Forum Klix.ba

RUDOLF II. (Beč, 18. VII. 1552. – Prag, 20. I. 1612.) mu je prvi sin koji je mladost proveo u Španjolskoj gdje je pod utjecajem isusovaca postao rigorozan prema protestantima. Vladao je iz svoga dvora u Pragu, ali se puno više bavio alkemijom, astrologijom i astronomijom nego državničkim poslovima. Mlađem bratu Ernstu prepustio je poslove u Ugarskoj i Hrvatskoj, a komandu vojskom dao je stricu, nadvojvodi Karlu II. Štajerskom. Nije se ženio, ali je imao ljubavnice i s njima šestero izvanbračne djece. Postoje indicije da je bio i homoseksualac. Zbog ljubomore njegovoga mlađega brata Matthiasa, došlo je do pobune protiv njega; Matthias ga je primorao da mu preda vlast. Sve to ga je odvelo u ludilo. Rudolf II. je bio vlasnik misterioznog, neprevedenog alkemijsko-astrološkog rukopisa napisanog nepoznatom abecedom koji se zove „Vojničev rukopis“.
Gore spomenuti Ernst (Beč, 15. VI. 1553. – Bruxelles, 20. II. 1595. je bio drugi sin cara Maximiliana II. koji je bio nadvojvoda i po želji svoga starijega brata Rudolfa II. upravljao je Ugarskom i Hrvatskom.

MATTIAS (Beč, 24. II. 1557. – Beč, 20. III. 1619.) je „dvorskim prevratom“ došao na vlast, a prije toga je upravljao Nizozemskom. Oženio je Annu, svoju sestru iz prvog uzlaznog koljena i poslije sedam godina pokušaja da dobiju dijete, ona je rodila mrtvorođenče. Zbog toga je za nasljednika izabrao svog strica Ferdinanda (II.) – koji je, uzgred, bio otac njegove žene Anne.

Sljedeći sin bio je Maximilian III. (Bečko Novo Mjesto, 12. X. 1558. – Beč, 2. XI. 1618.) Bio je titularni kralj Poljske i veliki majstor teutonskog (njemačkog) reda. Koliko se zna, nije se ženio, niti je imao djecu.
Peti i zadnji sin cara Maximiliana II. bio je Albrecht VII. (Bečko Novo Mjesto 15. XI. 1559. – Bruxelles, 13. VII. 1621.) koji je bio kardinal i upravitelj Portugala i Nizozemske, a za ženu je uzeo Isabel, kći svoga ujaka španjolskoga kralja Philippa II. s kojom je dobio troje mrtvorođene djece.

Ferdinand II. (Linz, 14. VI. 1529. – Innsbruck, 24. I. 1595.) je bio mlađi brat cara SRC-a Maximiliana II. Bio je nadvojvoda Tirola i upravitelj Bohemije. Ženio se dva puta; prva mu je supruga (morganatski brak) bila Philippine, grofica od Weslera i Zinneburga i s njom je imao dva sina, što upućuje na osvježenu krv koju mu je ona donijela Druga je Anna, kći Vincenza I. de Gonzage, vojvode od Mantove.

Stariji sin mu je Ferdinanda II. je Andreas (Březnice / Bohemija, 15. VI. 1558. – Rimu 12. XI. 1600.) koji je prvo bio kardinal, pa guverner Nizozemske i imao je dvoje izvanbračne djece.
Drugi je sin Karl (Velký Vřešťov /Bohemija/, 22. XI. 1560. – Überlingen / Baden, 30. X. 1618. Ratovao je s promjenjivom srećom. Imao je ženu Sibylle, kći vojvode Wilhelma od Clevesa i s njom nije imao djecu, ali je imao troje izvanbračne djece koji su imali potomke žive do 1764.
Ferdinandova jedina kći iz drugog braka bila je Anna koja se udala za svoga prvog rođaka, cara SRC-a, Matiju. Ferdinand II. je imao i dvoje izvanbračne djece.

Karl II. Štajerski (Beč, 3. VI. 1540. – Graz, 10. VII. 1590.) je treći i najmlađi sin cara SRC-a Ferdinanda II. Ostao je upamćen da se planirao oženiti prvo s engleskom kraljicom Elizabethom I. Tudor, međutim to nije bilo moguće jer je bio žestok katolik, jednako kao što je ona bila žustra anglikanka. Zatim se želio vjenčati s kraljicom Škotske Mary Stuart, ali ni to nije ostvario. U želji da ojača obranu granice, izgradio je Karlstadt (Karlovac). Kao veliki ljubitelj konja izgradio je ergelu konja u Lipicama koja je postala svjetski poznata, a i osnovao je sveučilište u Grazu. Oženio je Annu, kći svoje sestre Anne i zeta, Albrechta V. Wittelsbacha, vojvode Bavarske i s njom je stekao čak 16 djece od kojih je osmero umrlo kao bebe ili su doživjeli do mladosti.
Prva kći Karla II. Štajerskog, Anna, kao i četvrta Konstanze udale su se za istu osobu; Sigismunda III. Vasu, kralja Švedske i izabranog kralja Poljske. Prva mu je rodila Vladislava IV., izbornog kralja Poljske i cara Rusije, a druga je rodila Johanna II. Kasimira, također izbornog kralja Poljske i titularnog kralja Švedske. Kći, Maria Christina se udala za Sigismunda Báthoryja, vojvodu Sedmogradske budući da su Habsburzi imali apetit i prema istoku kako bi svoje carstvo proširili od Švicarske do istočnog Balkana. Treća kći Margarete nastavila je tradiciju održanja veza sa španjolskim Habsburzima pa se udala za svoga rođaka Philippa III., kralja Španjolske. Najmlađu preživjelu kći Mariju Magdalenu su udali za velikog vojvodu Toskane Cosima II. de Medicija, jer su time tu talijansku obitelj još više vezali uz sebe a ona je postala majka, baka i prabaka budućih velikih vojvoda. Najmlađi sin je bio Karl i on je bio veliki majstor teutonskog reda kao i njegov brat po stricu; Maximilian III.
Srednji sin Leopold V. (Graz, 9. X. 1586.– Schwaz / Tirol,13. IX 1632.) prvo je bio biskup u Strassburgu, pa onda i grof Tirola, a svojim je vjenčanjem za Claudiju (sestru Cosima II) još više približio banku Firence Habsburzima koja je svojim pozajmnicama vješto i neprestano žonglirala francuskom, španjolskom i habsburškom dvoru. Zato se njegov sin Ferdinand Karl, koji je bio biskup u Passauu, oženio kćerkom Cosima II; Anom – a kći iz tog braka, Claudiju Felizitas su udali za cara SRC-a, Leopolda I. Međutim, brak Leopolda i Claudije Felizitas je ostao bez djece. Drugo dijete Leopolda V. bila Isabella Clara koja se udala za vojvodu Mantove Carla III. od Gonzage i s njim nastavila tu obitelj. Sljedeći je bio sin Sigmund Franz koji je bio biskup u Augsburgu, pa kardinal, a oženio je Hedvig Augustu Sulzbach, ali nisu imali djecu. Najmlađa je bila Maria Leopoldina koju je brat Ferdinand Karl udao za cara SRC-a Ferdinanda III. (koji im je bio prvi rođak).



FERDINAND III. (Graz, 13. VII. 1608. – Beč, 2. IV. 1657.) Ostao je upamćen kao car SRC-a u čije je doba završen tridesetogodišnji rat i potpisan Westfalski mir. Od tri braka dva je bila sklopio s bliskim rođakama. Prva supruga bila mu je Maria Anna, kći španjolskog kralja Philippa III., dakle oženio je kćerku svoje tetke Margarete. Međutim ona mu je uspjela roditi čak petero djece od kojih je troje preživjelo djetinjstvo.

Prvi je bio FERDINAND IV. (Beč, 8. IX 1633. – Beč, 9. VII. 1654.) kojeg je otac postavio da bude kralj Bohemije i suvladar njemu samom kao kralj Njemačke (zapravo nikad nije stvarno vladao) jer je umro prije svoga oca, od boginja u 21. godini, neoženjen i bez potomstva. Drugo dijete iz prvog braka bila je Maria Anna koju je otac udao za rođaka, španjolskoga kralja Philippa IV., znači udao ju je za njenog ujaka. Treće dijete iz prvog braka je bio Leopold, a o njemu će biti riječ u sljedećem pasusu. Drugi brak cara Ferdinanda III. je bio s Marijom Leopoldinom, koja je bila 24 godine starija od njega i bila je njegova sestra od strica Leopolda V. – te oni nisu imali djecu. Treća supruga mu je bila Eleonora, kći vojvode Mantove, Carla II. od Gonzage. Ali, već sljedeća generacija krvi Gonzaga se toliko razvodnila zbog brakova s Habsburzima, tako da će vojvode Mantove izumrijeti i njihove posjede će uzeti Austrijanci. Ta treća supruga Eleonora, rodila je Ferdinandu III. tri curice od kojih su druga i treća preživjele. Druga je bila Eleonore Maria Josepha kojoj je bio namijenjen politički brak s poljskim izabranim kraljem Michałom Wisniowieckim, a kad je on umro opet su je udali za malo bolju priliku; muž joj je postao susjed, Karl V. Lotarinški, vlasnik prebogate pokrajine s kojom se Habsburška monarhija graničila. Sve izgleda kao dalekovidi plan, jer; Eleonore Maria Josepha je s Karlom V. Lotarinškim rodila Leopolda Josepha koji je ženidbom ojačao prorijeđenu krv Habsburga jer je dao svoga sina Franza (III.) Stephana na habsburški dvor i rodila se uzajamna ljubav između njega i Marije Terezije koja je bila unuka Leopolda I (brata Eleonore Marije Josephe). Treća kći je bila Anna Maria Josepha i nju je brat Leopold I. udao za Johanna Wilhelma Wittelsbacha, iste godine kad se i Eleonore Maria Josepha udala drugi put (ali taj brak Anne Marije Josephe nije produljio dinastiju grofove u Neuburgu).

LEOPOLD I. (Beč, 9. VI. 1640. – Beč, 5. V. 1705.) Vodio je tri velika rata protiv Turskoga carstva (austro-turski ratovi; II. opsada Beča) s uspjesima koje nije znao najbolje iskoristiti. U njegovo doba je došlo do velike hrvatsko-ugarske zavjere (Zrinsko-frankopanska urota) protiv politike Dvora. Ratovao je i protiv Francuske ali s manje uspjeha, a pred kraj vladavine sudjelovao je u Ratu za španjolsku baštinu. Počeo je redovito održavati zasjedanje Reichstaga u Regensburgu, a Hohenzollernima je priznao kraljevsku čast. I on se stigao tri puta oženiti i steći 16 djece kao i neki njegovi preci. Prva mu je supruga bila Margarete Teresa, kći španjolskoga kralja Philippa IV., odnosno kći njegove tetke Marije Anne. Iz tog braka su četiri djevojčice, samo je jedna preživjela; Antonia, koja se udala za palatina-elektora Bavarske, Maximiliana II. Emanuela, ali mu nije mogla roditi djecu. Druga supruga cara Leopolda I. bila je njegova rođaka Claudia Felizitas (kći Tirola Leopolda V. Tirolskog) i ona mu je rodila dvoje djece koja su umrli ne doživjevši ni prvu godinu. Treća supruga mu je bila opet zdrava i jedra Bavarka; Eleonore, kći palatina-elektora Bavarske, Philippa Wilhelma od Wittelsbacha. Ona mu je rodila desetoro djece ali samo četvero je doživjelo zrelost. Jedna od njih je kći Maria Elisabetha, vrlo uspješna upraviteljica Nizozemske koja se nikad nije udavala, a umrla je iznenada. Druga je bila Maria Anna Josepha koja se udala za kralja Portugala Joãoa V., rodila šestero djeci i postala majka kraljevima Portugala i pramajka carevima Brazila.

Prvi sin Leopoldu I. je JOSEPH I. (Beč, 26. VII. 1678. – Beč, 17. IV. 1711.). koji je naslijedio svoga oca u svim kraljevskim i carskim častima i koji je bio ratnik kao i njegov otac; vodio je rat za španjolsku baštinu i ugušio pobunu Ferenca II. Rákóczyja u Ugarskoj. Tri godine prije smrti otac ga je oženio za Amaliju, kći hercega Johanna Friedricha Braunschweig-Lüneburg. Čak je stigao i steći troje djece. Prva je Maria Josepha koju su udali za vojvodu Saske, Friedricha Augusta II. od Wettina i ona je pramajka svih kraljeva Saske do 1918. godine. Druga je bila Maria Amalia kojoj je muž bio nitko drugi do car SRC-a iz suparničke kuće Karl VII. Albrecht od Wittelsbacha, a koji je na nešto malo više od tri godine prekinuo skoro tristogodišnju carsku vlast Habsburga nad SRC-om. A treći je bio sin koji je umro kao beba.

KARL VI. (Beč, 1. X. 1685. – Beč, 20. X. 1740.) je naslijedio svoga prerano umrlog brata Josepha I. Bio je predodređen za španjolsko prijestolje, ali se Utrechtskim mirom Karl odrekao Španjolske. Međutim, sporazumom u Rastattu stekao je bivše španjolske posjede: Milano, Napulj te Siciliju i Sardiniju, a i Nizozemsku. Budući da je bio zadnji muški potomak dinastije, želio je zbog Salijskog zakona osigurati svojoj kćeri Mariji Tereziji nasljedstvo na prijestolju. Zato je promovirao Pragmatičku sankciju. U diplomatskoj borbi za priznanje Pragmatičke sankcije iscrpljena je vojna moć Carstva, te je Karl prepustio španjolskim Burboncima Siciliju i Napulj. Karl VI. se ženio samo jednom, a supruga mu je bila Elisabetha Christina, kći Ludwiga Rudolfa Braunschweig-Wolfenbüttela koja je u sebi nosila krv mnogih starih njemačkih dinastija, a to su: Sachen-Lauenburg, Anhalt-Zerbst (od kojih potječe carica Rusije Katarina II. Velika), Schleswig-Holstein-Sonderburg, Hohenzollern, Württemberg, Oettingen, Zweibrücken-Birkenfeld, Salm-Kyrburg, Hohenlohe-Neuenstein, Solms-Laubach, itd. Car Karl VI. i Elisabetha Christina dobili su četvero djece od kojih prvi dječak i zadnja djevojčica nisu preživjeli djetinjstvo. Ostale su u životu samo Marija Terezija (buduća kraljica i carica) i njena sestra Maria Anna. Maria Anna se udala za mlađega brata od Franza III. Stephana (muža svoje sestre Marije Terezije) – Karla Alexandra, upravitelja Nizozemske, a koji je nadživio i svoju ženu i svoga brata i snahu. Naime, žena Maria Anna mu je umrla dva mjeseca poslije poroda i on se više nije ženio, ali je imao četvero izvanbračne djece. Marija Terezija je bila ta koja je sa svojim suprugom nastavila dinastiju koja je od tada dobila novo ime: Habsburg-Lotringen ili Habsburg-Lorena.

Kad sam stigao do XX. stoljeća, upoznao sam se s prijestolonasljednikom Austro-Ugarske Monarhije, Franzom Ferdinandom, koji je sa ženom ubijen u Sarajevu. Čitajući njegov život žurio sam saznati je li ostavio djece iza sebe. Ubrzo sam vidio da je imao jednu kćerku i dva sina.
Kad su princeza Sophie i njezina braća čuli su da se na suđenju Nedjeljko Čabrinovićevu ispričao i rekao da mu je žao što su djeca ostala bez roditelja, oni su mu napisali pismo. U pismu su rekli da su čuli za ispriku i napisali da mu savjest može biti čista jer su mu oprostili ubojstvo njihovih roditelja. Sophie i Maximilian su potpisali pismo, ali Ernst nije. Pismo je odnio Čabrinoviću u ćeliju u Theresienstadtu u Bohemiji isusovac Anton Puntigam, koji je inače održao posmrtni obred Franzu Ferdinandu i Sophiji.



Oni si imali Sophie, Maximiliana i Ernsta. Maximilian i Ernst su uhapšeni zbog antinacističkih stavova 1938. godine i obojica su preživjela konc-logor Dahau i kasnije su stekli mnogobrojne potomke. Maximilian je od pet sinova dobio petnaest unuka i dvanaest praunuka. A najmlađi Ernst, imao je samo dva sina i dva unuka.

Sofija od Hohenberga je imala četvero djece. Prva dva sina su završila život u Rusiji. Sin Erwein umro je u ruskom zarobljeništvu, a drugi Franz je poginuo na Istočnom frontu. Treći sin Aloys je bio mlad da ide u rat i kasnije se oženio te stekao sina, a ovaj dvoje djece. Najmlađa se kći Sophie udala i dobila je četvero djece i od njih deset unučadi.

Mada sljedeća karta nema veze s Habsburzima na um mi pade da pokažem kako je došlo do toga da njemačke dinastije dospiju na englesko prijestolje. To me je od djetinjstva zanimalo i čudilo. Evo kako: kada je umrla zadnja engleska kraljica (zapravo kraljica Velike Britanije) Anne Stuart bez nasljednika (u braku je izgubila 17-ero djece, a zadnji princ je umro s 11 god.) – tron Britanije je ostao upražnjen. Zato je Parlament, nekoliko godina prije kraljičine smrti u cilju sprječavanja katolika da se vrate na prijestolje Britanije, a u slučaju da ni Anne ne dobije nasljednika, donio zakon kojim se Sophie Dorothea Palatinska, rodica njenog oca, ili njeno potomstvo proglašava Annenim nasljednicima. Sophie je umrla samo tjedan prije Anne i krunu je naslijedio Georgea I. čiji je otac bio elektor Hanovera, inače su oni potomci vrlo stare njemačke dinastije Welf. Taj kralj je vrlo rijetko dolazio u Britaniju niti je naučio engleski jezik. Kasnije su po rutini, britansko prijestolje nasljeđivali njegovi istoimeni potomci George II., III. i IV., pa William IV. da bi njega (budući da nije imao potomka) naslijedila kći njegovog brata Edwarda – Victoria, dugovječna kraljica Britanije i carica Indije koja je imala obiteljsko prezime Saxe-Coburg-Gotha po kojem je dinastija dobila ime, a u I. svjetskom ratu je ime dinastije promijenjeno u Windsor jer je u narodu postojao otpor prema svemu njemačkom.
Evo kako to izgleda na karti:

Sutra su na redu Francuzi.

dr_Evil wrote: ↑19/09/2022 09:30Tobe jarabi! Jos ces mi reci da je vojska na Allahovom putu silovala sta je stigla, pljuc!

Molio bih da mi ne minirate temu. Ukoliko nemate ništa napisati vezano za, nije korektno imputirati mi ono što nisam napisao. Svaku temu je najlaše minirati. Pokažite da imate šta konstruktivno reći.

Benjaminsky wrote: ↑19/09/2022 15:58

dr_Evil wrote: ↑19/09/2022 09:30Tobe jarabi! Jos ces mi reci da je vojska na Allahovom putu silovala sta je stigla, pljuc!

Molio bih da mi ne minirate temu. Ukoliko nemate ništa napisati vezano za, nije korektno imputirati mi ono što nisam napisao. Svaku temu je najlaše minirati. Pokažite da imate šta konstruktivno reći.

Pa nisam te ja vukao za jezik da pises za pravilo prve bracne noci u serijatskom drustvu. Mada ipak to ide na one bosanske mitove onda, ne na ovu temu.


Sta se ima tu konstruktivno za reci, rodoslovne karte bandita i kriminalaca koji su stoljecima iskoristavali ljude oko sebe da bi oni mogli orgijati. Ubijali svoje najblize da se dokopaju moci, po potrebi izdavali i ono najsvetije, a danas treba da im posvetimo temu, ili jos bolje napisemo knjigu o tome.

Danas cemo da ih se sjecamo kao da su neki sveci i "ugledni" ljudi, srecom niko nije znao da pise osim njih(zahvaljujuci njima, a i medju njima je upitno), pa cemo da saznamo samo sta nam dozvole.

Nekad ce se neko sjetiti vjerovatno da je postojala vlastela zvala Bakir i Dragan, pa cemo nase potomstvo uciti kako su bili veliki borci za nacionalnu stvar i demokratiju, europske vrijednosti. Pravit cemo karte, eto cak i Dragan ima grb, uknjizen, ne moramo se mucit.

Sprdancija.

Nish ti prijavi pa nek Bobi brise, nek zaradi platu.

dr_Evil wrote: ↑19/09/2022 16:15 Sprdancija

Nonsens.

DINASTIJA MEROVING

Kad god sam počinjao istraživati dinastije neke države uvijek mi je bilo vrlo interesantno pronaći početke prve organizirane vlasti u monarhiji, tj. da nađem onu dinastiju od koje je počelo sve. Kada smo učili u školama Francuze često se počinjalo od dinastije Kape (Capét) tj. od kraja X. stoljeća. U gimnazijama se počinjalo nešto ranije s Francuskom jer su se učili i Karolinzi, koji su uzgred rečeno Germani, ali je jedan predak Karla I. Velikog postao kralj Francuske. Pri tome se katkada propuštalo spomenuti dinastiju Pipinida koja je iznjedrila Karolinge. K tomu nije se spominjala ni dinastija koja je Karolinge i Kapete, a to su Robertini, koji su doduše dali samo dva kralja. A skoro pa da uopće nisu spominjani Merovinzi od kojih je sve počelo. Oni su prva, na neki način domicilna dinastija u Francuskoj. Dugokosi divljaci, ubojice za koje se govorilo u teorijama zavjera da su bili zaštitnici Isusove djece i Marije Magdalene. No ostavimo to po strani. To je konstrukcija koja nema utemeljenja u povijesti. Pogledajte rodoslovno stablo Merovinga. Treba imati na umu da oni nisu imali puno kraljeva koji su upravljali cijelom zemljom, tj. onim područjem koje se tada zvalo Francuska. Nakon smrti Clovisa I. (njem. Klodviga I.) njegovi sinovi: Thierry, Clodomir, Childebert i Clotaire (njem. Teuderik I., Klodomer, Hildebert I. i Klotar I.) prema nasljednom su običaju međusobno podijelili državu pa su postupno nastala gotovo samostalna područja (Austrazija, Neustrija, Orléan i Burgundija) te su braća vodila „bellum omnium contra omnes“ (lat. rat sviju protiv svih).



Klodvigovi su sinovi proširili državni teritorij osvajanjima u Galiji, ali je polovicom VI. st. vlast dinastije Merovinga zapala u krizu zbog mnogobrojnih unutrašnjih sukoba. Ni Clotaire II. kao ni njegov energični nasljednik Dagobert I. nisu uspjeli trajno uspostaviti jedinstvo države, iako je dinastija Merovinga za njihove vladavine dosegnula najveću moć. Tada je središte države bio Pariz, u kojem je djelovala glasovita opatija St. Denis. Istodobno je bila provedena i reorganizacija kraljevstva. Nakon smrti Dagoberta I. vladali su kraljevi Childeric II., Dagobert II. i Childeric III. Oni su izgubili stvarnu vlast, koja je prešla na majordome, među kojima su se isticali osobito oni iz roda Pipinida. U međusobnoj borbi plemićkih skupina u drugoj polovici VII. st., majordom Ebroin i potom kraljica Balthilda (žena Clovisa II.) pokušali su u Neustriji i Burgundiji osnažiti središnju vlast. Childeric II. bio je posljednji vladar iz kuće Merovinga koji je vladao samostalno. God. 679. izumrla je merovinška loza u Austraziji. Od kraja VII. st. Merovinzi su nominalno zadržali vrhovnu vlast, iako je ona stvarno već potpuno bila u rukama majordoma. Posljednjega merovinškoga kralja, Cilderica III., prisilio je na abdikaciju majordom Pipin Mali, koji se 751. dao okruniti za franačkoga kralja.



DINASTIJA PIPINIDA

Iza Merovinga su došli Pipinidi, njihovi majordomi, tj. upravitelji dvorca koji su toliko ojačali i stekli ugled u vlasti da su mogli nastaviti vladati umjesto prethodne dinastije. Evo njihovog obiteljskog stabla. Napomena: postoji nekoliko teorija o nastanku Karolinga od Pipinida, ali ova je meni najizglednija, što ne mora značiti da je i 100 % ispravna.

DINASTIJA BOURBON

Najutjecajnija (uz Karolinge) dinastija u Francuskoj su Bourboni. Počeli su vladati u osvit novog vijeka. Njeni ogranci vladali u Francuskoj, Španjolskoj i Kraljevstvu Obiju Sicilija.
Henrik IV., po izumrću dinastije Valois (posljednji je bio Henrik III., ubijen 1589) postao je kralj Francuske i osnivač ogranka koji je poslije vladao u Francuskoj, Španjolskoj, Napulju i Parmi. Francuska revolucija privremeno je prekinula vladavinu Burbonaca. Restauracija (1814. i 1815., nakon Napoleonovih 100 dana) opet ju je uspostavila, a Julska ju je revolucija (1830) konačno ukinula u Francuskoj. Francuski „kralj građanin“ Luj Filip (1830–48) pripadao je sporednoj liniji burbonske dinastije (Orléans-Bourbon).
Krenimo redom s kraljevima Francuske:

HENRI IV. (Pau / Francuska, 1553. – Pariz, 1610.) Sin je Antoinea grofa Burbona te vojvode od Vendômea i kraljice Navare, Jeanne d’Albret. Prvo je bio kralj Navare kao Henri III. i idejni zaštitnik hugenota. Njegovo vjenčanje s Margueritom Valois bilo je povod za Bartolomejsku noć. Sve do ubojstva kralja Henrija III. bio je zatočen na njegovim dvoru. Da smiri situaciju u državi prilazi katolicima, ali Nanteskim ediktom daje hugenotima vjersku slobodu čime se završavaju vjerski ratovi u Francuskoj. Ubio ga je vjerski fanatik François Ravaillac. Ženio se dva puta; prva mu je supruga bila već spominjana Marguerita Valois s kojom je nije imao djecu. Druga mu je supruga bila Maria de Medici s kojom je imao šestero djece. Imao je još jedanaestero izvanbračne djece od šest ljubavnica. Najvažniji je sin koji ga je naslijedio:

LOUIS XIII. (Fontainebleau, 1601. – Saint-Germain-en-Laye, 1643.) U doba maloljetnosti vlast u zemlji imao kardinal Armand Jean du Plessis de Richelieu koji ga je izmirio s majkom Marijom de Medici. Kad je postao „premijer“ Richelieu ga je nagovorio da uđe u Tridesetogodišnji rat protiv Austrije i Španjolske. U njegovo doba utemeljena je Francuska Akademija. Sa suprugom Annom, kćeri kralja Španjolske, Philippa III., imao je samo dvoje djece. Mlađi sin je bio Philipp, vojvoda od Orléanssa i osnivač je vladarske kuće Bourbon-Orléans, a stariji sin je:

LOUIS XIV. (Saint-Germain-en-Laye, 1638. – Versailles, 1715.) Kao i otac imao je regenta, kardinala Julesa Mazarina (učenik Richelieua) i majku Annu protiv kojih se digao ustanak – fronda. Uspio je završiti Tridesetogodišnji rat i time je postala jedna od vodećih država u Europi. Louis je vladao apsolutistički i vodio je vrlo agresivnu vanjsku politiku. Progonio je hugenote i osnovao Galikansku crkvu te se zbog toga sukobio s papom. Upamćen je i po maksimi: „Država, to sam ja.“ Oženio je kći svoje tetke Élisabeth – Mariju Terezu s kojom je imao šestero djece, a s pet ljubavnica još četrnaestero izvanbračne. Louis XIV. je toliko dugo vladao da ga nije naslijedio ni sin, ni unuk već praunuk:

LOUIS XV. (Versailles, 1710. – Versailles, 1774.) U djetinjstvu umjesto njega su vladali vojvoda Philipp od Orléanssa i kardinal André-Hercule de Fleury. Kasnije je Louis XV. ušao u Rat za poljsku baštinu, a Bečkim je mirom stekao pravo na Lotaringiju. Poslije Rata za austrijsku baštinu morao je priznati Pragmatičku sankciju i Mariju Tereziju. Poslije Sedmogodišnjeg rata protiv Pruske i V. Britanije Pariškim ugovorom je ustupio je Britaniji posjede u S. Americi i Indiji. Svi ti ratovi su financijski iscrpili Francusku. Ipak, u to doba se pojavljuju francuski prosvjetitelji i enciklopedisti koji su duhovni preludij za dolazak Francuske revolucije. Oženio je Mariju, kći kralja Poljske, Stanisława I. Leszczyńskog koja mu je rodila desetero djece, od kojih je petero umrlo u djetinjstvu. Međutim, imao je još četrnaestero djece od deset ljubavnica. Kći Louisa je s njegovim nećakom, Philippom (sinom Philippa Bourbon-Orléansa) osnovao krilo Bourbon-Parma, a naslijedio ga je unuk:

LOUIS XVI. (Versailles, 1754. – Pariz 1793.) Budući da su njegovi prethodnici bili velike raspikuće nastojao je Francusku spasiti od financijskog bankrota. Tome je doprinijela i njegova supruga Marie Antoinette (tj. Maria Antonia, kći ugarsko-hrvatske kraljice Marije Terezije) koja je bila vrlo rastrošna. Zbog toga je izgubio potporu Parlamenata što je dovelo do Velike Francuske buržoaske revolucije. Pokušao je pobjeći u inozemstvo ali su ga uhvatili i vratili u Pariz gdje je morao položiti prisegu na republikanski ustav. Poslije toga je Konvent proglasio republiku a na sud je izveden kao građanin, te je zbog veleizdaje (bježeći je htio organizirati kontrarevoluciju) osuđen na smrt i smaknut giljotinom. S Marie Antoinetteom, koja je također giljotinirana, imao je četvero djece (dvoje umrlo u djetinjstvu), a nominalno ga je naslijedio:



LOUIS XVIII. (Versailles, 1755. – Pariz, 1824.) Unuk je kralja Louisa XV. Do revolucije je bio grof Provanse a onda je pobjegao u Belgiju da bi se poslije giljotiniranja Louisa XVI. proglasio se regentom u ime Louisa XVII., a nakon njegove smrti proglasio se kraljem. Međutim, tek poslije pada Napoléona se vratio u Pariz da bi restaurirao monarhiju. U doba Napoléonovih „100 dana“ ponovno bježi iz Francuske da bi se vratio u nju nakon definitivnog Napoléonova pada kod Waterlooa 1815. Kako bi se obračunao s bonapartistima i u politici i u vojsci. Bio je oženjen za Guiseppeu od Savoje, ali nije mogao imati djecu.

CHARLES X. (Versailles, 1757 – Gorica / Slovenija, 1836) Mlađi je brat Louisa XVIII. Prije revolucije bio je grof od Artoisa, a u revoluciji je izbjegao iz zemlje i postao vođa rojalističke emigracije. Poslije prvog pada Napoléona vodi rojaliste u namjeri da se obnove ranije privilegija velikaša. Nakon smrti brata Louisa XVIII. okrunjen je za kralja. Crkvi je vratio zaplijenjena imanja, uveo je cenzuru štampe i raspustio Parlament. U Srpanjskoj revoluciji je abdicirao u korist svog unuka Henrija (V.), vojvode Bordeauxa te je trajno izbjegao iz zemlje. Oženio se sa sestrom svoje snahe Terezom Savojskom i imao je četvoro djece od koje je dvoje preživjelo, a stariji sin je postao kralj:

LOUIS XIX. (Versailles, 1775. – Gorica / Slovenija, 1844.) Došao je na vlast poslije abdikacije svoga oca Charlesa X. Istog trena su mu revolucionari uručili ultimatum: republika ili abdikacija. Izabrao je abdikaciju i ostao zabilježen kao kralj koji je najkraće vladao; svega 20 minuta koliko je trebalo da se pripremi dokument o odricanju vlasti. Bio je oženjen s kćeri giljotiniranog kralja Louisa XVI, Marijom Terezom s kojom nije imao djecu. Umro je u egzilu, u Sloveniji kao i njegov otac. Naslijedio ga je nećak:

HENRI V. (Pariz, 1820. – Lanzenkirchen / Austrija, 1883.) Sin je Charlesa, brata kralja Louisa XIX. U julskoj revoluciji bio je proglašen kraljem poslije abdikacije Louisa XIX. Cijeli tjedan potom trajale su zakulisne igre u Parlamenta koje su vodili pobunjenici i ispalo je da je abdikacija Louisa XIX. nelegalna te je Henri V. zbačen s vlasti, a njegov rođak Louis-Philipp je proglašen novim kraljem.

LOUIS XVII. (Versailles, 1785. – Pariz, 1795.) On nikad nije stupio na francuski tron iako je poslije pogubljenja njegovog oca postao prvi pretendent. Utamničen je u tvrđavi Temple gdje ga je do smrti čuvao obućar i pijanica Antoan Simon.



BOURBON-ORLÉANS je sporedna grana Bourbonaca koja je nazvana po vojvodstvu. Osnivač loze je Philipp, sin kralja Francuske Louisa XIII. Njegov sin Philipp II. ratovao je u Nizozemskoj kao vojskovođa Louisa XIV. u ratu za španjolsku baštinu, a bio je i regent Louisu XV. Louis-Philipp je zbog svojih slobodoumnih stavova prozvan Égalité dolazio je u sukob s kraljem Louisom XVI. Giljotiniran je kad mu je sin Louis-Philipp prišao Austrijancima.

LOUIS-PHILIPP (Pariz, 1773. – London, 1850.) Bio je pristalica Francuske revolucije. Poslije svrgavanja kralja Charlesa X. u Julskoj revoluciji bio je regent, pa kralj. Bio je donekle liberalan te je donio novi ustav, ali je u revoluciji 1848. morao abdicirati kao zadnji Bourbon i pobjegao je u V. Britaniju. Žena mu je bila Amelia, kći kralja Obiju Sicilija, Ferdinanda I. i s njom je imao desetero djece i duplo više unuka. Mnogobrojni potomci mu žive i danas.

Podsjetio me je jedan član foruma da stavim naslovnicu knjige. Zahvaljujem mu se. Tko radi taj i griješi.
Dakle, možda nađete i ovu knjigu u biblioteci u svome gradu. Sljedeće godine će biti doštampan novi tiraž.



Likovi na koricama su: Friedrich III., Karl V., Marija Terezija i Franz Josef.

Š P A N J O L S K A

VANDALI su istočnogermanski narod s baltičke obali, te između srednje Odre i Visle. Car Konstantin I. Veliki dopustio im je naseljavanje u Panoniji, a u IV. st. su preko Gota prihvatili arijanizam. Pred prodorom Huna su prešli rijeku Rajnu, gdje su im Merovinzi pružili uzaludan otpor. Opustošivši Galiju, pod Gundericom prebacili su se sa Svevima u Hispaniju, tj. Španjolsku. Pod Gensericom su prešli su Gibraltar i zauzeli znatan dio sjeverne Afrike. Kasnije su opljačkali Rim. Među ostalim, ponijeli su i blago iz Salomonova hrama u Jeruzalemu, što je 1794. potaknulo, iako ne sasvim opravdano, nastanak pojma vandalizam).



Mirom s Istočnorimskim Carstvom bile su im potvrđene sve dotadašnje teritorijalne stečevine. Pod Hunericom bila je zaoštrena vjerska politika i bili su potaknuti progoni pravovjernih kršćana. Njih je obustavio Guntamund, čiju su vladavinu obilježile borbe s Maurima i berberskim nomadima. Njegov nasljednik Trasamund nastojao je održavati dobre veze s Bizantom, a takva je politika vrhunac doživjela pod Hildericom. Njegovo zbacivanje i smrt pružili su caru Justinijanu I. Velikom izliku za rat protiv već oslabljenih Vandala. Vojskovođa Belizar uništio je vandalsku državu, zarobivši posljednjega kralja Gelimera. Vojno sposobni Vandali bili su uključeni u rimsku vojsku, a vandalske su se skupine još znale pridružiti pobunama protiv bizantske vlasti u sjevernoj Africi, no nakon toga im se izgubio svaki trag.

SVEVI su obitavali u istočnom dijelu Germanije uz rijeku Labu odakle su provalili u Galiju pr. n. e. Prodorom Huna potpali pod hunsku vlast, a dio ih je prešao na rimsko područje i to u Hispaniju. Ondje su u rimskoj pokrajini Galeciji (današnja Galicija i sjeverni Portugal), osnovali su kraljevstvo koje su srušili Vizigoti.

GOTI su istočnogermanski narod koji potječe sa Skandinavskome poluotoku. U II. st. su se spustili na donju Vislu i produžili sve do sjeverne obale Crnoga mora. Stvorili su jak vojni savez te su prodirali na obale Crnog i Egejskoga mora i sukobljavali se s Rimljanima. Klaudije II. potukao ih je kraj Najsa (današnji Niš,), ali im je Aurelijan morao prepustiti Daciju. U IV. st. došlo je među Gotima do vjerskoga rascjepa: dok su neka plemena već bila prihvatila rimsko kršćanstvo, druga su se priklonila arijanizmu. Zbog napada Huna, Goti su se podijelili na Istočne; Ostrogote, koji su naselili predjele južne Rusije istočno od Dnjestra, i Zapadne; Vizigote, koji su zaposjeli kraj između Dnjestra i Dunava. Invazija Huna je potisnula Vizigote prema zapadu. Otada Ostrogoti i Vizigoti imaju svaki svoju vlastitu povijest.



VIZIGOTI su prešli limes (rimsku granicu) u doba cara Valenta koji im je prepustio donju obalu Dunava, ali i digli ustanak i potukli rimsku vojsku kod Hadrianopolisa (danas Edirne). Malo poslije dobili su u Rimskom Carstvu položaj saveznika (foederati), naselili se na području imperija i postali rimski plaćenici. Osamostalivši se pod Alaricom I., prodrli su u Italiju i spalili su Rim. Zatim su se pod Ataulfovim vodstvom povukli u Galiju, gdje su osnovali svoju državu sa sjedištem u Toulouseu (Tolozatsko Kraljevstvo 418.–507.), a nakon 450. osvojili su veći dio Španjolske (središte im je najprije bilo u Barceloni pa u Méridi) i stvorili Toledsko Kraljevstvo (Toledo je postao glavni grad gotske države oko 555.), koje se održalo do 711., kada su ga uništili Arapi. Arijanski Vizigoti prešli su 587. na katolicizam.



Napomena: Ostrogoti će biti prikazani pod Italijom.

NAVARRA je samo jedna od vizigotskih država koje su postojale na tlu Španjolske prije nego što se ta država ujedinila u kraljevinu. Nastala je na području današnje Pamplone i većeg dijela Baskije, dakle na granici između Francuske i Španjolske. Zbog toga je bila vječni izazov za francuske kraljeve koji su vladali njome u razvijenom srednjem vijeku. Kao što se iz rodoslovne karte može vidjeti u doba nastanka te države Arapi su imali svoj udio u sklapanju bračnih saveza.
Ovo je karta u kojoj su prikazani vladari pri nastanku Navarre.

KASTILJA je uz Aragon najvažnija i najveća država na Pirinejskom poluotoku. Zadnja dinastija te države bila je Trastamara čiji su kraljevi vladali u Kastilji, Aragonu, Siciliji, Navarri i Napulju. Osnivanje dinastije datira iz 1340. godine, kada je kralj Alfonso XI od Kastilje dodijelio svom vanbračnom sinu Enricu grofoviju Trastámara, u Galiciji, od koje uzeo je ime.

Juan I. je bio u savezu s Kraljevinom Francuskom, a u povodu zapadnog raskola koji se dogodio unutar Katoličke crkve, priznao je Klementa VII. za papu. Prvo se oženio princezom Leonorom od Aragona, a kad je ostao udovac, s princezom Beatriz od Portugala koja mu je rodila troje djece i sina. Nakon smrti svog tasta, kralja Fernanda I.

Najstariji Ivanov sin i njegov nasljednik kralja Kastilje i Leóna bio je Juan III. od Kastilje kojeg je njegov otac postavio kao princa od Asturije, naslov koji je označavao nasljednika prijestolje Kastilje i od tog se datuma u Kraljevini Španjolskoj čuva do danas (kao u V. Britaniji „Princ od Walesa“). Nakon mira s Englezima koji je sklopio njegov otac, oženio se princezom Catarinom od Lancastera, kćerkom najmoćnijeg engleskog plemića Johna od Gaunta. Drugi sin kralja Ivana, princ Fernando I. od Trastámare, poznat kao el Antequera, dobio je vlast nad Aragonom kao rezultat Caspe kompromisa koji ga je odredio nasljednikom svog strica po majci, kralja Martina I. Aragonskog, koji je umro ne ostavivši nasljednika. Od Fernanda I. je potekla kadetska grana Trastámara od Aragona, koji su također vladali u Navarri.



Trastámara je tako mogla dominirati nad dva glavna kraljevstva Pirinejskog poluotoka, a dvije grane kraljeva Kastilje i kraljeva Aragona ponovno su se ujedinile brakom 1469. između princeze Isabel od Kastilje zvane Katolička, kći kralja Juana II. od Kastilje i njegove druge žene Isabel od Beja, i princa Fernanda II. od Aragona, Aragona, Navarre, Kastilje i Napulja. Isabelu je njezin polubrat kralj Enrique IV. Nemoćni, imenovao nasljednicom prijestolja Kraljevstva Kastilje i Leóna, ali budući da je njen brak s Fernadom naišla na protivljenje polubrata, jer je proslavljena bez njegova pristanka, kralj se povukao i imenovao nasljednicom svoju jedinu kćer Juanu.
Nakon smrti kralja Enriquea 1474. započeo je vojni sukob između pristaša Isabel i onih njezine nećakinje Juane, rat za kastiljsko nasljeđe. Enriquevu kćer je podržavala njezina majka Juana Duarte, koja ju je tjerala da se uda, još kao dijete, za svog brata, kralja Alfonsa V. od Portugala, što je moglo rezultirati prelaskom Kastilje pod portugalsku vlast. Sukob između dviju frakcija završio je 1479. godine Ugovorom u Alcáçovasu, sklopljenim između predstavnika kralja Portugala s jedne strane i predstavnika katoličkih kraljeva s druge strane, koji je uključivao odricanje od kastiljskog prijestolja od strane Portugalaca kraljeva, kao i mir između dva iberska kraljevstva.
Time je došlo do kraja višestoljetne rekonkviste (borbe za oslobođenje zemlje od Arapa) i stvoren je temelj za sjedinjenje obaju kraljevstava i stvaranje ujedinjene Španjolske. Godine u kojoj je Kolumbo otkrio Ameriku, 1492. osvojeno je posljednje arapsko uporište u Španjolskoj, Kraljevstvo Granada. Do konačnoga sjedinjenja Kastilje i Aragona došlo je tek nakon Ferdinandove smrti 1516. za kralja Karla I. (rimsko-njemačkoga cara Karla V. Habsburgovca).

(Sve karte iz ove sekcije su iz KINGS & QUEENS)

Sutra je Italija.

I T A L I J A

OSTROGOTI su se sjedinili s Hunima i zajedno s njima godinama harali po Europi. Nakon Atiline smrti 453. nastanili su se na teritoriju današnje Madžarske, odakle su stalno prijetili Bizantu. Pod Teodorikom su prešli u Italiju, gdje su osnovali svoju državu s prijestolnicom Ravennom. Nakon Teodorikove smrti snaga italske ostrogotske države, koja je oko sebe okupila mnogobrojne Germane i dosegla visoki stupanj kulture, počinje slabiti. Uništio ju je konačno Justinijan I. 553.



TEODORIK (uzeo je sebi pridjevak Flavije kako bi se poistovjetio s rimskim carevima, nazvan je Veliki, lat. Flavius Theodericus) Sin je kralja Tiudimira i ostrogotski kralj. Proboravio deset godina kao talac na dvoru istočnorimskoga cara Leona I. Vrativši se ocu, bio je proglašen kraljem nakon čega je preuzeo vlast na prostoru današnje Slavonije i Srijema. Zajedno s ocem iz Panonije je prešao u Ilirik, gdje su Ostrogoti izborili položaj federata te se naselili u Makedoniji. Nakon očeve smrti preuzeo je vodstvo Ostrogota i poveo ih u Drugu Meziju (Moesia Inferior ili Secunda). Pomogavši rimskom caru Zenonu protiv uzurpatora Baziliska, postao je patricij i dvorski vojskovođa, ali je poslije dvije godine smijenjen, pa je ratovao protiv Carstva. Nekoliko godina poslije ponovno je postao dvorski vojskovođa, a uskoro je kao jedini barbarski kralj, konzul. U dogovoru sa Zenonom krenuo je s Ostrogotima u Italiju, s namjerom da zbaci Odoakra. Nakon tri i pol godine promjenljivih uspjeha u borbama uklonio je Odoakra i uspostavio Ostrogotsko Kraljevstvo u Italiji, koje je obuhvaćalo i južni Norik (današnja Koruška u Austriji), jugoistočnu Galiju, Dalmaciju i južnu Panoniju. Carstvo mu je priznalo vladarski položaj. Kao skrbnik nećaka Amalarika upravljao je i vizigotskom državom. Vojnim pohodima i diplomacijom, osobito ženidbenim vezama, osigurao je prvenstvo među germanskim vladarima u Zapadnoj Europi, ali je njegov sistem saveza na kraju doživio slom.

LANGOBARDI, istočnogermanski narod koji je porijeklom iz južne Švedske odakle su se preko Baltika spustili u Moravsku, prešli Dunav pa nastavili put pod kraljem Wachom u Češku i Mađarsku. Kralj Audoin, a uz dopuštenje bizantskom cara Justinijana I., naselili su se u Panoniji i u istočnom Noriku, a kao bizantski saveznici protiv Ostrogota. Suparništvo s jugoistočnim susjedima Gepidima imalo je za posljedicu žestoke ratove kada su pod kraljem Alboinom u savezu s Avarima potukli Gepide i spustili se u Italiju. Nakon smrti kralja Clepha Langobardi nisu birali novoga kralja, nego su se podijelili u tridesetak upravnih područja pod vrhovništvom vojvodâ. Na osvojenim su se područjima okrutno ponašali prema italorimskom stanovništvu, otimali su zemlju veleposjednicima, a zaplijenili su i sve državne i crkvene zemljoposjede. Ukinuli su ujedno rimske pravne ustanove i upravu. Nesnošljivost prema starosjediocima bila je dodatno pojačana i vjerskim razlikama jer su Langobardi bili arijevci. Zbog franačke i bizantske prijetnje, za kralja su izabrali Autarija u čiju su se korist vojvode odrekli znatnoga dijela vlastitih posjeda. Otada su langobardski kraljevi u naslovu nosili rimsko carsko ime Flavius, ističući tako rimsko naslijeđe. Autarija je naslijedio Agilulfo, koji se oženio suprugom svojega prethodnika Teodolindom koja je godinu dana bila regentkinja. Ojačao je kraljevsku vlast te sklopio mir s Francima, uz plaćanje danka, što je spriječilo franačko-bizantsku vojnu suradnju. Naslijedio ga je sin Adaloaldo, koji je bio katolik kao i njegova majka Teodolinda. Postigao je primirje s Italorimljanima, približio se Bizantu i papinstvu.



Nakon arijanske reakcije na vlast su došli Arivaldo i Rothari, koji je proširio langobardsku državu prema bizantskim posjedima u Italiji. Dodatno je učvrstio kraljevsku vlast te izdao edikt (Edictum Rothari) kojim je kodificirao langobardsko običajno pravo po uzoru na rimsko. Za katolika Heriberta I. uznapredovao je proces preobraćenja s arijanizma na rimokatoličko pravovjerje, a s time je bilo povezano i jačanje dinastijskoga načela nasljeđivanja nasuprot izbornomu načelu. Pokušaj kralja Grimoalda da ponovno uspostavi ravnotežu između arijanizma i pravovjerja bio je kratkotrajan. Aripertov sin Perctarito je sklopio mir s Bizantom kojim je prvi put bila priznata samostalnost langobardske države. Ona je vrhunac dosegnula za Liudpranda, čiju je vladavinu obilježio napredak kraljevskoga zakonodavstva, izgradnja središnje i pokrajinske kraljevske uprave, širenje države prema bizantskim posjedima te dobri odnosi s Francima i Crkvom. Jedan od njegovih nasljednika Astolfo osvajanjem Ravenskog egzarhata okončao je ostatak bizantske vlasti na sjeveru Italije. Pohodom na Rim potaknuo je savez pape Stjepana II. s Francima, koji su potom Astolfa prisilili na uzmak. Za vladavine Desideriusa franački kralj Karlo I. Veliki porazio je Langobarde, a njihovu je državu pripojio Franačkoj, prozvavši se kraljem Franaka i Langobarda.

DINASTIJA SAVOY
Savojska dinastija je najveća talijanska vladarska dinastija. Ime je dobila po feudalnom posjedu Savoja, koji je početkom XI. st. njemački kralj i njemačko-rimski car Conrad II. Salijski poklonio Humbertu I. Bjelorukom. Obitelj je kroz stoljeća stekla grofovski, vojvodski i kraljevski naslov, u sjevernoj Italije. Težište vladanja Savojaca premjestilo se u Pijemont. Njemačko-rimski car Heinrich IV. dodijelio je Savojcima naslov carskih grofova, a Sigismund Luksemburgovac naslov carskih vojvoda. Vittorio Amadeo II. postao je 1713. kralj Sicilije, a 1720. kraljem Sardinije. Vittoriom Emanuele II. kao kralj Sardinije od 1849. postao je 1861. kralj ujedinjene Kraljevine Italije. Kao uzvrat za pomoć koju mu je pružio francuski car Napoleon III. prigodom ujedinjenja Italije, morao je 1860. Francuskoj prepustiti grofoviju Nicu i Savoju, glavni posjed svoje dinastije. Savojska dinastija vladala je Italijom do 1946., kada je temeljem referenduma s prijestolja bio zbačen Umberto II., a Italija proglašena republikom.

DINASTIJA SAVOY-CARIGNAN
Krajem XVIII. stoljeća izdvojilo se krilo poznato kao Savoy-Carignan. Oni su dali kraljeve Italije.



CARLO ALBERTO (Torino, 1798. – Porto, 1849.) je sin kneza od Carignana, Carla Emanuelea i Cristine, kćeri kralja Saske, Friedricha Augusta II. od Wettina. Osim Carla Alberta, imali su i kći Elisabetu koja se udala za Reinera, sina cara Austrije, Leopolda II. Carlo Albert je kao mladić bio simpatizer Napoléona I. i revolucije jer se školovao u Parizu, ali je pri povratku u Pijemont lavirao između rojalista i revolucionara. Imao je ambicije ujediniti Italiju pod dinastijom Savoja. Zbog toga je dva puta ratovao protiv Austrije. Sa suprugom Marijom Teresom, kćerkom velikog vojvode Toskane, Ferdinanda III. Habsburškog, osim sina koji će ga naslijediti, imao je i sina Ferdinanda – koji će imati kći Margerhitu koja će biti supruga svome prvom rođaku kralju Italije Umbertu I. Carlo Albert je nakon poraza kod Novara abdicirao u korist sina i pobjegao u Portugal. Naslijedio ga je sin:

VITTORIO EMANUELE II. (Torino, 1820. – Rim, 1878.) On je bio zadnji kralj Sardinije i prvi kralj ujedinjene Italije. Poslije poraza Austrije kod Magente i Solferina dobio je Lombardiju, a poslije pokrajinu Veneto s Venecijom i na kraju od pape Rim i ostatke Papinske Države. Monarhija je postala parlamentarna, a dobio je populistički epitet “oca domovine”. Ženio se dva puta, i imao 13 djece, ali sva važnija djeca su iz prvog braka s Adelaidom koja je kći njegove tetke Elisabete i gore spomenutog Reinera (sina cara Austrije Leopolda II.). Dva su sina bili kraljevi. Mlađi sin je bio vojvoda od Aoste, Amadeo i proglašen je za kralja Španjolske. Amadeo je djed Aimoneu koji je instaliran kao neokrunjeni kralj Hrvatske – Tomislav II. Vittoria Emanuelea II. je naslijedio stariji sin:

UMBERTO I. (Torino, 1844. – Monza, 1900.) Kao dječak je prišao Garibaldiju i borbom kod Custoze protiv Austrije zadivio svoje suborce. Sa samo 25 godina je proglašen vojnim upraviteljem Rima, a već u prvoj godini vladanja izbjegao je atentat Giovannija Passanantea. U svojoj politici se približio Austro-Ugarskoj, a i Njemačkoj te je počeo vladati represivno. Zbog toga ga je ubio anarhist Gaetano Bresci. S Margaretom (po kojoj je nazvana pizza*), kćeri svoga strica Ferdinanda imao je samo jednog sina koji ga je naslijedio:

VITTORIO EMANUELE III. (Napulj, 1869. – Aleksandrija, 1947.) Naslijedio je svoga oca poslije atentata. Tri godine prije II. svjetskoga rata postao je car Etiopije, a iste godine kad je počeo taj rat i kralj Albanije. Bio je kralj Italije u dva svjetska rata, u doba uspona i pada fašizma, ali je morao abdicirati poslije rata nadajući se da će Talijani glasati za monarhiju. S Jelenom, kćeri kralja Crne Gore Nikole I. Petrovića imao je petero djece, četiri kćeri i jedinog sina koji ga je naslijedio:

UMBERTO II. (Racconigi, 1904. – Ženeva, 1983.) Otac ga imenovao svojim namjesnikom i abdicirao u njegovu korist u želji da spasi dinastiju. Ali Talijani su plebiscitarno glasali za republiku te je Umberto, poslije 33 dana vladavine pobjegao u egzil u Portugal, a umro je u Švicarskoj.
__________________________________________________
*pizza – Prilikom obilaska pokrajine Kampanije nerodne 1889. godine talijanska kraljica Margareta je uočila da narod gladuje. Kad je svita stigla u Napulj, dala je novce i zamolila je pic-majstora Raffaelea Esposita Brandija, da nahrani gladni narod. Kuhar je za tu prigodu napravio picu u bojama ujedinjene Italije sa zelenim bosiljkom, bijelom mocarelom i crvenim paradajzom i nadjenuo joj kraljičino ime.

Za kraj ovog dijela je prava poslastica za ljubitelje genealogije. Ovo je pravi mali labirint ženidbenih (političkih) veza u Italiji između sljedećih dinastija:
SFORZA, GONAGA, ROVERE, ESTE, FARNEZE, BORGIA i MEDICI.
Predlažem malo jaču koncentraciju.

Benjaminsky wrote: ↑16/08/2022 20:14

Jeko ovaj Katarinin muž Nikola Nemanjić, skroz desno?

Nikola Nemanjić je knez Huma. Otac mu je Petar, djed Taljen, pradjed Miroslav koji je oženio sestru Kulina-bana. A taj Miroslav je brat Stefana Nemanje, a obojici je otac Zavida koji je bio veliki župan Raške.
Nikolu Nemanjića možeš naći i na karti dinastije Nemanjić, na 4. stranici ove teme. Svako ime koje je upisano kurzivom nalazi se na rodoslovnoj stabli koja nosi njegovo prezime. Znači, s ove iste karte može se naći Mladen III. Šubić na rodoslovnoj karti koja nosi njegovo prezime.

(Malo sam se zbunio jer sam prvo mislio da je "jeko" neka štamparska greška, budući da sam prije 40 godine prestao tako govoriti. U redu, idemo dalje.)

Zbunjuje me to što je Jelisaveta Nemanjić majka Katarinina a ona se udala za Nikolu Nemanjića.
Zar ne bi trebalo da su Katarina i Nikola ustvari neki rod ako potiču iz iste loze?
Ovo "loze" da se ne zbuniš mislim na porodično stablo.

trocadero wrote: ↑22/09/2022 13:56
Zbunjuje me to što je Jelisaveta Nemanjić majka Katarinina a ona se udala za Nikolu Nemanjića.
Zar ne bi trebalo da su Katarina i Nikola ustvari neki rod ako potiču iz iste loze?
Ovo "loze" da se ne zbuniš mislim na porodično stablo.

Jesu rod. U pravu ste. Tako se to radilo u prošlosti.

Dobro im je onda bilo, nerazrijeđena krv, vesele naravi pa su se sakatili i tamanili međusobno.

trocadero wrote: ↑22/09/2022 18:36 Dobro im je onda bilo, nerazrijeđena krv, vesele naravi pa su se sakatili i tamanili međusobno.

Nisu jedini. Svi su to činili. Najviše zbog toga da se imanja ne dijele. Nisam sreo kraljevinu ni dinastiju da nema incesta. Modus vivendi.