http://www.feral.hr
Marinko ČULIĆ
ARITMETIKA POLITIKE
BOMBE U GLAVI
9. veljače, 2006.
Da, čovjeka podiđe tiha jeza kada vidi kako su muslimani u svijetu razdražljivo i bijesno dočekali podrugljive karikature na račun proroka Muhameda. Jer, čak i kada bi bili sasvim u pravu, kada bi, dakle, te karikature stvarno bile čista kleveta s predumišljajem, to je ipak manje zlo nego paliti ambasade, a pogotovo prijetiti progonom pa i otmicama "kaurskih" bogohulnika (o bolesnom antisemitizmu novog iranskog predsjednika Ahmedinedžada nećemo ni govoriti). I to prijetiti onako uđuture, ne pitajući ima li među tim Dancima, Norvežanima, Francuzima, Hrvatima... i onih kojima su možda te karikature jednako deplasirane i neumjesne kao njima.
Iz toga se vidi da su se muslimani bacili u ovu svađu s vrlo skromnim intelektualnim alatom, nedorasli da se suoče s najboljim stranama zapadnjačke pluralnosti, ali nedorasli i da shvate mućkove koji se pod to podvaljuju. Strašno su se, recimo, naljutili što je karikaturist nacrtao Muhameda s turbanom u obliku bombe s zapaljenim fitiljem, a da su samo malo sačuvali hladnu glavu i pokazali malo smisla za kontravic, shvatili bi da je to obična budalaština, jer u doba Muhameda (6./7. stoljeće) još nije izumljeno ni "b" od baruta (13. stoljeće).
Isto tako mogli bi zapadnjacima uzvratiti da njihovo ruganje naoružanim islamskim prorocima ima sasvim usporedive, ali puno gore primjere i na njihovim stranama, primjere koji su unatoč svom humanizmu i prosvjetiteljstvu Zapada učinili proteklo stoljeće stoljećem najgorih, nezamislivo bestijalnih ratova. A umjesto da šalju prijetnje smrću jednom hrvatskom "blogeru" koji je na svojim internetskim stranicama prenio iz solidarnosti danske karikature, mogli su se dosjetiti da je praktički istodobno u Zagrebu proglašen "herojem", a zapravo sekularnim svecem i prorokom, Ante Gotovina, čovjek kojemu su na glavi optužbe za stvarne zločine, a ne nekakva metaforična đulad s promašenim simboličkim punjenjem.
Muslimani, dakle, imaju čime odgovoriti na zapadnjačke packe i prodike i bez da se laćaju prangija i novih fetvi, i pravo na takvu obranu u načelu im nitko ne može oduzeti. Naravno, to onda podrazumijeva i pravo drugih da njih preispituju, pa se, recimo, njihove česte tvrdnje da je islam mirotvoran, jer dopušta samo obrambeni, a ne napadački rat, moraju uzeti s najvećom rezervom. Nijedna religija ne čini drukčije od toga, ali nijedna, pa ni islamska, nije odoljela tome da bude pokroviteljica ratnim mahnitanjima protiv inovjeraca i bezvjeraca.
Islam se tu, stjecajem okolnosti, izložio više od drugih, jer niječe svaku slobodnu volju čovjeku i sve konce stavlja u ruke Bogu (zato se ondje nikada i nije razvila nikakva crkvena hijerarhija), pa na prvi pogled ispada i da je muslimanski Bog najratoborniji. Ali, u osnovi on nije ništa veći ratni kavgadžija od drugih (naprotiv, njemu se ne može prišiti ništa tako veliko i organizirano kakvi su bili križarski ratovi). Isto tako i uvriježene predrasude o usađenom vjerskom ekstremizmu muslimana stoje sasvim klimavo (recimo, omraženo kažnjavanje kamenovanjem oni su bili preuzeli iz Mojsijevog zakona, a čak ni mnogoženstvo nije neki njihov izum, Židovi su ga upražnjavali sve do dolaska u Evropu).
Kada se, dakle, zbroji dva i dva, dolazi se do toga da islam u životu današnjih muslimana, pa i u njihovoj radikalizaciji, ima samo važnu, ali ne i presudnu ulogu, i svakako na to više utječe, kao i u svim drugim religijama, njihov položaj u svijetu. A taj je na svaki način loš, što valjda najbolje pokazuje činjenica da i pored obilja nafte kojom raspolaže, iz islamskog svijeta ne dolazi nijedna zemlja iz kluba starih i novih ekonomskih sila (SAD, Evropa, Rusija, Kina, Indija, Brazil...).
Ali, još je i mnogo gori njegov politički status, jer nitko kao islam nije na udaru planetarne higijene "zla" koju provodi SAD, i već se udomaćilo mišljenje da je on zapravo preuzeo ulogu nekadašnjih komunističkih zemalja (čak ni Latinska Amerika, koja je gotovo u cijelosti došla u ruke ljevice, što marksističke što postmarksističke, nije tako kurate sreće). I to je ono što danski karikaturist i njegovi drukeri po Evropi očito nemaju u vidu. Karikature su, zar ne, brezova metla kojom se šiba nepodopštine jakih i moćnih, i ne sjećamo se da je negdje odlučeno da sada njome treba mlatnuti slabe i nemoćne.
Ako je takva odluka ipak donesena, to je, razumije se, odlična vijest za one koji u sjeni bučnih muhamedanaca, dižu spomenike vlastitim naoružanim prorocima. Navest ćemo samo dva takva primjera, koji pokazuju da ovakvih ima na svim razinama, počev od najveće i najmoćnije zemlje svijeta, ali i onih najmanjih sa svega 4-5 milijuna duša na popisu stanovništva. Prvi primjer su Sjedinjene Države, velesila koja već desetljećima igra na kartu svjetske dominacije, ali u najnovije vrijeme to sve više radi pod zastavom vodeće kršćanske, a ne vodeće liberalno-kapitalističke zemlje.
Do promjene je došlo iz već spomenutih razloga (pad komunizma), kada svjetski neprijatelj broj jedan postaje islamski fundamentalizam, iako je zapravo puno više razloga da se kaže obratno. Jer, ovo kako SAD danas izgleda već sasvim odgovara pojmu "kršćanskog fundamentalizma", koji je em bogatiji i moćniji, em je u svega nekoliko godina napravio toliko ludosti (legalizacija mučenja, uvođenje ilegalnih, čak i tajnih zatvora...) da nitko ne zna gdje će to stati. Zna se, međutim, zasigurno da muslimanski svijet nema snage tome se oduprijeti, tako da jedine zapreke postoje još jedino unutar samih zapadnokršćanskih zemalja (karikature podrugljivog Danca sigurno tu ne spadaju). Padnu li i te zadnje zapreke, ništa više neće biti na putu čudovišnom bastardu "demokratskog fašizma".
Drugi primjer ne dolazi niotkuda, on je ovdašnji i već smo ga se dotakli. Hrvatska država ima solidne i stabilne odnose s hrvatskom islamskom zajednicom, ovdašnji mediji nisu se solidarizirali s danskim karikaturistom (s izuzetkom Nacionala, koji je Vlada odmah ukorila), a iz katoličkih krugova njegov uradak čak je i oštro osuđen. No to je sebična osuda, prepredeni katolici doživljavaju danskog karikaturista kao izdanak sekularnih zapadnjačkih društava, koja su okrenula leđa i "svome" Bogu, a gdje neće islamskom. Zato na pitanje je li sve to dovoljno, treba reći: ne, užasno je malo! Hrvatska je trebala puno više ne samo zato što je riječ o jedinoj zapadnokršćanskoj zemlji koja graniči s islamom, pa bi morala djelovati kao neka vrsta dobrog međaša koji pridonosi razumijevanju "civilizacijskih krugova" koji se ovdje dodiruju.
Trebala je puno više pogotovo jer je u prošlom desetljeću Hrvatska ratovala s tim islamom, i to ratovala s golemim moralnim hipotekama, koje ni do danas nisu, ni manjim dijelom, otplaćene. Ova država naprosto ne pokazuje ni najmanju namjeru da preuzme svoj dio krivice za taj rat (iako se voli ispotiha skandalizirati kada Amerikanci zapale ratni požar negdje na Bliskom istoku, a zatim mrtvo-hladno svu krivicu za to prebace na muslimane i njihove naoružane proroke).
Štoviše, to što je jedan haaški optuženik za ratne zločine upravo rukopoložen u "heroja" jasno govori da se Hrvatska nema namjeru ni za šta ispričavati (a morala bi barem za one svinje koje je, po Novom listu, hrvatski "vitez" Dario Kordić trpao u džamije). Naprotiv, poslana je jasna poruka da se prema istočnom, muslimanskom (i pravoslavnom) susjedstvu, i dalje želi igrati ulogu teško oklopljenog i do zuba naoružanog graničara.
I eto dokle je zagrebao svojim nesretnim perom danski karikaturist: ako muslimani u svijetu zbilja naoružavaju svoje proroke, naoružavaju ih, bogami, još i puno više kršćanske zemlje. I to i one najpatuljastije, a gdje onda neće najveće kršćanske velesile.
...i "cudna jada od Saraj'va grada"...
