славянин wrote:@killingonzales
Svi vole da vjeruju da su bili tik do pobjede ali zli zapad ih je zaustavio.Govorim o sve tri strane u ratu.Srbi kako ih je NATO bombordovao i UN sprijecavao da zauzmu neke kljucne objektive,Bosnjaci da ih je zapad zaustavio da uzmu Banja Luku i ostvare potpunu pobjedu a Hrvati kukaju da ih je zapad zarobio u Federaciju...
Mada da taj isti zapad nije izvrsio pritisak na sve tri strane vjerovatno bi jos 5 godina ratovali i ko zna kako bi se zavrsio.
Ali svi vole da cuju ono sto im odgovara.
Bosanski Srbi su imali najvecu koncentraciju oruzja, Milosevic ih je doslovno pripremio za rat, obezbjedio teritorije, dao oruzje, JNA nije mogla ostati, ali njeno oruzje jeste jer bi se ostanak JNA u BiH, pa i u HR tretirao kao otvorena agresija Srbije na te dvije zemlje. Zato se pribjegao na scenarij dva obezbjedi rukovodstvo, nesto oficirskog osoblja, puno obavjestajaca, puno oruzja i mnogo dobrovoljaca, a vojsku RS i SAO Krajine ce popuniti prvenstveno domicilni Srbi. Srbi su nas u mnogocemu nadmudrili kad se uzme u obzir priprema rata. Pogledajmo omce oko Sarajeva, Bihackog dzepa, Srebrenice, Zepe, Gorazda, sve su to bili prostori koje je bilo izuzetno tesko braniti i tesko oslobadjati, a gdje je poprilicno bila velika koncentracija VRS i teskog oruzja.
Hrvati su imali otvorenu pomoc par brigada u BiH i u pogledu onoga sto se desilo u Hercegovini, cijelo Tudzmanovo rukovodstvo je bilo ukljucenije u ono sto se desavalo u BiH i oni su odigrali dosta naivnije od Srba. BH. Hrvatima je manjkalo ljudstvo, otuda dopuna iz Hrvatske, oruzja su svakako imali vise nego Armija BiH. Svakako u boljem polozaju od srednjobosanskih Hrvata, su bili ovi u Hercegovini. Nama je upravo pomoglo to sto smo mi dosta hrvatskih teritorija drzali u omci.
Mi smo imali malo oruzja, ali ljudstva daleko vise. Vojska nam je barem u Sarajevu prvu godinu rata docekala u patikama, sa par ljudi na jednu pusku. Svi se sjecaju dedine improvizovane zolje, necije improvizovane puske, pokusaja da se proizvede vlastito oruzje. Dok smo disciplinovali samo prvi korpus, trebalo nam je dvije godine. Bili smo najslabiji, a opet smo izrasli u kakvu takvu snagu. U ratu smo ucili, snalazili se, proizvodili, trazili rjesenja, ponekad ona nisu bila dobra, nekada su bila dobra, nekada izuzetna, ali kako smo rat docekali i kako smo ga zavrsili, ipak se moze smatrati uspjehom.