Da se nikad ne zaboravi ...
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#302
U PREDMETU GOJKO JANKOVIĆ SVJEDOČILE ZAŠTIĆENE SVJEDOKINJE D.B. I „192“
22.06.2006.g.
SARAJEVO, 22. juna (FENA) – Bolje ti je sjedi tu nego da ideš na ispitivanje, riječi su koje je 1992. godine Dragan Blagojević uputio 19-godišnjoj D.B., školskoj kolegici koju je, kada je s grupom Bošnjakinja zatočena i dovedena u naselje Buk Bijela, skrio između baraka da bi je spasio od sudbine koja je zadesila ostale dovedene Bošnjakinje s područja Foče.
Zaštićena svjedokinja D.B. danas je u predmetu koji se vodi protiv Gojka Jankovića svjedočila pred vijećem Suda BiH u Sarajevu o svemu što je doživjela do dovođenja u Sportsku dvoranu Partizan, gdje je prvi put silovana.
Ujutro 3. jula 1992. godine spavala je u šumi iznad sela, s roditeljima i familijom. Zbog iznenadne pucnjave, počeli su bježati. Tada su ranjeni Ibro Barlov, Fadila Odobašić, Selima Barlov, Hankija Barlov i trogodišnji Amir Odobašić. Opkolili su ih srpski vojnici u maskirnim uniformama. Zarobljeno je oko 30 žena i djece te oko sedam muškaraca. Svi su maltertirani i ispitivani o onome na što, kako je kazala, nisu mogli dati odgovor jer ga nisu znali. Dobila je udarac puškom u glavu i nakratko se onesvijestila. Zatim su ih sve odveli na livadu gdje je među dosta vojnika prepoznala izvjesnog taksistu Slavka. Tada je vidjela i Gojka Jankovića.
„Tu su nas postrojili, a muškarce su maltretirali. Mehu Barlova su natjerali da kleči i da se krsti“, kazala je D.B., dodajući kako Gojka Jankovića nije vidjela da u tome učestvuje.
Svjedokinja je ispričala kako su žene i djecu odveli nedaleko od livade. Tada su se blizu jedne kuće čuli pucnji iz pravca livade gdje su muškarci iz njene grupe ostavljeni. Pretpostavila je da su „ti pucnji predstavljali smrt ljudi, muslimana na livadi“.
Žene i djevojke odvedene su u naselje Buk Bijela, gdje je ona, zahvaljujući školskom kolegi, pošteđena silovanja, ali ne i njena petnaestogodišnja sestra „87“ i ostale.
„Po odlasku iz Buk Bijele autobusom čekali smo moju sestru. Majka je bila zabrinuta, plakala je i vikala da neće otići dok joj dijete ne vrate“, kazala je D.B., potvrđujući da su joj srpski vojnici vratili sestru, „uplakanu, jedva je išla na nogama, plakala je...“
D.D. je danas posvjedočila o svom prisustvu kada su vojnici u Buk Bijeloj odveli Redžu Pekaza do rijeke Drine, nakon čega je, kazala je, čula pucnjeve.
Žene i djevojke su odatle dovezene u Srednju školu u Foči, gdje su bile silovane. Ona je prvi put silovana u Sportskoj dvorani Partizan, gdje su zatočenice živjele u nenormalnim uvjetima. Vojnici su dolazili da ih gledaju kada su htjeli i odvodili koju su htjeli, pretežno uvečer. Prvih sedam dana nju nisu odvodili, a onda su došli Gojko Janković i Beban Vasiljević te nju i osobu „105“ odvezli u jednu kuću u Trnovači.
„Znala sam šta će nam se desiti, da ću biti silovana“, kazala je D.B. Tu noć nju je silovao Beban Vasiljević, a Gojko Janković je ostao u kuhinji sa „105“. Njih dvije nisu o tome razgovarale.
Iz Buk Bijele je odvođena na silovanje u kuću u naselju Aladža, gdje su bile i „75“ kao i „87“, njena sestra. Sljedeće odvođenje je bilo u Karamanovu kuću u Miljevini gdje je ostala oko mjesec dana.
Zaštićena svjedokinja „192“ ispričala je kako je sa 17-godišnjom kćerkom zatvorena u dvoranu „Partizan“, odakle je odvedena njena kćerka.
„Dragan Kunarac i Gojko Janković su odveli pet djevojaka, zajedno s mojom kćerkom. Najmlađa je imala 12 godina“, ispričala je danas svjedokinja „192“.
Prema njenim riječima, vojnici su dolazili povremeno u „Partizan“ i donosili im pisma odvedenih djevojaka. Pismo njene kćerke njoj je donio Gojko Janković i pročitao ga. Pisalo je da je kćerka dobro i da su joj potrebne neke stvari.
„Izvadila sam novac, ali mi je Gojko kazao da njoj novac ne treba“, riječi su „192“. Ova svjedokinja je kazala da s kćerkom nikada nije pričala o detaljima, ali da joj je kćerka ispričala kako su nju i još jednu djevojku Gojko Janković i Dragoljub Kunarac držali zatvorene te da su bile silovane.
Gojko (Danilo) Janković rođen je 1954. u selu Trbušče u općini Foča. Državljanin je BiH, Srbin, oženjen, otac troje djece, nezaposlen. Tereti se za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a u vezi s članom 180. tog zakona, koji su počinjeni na području općine Foča od aprila 1992. do februara 1993. U optužnici se navodi da je Janković u tom periodu kao vođa paravojne grupe, djelujući u koordinaciji s Fočanskom brigadom Vojske Srpske Republike, učestvovao u širokom i sistematičnom napadu na nesrpsko stanovništvo na širem području općine Foča i njihovom zarobljavanju, ubijanju i seksualnom zlostavljanju. Optužnica protiv Jankovića je potvrđena 20. februara ove godine. Optuženi se predao 13. marta 2005. vlastima RS-a, a dan kasnije prevezen je u Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, odakle je 8. decembra iste godine prevezen u pritvorsku jedinicu Suda BiH.
Nastavak glavnog pretresa u predmetu Gojko Janković je 23. juna.
http://www.fena.ba/public2/Category.asp ... =FSA414564
22.06.2006.g.
SARAJEVO, 22. juna (FENA) – Bolje ti je sjedi tu nego da ideš na ispitivanje, riječi su koje je 1992. godine Dragan Blagojević uputio 19-godišnjoj D.B., školskoj kolegici koju je, kada je s grupom Bošnjakinja zatočena i dovedena u naselje Buk Bijela, skrio između baraka da bi je spasio od sudbine koja je zadesila ostale dovedene Bošnjakinje s područja Foče.
Zaštićena svjedokinja D.B. danas je u predmetu koji se vodi protiv Gojka Jankovića svjedočila pred vijećem Suda BiH u Sarajevu o svemu što je doživjela do dovođenja u Sportsku dvoranu Partizan, gdje je prvi put silovana.
Ujutro 3. jula 1992. godine spavala je u šumi iznad sela, s roditeljima i familijom. Zbog iznenadne pucnjave, počeli su bježati. Tada su ranjeni Ibro Barlov, Fadila Odobašić, Selima Barlov, Hankija Barlov i trogodišnji Amir Odobašić. Opkolili su ih srpski vojnici u maskirnim uniformama. Zarobljeno je oko 30 žena i djece te oko sedam muškaraca. Svi su maltertirani i ispitivani o onome na što, kako je kazala, nisu mogli dati odgovor jer ga nisu znali. Dobila je udarac puškom u glavu i nakratko se onesvijestila. Zatim su ih sve odveli na livadu gdje je među dosta vojnika prepoznala izvjesnog taksistu Slavka. Tada je vidjela i Gojka Jankovića.
„Tu su nas postrojili, a muškarce su maltretirali. Mehu Barlova su natjerali da kleči i da se krsti“, kazala je D.B., dodajući kako Gojka Jankovića nije vidjela da u tome učestvuje.
Svjedokinja je ispričala kako su žene i djecu odveli nedaleko od livade. Tada su se blizu jedne kuće čuli pucnji iz pravca livade gdje su muškarci iz njene grupe ostavljeni. Pretpostavila je da su „ti pucnji predstavljali smrt ljudi, muslimana na livadi“.
Žene i djevojke odvedene su u naselje Buk Bijela, gdje je ona, zahvaljujući školskom kolegi, pošteđena silovanja, ali ne i njena petnaestogodišnja sestra „87“ i ostale.
„Po odlasku iz Buk Bijele autobusom čekali smo moju sestru. Majka je bila zabrinuta, plakala je i vikala da neće otići dok joj dijete ne vrate“, kazala je D.B., potvrđujući da su joj srpski vojnici vratili sestru, „uplakanu, jedva je išla na nogama, plakala je...“
D.D. je danas posvjedočila o svom prisustvu kada su vojnici u Buk Bijeloj odveli Redžu Pekaza do rijeke Drine, nakon čega je, kazala je, čula pucnjeve.
Žene i djevojke su odatle dovezene u Srednju školu u Foči, gdje su bile silovane. Ona je prvi put silovana u Sportskoj dvorani Partizan, gdje su zatočenice živjele u nenormalnim uvjetima. Vojnici su dolazili da ih gledaju kada su htjeli i odvodili koju su htjeli, pretežno uvečer. Prvih sedam dana nju nisu odvodili, a onda su došli Gojko Janković i Beban Vasiljević te nju i osobu „105“ odvezli u jednu kuću u Trnovači.
„Znala sam šta će nam se desiti, da ću biti silovana“, kazala je D.B. Tu noć nju je silovao Beban Vasiljević, a Gojko Janković je ostao u kuhinji sa „105“. Njih dvije nisu o tome razgovarale.
Iz Buk Bijele je odvođena na silovanje u kuću u naselju Aladža, gdje su bile i „75“ kao i „87“, njena sestra. Sljedeće odvođenje je bilo u Karamanovu kuću u Miljevini gdje je ostala oko mjesec dana.
Zaštićena svjedokinja „192“ ispričala je kako je sa 17-godišnjom kćerkom zatvorena u dvoranu „Partizan“, odakle je odvedena njena kćerka.
„Dragan Kunarac i Gojko Janković su odveli pet djevojaka, zajedno s mojom kćerkom. Najmlađa je imala 12 godina“, ispričala je danas svjedokinja „192“.
Prema njenim riječima, vojnici su dolazili povremeno u „Partizan“ i donosili im pisma odvedenih djevojaka. Pismo njene kćerke njoj je donio Gojko Janković i pročitao ga. Pisalo je da je kćerka dobro i da su joj potrebne neke stvari.
„Izvadila sam novac, ali mi je Gojko kazao da njoj novac ne treba“, riječi su „192“. Ova svjedokinja je kazala da s kćerkom nikada nije pričala o detaljima, ali da joj je kćerka ispričala kako su nju i još jednu djevojku Gojko Janković i Dragoljub Kunarac držali zatvorene te da su bile silovane.
Gojko (Danilo) Janković rođen je 1954. u selu Trbušče u općini Foča. Državljanin je BiH, Srbin, oženjen, otac troje djece, nezaposlen. Tereti se za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, a u vezi s članom 180. tog zakona, koji su počinjeni na području općine Foča od aprila 1992. do februara 1993. U optužnici se navodi da je Janković u tom periodu kao vođa paravojne grupe, djelujući u koordinaciji s Fočanskom brigadom Vojske Srpske Republike, učestvovao u širokom i sistematičnom napadu na nesrpsko stanovništvo na širem području općine Foča i njihovom zarobljavanju, ubijanju i seksualnom zlostavljanju. Optužnica protiv Jankovića je potvrđena 20. februara ove godine. Optuženi se predao 13. marta 2005. vlastima RS-a, a dan kasnije prevezen je u Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, odakle je 8. decembra iste godine prevezen u pritvorsku jedinicu Suda BiH.
Nastavak glavnog pretresa u predmetu Gojko Janković je 23. juna.
http://www.fena.ba/public2/Category.asp ... =FSA414564
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#303
25.06.2006 - 14. godišnjica stradanja Bošnjaka Kalinovika, organizirana posjeta stratištima
U povodu obilježavanja 14. godišnjice stradanja Bošnjaka Kalinovika, Udruženje Istina - Kalinovik 92. organiziralo je posjetu šest lokaliteta na kojima su bili logori i stratišta. Polazak je organiziran s Ilidže, a u autobusima koji su krenuli u 8 sati su članovi porodica i drugi građani koje žele odati počast žrtvama Kalinovika.(FTV)
U povodu obilježavanja 14. godišnjice stradanja Bošnjaka Kalinovika, Udruženje Istina - Kalinovik 92. organiziralo je posjetu šest lokaliteta na kojima su bili logori i stratišta. Polazak je organiziran s Ilidže, a u autobusima koji su krenuli u 8 sati su članovi porodica i drugi građani koje žele odati počast žrtvama Kalinovika.(FTV)
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#311
Muftija Husein ef. Kavazović nakon posjete grobnici u Kamenici
Svjedočanstvo da još ne znamo razmjere zločina
Ekshumacija masovne grobnice Jaz u Kamenici kod Zvornika, prema riječima tužiteljice Kantonalnog suda u Tuzli Alme Džaferović, trajat će još najmanje 15 dana. Skeletni ostaci žrtava su, što zbog lomljenja prilikom izmještanja, što zbog vremenskog perioda koji je protekao od stradanja, u potpunosti izmiješani i rijetko kompletni.
Pronađeni dokumenti
- Nažalost, ovo je do sada najveća otkrivena grobnica u BiH. Do danas imamo 707 skeletnih ostataka, od čega je 71 kompletno tijelo. Pronađen je i jedan broj ličnih dokumenata uz žrtve - kazala nam je jučer tužiteljica Džaferović.
Grobnicu u Kamenici jučer su obišli i muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović i zvornički imam Mustafa ef. Muharemović, kao i predsjednik Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS Ramiz Salkić.
Razmjere zločina
- Ova grobnica je potvrda da još niko od nas nije svjestan razmjera zločina nad Bošnjacima Srebrenice 1995. godine. Kao vjernik, kad ugledam ove komadiće ljudskih kostiju, stalno se pitam šta to može natjerati čovjeka da ovako nešto uradi čovjeku.Zahvaljujem ovim ljudima koji ulažu napore da svako tijelo bude ekshumirano i identificirano i poručujem svima koji mogu pomoći njihovom radu da to učine. Nema normalnog života na ovim prostorima sve dok kosti ove djece budu ovako razbacane po našoj zemlji - kazao je muftija Kavazović.
Iskopani bagerima
Uglavnom se radi o Srebreničanima ubijenim na farmi Branjevo i u Pilici. Tijela su potkraj 1995. godine iskopana bagerima i premještena na ovu lokaciju, rekao je Murat Hurtić, šef tuzlanskog odjela Federalne komisije za traženje nestalih.
Povezi za oči
Do sada, pored ličnih dokumenata, tabakera, satova... pronađeni su i povezi za oči i ruke, meci. Inače, do sada je u Kamenici ekshumirano osam grobnica, ali ima informacija da to nije konačan broj.
http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer ... z=7&isasp=
Svjedočanstvo da još ne znamo razmjere zločina
Ekshumacija masovne grobnice Jaz u Kamenici kod Zvornika, prema riječima tužiteljice Kantonalnog suda u Tuzli Alme Džaferović, trajat će još najmanje 15 dana. Skeletni ostaci žrtava su, što zbog lomljenja prilikom izmještanja, što zbog vremenskog perioda koji je protekao od stradanja, u potpunosti izmiješani i rijetko kompletni.
Pronađeni dokumenti
- Nažalost, ovo je do sada najveća otkrivena grobnica u BiH. Do danas imamo 707 skeletnih ostataka, od čega je 71 kompletno tijelo. Pronađen je i jedan broj ličnih dokumenata uz žrtve - kazala nam je jučer tužiteljica Džaferović.
Grobnicu u Kamenici jučer su obišli i muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović i zvornički imam Mustafa ef. Muharemović, kao i predsjednik Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS Ramiz Salkić.
Razmjere zločina
- Ova grobnica je potvrda da još niko od nas nije svjestan razmjera zločina nad Bošnjacima Srebrenice 1995. godine. Kao vjernik, kad ugledam ove komadiće ljudskih kostiju, stalno se pitam šta to može natjerati čovjeka da ovako nešto uradi čovjeku.Zahvaljujem ovim ljudima koji ulažu napore da svako tijelo bude ekshumirano i identificirano i poručujem svima koji mogu pomoći njihovom radu da to učine. Nema normalnog života na ovim prostorima sve dok kosti ove djece budu ovako razbacane po našoj zemlji - kazao je muftija Kavazović.
Iskopani bagerima
Uglavnom se radi o Srebreničanima ubijenim na farmi Branjevo i u Pilici. Tijela su potkraj 1995. godine iskopana bagerima i premještena na ovu lokaciju, rekao je Murat Hurtić, šef tuzlanskog odjela Federalne komisije za traženje nestalih.
Povezi za oči
Do sada, pored ličnih dokumenata, tabakera, satova... pronađeni su i povezi za oči i ruke, meci. Inače, do sada je u Kamenici ekshumirano osam grobnica, ali ima informacija da to nije konačan broj.
http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer ... z=7&isasp=
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#312
Prijedor
Godisnjica stradanja Bosnjaka i Hrvata u Rizvanovicima
PRIJEDOR-Na 14. godisnjicu stradanja 1700 Bosnjaka i Hrvata na lijevoj obali Sane, 20. jula u Rizvanovicima bit ce priredjen zajednicki oprostaj od 300 u posljednjih godinu dana identificiranih posmrtnih ostataka civilnih zrtava prijedorske opstine. Zajednicku dzenazu za 297 bosnjackih zrtava predvodit ce reisu-l-ulema BiH Mustafa ef. Ceric, a jos je neizvjesno ko ce se od trojice Hrvata oprostiti u ime Katolicke crkve.
Medju zrtvama koje ce biti pokopane ovog dana nalaze se tri zene, a Ajsa Jakupovic ( 78 ) ujedno je najstarija zrtva. Uzeir ( 53 ), Zuhra ( 58 ) i Almir Cepic ( 23 ) jedna je od kompletnih porodica koje su 1992. likvidirane u Prijedoru. Medju ovim zrtvama se cak 22 puta pojavljuju po dvojica brace: Aliskovic Emir ( 21 ) i Nazmija ( 31 ), Aliskovic Jasim ( 38 ) i Vahid ( 27 ), Aliskovic Dzevad ( 27 ) i Halid ( 32 ), Crljenkovic Nurija ( 25 ) i Zikrija ( 31 ), Causevic Mirhad ( 34 ) i Nihad ( 28 ), Dedic Senad ( 23 ) i Sero ( 38 ), Dizdarevic Ibrahim ( 38 ) i Mustafa ( 33 ), Duratovic Husein ( 37 ) i Mirsad ( 34 ), Ganic Andad ( 31 ) i Sead ( 35 ), Horic Edhem ( 39 ) i Husein ( 36 ), Kardumovic Asmir ( 23 ) i Sakib ( 26 ), Karupovic Mensud ( 33 ) i Ismet ( 30 ), Kljajic Fehim ( 55 ) i Mehmed ( 50 ), Kljajic Latif ( 39 ) i Ramiz, Mahmuljin Nagib ( 38 ) i Omer ( 35 ), Mujadzic Rasim ( 39 ) i Ramo ( 36 ), Nasic Dijaz ( 40 ) i Zijad ( 44 ), Nasic Mehmedalija ( 60 ) i Vahid ( 50 ), Poljak Sabit ( 30 ) i Sakib ( 34 ), Selimovic Elvedin ( 23 ) i Sead ( 38 ), Zahirovic Emir ( 39 ) i Enes ( 36 ), te Zulic Admir ( 16 ) i Armin ( 19 ). Po trojica brace iz jedne porodice medju zrtvama ponavljaju se sedam puta : Bilalovic Dzevad ( 42 ), Mehmed ( 48 ) i Saban ( 46 ), Brkic Irfet ( 27 ), Huse ( 20 ) i Redzo ( 38 ), Duratovic Muhamed ( 29 ), Salih ( 34 ) i Senad ( 36 ), Fazlic Adem ( 55 ), Besim ( 40 ) i Kasim ( 49 ), Hegic Esad ( 27 ), Hasan ( 43 ) i Emir ( 31 ), Jakupovic Jusuf ( 21 ), Kasim ( 32 ) i Mustafa ( 24 ) i Tadzic Beco ( 43 ), Galib ( 37 ) i Ibro ( 39 ). Duratovic Dervis ( 59 ), Sead ( 33 ) i Senad ( 24 ), Zahirovic Edhem ( 64 ), Emir ( 39 ) i Enes ( 36 ) i Alijagic Suljo ( 57 ), Ekrem ( 24 ) i Ferid ( 33 ) identifikovane su zrtve koje cine otac i dva sina.
Zrtve ocevi i sinovi identifikovani su i u sljedecim slucajevima:
Alagic Jasim ( 69 ) i Dervis ( 27 ), Bilalovic Saban ( 46 ) i Ismet ( 24 ), Ceric Jusuf ( 51 ) i Samir ( 20 ), Crljenkovic Salko ( 50 ) i Amir ( 19 ), Dedic Sero ( 38 ) i Damir ( 17 ), Imsirovic Esad ( 51 ) i Mirsad ( 19 ), Crljenkovic Dervis ( 51 ) i Safet ( 21 ), Grozdanic Muharem ( 61 ) i Jusuf ( 35 ), Kadiric Dzevad ( 41 ) i Nedzad ( 21 ) i Hopovac Miralem ( 52 ) i Rejhan ( 28 ).
Medju ovim zrtvama cetiri su maloljetnika, a najmladje zrtve su Pasic Sakib ( 16 ) i Kadiric Fahrudin ( 16 ). Vecina zrtava koje ce biti pokupane 20. jula, likvidirana je od maja do avgusta 1992. u naseljima na lijevoj obali Sane i u koncentracionim logorima Omarska i Keraterm. Organizacioni odbor za pripremanje dzenaze i oprostaja od zrtava odlucio je da ova oprostaj ima iskljucivo vjerski karakter.
Prema evidenciji Federalne komisije za trazenje nestalih osoba, u Prijedoru je tokom posljednjeg rata nestalo oko 3.300 osoba bosnjacke, hrvatske i ostalih nacionalnosti. Prema istom izvoru i podacima iz policijskih dokumenata, do sada je iz 53 masovne i vise stotina zajednickih i pojedinacnih grobnica ekshumirano 2.286 tijela. U proteklih osam godina identificirano je 1.366 zrtava, od cega je 1.271 muskarac, 95 zena i 37 djece od dvije do 18 godina.
Godisnjica stradanja Bosnjaka i Hrvata u Rizvanovicima
PRIJEDOR-Na 14. godisnjicu stradanja 1700 Bosnjaka i Hrvata na lijevoj obali Sane, 20. jula u Rizvanovicima bit ce priredjen zajednicki oprostaj od 300 u posljednjih godinu dana identificiranih posmrtnih ostataka civilnih zrtava prijedorske opstine. Zajednicku dzenazu za 297 bosnjackih zrtava predvodit ce reisu-l-ulema BiH Mustafa ef. Ceric, a jos je neizvjesno ko ce se od trojice Hrvata oprostiti u ime Katolicke crkve.
Medju zrtvama koje ce biti pokopane ovog dana nalaze se tri zene, a Ajsa Jakupovic ( 78 ) ujedno je najstarija zrtva. Uzeir ( 53 ), Zuhra ( 58 ) i Almir Cepic ( 23 ) jedna je od kompletnih porodica koje su 1992. likvidirane u Prijedoru. Medju ovim zrtvama se cak 22 puta pojavljuju po dvojica brace: Aliskovic Emir ( 21 ) i Nazmija ( 31 ), Aliskovic Jasim ( 38 ) i Vahid ( 27 ), Aliskovic Dzevad ( 27 ) i Halid ( 32 ), Crljenkovic Nurija ( 25 ) i Zikrija ( 31 ), Causevic Mirhad ( 34 ) i Nihad ( 28 ), Dedic Senad ( 23 ) i Sero ( 38 ), Dizdarevic Ibrahim ( 38 ) i Mustafa ( 33 ), Duratovic Husein ( 37 ) i Mirsad ( 34 ), Ganic Andad ( 31 ) i Sead ( 35 ), Horic Edhem ( 39 ) i Husein ( 36 ), Kardumovic Asmir ( 23 ) i Sakib ( 26 ), Karupovic Mensud ( 33 ) i Ismet ( 30 ), Kljajic Fehim ( 55 ) i Mehmed ( 50 ), Kljajic Latif ( 39 ) i Ramiz, Mahmuljin Nagib ( 38 ) i Omer ( 35 ), Mujadzic Rasim ( 39 ) i Ramo ( 36 ), Nasic Dijaz ( 40 ) i Zijad ( 44 ), Nasic Mehmedalija ( 60 ) i Vahid ( 50 ), Poljak Sabit ( 30 ) i Sakib ( 34 ), Selimovic Elvedin ( 23 ) i Sead ( 38 ), Zahirovic Emir ( 39 ) i Enes ( 36 ), te Zulic Admir ( 16 ) i Armin ( 19 ). Po trojica brace iz jedne porodice medju zrtvama ponavljaju se sedam puta : Bilalovic Dzevad ( 42 ), Mehmed ( 48 ) i Saban ( 46 ), Brkic Irfet ( 27 ), Huse ( 20 ) i Redzo ( 38 ), Duratovic Muhamed ( 29 ), Salih ( 34 ) i Senad ( 36 ), Fazlic Adem ( 55 ), Besim ( 40 ) i Kasim ( 49 ), Hegic Esad ( 27 ), Hasan ( 43 ) i Emir ( 31 ), Jakupovic Jusuf ( 21 ), Kasim ( 32 ) i Mustafa ( 24 ) i Tadzic Beco ( 43 ), Galib ( 37 ) i Ibro ( 39 ). Duratovic Dervis ( 59 ), Sead ( 33 ) i Senad ( 24 ), Zahirovic Edhem ( 64 ), Emir ( 39 ) i Enes ( 36 ) i Alijagic Suljo ( 57 ), Ekrem ( 24 ) i Ferid ( 33 ) identifikovane su zrtve koje cine otac i dva sina.
Zrtve ocevi i sinovi identifikovani su i u sljedecim slucajevima:
Alagic Jasim ( 69 ) i Dervis ( 27 ), Bilalovic Saban ( 46 ) i Ismet ( 24 ), Ceric Jusuf ( 51 ) i Samir ( 20 ), Crljenkovic Salko ( 50 ) i Amir ( 19 ), Dedic Sero ( 38 ) i Damir ( 17 ), Imsirovic Esad ( 51 ) i Mirsad ( 19 ), Crljenkovic Dervis ( 51 ) i Safet ( 21 ), Grozdanic Muharem ( 61 ) i Jusuf ( 35 ), Kadiric Dzevad ( 41 ) i Nedzad ( 21 ) i Hopovac Miralem ( 52 ) i Rejhan ( 28 ).
Medju ovim zrtvama cetiri su maloljetnika, a najmladje zrtve su Pasic Sakib ( 16 ) i Kadiric Fahrudin ( 16 ). Vecina zrtava koje ce biti pokupane 20. jula, likvidirana je od maja do avgusta 1992. u naseljima na lijevoj obali Sane i u koncentracionim logorima Omarska i Keraterm. Organizacioni odbor za pripremanje dzenaze i oprostaja od zrtava odlucio je da ova oprostaj ima iskljucivo vjerski karakter.
Prema evidenciji Federalne komisije za trazenje nestalih osoba, u Prijedoru je tokom posljednjeg rata nestalo oko 3.300 osoba bosnjacke, hrvatske i ostalih nacionalnosti. Prema istom izvoru i podacima iz policijskih dokumenata, do sada je iz 53 masovne i vise stotina zajednickih i pojedinacnih grobnica ekshumirano 2.286 tijela. U proteklih osam godina identificirano je 1.366 zrtava, od cega je 1.271 muskarac, 95 zena i 37 djece od dvije do 18 godina.
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#313
STRADANJA PRIJEDORSKOG STANOVNISTVA
LOGORI
Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrucja srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opstine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vodjeni ili po direktivama srpskih kriznih stabova ili u saradnji sa njima, oruzanim snagama i policijom. Tokom zatocenja, zene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teskom zlostavljanju, izmedju ostalog premlacivanju, seksualnom zlostavljanju, mucenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponizavajucem psiholoskom zlostavljanju tako sto su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalisticke pjesme ili dizu tri prsta u znak srpskog pozdrava. Zatvorenike su cuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mjesovite grupe njihovih pripadnika koji su nosili uniforme i obicno bili naoruzani automatskim puskama i drugim licnim naoruzanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajuci ih "balijama" ili "ustasama", kao sto je vec pomenuto. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.
Omarska
Mozda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivseg rudnika zeljezne rude Ljubija, oko dva kilometra juzno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebaceni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muskaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 zena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato sto su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je ®eljko Meakic. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuca" i "crvena kuca".
Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duz njene istocne strane bio je niz pomicnih vrata koja su vodila u veliki prostor duz cijele zgrade, s tim sto je prizemlje bilo namijenjeno za odrzavanje teskih kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku zeljezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko cetrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom duzinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne sirine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguc ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa unutrasnje strane, iz velikog prostora za odrzavanje kamiona koji smo gore opisali. Vecina zatvorenika bila je smjestena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smjesteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljedjivani. "Bijela kuca" sluzila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuca", bila je takodje mjesto na koje su zatvorenici odvodjeni na teska premlacivanja i odakle se najcesce nisu vracali zivi. Upravna zgrada bila je djelomicno jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaze predstavljale su krajnju sjevernu tacku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na cijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuca", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila sira od samog hodnika. Mala "crvena kuca" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuca", preko puta kraja hangara.
Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obicno bi ih pretrazili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, rasirenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istocnom zidu upravne zgrade. Novopridosli su zatim upucivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaze u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kucu".
Veliki broj zatvorenika drzan je u veoma skucenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, medjutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a cesto su morali lezati usred izmeta. Vrata pretrpane garaze cesto su usred ljetnih vrucina drzana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuske lezati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i nocima bez obzira na vremenske prilike, a poneki cak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi.
U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene corbe od krompira i tanke kriske kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su isli da jedu i pri povratku morali trcati, dok su ih strazari pri ulasku i izlasku cesto tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Medjutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kuci" nisu uopste dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, narocito oni koji su bili tesko povrijedjeni nakon premlacivanja u logoru, cesto nisu ni isli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na tezini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno vise.
Zatvorenicima u Omarskoj cesto i dugo je uskracivana voda za pice, koja ni inace nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali cekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajuci ponekad batine ako bi sami trazili da idu. Zatvorenici su cesto prisiljavani da veliku i malu nuzdu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogucnosti za pranje, tako da su muskarci i njihova odjeca ubrzo bili prljavi. Kozna oboljenja bila su cesta, kao i akutni prolivi i dizenterija.
Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagusljive. Strazari cesto nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su trazili da im zatvorenici daju sto su god uspjeli zadrzati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plasticni bokal vode.
Zatvorenici su prozivani za isljedjivanje obicno nekoliko dana poslije dolaska, a strazar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajuci rukama i nogama. Tokom isljedjivanja neki zatvorenici vrlo su tesko pretuceni. Strazar bi stajao iza zatvorenika, udarajuci ga rukama i nogama, cesto ga ruseci sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slucajeva kada su strazari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj nacin im nanijeli teske povrede. Sve se to dogadjalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a cini se da je vise zavisio od grubosti pojedinog isljednika i strazara nego od ponasanja samog zatvorenika. Nakon isljedjivanja zatvorenici su cesto morali potpisati lazne izjave o svom ucestvovanju u djelima protiv Srba.
Zatvorenici nisu prozivani samo na isljedjivanje. Navece bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale odredjene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, zeljeznim sipkama ili komadima teskog elektricnog kabla. Ponekad je ovo oruzje imalo eksere koji bi probijali kozu. U nekim slucajevima zatvorenici su zasijecani nozevima. Svi zatvorenici vise su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih strazara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojacavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici cesto se nisu vracali, a svjedoci koji su im bili bliski rodjaci svjedocili su da otada vise nikad nisu vidjeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.
®ene zatvorene u logoru Omarska po noci su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaze da je pet puta izvodjena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli.
"Bijela kuca" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kuci" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi cesto bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi nacin zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih ucestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali cistiti nakon tih premlacivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kozu zrtava. Hrpe leseva cesto su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuce". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuce" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora.
"Crvena kuca" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvodjeni radi premlacivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali cistiti "crvenu kucu", cesto su nalazili kosu, dijelove odjece, krv, obucu i prazne cahure od metaka. Takodje su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaceni i ubijeni u "crvenoj kuci".
Keraterm
Zatvorenicki logor Keraterm, koji se nalazi na istocnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramickih plocica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatoceno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala.
Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su uzasno vruce, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zakljucani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U pocetku su svi koristili jedan WC, ali taj se zacepio pa su dobili bacve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogucnosti za pranje.
1Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste corbe i komadic kruha. Uzasno ih je mucila glad. Premlacivanja su bila veoma cesta, zatvorenici su prozivani, napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su cesto prozivani i premlacivani nocu, a oni koji bi se vracali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlacivanja. Dizenterija je bila cesta, a nije bilo ljecnicke njege niti za bolesti niti za povrede nanesene tokom premlacivanja. Isljedjivanja su se odvijala uz premlacivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kucama i tjerali da traze novac koji su, ukoliko bi ga nasli, morali dati strazarima.
Saslusani su iskazi o masovnom smaknucu zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noci zatvorenici su culi mitraljeske rafale, nakon cega su uslijedili pojedinacni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedece jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedece noci, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedeceg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici drzani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj nacin ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.
Logor Trnopolje nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na zeljeznickoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, zena i djece. Logor su cuvali naoruzani strazari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzovic.
Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivse skole, uz koju se nalazila nekadasnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio logora bio je okruzen bodljikavom zicom.
U maloj ambulanti za prvu pomoc radio je ljekar-zatvorenik i nekoliko bolnicara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjedjivala hranu. Buduci da nije bilo hrane, u pocetku su ljudi jeli ono sto su donijeli sa sobom, a kasnije su zivjeli od pomoci onih mjestana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovnistvo koje je zivjelo oko logora, zatvorenici su cesto izlazili iz logora da traze hranu po okolini, po bastama i napustenim kucama. To je, medjutim, bilo opasno jer je tamo cesto bilo vojnika koji su pljackali kuce i koji bi napali zatvorenike da su na njih naisli. Kasnije je lokalni Crveni krst poceo obezbjedjivati nesto hrane.
Nije postojao redovni rezim isljedjivanja ili premlacivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlacivanja i ubijanja. Jedan svjedok, Sulejman Beslic, izjavio je da je vidio mrtvace s iscupanim jezicima zamotane u papir i povezane zicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Buduci da se u ovom logoru nalazio najveci broj zena i djevojaka, silovanja su ovdje bila cesca nego u drugim logorima. Najvise su bile ugrozene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom veceri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje zrtve iz doma i silovale ih. Jedan svjedok, Vasif Gutic, koji je bio bolnicar, u Trnopolju je odredjen da radi u ambulanti i svjedocio je o velikom broju silovanja koja su se desavala u logoru. On je cesto razgovarao sa zrtvama silovanja, od kojih je najmladja imala dvanaest godina, i ljecio ih. Pored toga, bilo je zena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je zenu od devetnaest godina silovalo sedam muskaraca, te da je zbog uzasnih bolova i krvarenja dosla u ambulantu. On je izjavio sljedece:
Sam cin silovanja, po mom misljenju -- razgovarao sam s njima, promatrao njihove reakcije -- imao je uzasan utjecaj na njih. Mogli su sebi mozda objasniti kradje, pa cak i premlacivanja i neka ubijanja. Nekako su to na neki nacin prihvatili, ali kada su pocela silovanja, izgubili su svaku nadu. Dotada su se nadali da ce rat proci, da ce se sve smiriti. Kada su pocela silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muskarci i zene. To je bio strah, uzas.
Trnopolje
Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se nadju napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, sto znaci da su zapravo bili zatoceni u logoru. U pocetku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi vlastite zastite od muslimanskih ekstremista. Medjutim, pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovnistvo, muskarci, zene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije.
Zbog nedostatka hrane i losih sanitarnih uslova u logoru, vecina zatvorenika, prema nekim procjenama cak 95%, patila je od dizenterije. Tekuce vode uopste nije bilo, a toaleta samo u ogranicenom broju. Vode za pice skoro da nije ni bilo jer je bila samo jedna pumpa na cijeli logor. Usi i suga bili su takodje rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smjestaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plasticnih cerada i slicnog.
Dana 1. oktobra 1992, ili oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon sto su potpisali saglasnost da se odricu svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etnickog ciscenja, jer su oni Muslimani i Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu otuda deportovani iz Bosne i Hercegovine.
U Omarskoj je ubijeno više od hiljadu ljudi!
Saša Obradović, član tima pravnika SCG pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, ustvrdio je kako se za događaje u proteklom ratu ne mogu uzeti kao relevantni nalazi i tvrdnje komisija koje su predvodili Šerif Basiuni i Tadeuš Mazovjecki (Tadeusz Mazowiecki), te istraživanja i nalazi američkog novinara Roja Gatmana (Roy Gutman).
Autor knjige "Svjedok genocida", za koju je 1993. godine dobio Pulicerovu nagradu, a koja je na najdirektniji način svjedočila o zločinima u BiH, jučer se ekskluzivno za "Dnevni avaz", bez mnogo uzbuđenja na Obradovićeve tvrdnje, prisjetio događaja o kojima je pisao.
Podaci od logoraša
- Da, pročitao sam Obradovićevu izjavu datu u Hagu i odmah potražio svoju priču koju sam 1992. godine pisao o Omarskoj. U njoj sam iznio i neke podatke i brojke u vezi s tim logorom - kaže Gatman, stavljajući nam na raspolaganje i svoj tekst objavljen u dnevniku "Newsday" 18. oktobra 1992. godine.
U tom tekstu opisuje stanje u Omarskoj, za čiji kompleks, kako je tada napisao, izvana gledano, niko ne bi pomislio da se radi o koncentracionom logoru. U svom tadašnjem istraživanju iznio je podatke da je kroz Omarsku prošlo nekoliko hiljada ljudi i da je najmanje hiljadu njih ubijeno, te da se za hiljadu ne zna ni gdje su.
- Čvrsto vjerujem da će uz pomoć civilnih vlasti, asocijacija preživjelih iz koncentracionih logora i nekoliko istražnih tijela koja se bave ratnim zločinima, osnovanih neovisno ili uz pomoć bosanske vlade, biti moguće tačno utvrditi koliko je muškaraca bilo mučeno i likvidirano u Omarskoj - kaže Gatman.
On podsjeća da u to vrijeme nije bio u mogućnosti iznijeti "egzaktnu tvrdnju" o broju stradalih u Omarskoj, jer su njegovi izvori u to vrijeme bili preživjeli logoraši koje je intervjuisao.
- Smatram da Obradović jako dobro zna da su trenutne kompilacije događaja, kao što su moje i one komisije Šerifa Basiunija, morale biti procjene zasnovane na svjedočenju pojedinaca. U svakom slučaju, u svom vlastitom radu pažljivo sam tretirao svaki detalj, pažljivo su uzimani izvori i prikupljani dokazi koji podržavaju ono što je rečeno.
Moja tadašnja procjena o više od hiljadu ubijenih u logoru Omarska bila je veoma oprezna, a sve u svrhu izbjegavanja moguće greške - ističe Gatman.
Mučenja i ubijanja
O razlozima da se diskreditiraju njegovi nalazi koje je tim BiH u procesu protiv SCG ponudio kao vjerodostojne, Gatman nije želio špekulirati, nego je u maniru "staloženog profesionalca" podastro svoje istraživanje iz 1992. godine.
Ono neumoljivo svjedoči o formiranju koncentracionih logora u okolini Prijedora gdje su mučeni i na najzvjerskiji način ubijani Bošnjaci i Hrvati.
Da su njegove tadašnje tvrdnje bile tačne, pokazalo se nakon pronalaska nekoliko masovnih grobnica iz kojih je do sada ekshumirano 1.000 ubijenih Bošnjaka i Hrvata, dok se za većim brojem logoraša Omarske još traga.
Otkriće koje je šokiralo svijet
- "Newsday" je prvi put izvijestio o masovnim ubistvima u Omarskoj i drugim logorima 2. avgusta 1992. i time šokirao svjetsku javnost. Pet dana poslije toga, kada su televizijske slike mršavih i iscrpljenih zatočenika obišle cijeli svijet, srpske vlasti su zatvorile ovaj, a zatvorenike prebacile u druge logore. Sve dok u narednih nekoliko sedmica nakon toga, uz pomoć Međunarodnog komiteta Crvenog križa, stotine preživjelih zatočenika nisu stigle na Zapad, nije bilo moguće o ovome sklopiti detaljniji osvrt - napisao je Roj Gatman 18. oktobra 1992. godine.
Osim nekolicine zatvorenika, svi su bili civili
- Jednomjesečno istraživanje "Newsdaya", koji je obavljao ekstenzivne intervjue sa službenicima koji su rekli da su odgovorni za Omarsku i sa desetinama bivših zatočenika do kojih smo došli u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji i samoj BiH, proizvelo je glavne zaključke. Procjena očevidaca ukazuje na to da je više od hiljadu ljudi ubijeno u Omarskoj i hiljadu još njih je, vjerovatno, umrlo zbog batinanja, egzekucija, bolesti i izgladnjivanja sve dok logor nije zatvoren.
Veliki broj zatočenika, njih vjerovatno hiljadu, čini se da je bestraga nestao kad je logor zatvoren. Svi osim nekolicine zatvorenika bili su civili, većinom muškarci, Bošnjaci i Hrvati, ali je bio veliki broj muškaraca mlađih od 18 i starijih od 60 godina, te jedan broj žena - kaže se, između ostalog, u Gatmanovom tekstu objavljenom 18. oktobra 1992.
Avaz, 11.03.2006.
LOGORI
Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrucja srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opstine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vodjeni ili po direktivama srpskih kriznih stabova ili u saradnji sa njima, oruzanim snagama i policijom. Tokom zatocenja, zene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teskom zlostavljanju, izmedju ostalog premlacivanju, seksualnom zlostavljanju, mucenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponizavajucem psiholoskom zlostavljanju tako sto su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalisticke pjesme ili dizu tri prsta u znak srpskog pozdrava. Zatvorenike su cuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mjesovite grupe njihovih pripadnika koji su nosili uniforme i obicno bili naoruzani automatskim puskama i drugim licnim naoruzanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajuci ih "balijama" ili "ustasama", kao sto je vec pomenuto. Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.
Omarska
Mozda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivseg rudnika zeljezne rude Ljubija, oko dva kilometra juzno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebaceni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muskaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 zena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato sto su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je ®eljko Meakic. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuca" i "crvena kuca".
Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duz njene istocne strane bio je niz pomicnih vrata koja su vodila u veliki prostor duz cijele zgrade, s tim sto je prizemlje bilo namijenjeno za odrzavanje teskih kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku zeljezne rude. Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko cetrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom duzinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne sirine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguc ili kroz vrata na zapadnoj strani ili sa unutrasnje strane, iz velikog prostora za odrzavanje kamiona koji smo gore opisali. Vecina zatvorenika bila je smjestena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smjesteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljedjivani. "Bijela kuca" sluzila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuca", bila je takodje mjesto na koje su zatvorenici odvodjeni na teska premlacivanja i odakle se najcesce nisu vracali zivi. Upravna zgrada bila je djelomicno jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaze predstavljale su krajnju sjevernu tacku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na cijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuca", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila sira od samog hodnika. Mala "crvena kuca" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuca", preko puta kraja hangara.
Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obicno bi ih pretrazili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, rasirenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istocnom zidu upravne zgrade. Novopridosli su zatim upucivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaze u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kucu".
Veliki broj zatvorenika drzan je u veoma skucenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriji od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, medjutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a cesto su morali lezati usred izmeta. Vrata pretrpane garaze cesto su usred ljetnih vrucina drzana zatvorena. Do 600 zatvorenika moralo je potrbuske lezati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i nocima bez obzira na vremenske prilike, a poneki cak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi.
U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene corbe od krompira i tanke kriske kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su isli da jedu i pri povratku morali trcati, dok su ih strazari pri ulasku i izlasku cesto tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Medjutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kuci" nisu uopste dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, narocito oni koji su bili tesko povrijedjeni nakon premlacivanja u logoru, cesto nisu ni isli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na tezini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno vise.
Zatvorenicima u Omarskoj cesto i dugo je uskracivana voda za pice, koja ni inace nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali. Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali cekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajuci ponekad batine ako bi sami trazili da idu. Zatvorenici su cesto prisiljavani da veliku i malu nuzdu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogucnosti za pranje, tako da su muskarci i njihova odjeca ubrzo bili prljavi. Kozna oboljenja bila su cesta, kao i akutni prolivi i dizenterija.
Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagusljive. Strazari cesto nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su trazili da im zatvorenici daju sto su god uspjeli zadrzati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plasticni bokal vode.
Zatvorenici su prozivani za isljedjivanje obicno nekoliko dana poslije dolaska, a strazar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajuci rukama i nogama. Tokom isljedjivanja neki zatvorenici vrlo su tesko pretuceni. Strazar bi stajao iza zatvorenika, udarajuci ga rukama i nogama, cesto ga ruseci sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slucajeva kada su strazari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj nacin im nanijeli teske povrede. Sve se to dogadjalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a cini se da je vise zavisio od grubosti pojedinog isljednika i strazara nego od ponasanja samog zatvorenika. Nakon isljedjivanja zatvorenici su cesto morali potpisati lazne izjave o svom ucestvovanju u djelima protiv Srba.
Zatvorenici nisu prozivani samo na isljedjivanje. Navece bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale odredjene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, zeljeznim sipkama ili komadima teskog elektricnog kabla. Ponekad je ovo oruzje imalo eksere koji bi probijali kozu. U nekim slucajevima zatvorenici su zasijecani nozevima. Svi zatvorenici vise su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih strazara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojacavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici cesto se nisu vracali, a svjedoci koji su im bili bliski rodjaci svjedocili su da otada vise nikad nisu vidjeni i da se pretpostavlja da su ubijeni.
®ene zatvorene u logoru Omarska po noci su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaze da je pet puta izvodjena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli.
"Bijela kuca" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kuci" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi cesto bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi nacin zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih ucestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali cistiti nakon tih premlacivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kozu zrtava. Hrpe leseva cesto su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuce". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuce" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora.
"Crvena kuca" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvodjeni radi premlacivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali cistiti "crvenu kucu", cesto su nalazili kosu, dijelove odjece, krv, obucu i prazne cahure od metaka. Takodje su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaceni i ubijeni u "crvenoj kuci".
Keraterm
Zatvorenicki logor Keraterm, koji se nalazi na istocnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramickih plocica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatoceno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala.
Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su uzasno vruce, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zakljucani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U pocetku su svi koristili jedan WC, ali taj se zacepio pa su dobili bacve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogucnosti za pranje.
1Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste corbe i komadic kruha. Uzasno ih je mucila glad. Premlacivanja su bila veoma cesta, zatvorenici su prozivani, napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su cesto prozivani i premlacivani nocu, a oni koji bi se vracali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlacivanja. Dizenterija je bila cesta, a nije bilo ljecnicke njege niti za bolesti niti za povrede nanesene tokom premlacivanja. Isljedjivanja su se odvijala uz premlacivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kucama i tjerali da traze novac koji su, ukoliko bi ga nasli, morali dati strazarima.
Saslusani su iskazi o masovnom smaknucu zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noci zatvorenici su culi mitraljeske rafale, nakon cega su uslijedili pojedinacni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedece jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedece noci, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedeceg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici drzani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj nacin ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.
Logor Trnopolje nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na zeljeznickoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, zena i djece. Logor su cuvali naoruzani strazari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzovic.
Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivse skole, uz koju se nalazila nekadasnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio logora bio je okruzen bodljikavom zicom.
U maloj ambulanti za prvu pomoc radio je ljekar-zatvorenik i nekoliko bolnicara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjedjivala hranu. Buduci da nije bilo hrane, u pocetku su ljudi jeli ono sto su donijeli sa sobom, a kasnije su zivjeli od pomoci onih mjestana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovnistvo koje je zivjelo oko logora, zatvorenici su cesto izlazili iz logora da traze hranu po okolini, po bastama i napustenim kucama. To je, medjutim, bilo opasno jer je tamo cesto bilo vojnika koji su pljackali kuce i koji bi napali zatvorenike da su na njih naisli. Kasnije je lokalni Crveni krst poceo obezbjedjivati nesto hrane.
Nije postojao redovni rezim isljedjivanja ili premlacivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlacivanja i ubijanja. Jedan svjedok, Sulejman Beslic, izjavio je da je vidio mrtvace s iscupanim jezicima zamotane u papir i povezane zicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Buduci da se u ovom logoru nalazio najveci broj zena i djevojaka, silovanja su ovdje bila cesca nego u drugim logorima. Najvise su bile ugrozene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom veceri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje zrtve iz doma i silovale ih. Jedan svjedok, Vasif Gutic, koji je bio bolnicar, u Trnopolju je odredjen da radi u ambulanti i svjedocio je o velikom broju silovanja koja su se desavala u logoru. On je cesto razgovarao sa zrtvama silovanja, od kojih je najmladja imala dvanaest godina, i ljecio ih. Pored toga, bilo je zena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je zenu od devetnaest godina silovalo sedam muskaraca, te da je zbog uzasnih bolova i krvarenja dosla u ambulantu. On je izjavio sljedece:
Sam cin silovanja, po mom misljenju -- razgovarao sam s njima, promatrao njihove reakcije -- imao je uzasan utjecaj na njih. Mogli su sebi mozda objasniti kradje, pa cak i premlacivanja i neka ubijanja. Nekako su to na neki nacin prihvatili, ali kada su pocela silovanja, izgubili su svaku nadu. Dotada su se nadali da ce rat proci, da ce se sve smiriti. Kada su pocela silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muskarci i zene. To je bio strah, uzas.
Trnopolje
Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se nadju napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, sto znaci da su zapravo bili zatoceni u logoru. U pocetku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi vlastite zastite od muslimanskih ekstremista. Medjutim, pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovnistvo, muskarci, zene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije.
Zbog nedostatka hrane i losih sanitarnih uslova u logoru, vecina zatvorenika, prema nekim procjenama cak 95%, patila je od dizenterije. Tekuce vode uopste nije bilo, a toaleta samo u ogranicenom broju. Vode za pice skoro da nije ni bilo jer je bila samo jedna pumpa na cijeli logor. Usi i suga bili su takodje rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smjestaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plasticnih cerada i slicnog.
Dana 1. oktobra 1992, ili oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon sto su potpisali saglasnost da se odricu svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etnickog ciscenja, jer su oni Muslimani i Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu otuda deportovani iz Bosne i Hercegovine.
U Omarskoj je ubijeno više od hiljadu ljudi!
Saša Obradović, član tima pravnika SCG pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, ustvrdio je kako se za događaje u proteklom ratu ne mogu uzeti kao relevantni nalazi i tvrdnje komisija koje su predvodili Šerif Basiuni i Tadeuš Mazovjecki (Tadeusz Mazowiecki), te istraživanja i nalazi američkog novinara Roja Gatmana (Roy Gutman).
Autor knjige "Svjedok genocida", za koju je 1993. godine dobio Pulicerovu nagradu, a koja je na najdirektniji način svjedočila o zločinima u BiH, jučer se ekskluzivno za "Dnevni avaz", bez mnogo uzbuđenja na Obradovićeve tvrdnje, prisjetio događaja o kojima je pisao.
Podaci od logoraša
- Da, pročitao sam Obradovićevu izjavu datu u Hagu i odmah potražio svoju priču koju sam 1992. godine pisao o Omarskoj. U njoj sam iznio i neke podatke i brojke u vezi s tim logorom - kaže Gatman, stavljajući nam na raspolaganje i svoj tekst objavljen u dnevniku "Newsday" 18. oktobra 1992. godine.
U tom tekstu opisuje stanje u Omarskoj, za čiji kompleks, kako je tada napisao, izvana gledano, niko ne bi pomislio da se radi o koncentracionom logoru. U svom tadašnjem istraživanju iznio je podatke da je kroz Omarsku prošlo nekoliko hiljada ljudi i da je najmanje hiljadu njih ubijeno, te da se za hiljadu ne zna ni gdje su.
- Čvrsto vjerujem da će uz pomoć civilnih vlasti, asocijacija preživjelih iz koncentracionih logora i nekoliko istražnih tijela koja se bave ratnim zločinima, osnovanih neovisno ili uz pomoć bosanske vlade, biti moguće tačno utvrditi koliko je muškaraca bilo mučeno i likvidirano u Omarskoj - kaže Gatman.
On podsjeća da u to vrijeme nije bio u mogućnosti iznijeti "egzaktnu tvrdnju" o broju stradalih u Omarskoj, jer su njegovi izvori u to vrijeme bili preživjeli logoraši koje je intervjuisao.
- Smatram da Obradović jako dobro zna da su trenutne kompilacije događaja, kao što su moje i one komisije Šerifa Basiunija, morale biti procjene zasnovane na svjedočenju pojedinaca. U svakom slučaju, u svom vlastitom radu pažljivo sam tretirao svaki detalj, pažljivo su uzimani izvori i prikupljani dokazi koji podržavaju ono što je rečeno.
Moja tadašnja procjena o više od hiljadu ubijenih u logoru Omarska bila je veoma oprezna, a sve u svrhu izbjegavanja moguće greške - ističe Gatman.
Mučenja i ubijanja
O razlozima da se diskreditiraju njegovi nalazi koje je tim BiH u procesu protiv SCG ponudio kao vjerodostojne, Gatman nije želio špekulirati, nego je u maniru "staloženog profesionalca" podastro svoje istraživanje iz 1992. godine.
Ono neumoljivo svjedoči o formiranju koncentracionih logora u okolini Prijedora gdje su mučeni i na najzvjerskiji način ubijani Bošnjaci i Hrvati.
Da su njegove tadašnje tvrdnje bile tačne, pokazalo se nakon pronalaska nekoliko masovnih grobnica iz kojih je do sada ekshumirano 1.000 ubijenih Bošnjaka i Hrvata, dok se za većim brojem logoraša Omarske još traga.
Otkriće koje je šokiralo svijet
- "Newsday" je prvi put izvijestio o masovnim ubistvima u Omarskoj i drugim logorima 2. avgusta 1992. i time šokirao svjetsku javnost. Pet dana poslije toga, kada su televizijske slike mršavih i iscrpljenih zatočenika obišle cijeli svijet, srpske vlasti su zatvorile ovaj, a zatvorenike prebacile u druge logore. Sve dok u narednih nekoliko sedmica nakon toga, uz pomoć Međunarodnog komiteta Crvenog križa, stotine preživjelih zatočenika nisu stigle na Zapad, nije bilo moguće o ovome sklopiti detaljniji osvrt - napisao je Roj Gatman 18. oktobra 1992. godine.
Osim nekolicine zatvorenika, svi su bili civili
- Jednomjesečno istraživanje "Newsdaya", koji je obavljao ekstenzivne intervjue sa službenicima koji su rekli da su odgovorni za Omarsku i sa desetinama bivših zatočenika do kojih smo došli u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji i samoj BiH, proizvelo je glavne zaključke. Procjena očevidaca ukazuje na to da je više od hiljadu ljudi ubijeno u Omarskoj i hiljadu još njih je, vjerovatno, umrlo zbog batinanja, egzekucija, bolesti i izgladnjivanja sve dok logor nije zatvoren.
Veliki broj zatočenika, njih vjerovatno hiljadu, čini se da je bestraga nestao kad je logor zatvoren. Svi osim nekolicine zatvorenika bili su civili, većinom muškarci, Bošnjaci i Hrvati, ali je bio veliki broj muškaraca mlađih od 18 i starijih od 60 godina, te jedan broj žena - kaže se, između ostalog, u Gatmanovom tekstu objavljenom 18. oktobra 1992.
Avaz, 11.03.2006.
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#314
Obavljena dženaza i posljednji ispraćaj za 305 žrtava rata u Prijedoru
20.07.2006.g.
U prijedorskom selu Rizvanović danas je obavljena zajednička dženaza i posljednji ispraćaj za 305 ekshumiranih i identifikovanih civilnih žrtava rata Bošnjaka i Hrvata ubijenih tokom rata, a ekshumiranih sa više lokacija prijedorske općine.
Radi se o identifikovana 302 tijela ubijenih Bošnjaka i tri Hrvata.
Za stradale Bošnjake je reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić predvoditi dženazu-namaz, a posljednji ispraćaj za tri Hrvata vodio je prijedorski župnik Marjan Stojanović, javio je Radio RS-a.
Nakon molitve u Rizvanovićima tijela su razvezena na ukup po lokalim grobljima u Ljubiji, te šehitskim mezarjima Skela-Prijedor, Kamičani - Kozarac, te na još šest šehidskih mezarja na području lijeve obale Sane.
Nakon ukupa na lokalnim mezarjima bit će klanjan podne-namaz.
Današnjem ukopu u Rizvanovićima prisustvovao je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić.
FENA/SA-X
20/07/2006
20.07.2006.g.
U prijedorskom selu Rizvanović danas je obavljena zajednička dženaza i posljednji ispraćaj za 305 ekshumiranih i identifikovanih civilnih žrtava rata Bošnjaka i Hrvata ubijenih tokom rata, a ekshumiranih sa više lokacija prijedorske općine.
Radi se o identifikovana 302 tijela ubijenih Bošnjaka i tri Hrvata.
Za stradale Bošnjake je reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić predvoditi dženazu-namaz, a posljednji ispraćaj za tri Hrvata vodio je prijedorski župnik Marjan Stojanović, javio je Radio RS-a.
Nakon molitve u Rizvanovićima tijela su razvezena na ukup po lokalim grobljima u Ljubiji, te šehitskim mezarjima Skela-Prijedor, Kamičani - Kozarac, te na još šest šehidskih mezarja na području lijeve obale Sane.
Nakon ukupa na lokalnim mezarjima bit će klanjan podne-namaz.
Današnjem ukopu u Rizvanovićima prisustvovao je i predsjedavajući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić.
FENA/SA-X
20/07/2006
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#315
Spisak sa imenima 304 identifikovana tijela za koja su članovi porodica podnijeli zahtjev za ukop posmrtnih ostataka na dan 20.07.2006. godine, za područje općine Prijedor.
prezime, (ime oca), ime, datum rođenja, mjesto ukopa:
1 Alagić (Hakija) Sabahudin 30.07.1965. Kamičani
2 Alagić (Ale) Jasim 04.05.1923. Bišćani
3 Alagić (Hilmija) Vahid 24.02.1954. Kamičani
4 Alagić (Jasim) Derviš 06.07.1965. Bišćani
5 Alagić (Rasim) Fikret 20.06.1968. Bišćani
6 Alibegović (Besim) Alija zvani "Ale" 23.05.1951. Skela
7 Alić (Asim) Irfan 13.11.1961. Donja Ljubija
8 Alić (Asim) Ismet 06.08.1945. Kamičani
9 Alić (Avdo) Mirsad 10.10.1959. Kamičani
10 Alić (Mehmed) Enver 30.01.1948. Kamičani
11 Alić (Osman) Esad 07.10.1954. Kamičani
12 Alić (Rasim) Adil 16.07.1962. Kamičani
13 Alijagić (Ibrahim) Suljo 10.01.1935. Kamičani
14 Alijagić (Suljo) Ekrem 25.04.1968. Kamičani
15 Alijagić (Suljo) Ferid 22.06.1959. Kamičani
16 Ališić (Salih) Mirzet 09.01.1953. Skela
17 Ališković (Idriz) Emir 12.09.1971. Rakovčani
18 Ališković (Idriz) Nazmija 22.05.1961. Rakovčani
19 Ališković (Nazif) Jasim 23.08.1954. Rakovčani
20 Ališković (Nazif) Vahid 02.03.1965. Rakovčani
21 Ališković (Rasim) Izet 09.01.1958. Rakovčan
22 Ališković (Smail) Dževad 15.04.1965. Rakovčani
23 Ališković (Smail) Halid 05.01.1960. Rakovčani
24 Arifagić (Arif) Hamdija 31.03.1960. Kamičani
25 Arslanović (Ramadan) Redžep 01.03.1956. Kamičani
26 Avdić (Ahmet) Nihad 06.06.1954. Rakovčani
27 Avdić (Hasan) Amir 18.03.1969. Rakovčani
28 Avdić (Ibrahim) Zinad 08.09.1967. Rakovčani
29 Avdić (Jusuf) Midhad 21.12.1970. Rakovčani
30 Avdić (Mehmed) Edin 21.12.1963. Čarakovo
31 Avdić (Omer) Fahrudin 12.10.1964. Rakovčani
32 Avdić (Osman) Sejfulah 29.10.1944. Rakovčani
33 Avdić (Reuf) Jasmin 15.08.1970. Čarakovo
34 Avdić (Sejdo) Suvad 01.11.1959. Rakovčani
35 Avdić (Sejfulah) Samer 14.03.1969. Rakovčani
36 Avdić (Šaban) Asim 09.08.1956. Rakovčani
37 Bajramović (Enver) Nedžad 09.02.1953. Skela
38 Bajramović (Sejfo) Sead 05.03.1961. Skela
39 Balić (Hasan) Fadil 26.03.1964. Kamičani
40 Balić (Mahmut) Adem 12.06.1949. Kamičani
41 Batić (Adem) Sakib 21.04.1967. Kamičani
42 Batić (Bahrija) Emir 06.11.1972. Kamičani
43 Begović (Vejsil) Muharem 09.01.1959. Hambarine
44 Behlić (Hasan) Husein 10.07.1943. Čarakovo
45 Behlić (Mustafa) Munib 28.12.1947. Čarakovo
46 Benić (Juso) Latif 29.10.1944. Skela
47 Bešić (Dedo) Abaz 16.07.1964. Kamičani
48 Bilal (Ago) Husein 08.11.1955. Kamičani
49 Bilalović (Omer) Dževad 09.04.1950. Rakovčani
50 Bilalović (Omer) Mehmed 07.03.1944. Rakovčani
51 Bilalović (Omer) Šaban 27.06.1946. Rakovčani
52 Bilalović (Šaban) Ismet 26.04.1968. Rakovčani
53 Blažević (Mahmut) Eniz 16.02.1964. Kamičani
54 Brakić (Arif) Huse 06.12.1972. Zecovi
55 Brakić (Arif) Irfet 24.06.1965. Zecovi
56 Brakić (Arif) Redžo 04.03.1954. Zecovi
57 Brkić (Ramo) Jusuf 06.03.1958. Čarakovo
58 Brkić (Ramo) Tajib 19.02.1950. Čarakovo
59 Cepić (Adem) Zuhra 28.11.1934. Skela
60 Cepić (Suljo) Uzejir 28.10.1939. Skela
61 Cepić (Uzeir) Almir 01.03.1969. Skela
62 Cerić (Adem) Jusuf 01.12.1941. Skela
63 Cerić (Jusuf) Samir 12.07.1972. Skela
64 Crljenković (Derviš) Safet 18.02.1971. Rakovčani
65 Crljenković (Hasan) Hasib 22.11.1965. Rakovčani
66 Crljenković (Hase) Salko 15.11.1942. Hambarine
67 Crljenković (Mujo) Derviš 16.10.1942. Rakovčani
68 Crljenković (Salko) Amir 08.05.1973. Hambarine
69 Crljenković (Smail) Nurija 03.04.1967. Rakovčani
70 Crljenković (Smail) Zikrija 15.07.1961. Rakovčani
71 Crljenković (Šaban) Husejin 16.09.1945. Rakovčani
72 Crnalić (Hasan) Mustafa 01.05.1945. Skela
73 Crnalić (Zijad) Armin 23.02.1958. Skela
74 Čaušević (Ćamil) Mirhad 21.05.1958. Hambarine
75 Čaušević (Ćamil) Nihad 17.06.1964. Hambarine
76 Čaušević (Hase) Besim 20.04.1941. Čarakovo
77 Čaušević (Husein) Fadil 11.07.1954. Čarakovo
78 Čaušević (Huzeir) Said 02.07.1968. Hambarine
79 Čaušević (Rašid) Muharem 21.03.1936. Hambarine
80 Čenanović (Tale) Ferid 28.07.1952. Kamičani
81 Čolić (Husein) Nazif 28.05.1972. Kamičani
82 Ćehić (Hasan) Rasim 27.07.1934. Donja Ljubija
83 Ćomić (Adil) Fadil 08.03.1962. Čejreci
84 Dervišević (Ibrahim) Enes 26.08.1964. Kamičani
85 Draganović (Hasan) Mumin 22.04.1959. Bišćani
86 Dedić (Sejfulah) Senad 04.01.1969. Rizvanovići
87 Dedić (Sejfulah) Šero 25.09.1954. Rizvanovići
88 Dedić (Šero) Damir 13.11.1975. Rizvanovići
89 Denić (Adem) Nihad 20.01.1961. Donja Ljubija
90 Dizdarević (Salih) Ibrahim 18.03.1964. Čarakovo
91 Dizdarević (Salih) Mustafa 18.03.1959. Čarakovo
92 Dolić (Ivan) Stipo 05.06.1938. Pašinac
93 Duračak (Nedžib) Fikret 02.01.1962. Kamičani
94 Duratović (Ahmet) Muhamed 01.11.1963. Rizvanovići
95 Duratović (Ahmet) Salih 04.07.1958. Rizvanovići
96 Duratović (Ahmet) Senad 16.02.1956. Rizvanovići
97 Duratović (Derviš) Sead 16.06.1969. Rizvanovići
98 Duratović (Derviš) Senad 25.05.1968. Rizvanovići
99 Duratović (Esad) Husein 30.05.1955. Rizvanovići
100 Duratović (Esad) Mirsad 28.04.1958. Rizvanovići
101 Duratović (Hasib) Hasib 02.03.1951. Rizvanovići
102 Duratović (Hašim) Derviš 15.04.1933. Rizvanovići
103 Duratović (Hilmija) Kasim 17.09.1953. Rizvanovići
104 Duratović (Smail) Mevludin 01.07.1972. Rizvanovići
105 Džafić (Ibrahim) Ismet 30.01.1957. Skela
106 Džamastagić (Ibrahim) Ilijas 12.05.1954. Rakovčani
107 Džamastagić (Jusuf) Ferid 02.01.1960. Rakovčani
108 Džananović (Hakija) Kemal 21.09.1957. Zecovi
109 Dženanović (Mehmed) Emir 25.05.1967. Hambarine
110 Džolić (Muharem) Husein 27.09.1958. Hambarine
111 Ejupović (Ahmet) Nihad 03.09.1958. Hambarine
112 Ejupović (Džafer) Sakib 13.09.1953. Hambarine
113 Ejupović (Hasan) Šefik 08.05.1964. Hambarine
114 Ejupović (Husnija) Aziza 26.08.1948. Hambarine
115 Ekinović (Teufik) Fuad 18.11.1935. Skela
116 Elezović (Hakija) Salih 27.04.1964. Kamičani
117 Elkasević (Mehmed) Salih 19.04.1971. Kamičani
118 Elkaz (Rasim) Asim 21.07.1954. Kamičani
119 Elkazević (Teufik) Emir 17.03.1967. Kamičani
120 Elkazović (Zijad) Ilijaz 28.09.1961. Kamičani
121 Fazlić (Hasan) Emsud 19.06.1961. Hambarine
122 Fazlić (Ismet) Muhamed 02.11.1957. Kamičani
123 Fazlić (Kemal) Refik 10.10.1958. Kamičani
124 Fazlić (Mujo) Adem 16.03.1937. Rakovčani
125 Fazlić (Mujo) Besim 08.07.1952. Rakovčani
126 Fazlić (Mujo) Kasim 31.01.1943. Rakovčani
127 Fazlić (Mustafa) Džafer 20.02.1947. Rizvanovići
128 Fikić (Ibro) Zijad 15.01.1958. Hambarine
129 Forić (Idriz) Armin 19.10.1968. Kamičani
130 Forić (Kasim) Senad 28.01.1965. Kamičani
131 Ganić (Sejfudin) Adnad 09.06.1961. Skela
132 Ganić (Sejfudin) Sejad 09.01.1957. Skela
133 Garibović (Avdo) Hasib 02.01.1968. Kamičani
134 Garibović (Dedo) Jusuf 15.03.1919. Skela
135 Garibović (Husein) Hasan 12.01.1953. Kamičani
136 Garibović (Sadik) Sakib 07.05.1971. Kamičani
137 Gavranović (Ivo) Juro 30.08.1955. Gornja Ljubija
138 Grozdanić (Hase) Avdo 01.09.1929. Kamičani
139 Grozdanić (Ibrahim) Muharem 04.01.1931. Skela
140 Grozdanić (Muharem) Jusuf 06.07.1957. Kamičani
141 Gutić (Ibrahim) Nijaz 08.09.1950. Kamičani
142 Habibović (Hilmo) Senad 20.10.1960. Hambarine
143 Halkić (Ibrahim) Taib 19.04.1959. Rizvanovići
144 Hamulić (Atif) Muhamed 31.03.1965. Čarakovo
145 Hamulić (Ćamil) Amir 14.04.1970. Čarakovo
146 Hamulić (Meho) Zaim 15.06.1942. Čarakovo
147 Handanagić (Sabit) Mehmed 01.09.1937. Skela
148 Hegić (Hasan) Mehmed 20.05.1922. Bišćani
149 Hegić (Husein) Hasan 10.02.1938. Bišćani
150 Hegić (Husnija) Husref 26.08.1957. Bišćani
151 Hegić (Mehmed) Emir 19.12.1961. Bišćani
152 Hegić (Mehmed) Esad 18.05.1965. Bišćani
153 Hegić (Mehmed) Hasan 13.04.1949. Bišćani
154 Hodžić (Ibrahim) Idriz 18.04.1966. Skela
155 Hodžić (Jasim) Nihad 25.06.1973. Zecovi
156 Hodžić (Salih) Mesud 14.05.1952. Skela
157 Hopovac (Ćamil) Miralem 25.10.1940. Zecovi
158 Hopovac (Miralem) Rejhan 19.08.1964. Zecovi
159 Hopovac (Raif) Razim 01.12.1967. Zecovi
160 Hopovac (Samed) Said 11.03.1960. Čarakovo
161 Horić (Adem) Edhem 24.10.1954. Hambarine
162 Horić (Adem) Husein 05.01.1956. Hambarine
163 Horić (Vahid) Edin 17.02.1964. Hambarine
164 Hrnić (Idriz) Šemso 26.08.1969. Kamičani
165 Hrustić (Adem) Nijaz 20.06.1971. Kamičani
166 Huskić (Ibro) Hasan 02.04.1960. Čarakovo
167 Huskić (Osman) Ibro 10.01.1934. Čarakovo
168 Huzejrović (Mušir) Ćamil 21.08.1951. Blagaj Rijeka
169 Imširović (Esad) Mirsad 05.01.1973. Hambarine
170 Imširović (Husein) Esad 05.05.1940. Hambarine
171 Jakupović (Ferid) Nihad 26.10.1959. Kamičani
172 Jakupović (Halil) Hajrudin 14.02.1961. Kamičani
173 Jakupović (Ibrahim) Jusuf 28.07.1971. Kamičani
174 Jakupović (Ibrahim) Kasim 26.01.1960. Kamičani
175 Jakupović (Ibrahim) Mustafa 19.09.1968. Kamičani
176 Jakupović (Ibro) Ajša 12.03.1914. Kamičani
177 Jakupović (Ibro) Nail 26.10.1940. Kamičani
178 Jakupović (Kasim) Ago 24.03.1954. Kamičani
179 Jakupović (Nail) Sejad 24.04.1962. Kamičani
180 Jakupović (Nedžib) Adem 11.10.1950. Kamičani
181 Jakupović (Razim) Mehmed 05.02.1963. Kamičani
182 Kadić (Mesud) Emsud 19.09.1961. Bišćani
183 Kadić (Sulejman) Fuad 19.12.1950. Bišćani
184 Kadić (Šerif) Šerif 18.05.1950. Skela
185 Kadirić (Dževad) Nedžad 26.03.1971. Bišćani
186 Kadirić (Ferid) Fahrudin 20.01.1976. Bišćani
187 Kadirić (Safet) Dževad 13.04.1951. Bišćani
188 Kahrimanović (Muharem) Vasif 10.03.1948. Kamičani
189 Kapetanović (Osman) Burhanudin 25.02.1948. Skela.
190 Karagić (Husein) Husein 17.07.1946. Rizvanovići
191 Kardumović (Hasan) Asmir 03.09.1969. Hambarine
192 Kardumović (Hasan) Sakib 11.01.1966. Hambarine
193 Kardumović (Mehmed) Mehmedalija 01.07.1956. Hambarine
194 Karupović (Avdo) Emir 17.10.1967. Čarakovo
195 Karupović (Fazlija) Smajo 05.05.1919. Čarakovo
196 Karupović (Jusuf) Vahid 02.05.1965. Čarakovo
197 Karupović (Taib) Ismet 13.03.1962. Čarakovo
198 Karupović (Taib) Mesud 02.01.1959. Čarakovo
199 Kauković (Mehmed) Elvin 01.04.1972. Kamičani
200 Kenjar (Husein) Mehmed 20.12.1940. Kamičani
201 Kenjar (Mahmut) Munib 25.09.1944. Kamičani
202 Kerenović (Hamdija) Omer 29.11.1934. Skela
203 Kevac (Ramo) Šaban 22.11.1930 Kamičani
204 Kljajić (Meho) Fehim 22.11.1937. Čarakovo
205 Kljajić (Meho) Mehmed 12.06.1943. Čarakovo
206 Kljajić (Nezir) Hasib 08.02.1933. Čarakovo
207 Kljajić (Šerif) Latif 15.03.1953. Čarakovo-
208 Kljajić (Šerif) Razim 06.04.1958. Čarakovo
209 Kljajić (Tahir) Adem 15.08.1930. Čarakovo
210 Kodžić (Besim) Zlatan 13.08.1969. Skela
211 Kodžić (Fadil) Muhamed 30.07.1962. Skela-
212 Komljenović (Štefo) Nedeljko 05.04.1970. Ljubija-Raljaš
213 Mahmuljin (Hamdija) Nagib 02.06.1954. Kamičani
214 Mahmuljin (Hamdija) Omer 18.06.1958. Kamičani
215 Mahmuljin (Himzo) Redžep 15.07.1944. Kamičani.
216 Malojčić (Hasan) Feriz 19.01.1954. Skela
217 Medić (Halil) Asim 28.07.1950. Hambarine
218 Medić (Kasim) Besim 08.11.1957. Hambarine
219 Medunjanin (Hajro) Bećir 03.06.1943. Kamičani
220 Memić (Jusuf) Nijaz 14.09.1956. Kamičani
221 Memić (Smajil) Rasim 02.05.1940. Hambarine
222 Mrkalj (Munib) Jasmir 01.06.1965. Bišćani
223 Mrkalj (Redžo) Emir 06.12.1950. Bišćani
224 Muhić (Ale) Sejad 05.07.1955. Hambarine
225 Muhić (Edhem) Nijaz 15.06.1960. Hambarine
226 Muhić (Husein) Abdulah 18.01.1962. Hambarine
227 Muhić (Mustafa) Ismet 02.04.1944. Hambarine
228 Muhić (Redžo) Dursum 15.04.1954. Hambarine.
229 Mujadžić (Jasim) Mirsad 26.01.1963. Rakovčani
230 Mujadžić (Junuz) Rasim 01.01.1953. Čarakovo
231 Mujadžić (Mujo) Hasan 23.04.1967. Rakovčani
232 Mujdžić (Idriz) Eniz 18.10.1961. Čarakovo
233 Mujdžić (Junuz) Ramo 22.05.1956. Čarakovo
234 Mujkanović (Ahmet) Enes 24.04.1961. Kamičani
235 Mujkanović (Arif) Dževad 01.03.1967. Kamičani
236 Mujkanović (Bejdo) Nedžad 13.09.1961. Kamičani
237 Mujkanović (Hamdija) Senad 28.07.1956. Skela
238 Mujkanović (Meho) Latif 08.03.1946. Kamičani-
239 Mulalić (Redžep) Hasan 23.11.1955. Hambarine
240 Mulalić (Smajil) Razim 17.03.1958. Hambarine
241 Musić (Emin) Ahmet 18.07.1952. Čarakovo
242 Musić (Emsud) Senad 08.05.1959. Čarakovo
243 Musić (Mustafa) Samir 23.04.1968. Čarakovo
244 Musić (Zijad) Nevres 10.09.1971. Čarakovo
245 Muslimović (Kasim) Ferid 05.04.1950. Skela
246 Mušić (Mehmed) Edin 08.04.1969. Skela
247 Nasić (Mehmed) Emsud 03.02.1958. Hambarine
248 Nasić (Mujo) Dijaz 03.08.1952. Rakovčani
249 Nasić (Mujo) Zijad 28.07.1948. Rakovčani
250 Nasić (Osman) Mehmedalija 08.01.1932. Čejreci
251 Nasić (Osman) Vahid 12.03.1942. Čejreci
252 Nasić (Vahid) Mehmed 22.02.1961. Rakovčani
253 Omanović (Ibrahim) Almir 01.06.1962. Zecovi
254 Omerović (Suljo) Asim 16.09.1966. Skela
255 Palislamović (Adem) Refik 16.05.1934. Kamičani
256 Pašić (Ćamil) Jusuf 14.08.1935. Pašinac
257 Pašić (Šaban) Sakib 18.01.1976. Hambarine
258 Paunović (Omer) Ibrahim 22.05.1947. Skela
259 Pehadžić (Izet) Alija 29.04.1957. Skela
260 Pelak (Ibrahim) Refik 06.05.1959. Rizvanovići
261 Petrovac (Derviš) Mehmed 20.11.1966. Rakovčani
262 Petrovac (Husein) Elvis 20.11.1971. Rakovčani
263 Pezo (Mušan) Ćamil 09.04.1941. Skela
264 Poljak (Ibrahim) Zijad 15.11.1940. Kamičani
265 Poljak (Kasim) Sabit 15.04.1962. Kamičani
266 Poljak (Kasim) Sakib 16.12.1958. Kamičani
267 Ramčevski (Hasib) Rifet 31.03.1954. Rakovčani
268 Ramčilović (Smajo) Sulejman 15.01.1939. Rakovčani
269 Ramulić (Hamzo) Velid 12.10.1961. Rakovčani
270 Ramulić (Mustafa) Samir 12.02.1965. Rakovčani
271 Ramulić (Refik) Kasim 29.01.1968. Rakovčani
272 Redžić (Mehmed) Irfad 14.06.1961. Čarakovo
273 Rešić (Arif) Esad 28.03.1957. Skela
274 Rizvanović (Muharem) Bećir 04.01.1929. Rizvanovići
275 Salihović (Munib) Zijad 16.03.1963. Čarakovo
276 Salihović (Smajil) Senadin 01.05.1963. Čarakovo
277 Selimović (Hamed) Elvedin 08.01.1965. Rakovčani
278 Selimović (Hamed) Sead 09.03.1954. Rakovčani
279 Selimović (Ismet) Nedžad 25.08.1973. Rakovčani
280 Selimović (Safet) Nihad 16.09.1957. Rakovčani
281 Siječić (Meho) Mustafa 19.01.1939. Čarakovo
282 Sikirić (Husnija) Muharem 14.04.1968. Hambarine
283 Sivac (Mehmed) Sejad 25.09.1963. Kamičani
284 Sivac (Refik) Senad 27.10.1968. Kamičani
285 Suljić (Safet) Nisvet 30.01.1963. Skela
286 Šahbaz (Smail) Jasmin 16.01.1973. Kamičani
287 Šarić (Alija) Hazim 29.03.1960. Čarakovo
288 Šljivar (Najil) Razim 15.05.1959. Čejreci
289 Švraka (Mehmed) Mirvet 25.12.1960. Rizvanovići
290 Tadžić (Teufik) Bećo 30.05.1949. Kamičani
291 Tadžić (Teufik) Galib 28.09.1955. Kamičani
292 Tadžić (Teufik) Ibro 12.01.1953. Kamičani
293 Topalović (Nijaz) Mirsad 11.04.1957. Skela
294 Topić (Sulejman) Sanimir 19.06.1971. Donja Ljubija
295 Turšić (Ahmet) Mehmed 08.07.1953. Skela
296 Velić (Jusuf) Miralem 01.04.1965. Kamičani
297 Zahirović (Edhem) Emir 25.07.1953. Skela
298 Zahirović (Edhem) Enes 29.10.1956. Skela
299 Zahirović (Himzo) Edhem 19.04.1928. Skela
300 Zahirović (Mujo) Smail 15.07.1938. Skela
301 Zenkić (Husein) Mursija 13.07.1940. Kamičani
302 Zulić (Eniz) Admir 29.04.1975. Kamičani
303 Zulić (Eniz) Armin 08.02.1971. Kamičani
304 Žerić (Meho) Saud 01.05.1967. Hambarine
Preneseno sa kozarac.ba
prezime, (ime oca), ime, datum rođenja, mjesto ukopa:
1 Alagić (Hakija) Sabahudin 30.07.1965. Kamičani
2 Alagić (Ale) Jasim 04.05.1923. Bišćani
3 Alagić (Hilmija) Vahid 24.02.1954. Kamičani
4 Alagić (Jasim) Derviš 06.07.1965. Bišćani
5 Alagić (Rasim) Fikret 20.06.1968. Bišćani
6 Alibegović (Besim) Alija zvani "Ale" 23.05.1951. Skela
7 Alić (Asim) Irfan 13.11.1961. Donja Ljubija
8 Alić (Asim) Ismet 06.08.1945. Kamičani
9 Alić (Avdo) Mirsad 10.10.1959. Kamičani
10 Alić (Mehmed) Enver 30.01.1948. Kamičani
11 Alić (Osman) Esad 07.10.1954. Kamičani
12 Alić (Rasim) Adil 16.07.1962. Kamičani
13 Alijagić (Ibrahim) Suljo 10.01.1935. Kamičani
14 Alijagić (Suljo) Ekrem 25.04.1968. Kamičani
15 Alijagić (Suljo) Ferid 22.06.1959. Kamičani
16 Ališić (Salih) Mirzet 09.01.1953. Skela
17 Ališković (Idriz) Emir 12.09.1971. Rakovčani
18 Ališković (Idriz) Nazmija 22.05.1961. Rakovčani
19 Ališković (Nazif) Jasim 23.08.1954. Rakovčani
20 Ališković (Nazif) Vahid 02.03.1965. Rakovčani
21 Ališković (Rasim) Izet 09.01.1958. Rakovčan
22 Ališković (Smail) Dževad 15.04.1965. Rakovčani
23 Ališković (Smail) Halid 05.01.1960. Rakovčani
24 Arifagić (Arif) Hamdija 31.03.1960. Kamičani
25 Arslanović (Ramadan) Redžep 01.03.1956. Kamičani
26 Avdić (Ahmet) Nihad 06.06.1954. Rakovčani
27 Avdić (Hasan) Amir 18.03.1969. Rakovčani
28 Avdić (Ibrahim) Zinad 08.09.1967. Rakovčani
29 Avdić (Jusuf) Midhad 21.12.1970. Rakovčani
30 Avdić (Mehmed) Edin 21.12.1963. Čarakovo
31 Avdić (Omer) Fahrudin 12.10.1964. Rakovčani
32 Avdić (Osman) Sejfulah 29.10.1944. Rakovčani
33 Avdić (Reuf) Jasmin 15.08.1970. Čarakovo
34 Avdić (Sejdo) Suvad 01.11.1959. Rakovčani
35 Avdić (Sejfulah) Samer 14.03.1969. Rakovčani
36 Avdić (Šaban) Asim 09.08.1956. Rakovčani
37 Bajramović (Enver) Nedžad 09.02.1953. Skela
38 Bajramović (Sejfo) Sead 05.03.1961. Skela
39 Balić (Hasan) Fadil 26.03.1964. Kamičani
40 Balić (Mahmut) Adem 12.06.1949. Kamičani
41 Batić (Adem) Sakib 21.04.1967. Kamičani
42 Batić (Bahrija) Emir 06.11.1972. Kamičani
43 Begović (Vejsil) Muharem 09.01.1959. Hambarine
44 Behlić (Hasan) Husein 10.07.1943. Čarakovo
45 Behlić (Mustafa) Munib 28.12.1947. Čarakovo
46 Benić (Juso) Latif 29.10.1944. Skela
47 Bešić (Dedo) Abaz 16.07.1964. Kamičani
48 Bilal (Ago) Husein 08.11.1955. Kamičani
49 Bilalović (Omer) Dževad 09.04.1950. Rakovčani
50 Bilalović (Omer) Mehmed 07.03.1944. Rakovčani
51 Bilalović (Omer) Šaban 27.06.1946. Rakovčani
52 Bilalović (Šaban) Ismet 26.04.1968. Rakovčani
53 Blažević (Mahmut) Eniz 16.02.1964. Kamičani
54 Brakić (Arif) Huse 06.12.1972. Zecovi
55 Brakić (Arif) Irfet 24.06.1965. Zecovi
56 Brakić (Arif) Redžo 04.03.1954. Zecovi
57 Brkić (Ramo) Jusuf 06.03.1958. Čarakovo
58 Brkić (Ramo) Tajib 19.02.1950. Čarakovo
59 Cepić (Adem) Zuhra 28.11.1934. Skela
60 Cepić (Suljo) Uzejir 28.10.1939. Skela
61 Cepić (Uzeir) Almir 01.03.1969. Skela
62 Cerić (Adem) Jusuf 01.12.1941. Skela
63 Cerić (Jusuf) Samir 12.07.1972. Skela
64 Crljenković (Derviš) Safet 18.02.1971. Rakovčani
65 Crljenković (Hasan) Hasib 22.11.1965. Rakovčani
66 Crljenković (Hase) Salko 15.11.1942. Hambarine
67 Crljenković (Mujo) Derviš 16.10.1942. Rakovčani
68 Crljenković (Salko) Amir 08.05.1973. Hambarine
69 Crljenković (Smail) Nurija 03.04.1967. Rakovčani
70 Crljenković (Smail) Zikrija 15.07.1961. Rakovčani
71 Crljenković (Šaban) Husejin 16.09.1945. Rakovčani
72 Crnalić (Hasan) Mustafa 01.05.1945. Skela
73 Crnalić (Zijad) Armin 23.02.1958. Skela
74 Čaušević (Ćamil) Mirhad 21.05.1958. Hambarine
75 Čaušević (Ćamil) Nihad 17.06.1964. Hambarine
76 Čaušević (Hase) Besim 20.04.1941. Čarakovo
77 Čaušević (Husein) Fadil 11.07.1954. Čarakovo
78 Čaušević (Huzeir) Said 02.07.1968. Hambarine
79 Čaušević (Rašid) Muharem 21.03.1936. Hambarine
80 Čenanović (Tale) Ferid 28.07.1952. Kamičani
81 Čolić (Husein) Nazif 28.05.1972. Kamičani
82 Ćehić (Hasan) Rasim 27.07.1934. Donja Ljubija
83 Ćomić (Adil) Fadil 08.03.1962. Čejreci
84 Dervišević (Ibrahim) Enes 26.08.1964. Kamičani
85 Draganović (Hasan) Mumin 22.04.1959. Bišćani
86 Dedić (Sejfulah) Senad 04.01.1969. Rizvanovići
87 Dedić (Sejfulah) Šero 25.09.1954. Rizvanovići
88 Dedić (Šero) Damir 13.11.1975. Rizvanovići
89 Denić (Adem) Nihad 20.01.1961. Donja Ljubija
90 Dizdarević (Salih) Ibrahim 18.03.1964. Čarakovo
91 Dizdarević (Salih) Mustafa 18.03.1959. Čarakovo
92 Dolić (Ivan) Stipo 05.06.1938. Pašinac
93 Duračak (Nedžib) Fikret 02.01.1962. Kamičani
94 Duratović (Ahmet) Muhamed 01.11.1963. Rizvanovići
95 Duratović (Ahmet) Salih 04.07.1958. Rizvanovići
96 Duratović (Ahmet) Senad 16.02.1956. Rizvanovići
97 Duratović (Derviš) Sead 16.06.1969. Rizvanovići
98 Duratović (Derviš) Senad 25.05.1968. Rizvanovići
99 Duratović (Esad) Husein 30.05.1955. Rizvanovići
100 Duratović (Esad) Mirsad 28.04.1958. Rizvanovići
101 Duratović (Hasib) Hasib 02.03.1951. Rizvanovići
102 Duratović (Hašim) Derviš 15.04.1933. Rizvanovići
103 Duratović (Hilmija) Kasim 17.09.1953. Rizvanovići
104 Duratović (Smail) Mevludin 01.07.1972. Rizvanovići
105 Džafić (Ibrahim) Ismet 30.01.1957. Skela
106 Džamastagić (Ibrahim) Ilijas 12.05.1954. Rakovčani
107 Džamastagić (Jusuf) Ferid 02.01.1960. Rakovčani
108 Džananović (Hakija) Kemal 21.09.1957. Zecovi
109 Dženanović (Mehmed) Emir 25.05.1967. Hambarine
110 Džolić (Muharem) Husein 27.09.1958. Hambarine
111 Ejupović (Ahmet) Nihad 03.09.1958. Hambarine
112 Ejupović (Džafer) Sakib 13.09.1953. Hambarine
113 Ejupović (Hasan) Šefik 08.05.1964. Hambarine
114 Ejupović (Husnija) Aziza 26.08.1948. Hambarine
115 Ekinović (Teufik) Fuad 18.11.1935. Skela
116 Elezović (Hakija) Salih 27.04.1964. Kamičani
117 Elkasević (Mehmed) Salih 19.04.1971. Kamičani
118 Elkaz (Rasim) Asim 21.07.1954. Kamičani
119 Elkazević (Teufik) Emir 17.03.1967. Kamičani
120 Elkazović (Zijad) Ilijaz 28.09.1961. Kamičani
121 Fazlić (Hasan) Emsud 19.06.1961. Hambarine
122 Fazlić (Ismet) Muhamed 02.11.1957. Kamičani
123 Fazlić (Kemal) Refik 10.10.1958. Kamičani
124 Fazlić (Mujo) Adem 16.03.1937. Rakovčani
125 Fazlić (Mujo) Besim 08.07.1952. Rakovčani
126 Fazlić (Mujo) Kasim 31.01.1943. Rakovčani
127 Fazlić (Mustafa) Džafer 20.02.1947. Rizvanovići
128 Fikić (Ibro) Zijad 15.01.1958. Hambarine
129 Forić (Idriz) Armin 19.10.1968. Kamičani
130 Forić (Kasim) Senad 28.01.1965. Kamičani
131 Ganić (Sejfudin) Adnad 09.06.1961. Skela
132 Ganić (Sejfudin) Sejad 09.01.1957. Skela
133 Garibović (Avdo) Hasib 02.01.1968. Kamičani
134 Garibović (Dedo) Jusuf 15.03.1919. Skela
135 Garibović (Husein) Hasan 12.01.1953. Kamičani
136 Garibović (Sadik) Sakib 07.05.1971. Kamičani
137 Gavranović (Ivo) Juro 30.08.1955. Gornja Ljubija
138 Grozdanić (Hase) Avdo 01.09.1929. Kamičani
139 Grozdanić (Ibrahim) Muharem 04.01.1931. Skela
140 Grozdanić (Muharem) Jusuf 06.07.1957. Kamičani
141 Gutić (Ibrahim) Nijaz 08.09.1950. Kamičani
142 Habibović (Hilmo) Senad 20.10.1960. Hambarine
143 Halkić (Ibrahim) Taib 19.04.1959. Rizvanovići
144 Hamulić (Atif) Muhamed 31.03.1965. Čarakovo
145 Hamulić (Ćamil) Amir 14.04.1970. Čarakovo
146 Hamulić (Meho) Zaim 15.06.1942. Čarakovo
147 Handanagić (Sabit) Mehmed 01.09.1937. Skela
148 Hegić (Hasan) Mehmed 20.05.1922. Bišćani
149 Hegić (Husein) Hasan 10.02.1938. Bišćani
150 Hegić (Husnija) Husref 26.08.1957. Bišćani
151 Hegić (Mehmed) Emir 19.12.1961. Bišćani
152 Hegić (Mehmed) Esad 18.05.1965. Bišćani
153 Hegić (Mehmed) Hasan 13.04.1949. Bišćani
154 Hodžić (Ibrahim) Idriz 18.04.1966. Skela
155 Hodžić (Jasim) Nihad 25.06.1973. Zecovi
156 Hodžić (Salih) Mesud 14.05.1952. Skela
157 Hopovac (Ćamil) Miralem 25.10.1940. Zecovi
158 Hopovac (Miralem) Rejhan 19.08.1964. Zecovi
159 Hopovac (Raif) Razim 01.12.1967. Zecovi
160 Hopovac (Samed) Said 11.03.1960. Čarakovo
161 Horić (Adem) Edhem 24.10.1954. Hambarine
162 Horić (Adem) Husein 05.01.1956. Hambarine
163 Horić (Vahid) Edin 17.02.1964. Hambarine
164 Hrnić (Idriz) Šemso 26.08.1969. Kamičani
165 Hrustić (Adem) Nijaz 20.06.1971. Kamičani
166 Huskić (Ibro) Hasan 02.04.1960. Čarakovo
167 Huskić (Osman) Ibro 10.01.1934. Čarakovo
168 Huzejrović (Mušir) Ćamil 21.08.1951. Blagaj Rijeka
169 Imširović (Esad) Mirsad 05.01.1973. Hambarine
170 Imširović (Husein) Esad 05.05.1940. Hambarine
171 Jakupović (Ferid) Nihad 26.10.1959. Kamičani
172 Jakupović (Halil) Hajrudin 14.02.1961. Kamičani
173 Jakupović (Ibrahim) Jusuf 28.07.1971. Kamičani
174 Jakupović (Ibrahim) Kasim 26.01.1960. Kamičani
175 Jakupović (Ibrahim) Mustafa 19.09.1968. Kamičani
176 Jakupović (Ibro) Ajša 12.03.1914. Kamičani
177 Jakupović (Ibro) Nail 26.10.1940. Kamičani
178 Jakupović (Kasim) Ago 24.03.1954. Kamičani
179 Jakupović (Nail) Sejad 24.04.1962. Kamičani
180 Jakupović (Nedžib) Adem 11.10.1950. Kamičani
181 Jakupović (Razim) Mehmed 05.02.1963. Kamičani
182 Kadić (Mesud) Emsud 19.09.1961. Bišćani
183 Kadić (Sulejman) Fuad 19.12.1950. Bišćani
184 Kadić (Šerif) Šerif 18.05.1950. Skela
185 Kadirić (Dževad) Nedžad 26.03.1971. Bišćani
186 Kadirić (Ferid) Fahrudin 20.01.1976. Bišćani
187 Kadirić (Safet) Dževad 13.04.1951. Bišćani
188 Kahrimanović (Muharem) Vasif 10.03.1948. Kamičani
189 Kapetanović (Osman) Burhanudin 25.02.1948. Skela.
190 Karagić (Husein) Husein 17.07.1946. Rizvanovići
191 Kardumović (Hasan) Asmir 03.09.1969. Hambarine
192 Kardumović (Hasan) Sakib 11.01.1966. Hambarine
193 Kardumović (Mehmed) Mehmedalija 01.07.1956. Hambarine
194 Karupović (Avdo) Emir 17.10.1967. Čarakovo
195 Karupović (Fazlija) Smajo 05.05.1919. Čarakovo
196 Karupović (Jusuf) Vahid 02.05.1965. Čarakovo
197 Karupović (Taib) Ismet 13.03.1962. Čarakovo
198 Karupović (Taib) Mesud 02.01.1959. Čarakovo
199 Kauković (Mehmed) Elvin 01.04.1972. Kamičani
200 Kenjar (Husein) Mehmed 20.12.1940. Kamičani
201 Kenjar (Mahmut) Munib 25.09.1944. Kamičani
202 Kerenović (Hamdija) Omer 29.11.1934. Skela
203 Kevac (Ramo) Šaban 22.11.1930 Kamičani
204 Kljajić (Meho) Fehim 22.11.1937. Čarakovo
205 Kljajić (Meho) Mehmed 12.06.1943. Čarakovo
206 Kljajić (Nezir) Hasib 08.02.1933. Čarakovo
207 Kljajić (Šerif) Latif 15.03.1953. Čarakovo-
208 Kljajić (Šerif) Razim 06.04.1958. Čarakovo
209 Kljajić (Tahir) Adem 15.08.1930. Čarakovo
210 Kodžić (Besim) Zlatan 13.08.1969. Skela
211 Kodžić (Fadil) Muhamed 30.07.1962. Skela-
212 Komljenović (Štefo) Nedeljko 05.04.1970. Ljubija-Raljaš
213 Mahmuljin (Hamdija) Nagib 02.06.1954. Kamičani
214 Mahmuljin (Hamdija) Omer 18.06.1958. Kamičani
215 Mahmuljin (Himzo) Redžep 15.07.1944. Kamičani.
216 Malojčić (Hasan) Feriz 19.01.1954. Skela
217 Medić (Halil) Asim 28.07.1950. Hambarine
218 Medić (Kasim) Besim 08.11.1957. Hambarine
219 Medunjanin (Hajro) Bećir 03.06.1943. Kamičani
220 Memić (Jusuf) Nijaz 14.09.1956. Kamičani
221 Memić (Smajil) Rasim 02.05.1940. Hambarine
222 Mrkalj (Munib) Jasmir 01.06.1965. Bišćani
223 Mrkalj (Redžo) Emir 06.12.1950. Bišćani
224 Muhić (Ale) Sejad 05.07.1955. Hambarine
225 Muhić (Edhem) Nijaz 15.06.1960. Hambarine
226 Muhić (Husein) Abdulah 18.01.1962. Hambarine
227 Muhić (Mustafa) Ismet 02.04.1944. Hambarine
228 Muhić (Redžo) Dursum 15.04.1954. Hambarine.
229 Mujadžić (Jasim) Mirsad 26.01.1963. Rakovčani
230 Mujadžić (Junuz) Rasim 01.01.1953. Čarakovo
231 Mujadžić (Mujo) Hasan 23.04.1967. Rakovčani
232 Mujdžić (Idriz) Eniz 18.10.1961. Čarakovo
233 Mujdžić (Junuz) Ramo 22.05.1956. Čarakovo
234 Mujkanović (Ahmet) Enes 24.04.1961. Kamičani
235 Mujkanović (Arif) Dževad 01.03.1967. Kamičani
236 Mujkanović (Bejdo) Nedžad 13.09.1961. Kamičani
237 Mujkanović (Hamdija) Senad 28.07.1956. Skela
238 Mujkanović (Meho) Latif 08.03.1946. Kamičani-
239 Mulalić (Redžep) Hasan 23.11.1955. Hambarine
240 Mulalić (Smajil) Razim 17.03.1958. Hambarine
241 Musić (Emin) Ahmet 18.07.1952. Čarakovo
242 Musić (Emsud) Senad 08.05.1959. Čarakovo
243 Musić (Mustafa) Samir 23.04.1968. Čarakovo
244 Musić (Zijad) Nevres 10.09.1971. Čarakovo
245 Muslimović (Kasim) Ferid 05.04.1950. Skela
246 Mušić (Mehmed) Edin 08.04.1969. Skela
247 Nasić (Mehmed) Emsud 03.02.1958. Hambarine
248 Nasić (Mujo) Dijaz 03.08.1952. Rakovčani
249 Nasić (Mujo) Zijad 28.07.1948. Rakovčani
250 Nasić (Osman) Mehmedalija 08.01.1932. Čejreci
251 Nasić (Osman) Vahid 12.03.1942. Čejreci
252 Nasić (Vahid) Mehmed 22.02.1961. Rakovčani
253 Omanović (Ibrahim) Almir 01.06.1962. Zecovi
254 Omerović (Suljo) Asim 16.09.1966. Skela
255 Palislamović (Adem) Refik 16.05.1934. Kamičani
256 Pašić (Ćamil) Jusuf 14.08.1935. Pašinac
257 Pašić (Šaban) Sakib 18.01.1976. Hambarine
258 Paunović (Omer) Ibrahim 22.05.1947. Skela
259 Pehadžić (Izet) Alija 29.04.1957. Skela
260 Pelak (Ibrahim) Refik 06.05.1959. Rizvanovići
261 Petrovac (Derviš) Mehmed 20.11.1966. Rakovčani
262 Petrovac (Husein) Elvis 20.11.1971. Rakovčani
263 Pezo (Mušan) Ćamil 09.04.1941. Skela
264 Poljak (Ibrahim) Zijad 15.11.1940. Kamičani
265 Poljak (Kasim) Sabit 15.04.1962. Kamičani
266 Poljak (Kasim) Sakib 16.12.1958. Kamičani
267 Ramčevski (Hasib) Rifet 31.03.1954. Rakovčani
268 Ramčilović (Smajo) Sulejman 15.01.1939. Rakovčani
269 Ramulić (Hamzo) Velid 12.10.1961. Rakovčani
270 Ramulić (Mustafa) Samir 12.02.1965. Rakovčani
271 Ramulić (Refik) Kasim 29.01.1968. Rakovčani
272 Redžić (Mehmed) Irfad 14.06.1961. Čarakovo
273 Rešić (Arif) Esad 28.03.1957. Skela
274 Rizvanović (Muharem) Bećir 04.01.1929. Rizvanovići
275 Salihović (Munib) Zijad 16.03.1963. Čarakovo
276 Salihović (Smajil) Senadin 01.05.1963. Čarakovo
277 Selimović (Hamed) Elvedin 08.01.1965. Rakovčani
278 Selimović (Hamed) Sead 09.03.1954. Rakovčani
279 Selimović (Ismet) Nedžad 25.08.1973. Rakovčani
280 Selimović (Safet) Nihad 16.09.1957. Rakovčani
281 Siječić (Meho) Mustafa 19.01.1939. Čarakovo
282 Sikirić (Husnija) Muharem 14.04.1968. Hambarine
283 Sivac (Mehmed) Sejad 25.09.1963. Kamičani
284 Sivac (Refik) Senad 27.10.1968. Kamičani
285 Suljić (Safet) Nisvet 30.01.1963. Skela
286 Šahbaz (Smail) Jasmin 16.01.1973. Kamičani
287 Šarić (Alija) Hazim 29.03.1960. Čarakovo
288 Šljivar (Najil) Razim 15.05.1959. Čejreci
289 Švraka (Mehmed) Mirvet 25.12.1960. Rizvanovići
290 Tadžić (Teufik) Bećo 30.05.1949. Kamičani
291 Tadžić (Teufik) Galib 28.09.1955. Kamičani
292 Tadžić (Teufik) Ibro 12.01.1953. Kamičani
293 Topalović (Nijaz) Mirsad 11.04.1957. Skela
294 Topić (Sulejman) Sanimir 19.06.1971. Donja Ljubija
295 Turšić (Ahmet) Mehmed 08.07.1953. Skela
296 Velić (Jusuf) Miralem 01.04.1965. Kamičani
297 Zahirović (Edhem) Emir 25.07.1953. Skela
298 Zahirović (Edhem) Enes 29.10.1956. Skela
299 Zahirović (Himzo) Edhem 19.04.1928. Skela
300 Zahirović (Mujo) Smail 15.07.1938. Skela
301 Zenkić (Husein) Mursija 13.07.1940. Kamičani
302 Zulić (Eniz) Admir 29.04.1975. Kamičani
303 Zulić (Eniz) Armin 08.02.1971. Kamičani
304 Žerić (Meho) Saud 01.05.1967. Hambarine
Preneseno sa kozarac.ba
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#316
Rizvanovići kod Prijedora Zajednički ispraćaj za 305 žrtava
Praštati moramo, ali zaboraviti ne možemo
U Rizvanovićima kod Prijedora jučer je u prisustvu više hiljada Prijedorčana, članova porodica, prijatelja i komšija, na 14. godišnjicustravičnog zločina u kojem je u samo nekoliko dana ubijeno 1.700 osoba, obavljen zajednički ispraćaj za 305 civilnih žrtava proteklog rata.
Riječ je o 302 Bošnjaka i tri Hrvata, čija su posmrtni ostaci ekshumirani iz nekoliko prijedorskih masovnih grobnica. Ispraćaj pod nazivom "Dođite da pamtimo", imao je isključivo vjerski karakter, jer osim govora reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića i prijedorskog župnika Marijana Stojanovića, nije bilo obraćanja zvaničnika.
Sjećanje na majke
U Rizvanovićima su jučer bili brojni zvaničnici, među kojima i predsjedavajući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić,potpredsjednik RS Adil Osmanović, predstavnik banjalučkog OHR-a Grem Dej (Graham Day), šef banjalučkog ureda Ambasade SAD u BiH Luis Krišok (Louis Chishock) i mnogi drugi. U ime porodica od nevino stradalih oprostili su se Jasminka Dedić i Mirsad Duratović, kojima je tokom rata u Prijedoru ubijeno na desetine članova najuže porodice.
Oni su kazali da je od 22. maja do 31. avgusta 1992. godine na području Prijedora ubijeno više od 3.600 pripadnika nevinog nesrpskog stanovništva. Najmlađa žrtva Anel Behlić iz Čarakova nije imao ni dvije godine kad je ubijen, dok jenajstariji Husein Alić ubijen u 93. godini.
- Sjetimo se ovom prilikom svih naših majki Bosanki, naše Have Tatarević iz Zecova i Mine Garibović iz Trnopolja, kojima spodobe, životinje u ljudskom obliku ubiše svakoj po šest sinova -kazali su Dedić i Duratović.
Poručili su da ne mrze, ali da pamte počinjeno zlo i da se ovakva tragedija Prijedora, Brda, Kozarca, BiH, više nikada i nikome na ovom svijetu ne ponovi. Klanjanje zajedničke dženaze za 302 Bošnjaka predvodio je reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. Od trojice Hrvata, Stipe Dolića, Nedjeljka Komljenovića i Jure Gavranovića, u ime Katoličke crkve, oprostiose prijedorski župnik Marijan Stojanović, koji je kazao da je teško promatrati tuđe suze i oplakivati svoje mrtve.
Pogled unaprijed
-Ovaj naš današnji posljednji oproštaj od nama bliskih i dragih ljudineka ne bude povodza mržnju i osvetu. Neka nam bude poticaj za praštanje i pogled unaprijed - rekao je župnik Stojanović uz poruku da zaboraviti možemo ili ne možemo, ali praštati moramo, što posebno vrijedi za čovjeka vjernika.
Nakon zajedničkog ispraćaja, kolone s tijelima žrtava uputile su se prema šehidskim mezarjima i katoličkim grobljima, u pravcu Kamičana, Kozarca, Zecova, Čarakova, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Bišćana, Skele-Zagrada, Čejreka, Ljubije, Ravske iPašinca gdje sunevino ubijeni u prisustvu svojih najbližih dostojanstveno ukopani.
U snu se nadala
-Dok sam njegove kosti tražila, u snu sam ga živog gledala i nadala se, vjerovala. Sad ga nema - govorila je kroz jecaj Tahira Mujkanović, koja je jučer na Skeli ukopala svoju ljubav, svoju nadu, svog Senada, koji je 1992. u 36. godiniubijen u logoru Keraterm.
Ivica Dolić sahranio oca
- Ivica Dolić sahranio je oca Stipu. Ivica je u ratu ostao bez skoro kompletne porodice, oca, majke i 18-godišnjeg brata, koji su ubijeni u kući u naselju Žeger.
Kaže da je našao smiraj, jer je konačno pronašao kosti svog oca i dostojanstveno ga sahranio. Dolić, koji danas s porodicom živi u Zagrebu, o ratu i zločinima počinjenim u Prijedoru ne želi govoriti.
Brojne intervencije ljekara
Pune ruke posla imali su dežurni ljekari Hitne pomoći Doma zdravlja. Na terenu je zabilježeno pedesetaklakšihintervencija, poput pada pritiska, vrtoglavice, nesvjestice, naročito kod starijih osoba koje.
Dva pacijenta su zadržana na liječenju u bolnici, kako nezvanično saznajemo, zbog predinfarktnog stanja i moždanog udara.
http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer ... z=7&isasp=
Praštati moramo, ali zaboraviti ne možemo
U Rizvanovićima kod Prijedora jučer je u prisustvu više hiljada Prijedorčana, članova porodica, prijatelja i komšija, na 14. godišnjicustravičnog zločina u kojem je u samo nekoliko dana ubijeno 1.700 osoba, obavljen zajednički ispraćaj za 305 civilnih žrtava proteklog rata.
Riječ je o 302 Bošnjaka i tri Hrvata, čija su posmrtni ostaci ekshumirani iz nekoliko prijedorskih masovnih grobnica. Ispraćaj pod nazivom "Dođite da pamtimo", imao je isključivo vjerski karakter, jer osim govora reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića i prijedorskog župnika Marijana Stojanovića, nije bilo obraćanja zvaničnika.
Sjećanje na majke
U Rizvanovićima su jučer bili brojni zvaničnici, među kojima i predsjedavajući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić,potpredsjednik RS Adil Osmanović, predstavnik banjalučkog OHR-a Grem Dej (Graham Day), šef banjalučkog ureda Ambasade SAD u BiH Luis Krišok (Louis Chishock) i mnogi drugi. U ime porodica od nevino stradalih oprostili su se Jasminka Dedić i Mirsad Duratović, kojima je tokom rata u Prijedoru ubijeno na desetine članova najuže porodice.
Oni su kazali da je od 22. maja do 31. avgusta 1992. godine na području Prijedora ubijeno više od 3.600 pripadnika nevinog nesrpskog stanovništva. Najmlađa žrtva Anel Behlić iz Čarakova nije imao ni dvije godine kad je ubijen, dok jenajstariji Husein Alić ubijen u 93. godini.
- Sjetimo se ovom prilikom svih naših majki Bosanki, naše Have Tatarević iz Zecova i Mine Garibović iz Trnopolja, kojima spodobe, životinje u ljudskom obliku ubiše svakoj po šest sinova -kazali su Dedić i Duratović.
Poručili su da ne mrze, ali da pamte počinjeno zlo i da se ovakva tragedija Prijedora, Brda, Kozarca, BiH, više nikada i nikome na ovom svijetu ne ponovi. Klanjanje zajedničke dženaze za 302 Bošnjaka predvodio je reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić. Od trojice Hrvata, Stipe Dolića, Nedjeljka Komljenovića i Jure Gavranovića, u ime Katoličke crkve, oprostiose prijedorski župnik Marijan Stojanović, koji je kazao da je teško promatrati tuđe suze i oplakivati svoje mrtve.
Pogled unaprijed
-Ovaj naš današnji posljednji oproštaj od nama bliskih i dragih ljudineka ne bude povodza mržnju i osvetu. Neka nam bude poticaj za praštanje i pogled unaprijed - rekao je župnik Stojanović uz poruku da zaboraviti možemo ili ne možemo, ali praštati moramo, što posebno vrijedi za čovjeka vjernika.
Nakon zajedničkog ispraćaja, kolone s tijelima žrtava uputile su se prema šehidskim mezarjima i katoličkim grobljima, u pravcu Kamičana, Kozarca, Zecova, Čarakova, Hambarina, Rakovčana, Rizvanovića, Bišćana, Skele-Zagrada, Čejreka, Ljubije, Ravske iPašinca gdje sunevino ubijeni u prisustvu svojih najbližih dostojanstveno ukopani.
U snu se nadala
-Dok sam njegove kosti tražila, u snu sam ga živog gledala i nadala se, vjerovala. Sad ga nema - govorila je kroz jecaj Tahira Mujkanović, koja je jučer na Skeli ukopala svoju ljubav, svoju nadu, svog Senada, koji je 1992. u 36. godiniubijen u logoru Keraterm.
Ivica Dolić sahranio oca
- Ivica Dolić sahranio je oca Stipu. Ivica je u ratu ostao bez skoro kompletne porodice, oca, majke i 18-godišnjeg brata, koji su ubijeni u kući u naselju Žeger.
Kaže da je našao smiraj, jer je konačno pronašao kosti svog oca i dostojanstveno ga sahranio. Dolić, koji danas s porodicom živi u Zagrebu, o ratu i zločinima počinjenim u Prijedoru ne želi govoriti.
Brojne intervencije ljekara
Pune ruke posla imali su dežurni ljekari Hitne pomoći Doma zdravlja. Na terenu je zabilježeno pedesetaklakšihintervencija, poput pada pritiska, vrtoglavice, nesvjestice, naročito kod starijih osoba koje.
Dva pacijenta su zadržana na liječenju u bolnici, kako nezvanično saznajemo, zbog predinfarktnog stanja i moždanog udara.
http://www.avaz.ba/absolutenm/anmviewer ... z=7&isasp=
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#317
Sahranjeno 305 ubijenih civila
PRIJEDOR - Na više prijedorskih mezarja i katoličkih grobalja juče je sahranjeno 305 civilnih žrtava rata, koje su ubijene tokom prošlog rata u BiH 1992. godine, čiji su posmrtni ostaci identifikovani u proteklih godinu dana.
Riječ je o 302 Bošnjaka, među kojima je i čevoro Roma, i tri Hrvata za koje je juče, u prisustvu nekoliko hiljada osoba, prije ukopa održan zajednički ispraćaj u Rizvanovićima, selu u kojem je, uključujući još pet bošnjačkih sela na lijevoj obali rijeke Sane, u nekoliko dana tokom rata u julu 1992. godine stradalo 1.700 civila.
Kako je rečeno, žrtve koje su juče ukopane, ubijane su na kućnim pragovima, svojim imanjima, u šumama ili su odvođeni u prijedorske logore "Omarska i "Keraterm", gdje su ubijeni. Cijelo stanovništvo šest prijedorskih sela na lijevoj obali Sane je deportovano, a sela su spaljena.
Tom skupu i manifestaciji pod nazivom "Dođi da pamtimo", koji je juče održan na 14. godišnjicu stradanja 1.700 žrtava i koja je imala isključivo vjerski karakter prisustvovali su poglavari Islamske zajednice (IZ) u BiH i Katoličke crkve, prijedorske župe i bh. političari, među kojima su bili predsjedavjući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić i potpredsjednik RS Adil Osmanović. Skupu su prisustvovali i načelnik Prijedora Marko Pavić i predsjednik Skupštine opštine (SO) Prijedor Azra Pašalić i predstavnici međunarodnih organizacija i stranih ambasada u BiH.
Tihić je tom prilikom rekao da lokalne, entitetske i državne vlasti u BiH trebaju sve učiniti da nestali budu pronađeni i dostojanstveno sahranjeni, a odgovorni za sve zločine u ratu u BiH kažnjeni.
Klanjanje zajedničke dženaze za 302 Bošnjaka predvodio je reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić, koji je rekao da oni što su u ratu ubijali nevine ljude i civile nisu znali da, kako je rekao, ovaj narod ima dva života.
"Oni nisu znali da se ovaj narod nakon smrti ponovo rađa. Oni nisu vjerovali da će ove nevine duše u Rizvanovićima pred cijelim svijetom svjedočiti o njihovom zločinu protiv čovjeka", rekao je efendija Cerić.
Od trojice Hrvata Jure Gavranovića, Nedeljka Komljenovića i Stipe Dolića osim njihovih porodica, u ime Katoličke crkve, oprostio se prijedorski župnik Marijan Stojanović.
"Ovaj naš posljednji oproštaj od nama bliskih i dragih ljudi neka ne bude povod za mržnju i osvetu, već neka nam ova golgota bude poticaj za praštanje i pogled unaprijed, jer zaboraviti možemo ili ne možemo, ali praštati moramo, jer smo ljudi vjernici. Preduvjet tog praštanja je priznanje krivice onih koji su zlo počinili", rekao je Stojanović.
Među juče ukopanim žrtvama na mezarjima i grobljima u Kamičanima, Kozarcu, Čarakovu, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Biščanima, Skeli-Zagradu, Čejrecima, Ljubiji, Ravskoj i Pašincu je i četvoro djece koja su u ljeto 1992. godine imala 16 godina i tri žene. Najmlađa žrtva je imala dvije, a najstarija 93 godine.
Najveću tragediju su pretpjele porodice Hegić, Tahirović, Cepić, Jakupović, Duratović kojima je u ratu ubijeno i do 11 članova najuže rodbine.
Od sina Muharema Sikirića juče se oprostila majka Hatidža.
"Smirena sam jer imam mezar na koji mogu otići, a skrhana sam kao i svaka majka ovdje, jer sam se 14 godina nadala da mi je sin živ", kaže Sikirićeva.
Oca Stipu Dolića juče je ukopao njegov jedini preživjeli sin Ivica Dolić.
U ratu mu je ubijena skoro čitava porodica otac, majka i brat. Dolić, koji danas živi u Zagrebu, kaže da je nakon pronalaska kostiju ubijenog oca sada našao smiraj, ali da o ratu i zločinima u Prijedoru ne želi da govori.
Dženaze i ukop prošli bez incidenata
U prijedorskoj policiji juče su rekli da su bili u pripravnosti tokom održavanja dženaza i ukopa civilnih žrtava rata na prijedorskim mezarjima i grobljima, ističući da se tom prilikom nije dogodio nijedan incident.
Dvije ekipe prijedorske Hitne pomoći, koje su juče bile u Rizvanovićima i na lokalnim grobljima, imale su nekoliko intervencija, jer se radilo o slabosti i nesvjestici uglavnom starijih ljudi koji su prisustvovali zajedničkom ispraćaju civilnih žrtava u tom selu.
Jedan stariji muškarac je zbog visokog krvnog pritiska zadržan na liječenju u prijedorskoj bolnici.
http://www.nezavisne.com/dnevne/dogadja ... 006-01.php
PRIJEDOR - Na više prijedorskih mezarja i katoličkih grobalja juče je sahranjeno 305 civilnih žrtava rata, koje su ubijene tokom prošlog rata u BiH 1992. godine, čiji su posmrtni ostaci identifikovani u proteklih godinu dana.
Riječ je o 302 Bošnjaka, među kojima je i čevoro Roma, i tri Hrvata za koje je juče, u prisustvu nekoliko hiljada osoba, prije ukopa održan zajednički ispraćaj u Rizvanovićima, selu u kojem je, uključujući još pet bošnjačkih sela na lijevoj obali rijeke Sane, u nekoliko dana tokom rata u julu 1992. godine stradalo 1.700 civila.
Kako je rečeno, žrtve koje su juče ukopane, ubijane su na kućnim pragovima, svojim imanjima, u šumama ili su odvođeni u prijedorske logore "Omarska i "Keraterm", gdje su ubijeni. Cijelo stanovništvo šest prijedorskih sela na lijevoj obali Sane je deportovano, a sela su spaljena.
Tom skupu i manifestaciji pod nazivom "Dođi da pamtimo", koji je juče održan na 14. godišnjicu stradanja 1.700 žrtava i koja je imala isključivo vjerski karakter prisustvovali su poglavari Islamske zajednice (IZ) u BiH i Katoličke crkve, prijedorske župe i bh. političari, među kojima su bili predsjedavjući Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić i potpredsjednik RS Adil Osmanović. Skupu su prisustvovali i načelnik Prijedora Marko Pavić i predsjednik Skupštine opštine (SO) Prijedor Azra Pašalić i predstavnici međunarodnih organizacija i stranih ambasada u BiH.
Tihić je tom prilikom rekao da lokalne, entitetske i državne vlasti u BiH trebaju sve učiniti da nestali budu pronađeni i dostojanstveno sahranjeni, a odgovorni za sve zločine u ratu u BiH kažnjeni.
Klanjanje zajedničke dženaze za 302 Bošnjaka predvodio je reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić, koji je rekao da oni što su u ratu ubijali nevine ljude i civile nisu znali da, kako je rekao, ovaj narod ima dva života.
"Oni nisu znali da se ovaj narod nakon smrti ponovo rađa. Oni nisu vjerovali da će ove nevine duše u Rizvanovićima pred cijelim svijetom svjedočiti o njihovom zločinu protiv čovjeka", rekao je efendija Cerić.
Od trojice Hrvata Jure Gavranovića, Nedeljka Komljenovića i Stipe Dolića osim njihovih porodica, u ime Katoličke crkve, oprostio se prijedorski župnik Marijan Stojanović.
"Ovaj naš posljednji oproštaj od nama bliskih i dragih ljudi neka ne bude povod za mržnju i osvetu, već neka nam ova golgota bude poticaj za praštanje i pogled unaprijed, jer zaboraviti možemo ili ne možemo, ali praštati moramo, jer smo ljudi vjernici. Preduvjet tog praštanja je priznanje krivice onih koji su zlo počinili", rekao je Stojanović.
Među juče ukopanim žrtvama na mezarjima i grobljima u Kamičanima, Kozarcu, Čarakovu, Hambarinama, Rakovčanima, Rizvanovićima, Biščanima, Skeli-Zagradu, Čejrecima, Ljubiji, Ravskoj i Pašincu je i četvoro djece koja su u ljeto 1992. godine imala 16 godina i tri žene. Najmlađa žrtva je imala dvije, a najstarija 93 godine.
Najveću tragediju su pretpjele porodice Hegić, Tahirović, Cepić, Jakupović, Duratović kojima je u ratu ubijeno i do 11 članova najuže rodbine.
Od sina Muharema Sikirića juče se oprostila majka Hatidža.
"Smirena sam jer imam mezar na koji mogu otići, a skrhana sam kao i svaka majka ovdje, jer sam se 14 godina nadala da mi je sin živ", kaže Sikirićeva.
Oca Stipu Dolića juče je ukopao njegov jedini preživjeli sin Ivica Dolić.
U ratu mu je ubijena skoro čitava porodica otac, majka i brat. Dolić, koji danas živi u Zagrebu, kaže da je nakon pronalaska kostiju ubijenog oca sada našao smiraj, ali da o ratu i zločinima u Prijedoru ne želi da govori.
Dženaze i ukop prošli bez incidenata
U prijedorskoj policiji juče su rekli da su bili u pripravnosti tokom održavanja dženaza i ukopa civilnih žrtava rata na prijedorskim mezarjima i grobljima, ističući da se tom prilikom nije dogodio nijedan incident.
Dvije ekipe prijedorske Hitne pomoći, koje su juče bile u Rizvanovićima i na lokalnim grobljima, imale su nekoliko intervencija, jer se radilo o slabosti i nesvjestici uglavnom starijih ljudi koji su prisustvovali zajedničkom ispraćaju civilnih žrtava u tom selu.
Jedan stariji muškarac je zbog visokog krvnog pritiska zadržan na liječenju u prijedorskoj bolnici.
http://www.nezavisne.com/dnevne/dogadja ... 006-01.php
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#319
Bosnian genocide - Prijedor region, Western Bosnia:
PRIJEDOR MASSACRES: 305 BOSNIAKS BURIED TODAY
During the agression, around 3,200 Bosnians, non-Serbs, were killed in the municipality of Prijedor, most of them by the end of August 1992. Of that number, at least 700 men were killed in August 1992 in the concentration camp Omarska. Over the course of the past ten years around 1,700 bodies and remains of victims have been exhumed from mass graves in the area, 800 of which have been identified so far. Along with the Srebrenica massacre, which happened three years later, the massacre in Prijedor represents the worst single atrocity of the war in Bosnia.
BURIED TODAY ON THEIR FINAL RESTING PLACE
"..There are those who still claim that nothing really happened in Prijedor, or that if something happened it was done by paramilitary groups who had nothing to do with the authorities in the municipality. These claims are refuted by the fact that most of the mass graves found so far are secondary mass graves, which means that the local authorities undertook quite an effort and invested considerable time and resources to conceal the bodies, which would not have happened if they weren't involved in these crimes. Many of those involved in these crimes are still at large.
The commemoration coincided with the transfer of jurisdiction over the trial of Zeljko Mejakic and three other individuals responsible for deaths and mistreatment in the Omarska camp to the Bosnian state court by the Hague Tribunal. Speakers at the commemoration expressed their satisfaction with this fact, pointing out that it would be the best for establishing of truth and for the sake of reconciliation that this process takes place in Bosnia itself. - by Sinisa Djuric, Sobaka Contributor
CONTRAVERSIES
Why did thousands gather yesterday to bury 305 victims of a slaughter 14 years ago that was part of the Serb ethnic cleansing campaign at the beginning of Bosnia's war? Because the most responsable ones are still at large:
After a joined religious ceremony for the 298 Muslim Bosnians, four Roma Bosnians and three Catholic Bosnians, the bodies were separated in their final resting places, if not in their common death, and buried at nine different graveyards in the area of Rizvanovici, near the northwest Bosnian town of Prijedor. Bosnian Serb-dominated and also war crime-implicated local government didn't allow one joint burial site, and there is still a lingering contraversy about many missing bodies, allegedly disposed of in the ore mine now in possession of Indian-own Mittal Steel.
After foreign media discovered these contemporary concentration camps, Serb troops dismantled them and released the people they were keeping. However, many people died in the camps or went missing afterwards.
According to the International Commission for Missing Persons (ICMP), more than 3,300 people were reported as missing from the Prijedor municipality after the 1992-95 war.
Bodies were first dumped into primary mass graves, later secretly relocated and only 53 have been found in the Prijedor area. So far, 1,449 people have been identified due to modern DNA analysis carried out in Bosnian ICMP laboratories.
AFTERMATH
Considering the fact that one of the major Prijedor Internet pages - Prijedor.com - by its content encourages terrorist violence against Bosniak returnees, who happened to be the Muslims and calls for the destruction and desecration of rebuilt mosques and in a pathological way incites hatred towards the Bosniak people. Considering the fact that Prijedor is the site of the first known concentration camp on the European soil after the Holocaust and the WWII, this is a very worrisome report. Serbs tend to repeat themselves, thus causing danger for themselves and their non-Orthodox Christian neighbours - as Croatia, Bosnia-Hercegovina and Kosovo all can testify in detail. Existance of such, by Austrian standards criminal site, is an excellent indicator that all those European and American efforts didn't provide justice for Bosniak and some other Bosnian people yet.
Although some pragmatic contemporary American lawyers might say: "Justice is God's business!", there is still some serios work left for the world of just men, at home in Bosnia-Hercegovina and abroad - i.e. in Phoenix, Arizona and Chicago, Illinois where certain war criminals found their shelters. Not to mention Russia, Greece, Serbia and Montenegro.
http://www.bosnjaci.net/egt.php?id=825&polje=
PRIJEDOR MASSACRES: 305 BOSNIAKS BURIED TODAY
During the agression, around 3,200 Bosnians, non-Serbs, were killed in the municipality of Prijedor, most of them by the end of August 1992. Of that number, at least 700 men were killed in August 1992 in the concentration camp Omarska. Over the course of the past ten years around 1,700 bodies and remains of victims have been exhumed from mass graves in the area, 800 of which have been identified so far. Along with the Srebrenica massacre, which happened three years later, the massacre in Prijedor represents the worst single atrocity of the war in Bosnia.
BURIED TODAY ON THEIR FINAL RESTING PLACE
"..There are those who still claim that nothing really happened in Prijedor, or that if something happened it was done by paramilitary groups who had nothing to do with the authorities in the municipality. These claims are refuted by the fact that most of the mass graves found so far are secondary mass graves, which means that the local authorities undertook quite an effort and invested considerable time and resources to conceal the bodies, which would not have happened if they weren't involved in these crimes. Many of those involved in these crimes are still at large.
The commemoration coincided with the transfer of jurisdiction over the trial of Zeljko Mejakic and three other individuals responsible for deaths and mistreatment in the Omarska camp to the Bosnian state court by the Hague Tribunal. Speakers at the commemoration expressed their satisfaction with this fact, pointing out that it would be the best for establishing of truth and for the sake of reconciliation that this process takes place in Bosnia itself. - by Sinisa Djuric, Sobaka Contributor
CONTRAVERSIES
Why did thousands gather yesterday to bury 305 victims of a slaughter 14 years ago that was part of the Serb ethnic cleansing campaign at the beginning of Bosnia's war? Because the most responsable ones are still at large:
After a joined religious ceremony for the 298 Muslim Bosnians, four Roma Bosnians and three Catholic Bosnians, the bodies were separated in their final resting places, if not in their common death, and buried at nine different graveyards in the area of Rizvanovici, near the northwest Bosnian town of Prijedor. Bosnian Serb-dominated and also war crime-implicated local government didn't allow one joint burial site, and there is still a lingering contraversy about many missing bodies, allegedly disposed of in the ore mine now in possession of Indian-own Mittal Steel.
After foreign media discovered these contemporary concentration camps, Serb troops dismantled them and released the people they were keeping. However, many people died in the camps or went missing afterwards.
According to the International Commission for Missing Persons (ICMP), more than 3,300 people were reported as missing from the Prijedor municipality after the 1992-95 war.
Bodies were first dumped into primary mass graves, later secretly relocated and only 53 have been found in the Prijedor area. So far, 1,449 people have been identified due to modern DNA analysis carried out in Bosnian ICMP laboratories.
AFTERMATH
Considering the fact that one of the major Prijedor Internet pages - Prijedor.com - by its content encourages terrorist violence against Bosniak returnees, who happened to be the Muslims and calls for the destruction and desecration of rebuilt mosques and in a pathological way incites hatred towards the Bosniak people. Considering the fact that Prijedor is the site of the first known concentration camp on the European soil after the Holocaust and the WWII, this is a very worrisome report. Serbs tend to repeat themselves, thus causing danger for themselves and their non-Orthodox Christian neighbours - as Croatia, Bosnia-Hercegovina and Kosovo all can testify in detail. Existance of such, by Austrian standards criminal site, is an excellent indicator that all those European and American efforts didn't provide justice for Bosniak and some other Bosnian people yet.
Although some pragmatic contemporary American lawyers might say: "Justice is God's business!", there is still some serios work left for the world of just men, at home in Bosnia-Hercegovina and abroad - i.e. in Phoenix, Arizona and Chicago, Illinois where certain war criminals found their shelters. Not to mention Russia, Greece, Serbia and Montenegro.
http://www.bosnjaci.net/egt.php?id=825&polje=
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#320
Obilježavanje godišnjice stradanja u logoru Keraterm
24-07-2006.g.
Udruženje Prijedorčanki »Izvor« danas organizira posjetu bivšem logoru Keraterm, i obilježavanje stradanja Bošnjaka u ovom logoru 1992. godine. Inače, ovo je četvrti put da Prijedorčanke organiziraju posjet Keratermu, logoru u kome je u noći između 23. i 24. jula 1992. godine ubijeno između 150 i 200 zatočenika, Bošnjaka. U tom logoru je tokom tri mjeseca postojanja zatočeno, mučeno ili ubijeno oko 3.000 Prijedorčana.(FTV)
24-07-2006.g.
Udruženje Prijedorčanki »Izvor« danas organizira posjetu bivšem logoru Keraterm, i obilježavanje stradanja Bošnjaka u ovom logoru 1992. godine. Inače, ovo je četvrti put da Prijedorčanke organiziraju posjet Keratermu, logoru u kome je u noći između 23. i 24. jula 1992. godine ubijeno između 150 i 200 zatočenika, Bošnjaka. U tom logoru je tokom tri mjeseca postojanja zatočeno, mučeno ili ubijeno oko 3.000 Prijedorčana.(FTV)
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#321
Ispred spomen-ploče u krugu prijedorskog "Keraterma"
Obilježena godišnjica zločina u bivšem logoru
PRIJEDOR - U organizaciji Udruženja Prijedorčanki "Izvor" juče je ispred spomen-ploče u krugu prijedorskog "Keraterma" obilježena 14. godišnjica zločina koji se dogodio na taj dan u ovom bivšem prijedorskom logoru, kada je u jednoj noći u nekoliko sati u prostoriji zvanoj "trojka" ubijeno između 150 i 200 zatočenika.
Tom skupu prisustvovali su članovi porodica ubijenih logoraša i oni koji su preživjeli logorske torture. Ovom prilikom na spomen-ploču, koja je prije tri godine postavljena ispred "Keraterma" kao svjedočanstvo o počinjenom zločinu, položeno je cvijeće, a stradalima je proučena fatiha.
Ispred Udruženja "Izvor" skupu se obratio Nermin Ramić, koji je pročitao saopštenje u kome se navodi da Prijedorčani treba da se sjete svih nevinih koji su "ni krivi ni dužni bili zatočeni u 'Keratermu', u kojem je od maja do avgusta 1992. godine bilo zatočeno više od 3.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti i da pakao tog logora nije preživjelo više od 300 logoraša".
"Oni su bili mučeni i ubijani na toj pisti i logorskim halama. Torture i ubijanja nisu bili pošteđeni ni starci, maloljetnici, bolesni i ranjeni kao ni žene. Najstravičniji dan u kompleksu 'Keraterm' bio je 24. jula 1992. godine, kada je u logorskoj ćeliji zvanoj 'trojka' u nekoliko sati u rafalnoj paljbi ubijeno oko 200 civila", rekao je Ramić.
Preživjeli logoraši "Keraterma", koji su se juče okupili, svjedoče da je tog dana u logor došao veliki broj naoružanih ljudi u vojnim uniformama i s crvenim beretkama na glavama, a da je pred "trojku" postavljen mitraljez.
"Znali smo da će se nešto desiti. Čuli smo samo rafalnu paljbu i jauke, a tek sutradan ujutro neki zatočenici su ugledali i mrtve logoraše, čija su tijela bila utovarena u kamion i odvezena u nepoznatom pravcu. Tačno njih 128", svjedoči Salko Saldumović iz Kozarca, koji je bio zatočen u "Keratermu".
"S ovog mjesta zahtijevamo pravdu i to pravičnu i poštenu, a ne pravdu po kojoj su ratni zločinci iz 'Keraterma' poput logorskih čuvara Dragana Kolundžije i Damira Došena, po haškim presudama već postali slobodni ljudi, dok tijela svih njihovih žrtava još nisu pronađena", poručili su juče preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih žrtava.
Oni zahtijevaju da se pred Sud pravde izvedu svi odgovorni za zločine u tom i drugim prijedorskim logorima jer tvrde da su za zločine u "Keratermu" odgovarale tri osobe, "dok nalogodavci zločina i egzekutori još slobodno žive u Prijedoru i obavljaju neke od rukovodećih funkcija". Oni su juče zatražili od prijedorske policije i opštinskih vlasti na čelu s načelnikom opštine Prijedor Markom Pavićem da pronađu i porodicama predaju tijela logoraša koji su ubijeni u "Keratermu".
Juče je počelo i potpisivanje petcije, u kojoj se od domaćih vlasti i međunarodnih institucija traži da se kompleks bivšeg logora "Keraterm" da na upravljanje preživjelim logorašima i porodicama ubijenih logoraša, da bi se, kako tvrde, taj zločin sačuvao od zaborava.
http://www.nezavisne.com/dnevne/drustvo ... 006-01.php
Obilježena godišnjica zločina u bivšem logoru
PRIJEDOR - U organizaciji Udruženja Prijedorčanki "Izvor" juče je ispred spomen-ploče u krugu prijedorskog "Keraterma" obilježena 14. godišnjica zločina koji se dogodio na taj dan u ovom bivšem prijedorskom logoru, kada je u jednoj noći u nekoliko sati u prostoriji zvanoj "trojka" ubijeno između 150 i 200 zatočenika.
Tom skupu prisustvovali su članovi porodica ubijenih logoraša i oni koji su preživjeli logorske torture. Ovom prilikom na spomen-ploču, koja je prije tri godine postavljena ispred "Keraterma" kao svjedočanstvo o počinjenom zločinu, položeno je cvijeće, a stradalima je proučena fatiha.
Ispred Udruženja "Izvor" skupu se obratio Nermin Ramić, koji je pročitao saopštenje u kome se navodi da Prijedorčani treba da se sjete svih nevinih koji su "ni krivi ni dužni bili zatočeni u 'Keratermu', u kojem je od maja do avgusta 1992. godine bilo zatočeno više od 3.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti i da pakao tog logora nije preživjelo više od 300 logoraša".
"Oni su bili mučeni i ubijani na toj pisti i logorskim halama. Torture i ubijanja nisu bili pošteđeni ni starci, maloljetnici, bolesni i ranjeni kao ni žene. Najstravičniji dan u kompleksu 'Keraterm' bio je 24. jula 1992. godine, kada je u logorskoj ćeliji zvanoj 'trojka' u nekoliko sati u rafalnoj paljbi ubijeno oko 200 civila", rekao je Ramić.
Preživjeli logoraši "Keraterma", koji su se juče okupili, svjedoče da je tog dana u logor došao veliki broj naoružanih ljudi u vojnim uniformama i s crvenim beretkama na glavama, a da je pred "trojku" postavljen mitraljez.
"Znali smo da će se nešto desiti. Čuli smo samo rafalnu paljbu i jauke, a tek sutradan ujutro neki zatočenici su ugledali i mrtve logoraše, čija su tijela bila utovarena u kamion i odvezena u nepoznatom pravcu. Tačno njih 128", svjedoči Salko Saldumović iz Kozarca, koji je bio zatočen u "Keratermu".
"S ovog mjesta zahtijevamo pravdu i to pravičnu i poštenu, a ne pravdu po kojoj su ratni zločinci iz 'Keraterma' poput logorskih čuvara Dragana Kolundžije i Damira Došena, po haškim presudama već postali slobodni ljudi, dok tijela svih njihovih žrtava još nisu pronađena", poručili su juče preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih žrtava.
Oni zahtijevaju da se pred Sud pravde izvedu svi odgovorni za zločine u tom i drugim prijedorskim logorima jer tvrde da su za zločine u "Keratermu" odgovarale tri osobe, "dok nalogodavci zločina i egzekutori još slobodno žive u Prijedoru i obavljaju neke od rukovodećih funkcija". Oni su juče zatražili od prijedorske policije i opštinskih vlasti na čelu s načelnikom opštine Prijedor Markom Pavićem da pronađu i porodicama predaju tijela logoraša koji su ubijeni u "Keratermu".
Juče je počelo i potpisivanje petcije, u kojoj se od domaćih vlasti i međunarodnih institucija traži da se kompleks bivšeg logora "Keraterm" da na upravljanje preživjelim logorašima i porodicama ubijenih logoraša, da bi se, kako tvrde, taj zločin sačuvao od zaborava.
http://www.nezavisne.com/dnevne/drustvo ... 006-01.php
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#322
Tragom odluke Tužilaštva BiH da ne objavi spisak
Piše: A. AVDIĆ Oslobodjenje
24/07/06
TUZLA – Tužilaštvo BiH odbacilo je ovih dana poziv predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića za objavljivanje imena učesnika u događajima u Srebrenici, jula 1995. godine, uz obrazloženje da bi objavljivanje imena osoba sa liste moglo ugroziti postojeće istrage, te da Tužilaštvo BiH trenutno vodi 10 istraga protiv više desetina osoba koje su osumnjičene za ratne zločine počinjene u Srebrenici.
Oslobođenje objavljuje dio spiska aktuelnih pripadnika MUP-a Republike Srpske koji su u julu 1995. godine učestvovali u akcijama u Srebrenici ioko nje.
Tako, recimo, u Policijskoj stanici u Šekovićima još radi Miroslav Vidović, koji je prije 11 godina bio komandir II odjeljenja trećeg voda policijske čete koja je bila zadužena za presijecanje puta Bošnjacima koji su se iz Srebrenice probijali prema Tuzli.
U odjeljenju kojim je u julu su 1995. godine komandovao Vidović bili još i strijelci: Dragan Čabrić, Radomir Gajić, Milovan Lazić, Diko Ristić, Dragan Filipović, Slaviša Đokić, Milan Vasilić i Ljubiša Milić. Svi oni još su aktivni policajci.
U Policijskoj stanici u Vlasenica radi i Duško Gojgolović koji je prilikom akcija u Srebrenici bio član dvanaestočlanog odjeljenja policije kojim je komandovao Dragoljub Vuković
Odjeljenje su još činili strijelci: Stanoja Jokić, Đorđe Matić, Siniša Milanić, Rado Aleksić, Radovan Bjelanić, Petar Mijić, Milan Đajić, Vojislav Đurić, Dragiša Golić i Slobodan Gradinac.
Na tajnom spisku još su i dvojica aktivnih policajaca iz Milića Ozren Jolović i Slaviša Zekanović. Oni su u julu ,95. godine bili pripadnici II odjeljenja Drugog voda kojim je komandovao Milomir Milošević i u kojem su još bili: Slaviša Džinović, Dragoslav Knežević, Radovan Vidović, Milenko Đerić, Bogoslav Dragić, Boro Đurić, Budimir Janjić i Radenko Borić.
Aktivni policajci u PU Bratunac i dalje su Pavle Pelemiš i Zoran Radić, koji su prije 11 godina, zajedno sa Vidom Mlađenovićem, Miloradom Ivanovićem, Darkom Obrenovićem, Miladinom Gligićem Nebojšom Milanovićem i Zdravkom Pejićem pripadali III odjeljenju Drugog voda.
Milisav Blagojević aktivni je policajac u Skelanima, a za vrijeme pada Srebrenice bio je komandir I odjeljenja Trećeg voda u kojem su još bili Miodrag Stevanović, Radiša Filipović, Aleksandar Nešković, Boriša Petković, Aleksandar Simić .
Zvornički policajci
Tri odjeljenja Prvog voda čini su uglavnom još aktivni zvornički policajci.
Na spisku su: Željko Gajić, Milisav Radovanović, Branislav Filipović, Stevan Vukić, Željko Zekić, Dragan Jovanović, Zoran Cvjetinović, Goran Erić, Jerko Josipović, Milan Kovačević, Vujadin Lukić, Timo Dukić, Jelenko Vasić, Mile Ristić, Rajko S. Đurić, Aleksa Milanović, Boro Mihajlović, Ljubisav Erić, Mileko Jovanović, Dalibor Milošević, Radenko Nikolić, Mikailo Gavrić, Željko Rajak, Jovo Jeftić, Saša Jović, Aco Vasić, Savo Vidović, Milivoje Marković, Slobodan Obrenović, Žarko Andrić, Boško Todorović, Milisav Đerić, Dragan Đurić, Vojo Mijatović, Savo Gusak, Goran Danilović, Sredoje Bojić, Ranko Drašković, Dušan Aćimović, Velibor Stojković, Zoran Aćimović, Dragomir Ašćerić, Zoran Krstić, Rajo Novaković, Rodoljub Vidaković, Željko Erić, Danilo Mirković, Mile Aćimović, Goran Pisić i Dragiša Stojković.
http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=44
Piše: A. AVDIĆ Oslobodjenje
24/07/06
TUZLA – Tužilaštvo BiH odbacilo je ovih dana poziv predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Sulejmana Tihića za objavljivanje imena učesnika u događajima u Srebrenici, jula 1995. godine, uz obrazloženje da bi objavljivanje imena osoba sa liste moglo ugroziti postojeće istrage, te da Tužilaštvo BiH trenutno vodi 10 istraga protiv više desetina osoba koje su osumnjičene za ratne zločine počinjene u Srebrenici.
Oslobođenje objavljuje dio spiska aktuelnih pripadnika MUP-a Republike Srpske koji su u julu 1995. godine učestvovali u akcijama u Srebrenici ioko nje.
Tako, recimo, u Policijskoj stanici u Šekovićima još radi Miroslav Vidović, koji je prije 11 godina bio komandir II odjeljenja trećeg voda policijske čete koja je bila zadužena za presijecanje puta Bošnjacima koji su se iz Srebrenice probijali prema Tuzli.
U odjeljenju kojim je u julu su 1995. godine komandovao Vidović bili još i strijelci: Dragan Čabrić, Radomir Gajić, Milovan Lazić, Diko Ristić, Dragan Filipović, Slaviša Đokić, Milan Vasilić i Ljubiša Milić. Svi oni još su aktivni policajci.
U Policijskoj stanici u Vlasenica radi i Duško Gojgolović koji je prilikom akcija u Srebrenici bio član dvanaestočlanog odjeljenja policije kojim je komandovao Dragoljub Vuković
Odjeljenje su još činili strijelci: Stanoja Jokić, Đorđe Matić, Siniša Milanić, Rado Aleksić, Radovan Bjelanić, Petar Mijić, Milan Đajić, Vojislav Đurić, Dragiša Golić i Slobodan Gradinac.
Na tajnom spisku još su i dvojica aktivnih policajaca iz Milića Ozren Jolović i Slaviša Zekanović. Oni su u julu ,95. godine bili pripadnici II odjeljenja Drugog voda kojim je komandovao Milomir Milošević i u kojem su još bili: Slaviša Džinović, Dragoslav Knežević, Radovan Vidović, Milenko Đerić, Bogoslav Dragić, Boro Đurić, Budimir Janjić i Radenko Borić.
Aktivni policajci u PU Bratunac i dalje su Pavle Pelemiš i Zoran Radić, koji su prije 11 godina, zajedno sa Vidom Mlađenovićem, Miloradom Ivanovićem, Darkom Obrenovićem, Miladinom Gligićem Nebojšom Milanovićem i Zdravkom Pejićem pripadali III odjeljenju Drugog voda.
Milisav Blagojević aktivni je policajac u Skelanima, a za vrijeme pada Srebrenice bio je komandir I odjeljenja Trećeg voda u kojem su još bili Miodrag Stevanović, Radiša Filipović, Aleksandar Nešković, Boriša Petković, Aleksandar Simić .
Zvornički policajci
Tri odjeljenja Prvog voda čini su uglavnom još aktivni zvornički policajci.
Na spisku su: Željko Gajić, Milisav Radovanović, Branislav Filipović, Stevan Vukić, Željko Zekić, Dragan Jovanović, Zoran Cvjetinović, Goran Erić, Jerko Josipović, Milan Kovačević, Vujadin Lukić, Timo Dukić, Jelenko Vasić, Mile Ristić, Rajko S. Đurić, Aleksa Milanović, Boro Mihajlović, Ljubisav Erić, Mileko Jovanović, Dalibor Milošević, Radenko Nikolić, Mikailo Gavrić, Željko Rajak, Jovo Jeftić, Saša Jović, Aco Vasić, Savo Vidović, Milivoje Marković, Slobodan Obrenović, Žarko Andrić, Boško Todorović, Milisav Đerić, Dragan Đurić, Vojo Mijatović, Savo Gusak, Goran Danilović, Sredoje Bojić, Ranko Drašković, Dušan Aćimović, Velibor Stojković, Zoran Aćimović, Dragomir Ašćerić, Zoran Krstić, Rajo Novaković, Rodoljub Vidaković, Željko Erić, Danilo Mirković, Mile Aćimović, Goran Pisić i Dragiša Stojković.
http://www.oslobodjenje.ba/index.php?op ... &Itemid=44
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#323
2.12.1992.godine bio je posljednji dan zivota civila :Sefike Bajic, Amira Mujacica, Danijele Miholic, Amela Zunica, Ivice Bjatala, Emire Sarajlic, Milene Ljubojevic, Faruka Sakambeta i Blagoja Jovica .Ranjeno je tridesetak osoba .
2.decembar 1992. godine je jedan od najtežih dana u Tuzli kada je od agresorske granate poginulo 11 nedužnih civila, a među njima i djevojka Danijela Miholić (Slika iz Rudarske ulice)
Bezivotno tijelo Danijele Miholic
Neka im je vjecni rahmet, pocivali u vjecnom miru...
-
fukara_tz
- Posts: 5991
- Joined: 14/12/2003 00:00
#324
04.12.2006.
Iz masovne grobnice u Goricama kod Brčkog ekshumirao više od 200 posmrtnih ostataka
Tuzlanski ekspertni tim Federalne komisije za traženje nestalih osoba do sada je iz masovne grobnice u „Goricama kod Brčkog ekshumirao više od 200 posmrtnih ostataka.
Predstavnici Komisije za traženje nestalih smatraju da je ovo jedna od najvećih masovnih grobnica. Na tijelima su primjetne rane od vatrenog oružja a pretpostavlja se kako su u grobnici pokopani Hrvati i Bošnjaci koje su ubile srpske snage na samom početku rata u BiH.
"Ekshumirali smo 208 posmrtnih ostataka od čega 94 komletna i 114 nekompletnih tijela. Ovo nije konačan broj i naše su procjene da ova grobnica krije između 230 i 250 tijela", kazao je Murat Hurtić, šef tuzlanskog odjeljenja Federalne komisije za traženje nestalih.
Hurtić tvrdi da je nakit pronađen u masovnoj grobnici potvrda da ima i ubijenih žena.
(Hayat)
Iz masovne grobnice u Goricama kod Brčkog ekshumirao više od 200 posmrtnih ostataka
Tuzlanski ekspertni tim Federalne komisije za traženje nestalih osoba do sada je iz masovne grobnice u „Goricama kod Brčkog ekshumirao više od 200 posmrtnih ostataka.
Predstavnici Komisije za traženje nestalih smatraju da je ovo jedna od najvećih masovnih grobnica. Na tijelima su primjetne rane od vatrenog oružja a pretpostavlja se kako su u grobnici pokopani Hrvati i Bošnjaci koje su ubile srpske snage na samom početku rata u BiH.
"Ekshumirali smo 208 posmrtnih ostataka od čega 94 komletna i 114 nekompletnih tijela. Ovo nije konačan broj i naše su procjene da ova grobnica krije između 230 i 250 tijela", kazao je Murat Hurtić, šef tuzlanskog odjeljenja Federalne komisije za traženje nestalih.
Hurtić tvrdi da je nakit pronađen u masovnoj grobnici potvrda da ima i ubijenih žena.
(Hayat)
-
Vozdra_123
- Posts: 2213
- Joined: 31/12/2003 00:00
- Location: SAD/Kanada
#325
Bivši čuvari u logoru tvrde da su spasavali živote
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=3127&meni=2
http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=3127&meni=2