Isčitavam Dune sagu i tako neki dan pogledam Jodorowsky's Dune. Dokumentarni film o neuspjelom pokušaju Jodorowskog da ekranizira Dune sredinom 70ih. Negdje sam ranije čitao, možda baš na ovom forumu, kako je tragedija što Jodorowski u tome nije uspio, što je ujedno dominantan narativ dokumentarca, ali dominantan narativ mojih misli nakon gledanja filma bio je - nebsima hvala da nije uspio.
Razlog za to je jednostavan: to je trebao biti film o svemu, osim knjizi iz naslova. Na samom početku dokumentarca Jodorowsky veli da je njegov Dune trebao biti film o LSD, odnosno kod gledatelja stvoriti svojevrstan pseudonarkotički efekat samim gledanjem filma. Sve OK, jarane, ali kakve to veze ima sa Dune?
Nema nikakve veze, što postane jasno onog trenutka kada Jodorowsky prizna da se počeo baviti ekranizacijom prije nego je uopće pročitao knjigu. Jodorowsky će, kasnije, ipak pročitati roman, pa je to nešto manji stepen diletantizma od onog koji će pokazati Lynch, desetak godina kasnije, kada mu tokom postprodukcije njegovog Dunea saopće da je ofulao stadion, i da je možda ipak trebao pročitati jebenu knjigu.
Mislim da nema pozicije na planeti, uključujući čistače komunalnih preduzeća, koje kolokvijalno zovemo smećarima, a koji neće dobiti otkaz momentalno ako prije izvršenja svog posla ne sjednu, ne razmisle, i ne pročitaju šta im je zadatak. Ali valjda Jodorowsky i Lynch misle da su iznad toga. Lakše je kasnije pričati da nisi imao kreativne slobode. Koje kreativne slobode, nisi pročitao jebenu knjigu?
Jodorowsy's Dune je trebao biti pionir onoga što će kasnije postati trend, naročito 90tih godina, i naročito u žanru naučne fantastike, a to je da se za glavne uloge dovode pjevači, glumci, i druge pop ličnosti. Neke od glavnih uloga Jodorowsy je namijenio Mick Jaggeru i Salvador Daliju. Valjda je Jodorowskom nebitno bilo što Salvador Dali, po vlastitom priznanju, prezire kinematografiju i što je pristao glumiti isključivo jer su mu obećali $100.000 po minuti.
Mmm, da, siguran sam da bi to ispalo odlično.
Jedina poveznica koju sam ja uspio uhvatiti sa Dune jeste ta što Dune (roman) maestralno istražuje pitanje proročanske psihologije, a Jodorowsy, I shit you not, veli da bi njegov film bio ravan dolasku proroka i da bi promijenio čovječanstvo. Dakle, mislim da se Jodoworsky identificira sa protagonisotm priče, jer vidi sebe kao mesiju kinematografije.
Stav zreo za psihijatrije, ali ipak je polučio jedan biser. Naime, Jodorowsky je htio da Pink Floyd komponuje soundtrack, pa je dogovorio susret s njima. Ovi su ga dočekali, a kako drugačije, nego povaljani po studiju žedrući hamburgere. Na šta je stari popizdio, i održao im predavanje kako pokazuju nepoštovanje prema čovjeku koji realizira najbolji film u historiji kinematografije.
Zamišljam Floydovce, zalogaj napola u ustima, dok s nevjericom gledaju u budalu.
Sve u svemu, apsolutno sve i jedan studio je odbio finansirati njegov Dune. Pa, bit će da kapitalizam ipak radi kako treba. Lynch je jebao Dune za narednih 30 godina, Jodorowsky bi ga jebao za sva vremena.
). Kombinacija smiješnog i strašnog filmu daje groteskni šmek, što je dodatno naglašeno vizuelnom estetikom i pretjerivanjem; likovi su također pomalo groteskni. Miss Luckmoore mi pomalo liči na Morgianu Juraja Herza, tj. čitava vještičja ekipa je dolepršala iz gotičke stvarnosti. Ili Magbeta? 
Ko/šta su lutke? A Sheilini šefovi? Ako se sve odvija u podsvijesti, jesu li oni neka savjest koja podsjeća na obaveze i pravila, a prodavnica nešto kao house of pleasure? Treba se vratiti i na sve one snove koje tumače..I ko je vještac? I šta znači 'you who wear me shall know me'? 
Gwen i onaj prizor kad igraju Čovječe, ne ljuti se su mi genijalni. 
