačnim uvjetima u regiji je to za veliku većinu mlade čeljadi nemoguća misija?

- Da, ali pogledajte Palestinu, tamo se već peta generacija djece rađa i odrasta u mržnji, tome nema kraja. Zaustavljanje tih đavolskih krugova mržnje i patnje je nužno potrebno. Još nešto: mora se prekinuti iluzija i prodavanje magle kako će se preko noći s nekoliko stotina dolara dohotka po glavi stanovnika doći do 20.000. To nije moguće, moramo sami nešto uraditi, nitko nam ništa neće donijeti na pladnju. Kad ovako govorim uvijek se sjetim Mandele i takvih ljudi koji su u stanju pokrenuti neke projekte, donijeti vjeru u dobrotu, učiniti kontru zlu, to je onda možda neka nada. A na ovim se prostorima stoljećima nije govorilo o traumama, od obitelji do zajednice, nego su se one prešućivale i podrazumijevale.

Upravo je ta tišina opasna, ako čovjek nema dijalog sa sobom, ne može ga imati ni s drugima. To je proces koji traži naše učešće, aktivni napor i našu posvećenost. Vjerujem u ljudski aktivitet, jer se ništa neće dogoditi samo od sebe. Zato moramo tim generacijama dati nešto, naše starije su na odlasku, nas više nema. No, mladima je historijski gledano starija generacija kriva, i stoga im valja dati neke pozitivne primjere za koje se poslije mogu uhvatiti. Što ćeš graditi na zlu, što ćeš graditi na ničemu, što ćeš graditi na destrukciji, na surovosti. Nećeš bogme, ništa. Trebamo ukrotiti surovost u nama i otvoriti prostor za blagost, kako je to znao reći Robert Kennedy.

- Lako se s složiti s takvim razmišljanjima, ali ipak živimo u vremenu koje je donijelo presudu Međunarodnog kaznenog suda u kojoj je rat u BiH i genocid u Srebrenici izrelativiziran do tolike mjere da boli glava. Možda je ovo i prejednostavno rečeno, ali kako ste godinama povezani sa ženama Srebrenice ne možemo preskočiti to pitanje?

- Puno sam s njima radila i bila sam jedina žena ispred Suda koja nije doživjela tu tragediju. O tome što su one proživjele pisala sam u mojoj knjizi "Pucanje duše" još 1995. godine pa sam, vjerujem, i zbog toga imala takav kredit kod njih. Ali, tog 26. veljače stajajući s njima tamo ispred Suda doživjela sam osjećaj vlastite samodestrukcije, imala sam potrebu zapaliti se benzinom i nestati. Bio je to moj emotivni osjećaj nepravde, ali usprkos svemu ja ipak mislim da to nije završena priča.

- Zašto?

- Pet godina u Sarajevu predajem studij o ratnim zločinima, genocidu i sjećanjima, a onda tako što doživim. Novinaru Reutersa koji me tada pitao kako se osjećam sam rekla kako bih te suce pozvala kod mene na početnički kurs gdje prva rečenica svakoga tko se time bavi glasi: "Genocide is state crime, genocid je zločin države." Nema pojedinca koji je to u stanju učiniti, jer je to visoko složena operacija. I tada sam još rekla da institucije koje izgube vezu s realnim životom, da one umiru, što gledamo kroz historiju civilizacije. I mada mislili da je to velika nepravda ja je sada doživljavam kao novi podstrek da se i dalje govori, da se piše, da se razgovara o tome. Majke Srebrenice spremaju privatnu tužbu protiv nizozemske vlade, a javilo im se oko 200 advokata iz te zemlje da ih kao volonteri brane.

Znači da se i u njihovu društvu pokrenuo nekakav osjećaj empatije, suosjećanja i solidarnosti sa žrtvama. Ovih dana Majke Srebrenice putuju u Haag, što je početak neke nove borbe, nove faze razumijevanja tih užasnih događaja te razgovora i dijaloga o tome. Prema Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju genocida Srbija je dobila kompromisnu presudu. Ali, tu stoji da je kriva što nije spriječila taj užas. To što je patrijarh Pavle u nedavnoj Uskrsnoj poslanici poručio narodu srpskom ili pravoslavnom, iako nisu svi pravoslavci, "eto, rečeno je da nismo krivi", nije točno. Sorry, krivi smo jer nismo spriječili, što će reći da jasno treba čitati stvari i jednako jasno i o tome razgovarati.

Neukusno slavlje

- Tom je prigodom dio srpske političke elite čak i likovao jer je "dobijena i međunarodna verifikacija" o (ne)sudjelovanju u ratu u BiH?

- Voljela bih da nisam u pravu, ali veliki se dio tako ponašao iz različitih razloga. Od onih dnevno korisnih pa do onih za koje je bilo osnova da budu krivično optuženi. Neki su šutjeli i gledali što se dešava, a neki su iskreno patili zbog toga. I tamo, naravno, ima dobrih i razumnih ljudi, ali su oni potisnuti i ne čuju se, nisu glasni, ali moram vjerovati da ima potencijala za promjene. No, bilo je vrlo neukusno i nepristojno slaviti onakvu presudu. Nije moje da sudim, ali je to neizmjerno povrijedilo žrtve.

- Žrtve se na svim prostorima gdje se vodio rat užasno osjećaju kada se omalovažavaju boli i traume koje su doživjeli, ali kako vrijeme odmiče ratna zbivanja se sve više relativiziraju, priča se o tzv. zlim vremenima...?

- Ne postoje zla vremena, rat ne pokvari ljude, rat samo pokaže kakav je tko. Zato što ste i u ratu imali ljude koji su pomagali i spašavali svoje susjede, svoje prijatelje, one "druge". U kritičnim se situacijama pokaže kakvi smo, u dobrim je vremenima sve divno i krasno, ali kad nastupi vrijeme iskušenja onda se pokaže što si zapravo. Tada se pokazuje nivo ljudskog potencijala koji imaš ili nemaš. Svaka patnja traži da bude priznata, da se zločin dogodio. Pa ne može se reći da su se oni nesretni Bošnjaci u Srebrenici sami poubijali, da su Dubrovčani tobože palili gume... Žrtve trebaju to priznanje, i uza sve mane Tribunala u Haagu, jako je važno njegovo djelovanje s aspekta međunarodne pravde. Uostalom, iza Haaga ostaje 7 milijuna stranica dokaza, a ti su dokazi dostupni cijelome svijetu.

Feral Tribune 30. svibnja, 2007.
rikardoreis
Posts: 1957
Joined: 03/08/2006 00:01
Location: ulica san martin, buenos aires

#310

Post by rikardoreis »

Orhanowski wrote:I Vesovicev prijevod:


Dok žohara gniječite, pijuckate

viski, prepone svoje češkate,

dok ruka oko mašne se trudi,

ginu ljudi.


U gradovima čudnih imena,

zgođeni metkom, i sred plamena,

ne znajuć što ih se na smrt osudi

ginu ljudi.


Sred malih mjesta, neznanih vam, ali

velikih, jer priliku nisu im dali

za krik i oproštaj sa svijetom hudim,

ginu ljudi.


Ginu dok birate sve nove i nove

brbljivce o tom što nemar se zove,

suzdržljivost, itd, s tih razloga ludih

ginu ljudi.


Nema ljubavi k odveć udaljenu

tvome susjedu/bratu Slavenu:

gdje letjet vaš se anđel ne usudi

ginu ljudi.


Međ kipovima dok spor izbija,

kainska verzija, istorija,

za svoje gorivo bi da kupi množinu

tih što ginu.


O uspjehu sportaša dok čitate,

il stigli račun, dok pjevate

svom čedu pjesmu što sam nudi,

ginu ljudi.


Pero vremena oštro, krvi žedno,

što neće da žrtva i dželat su jedno,

kazaće da zadnja ološ i alaša

vrsta je vaša.


P.S. Infra, ako naletis na neki clanak ili intervju od Czesława Miłosza, on je takodjer lijepo pisao o Bosni, a u znak protesta se ispisao iz SANU i odbio bilo kakvu saradnju sa agresorima. Hvala :)

odlicno...svaka cast, i tebi i njemu :)
User avatar
Saian
Posts: 16025
Joined: 08/04/2004 21:50

#311

Post by Saian »

evo malo u ovo vrijeme G8 sastanchenja :-) :-) :-)

POZDRAV

Svakoj životinji koja ždere ili ubija vlastitu vrstu
I svakom lovcu oboružanom puškama ovješenim u
kabinama kamiona napunjenih lovinom
I svakom strijelcu ili dragovoljcu
s teleskopskim nišanom
I svakom prostaku u cizmama s psima
i skracenim sacmaricama
I svakom pozorniku s psima istreniranim
da gone i ubiju
I svakom tajnom agentu u civilu ili tajnom detektivu
pod cijim je pazuhom opasan pištolj pun smrti
I svakom cuvaru javnog reda koji otvara vatru na ljude
ili puca da bi ubio zlocince u bijegu
I svakom clanu Narodne straže bilo koje države u kojoj
s lisicama i karabinima stražari nad narodom
I svakom granicaru bilo koje granice
s bilo koje strane Berlinskog zida
ili zavjese od bambusa ili tortilje
I svakom elitnom prometniku i patrolnom policajcu u
jahacim hlacama krojenim po narudžbi s
plasticnim zaštitnim šljemom i kravatom uskom
poput vezice za cipele i revolverom s 6 metaka
u srebrom ukrašenim koricama
I svakom patrolnom autu s kratkocjevnim puškama i
sirenama i svakom protuštrajkackom oklopnom
vozilu ispunjenom palicama i suzavcem
I svakom pilotu aviona pod cijim su krilima smještene
rakete i napalm bombe
I svakom vojnom kapelanu koji blagosilja bombardere
pri uzlijetanju
I svakom Ministarstvu vanjskih poslova bilo koje
supersile koja prodaje oružje objema zaracenim
stranama
I svakom nacionalistu nije važno koje nacije u nije važno
kojem svijetu Crnom Smedem ili Bijelom koji
ubija u ime svoje nacije
I svakom proroku ili pjesniku s puškom ili patent nožem
i svakom silovatelju duhovnog prosvjetljenja koji
prosvjetljuje uz pomoc sile i svakom silovatelju
sile svake Nasilne države
I bilo kome i svima što ubijaju i ubijaju i ubijaju i
ubijaju u ime mira
podižem svoj srednji prst
kao jedini dostojan pozdrav.

LAWRENCE FERLINGHETTI
User avatar
danas
Posts: 18796
Joined: 11/03/2005 19:40
Location: 10th circle...

#312

Post by danas »

Forever Young -- Bob Dylan

May God bless and keep you always,
May your wishes all come true,
May you always do for others
And let others do for you.
May you build a ladder to the stars
And climb on every rung,
May you stay forever young,
Forever young, forever young,
May you stay forever young.

May you grow up to be righteous,
May you grow up to be true,
May you always know the truth
And see the lights surrounding you.
May you always be courageous,
Stand upright and be strong,
May you stay forever young,
Forever young, forever young,
May you stay forever young.

May your hands always be busy,
May your feet always be swift,
May you have a strong foundation
When the winds of changes shift.
May your heart always be joyful,
May your song always be sung,
May you stay forever young,
Forever young, forever young,
May you stay forever young.
Nancy Drew
Posts: 1926
Joined: 06/09/2006 12:43
Location: sarajevo

#313

Post by Nancy Drew »

...
Last edited by Nancy Drew on 10/02/2009 15:27, edited 1 time in total.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#314

Post by Orhanowski »

O, kako se nekad fino zevjelo, kako se sve moglo i kako se za sve imalo i vremena i strpljenja. I covjek nekako za sve nalazilo r'jesenje. Danas pored zene nadjes ljubavnicu i odmah te svi mrze, ukljucujuci i zenu i ljubavnicu, i tu je tvoja utakmica zavrsena. Avaj, gdje su sad oni dani kad se sve moglo :-) :D
User avatar
repeater
Posts: 1634
Joined: 04/07/2005 04:59
Location: Yoknapatawpha County
Contact:

#315

Post by repeater »

12/06/2007
signandsight.com

Philosopher, poet and friend
Jürgen Habermas writes an obiturary for American philosopher Richard Rorty


I received the news in an email almost exactly a year ago. As so often in recent years, Rorty voiced his resignation at the "war president" Bush, whose policies deeply aggrieved him, the patriot who had always sought to "achieve" his country. After three or four paragraphs of sarcastic analysis came the unexpected sentence: " Alas, I have come down with the same disease that killed Derrida." As if to attenuate the reader's shock, he added in jest that his daughter felt this kind of cancer must come from "reading too much Heidegger."

Three and a half decades ago, Richard Rorty loosened himself from the corset of a profession whose conventions had become too narrow - not to elude the discipline of analytic thinking, but to take philosophy along untrodden paths. Rorty had a masterful command of the handicraft of our profession. In duels with the best among his peers, with Donald Davidson, Hillary Putnam or Daniel Dennett, he was a constant source of the subtlest, most sophisticated arguments. But he never forgot that philosophy - above and beyond objections by colleagues - mustn't ignore the problems posed by life as we live it.

Among contemporary philosophers, I know of none who equalled Rorty in confronting his colleagues - and not only them - over the decades with new perspectives, new insights and new formulations. This awe-inspiring creativity owes much to the Romantic spirit of the poet who no longer concealed himself behind the academic philosopher. And it owes much to the unforgettable rhetorical skill and flawless prose of a writer who was always ready to shock readers with unaccustomed strategies of representation, unexpected oppositional concepts and new vocabularies - one of Rorty's favourite terms. Rorty's talent as an essayist spanned the range from Friedrich Schlegel to Surrealism.

The irony and passion, the playful and polemical tone of an intellectual who revolutionised our modes of thinking and influenced people throughout the world point to a robust temperament. But this impression doesn't do justice to the gentle nature of a man who was often shy and withdrawn - and always sensitive to others.

One small autobiographical piece by Rorty bears the title 'Wild Orchids and Trotsky.' In it, Rorty describes how as a youth he ambled around the blooming hillside in north-west New Jersey, and breathed in the stunning odour of the orchids. Around the same time he discovered a fascinating book at the home of his leftist parents, defending Leon Trotsky against Stalin. This was the origin of the vision that the young Rorty took with him to college: philosophy is there to reconcile the celestial beauty of orchids with Trotsky's dream of justice on earth. Nothing is sacred to Rorty the ironist. Asked at the end of his life about the "holy", the strict atheist answered with words reminiscent of the young Hegel: "My sense of the holy is bound up with the hope that some day my remote descendants will live in a global civilization in which love is pretty much the only law."

*
The article originally appeared in German in the Süddeutsche Zeitung on June 11, 2007.
rikardoreis
Posts: 1957
Joined: 03/08/2006 00:01
Location: ulica san martin, buenos aires

#316

Post by rikardoreis »

Posebna Studen...

Posebna studen u jutra putovanja,
tjeskoba odlaska, koja steže na tjelesan način
idući od srca do kože,
koja plače makar je u mogućnosti vesela.

Fernando Pessoa, 1935.
User avatar
repeater
Posts: 1634
Joined: 04/07/2005 04:59
Location: Yoknapatawpha County
Contact:

#317

Post by repeater »

c.abani. :thumbup: upravo citam 'virgins of flames.' veoma bogata knjiga.
opsirniji intervju sa piscem na engleskom:
http://www.truthdig.com/interview/item/ ... interview/
User avatar
repeater
Posts: 1634
Joined: 04/07/2005 04:59
Location: Yoknapatawpha County
Contact:

#318

Post by repeater »

Jun 14th 2007
The Economist print edition

Image

Obituary: Jim Clark, sheriff and segregationist, died on June 4th, aged 84

GETTING ready for a day's work in the mid-1960s, Jim Clark dressed like a soldier. Sheriff's shirt, extra large, to take a man of 16 stone and more than six feet tall. Sheriff's trousers similar. Tie round his neck. Silver helmet, sometimes worn at a rakish angle when the heat and humidity made it slip off his head. Black leather belt with a holster for his sidearm, a .38 calibre pistol. Truncheon, rope and cattle-prod. Silver sheriff's star and, as the final touch, a small white button pinned on a lapel or beside his tie, reading “Never”. Never to letting the niggers overcome him.

He did not always take the cattle prod. But, as a cattle-raising man in the pleasantly rolling country round Selma, Alabama, he knew the use of the things to ginger up creatures of a slow disposition: people “of low mental IQ”, who nonetheless claimed they should have the right to vote, and who hung around the steps of the Selma courthouse until they were summoned inside to read “constitutionality” or “institutionalisation” without stumbling, or to say how many bubbles there were in a bar of soap, until they were laughingly pushed out again. Blacks understood the prodder. Mr Clark and his men once made 165 teenage nuisances run out of town and go on running, mile after mile, prod after prod, until they threw up with exhaustion. And if blacks still got uppity he could wrestle them to the ground like a steer before branding, one knee lodged tight in their stomach.

Beating negroes was something he was famous for. Not that he always admitted it. From 1963, when the Justice Department began to watch him, the press came into Selma too, blazing their bright lights into his eyes; and the camera would make him out a liar, he said, by showing him with his truncheon raised over blacks when he had never touched them. Negroes tended to fall down, lazily. If one went down they all followed, “in one big swoop”. Often he had really wanted to get rough, he said, but he knew better. “One of the first things I ever learned was not to hit a negro with your fist because his head is too hard.”

The task of upholding the law of the land in Dallas County, as Mr Clark believed to his death he was doing, was not left to the sheriff alone. A posse of 300 could go with him. He had formed this force when he became sheriff, appointed by the old friend, Governor Jim Folsom, with whom he had grown up in the klix town of Elba, on the Pea River in Coffee County. People in Selma had been cool at first to the unelected sheriff, but his force was useful. The posse could be mobilised not simply for clearing up after hurricanes and floods, but for keeping blacks in their place and rebuffing the “dupes” and “communists” who sympathised with them.

Mr Clark's helpers were all local volunteers, mostly members like him of the White Citizens Council, and like him possessed of belts hung with ropes, prods and guns. They wore army fatigues; many rode horses. When the posse was on the case Mr Clark could present a face of innocence, loitering on the edge of beatings or shootings in a sports jacket and a felt hat. But he still sometimes carried his truncheon, big as a baseball bat. And he was seldom without his “Never” badge.

To the Edmund Pettus bridge
Horrified northerners, easterners and westerners thought Mr Clark was the face of the South. He was not. Half-black Selma, though picked out by Martin Luther King as the most segregated town in the country, and with only 1% of its blacks registered to vote, was struggling towards desegregation. Many white businessmen and shopkeepers wanted the “Coloured Only” signs to come down from lunch-counters and drinking fountains. The mayor was in talks with black leaders, wanted “fairness” for everyone in town and was doing what he could to check the police. But he could not control Mr Clark.

And this was exactly what civil-rights campaigners needed. The muddled situation elsewhere in Selma was not good publicity; but on the courthouse steps, where the blacks continually formed their patient lines to try to register to vote, Mr Clark ruled, and could be relied on to behave both stupidly and brutally. It needed only civil-rights leaders to goad him, with the hated cameras running. In February 1965 the Rev C.T. Vivian called him “an evil man” and in the same breath mentioned Hitler, whom Mr Clark had fought as an army gunner, though from the safe distance of the Aleutian Islands. Mr Clark forgot about negroes' heads, and broke his left hand decking him. A few weeks later, on March 7th, a huge march was planned to Montgomery; Mr Clark turned it back at the Edmund Pettus bridge with everything he and the posse could throw at it, including bull-whips and tear gas. The result was 57 people injured, national revulsion and, five months later, the Voting Rights Act.

Blacks in Selma, 9,000 of them and freshly registered, celebrated by voting out Mr Clark. He had been a good sheriff at first, friends said. Twice re-elected, and a fine family man, with five children. A fan of the Alabama University football team, the Crimson Tide. Charming to ladies in white gloves and hats. But never so useful as when he donned that helmet, flexed that bullwhip and prepared to draw blood; never so useful as when he pinned “Never” to his swaggering chest.
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#319

Post by Orhanowski »

Antemurale Christianitatis

Sobota, 9. september 2006

Dnevnik (Zelena pika), 9. 9. 2006: Dežulović piše Crnkoviču

(Split, 6. 9. 2006) Dragi Marko! — Ne znam jeste li i vi u Sloveniji čuli za stravični napad islamskih terorista u samom srcu katoličke Hrvatske, ali osjećam potrebu da te o nezapamćenom incidentu izvijestim ne samo kao novinar, već i kao prijatelj. Moj ti je savjet da pokupiš obitelj i odvedeš je negdje na sigurno, možda u Hotizu na Muri, danas vjerojatno najsigurnije i najbolje čuvano mjesto na svijetu.

Pritajite se tamo i sačekajte barem dok prođe jedanaesti septembra i godišnjica terorističkog napada na WTC. Jer mudžahedini su, kao i prije petsto godina, napali Hrvatsku, samo predziđe kršćanstva, antemurale Christianitatis, i na redu je, baš kao i onda, Europa. A prva je na udaru Slovenija.

O čemu se radi?

Odred mučenika Al Aksa, grupa do zuba naoružanih islamskih fanatika, stigla je prije nekoliko dana u Hrvatsku. Cilj njihovog paklenog plana bilo je najveće hrvatsko svetište, zagrebačka katedrala. Dobro, možda nije bio cijeli odred, bila su zapravo samo dvojica, točnije njih dvoje, muškarac i djevojka, jedan strašni mudžahedin i jedna od onih muslimanki spremnih na sve. Dobro, možda taj tip i nije bio tipični arapski mudžahedin, u stvari i nije bio naoružan do zuba, zapravo nije bio naoružan uopće, ali kao da to mijenja na stvari? To dvoje, ako ćemo pravo, nisu bili čak ni Arapi, nego Turci, ali ti znaš da su svi oni isti — Turci, Arapi, sve je to isto, teroristi su teroristi.

Dapače, ovo su dvoje izgledali više kao turisti nego kao teroristi, ali mi znamo da nema nikakve razlike, dva-tri slova, teroristi-turisti. Prošle je srijede tako taj dvadesetogodišnji turski turist sa djevojkom došao u zagrebačku katedralu usred svete mise. Nisam ti već spomenuo da je to u stvari bio dvadesetogodišnji klinac? Da, klinac, ali znaš kako se oni od malih nogu pripremaju za džihad. Ušao je dakle taj turski klinac u crkvu, valjda prvi put u životu, vidio ljude kako stoje u redu pa i sam stao na začelje. Kad je došao pred svećenika, ovaj mu je stavio nešto u usta, nakon čega se Turčin odmaknuo nekoliko koraka i iz usta izvadio komadić nekakvog tijesta. Zbunjeno ga je vrtio po rukama ne znajući što da radi s tim, a svećenik mu je obzirno objasnio da se to zove hostija, da simbolizira tijelo Kristovo, i da to treba progutati.

Srećom, nisu svi bili naivni kao svećenik. Okupljeni vjernici, koji su odmah prepoznali islamskog teroristu i prezreli njegov bogohulni plan, izveli su ga iz katedrale i zvali policiju, koja ga je privela i cijelu noć zatvorila iza rešetaka. Ujutro je mladi Turčin po hitnom postupku izveden pred sud i osuđen na novčanu kaznu, zbog drskog ponašanja i vrijeđanja vjerskih osjećaja građana.

Sve su hrvatske novine, naravno, javile o “nezapamćenoj provokaciji” Turčina koji je “na užas okupljenih vjernika ispljunuo hostiju”, šokirani su građani u anketama izražavali zgražanje nad njegovim “tipičnim muslimanskim primitivizmom” i “netolerancijom”, ne propuštajući napomenuti kako bi katoliku, kad bi nešto slično napravio u džamiji, vjerojatno odsjekli obje ruke.

Zašto ti sve ovo pričam? Zato što je strašni turski terorist nakon podmuklog napada u zagrebačkoj katedrali napustio Hrvatsku i otišao u — Ljubljanu. Da, da, dragi moj Marko, upravo u ovom trenutku dvadesetogodišnji turski turist Kaan Y. šeta Tromostovjem s mapom Ljubljane u ruci. Možda je, tko zna, baš jutros u kafiću sjedio za stolom do tvog, srčući cappuccino?

Koji je njegov sljedeći cilj? Ljubljanska katedrala? Gdje će se prošvercati među slovensku katoličku braću i u dresu Fenerbahčea ponoviti za biskupom cijeli “Očenaš”?! Ili uraditi nešto još groznije — ne smijem ni pomisliti — možda se usred katedrale, naočigled užasnutih vjernika, prekrižiti lijevom rukom? Sam Bog zna na što je sve spreman i kakav pakleni plan sada smišlja taj bombaš samoubojica. Možda čak — ti znaš da je Al Kaidin budžet veći od slovenskog — svojoj djevojci kupi i krunicu!

Sreća je, eto, pa su Hrvati uvijek budni i spremni, kao te srijede u zagrebačkoj katedrali. Ili u Pregradi, malom zagorskom gradiću kraj Varaždina, odakle je ovih dana grupa maturanata krenula na ekskurziju u Španjolsku. Sve je, naime, bilo u redu dok klinci nisu došli do Ljubljane. Da — opet Ljubljana.

Iz Ljubljane su djeca svojim roditeljima poslala poruke da je autobusu pukao remen, ali da su vozači Meho i Zlaja riješili stvar. Užasnuti roditelji tada su shvatili da im djecu voze Bosanci, i da je autobus vlasništvo sarajevske tvrtke Gras. Odmah su organizirali protestni skup kod direktora škole i sazvali novinare, gnjevni što im nitko u agenciji nije rekao da će im djecu voziti — Bosanci.

Brižni su roditelji novinarima i sami priznali da nije problem u autobusu, koji je nov i komforan, nije po njima problem ni u vozačima, jer Meho i Zlajo samo rade svoj posao: zabrinutim je pregradskim roditeljima — kažu oni drhtavim glasom — stalo samo da im djeca kući stignu živa i zdrava.

Ti si, kao i ja, roditelj, i sigurno možeš razumjeti užas pregradskih majki i očeva kad su shvatili da će im djecu na ekskurziju voziti Bosanci, u bosanskom autobusu. Priznaj, uljuljkan u svojoj lažnoj europskoj sigurnosti nisi ni razmišljao o tome da i autobusi imaju vjeru i nacionalnost, te da mogu biti bosanski, muslimanski, židovski, srpski, četnički ili čistokrvni — dobro, hajde, čistodizelski — hrvatski. Ono što dodatno zbunjuje jest činjenica da bosanski, odnosno muslimanski autobusi izgledaju vrlo slično našim, katoličkim. Pa se tako i moglo dogoditi da u Pregradi, ništa ne sluteći, ukrcaju svoju djecu u Mercedesov dvokatni autobus, i da činjenicu kako je autobus muslimanski shvate tek kad im jave da mu je remen bio obrezan.

Činjenica pak da je bosanskom autobusu punom nevine hrvatske dječice remen pukao baš u Ljubljani, samo potvrđuje ono o čemu sam ti pričao u prvom dijelu pisma: Ljubljana je, dragi moj prijatelju, očito na ruti muslimanskih fundamentalista. Prerušeni u turiste, vozače ili nogometne reprezentativce, oni su tu, među nama. Meho, Zlaja i Kaan Y. samo su trojica od njih, koju smo zahvaljujući budnosti građana otkrili. Obrati zato pažnju na lica oko sebe. Teroristi su ljudi kao ti i ja, i njihovi su autobusi isti kao naši.

Stoga, kad budeš sa ženom i djecom odlazio na sigurno, barem dok ne prođe 11. septembra, pazi u koji autobus ulaziš. Preporučam ti onu provjerenu metodu: kad uđeš u autobus, pozdravi sa “selam alejkum”. Čuješ li iznutra “alejkum selam”, bježi odatle.

Pozdrav iz paranoične Hrvatske,

tvoj Boro



Maestralno :)
User avatar
Saian
Posts: 16025
Joined: 08/04/2004 21:50

#320

Post by Saian »

Orhanowski wrote:i da činjenicu kako je autobus muslimanski shvate tek kad im jave da mu je remen bio obrezan.

Maestralno :)
:shock: :shock: :lol: :lol: :lol: :lol: :lol: revijski :D :D
User avatar
Saian
Posts: 16025
Joined: 08/04/2004 21:50

#321

Post by Saian »

necu da chitam stvari na ovoj temi inache, ima da ih isprintam uvezhem i gustiram na plazhi jooooooooooooooooooj jedva chekam :D :D :D :D
User avatar
Saian
Posts: 16025
Joined: 08/04/2004 21:50

#322

Post by Saian »

bajdvej, ideju sam podjonio :oops: :oops: :D
User avatar
Saian
Posts: 16025
Joined: 08/04/2004 21:50

#323

Post by Saian »

kritika na mjestu :oops: :oops: :oops: , jel vi ovo prekucavate ili copypastirate O'Nekle, jer ako kucate imao bih i ja nekih za prekucat :D chim uf'tim vremena, par Robijevih zabiljeshki makar bi vrijedilo podijelit :) :P
User avatar
lady midnight
Posts: 2624
Joined: 24/04/2007 16:06
Location: iznad oblaka

#324

Post by lady midnight »

vidim da se ovdje poshtuje copyright (*insider*) :D:D i to mi se plaho svidja :D:D

al' obecavam i ja malo vishe participacije uskoro, kad se rijeshim vlastitog piskaranja.
bajdvej, ide li ovdje i literatura u shirem smislu, recimo kad bih "turila" malo gramscija, saida i chomskog, bi l' se iko bunio? il' mozhda ima neki drugi forum za to :? :? posavjetujte me neiskusnu, a voljnu :P:P:D:D:D
User avatar
Orhanowski
Posts: 1132
Joined: 29/08/2006 22:20

#325

Post by Orhanowski »

lady midnight wrote: bajdvej, ide li ovdje i literatura u shirem smislu, recimo kad bih "turila" malo gramscija, saida i chomskog, bi l' se iko bunio? il' mozhda ima neki drugi forum za to :? :? posavjetujte me neiskusnu, a voljnu :P:P:D:D:D
Turi sve sta imas od njih :D
Post Reply