NASA POSLA

[Haman2]

„SB“ OTKRIVA; TRENIRANJE STROGOĆE SRPSKO-HRVATSKIH GRANIČARA: Nakon nedavnih neugodnosti na granici sa Hrvatskom, ministra Dragana Mektića "ZADRŽALI" i graničari Srbije!

Dragan Mektić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, trn je u oku vlastima u susjednim državama, Hrvatskoj i Srbiji, što one i ne pokušavaju sakriti u javnim istupima vodećih političara, ali i odnosom prema Mektiću kada se on nalazi na teritoriju tih država


Foto: ArhivFoto: ReutersFoto: Arhiv

Ministar Mektić je prije mjesec dana u medijima otkrio kako su ga graničari Hrvatske bez ikakvog osnova zadržali na graničnom prelazu kada je putovao u tu zemlju. "Uzeli su mi pasoš i rekli mi da sačekam dok oni izvrše neke provjere , jer su nešto provjeravali, vjerovatno se konsultovali sa svojim šefovima. Nakon više od pola sata, bez ikakvog objašnjenja, ili izvinjenja su mi vratili putne isprave i rekli da mogu nastaviti putovanje u Hrvatsku", kazao je Mektić.

Kroz identičnu "procederu", bolje rečeno torturu, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine je prošao prije petnestak dana kada se vraćao iz Makedonije gdje je prisustvovao konferenciji posvećenoj sigurnosti u regionu, migrantskoj krizi...



"Na graničnom prelazu Preševo, između Makedonije i Srbije, granični policajci Srbije su me zadržali duže od pola sata. Ne znam šta su provjeravali, pretpostavljam da su zvali ljude u bezbjedonosno-informativnoj agenciji Srbije (BIA-i) i konsultovali se sa njima o mom "slučaju". Ni oni mi nisu objasnili razloge zbog kojih sam toliko zadržan pri ulasku u Srbiju", otkrio je Dragan Mektić za "Slobodnu Bosnu".

Sugdje u svijetu ovakvo ponašanje i odnos državnih graničara prema visokom dužnosniku druge zemlje smatrano bi skandalom, ili barem ozbiljnom provokacijom, međutim to nije tako , nažalost, kada su u pitanju susjedi Bosne i Hercegovine, Hrvatska i Srbija, koji negativan odnos prema našoj zemlji i njenim "spornim" dužnosnicima ne propuštaju demonstrirati kad god su u u prilici da to učine.

(SB)

[Haman2]

BIZARNA OBAVJEŠTAJNA HARANGA S DRUGE STRANE DUNAVA Srbi za 'peglanje' afera predsjednika Vučića iskoristili i Luku Modrića
AUTOR:
Krešimir Žabec
OBJAVLJENO: 01.12.2019. u 19:14



Službena Srbija ovih je dana pokrenula nevjerojatnu, pomalo bizarnu obavještajno-medijsku harangu kako bi svojoj javnosti dokazala da je hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija stvorila obavještajnu mrežu u Srbiji.

Napomena: Cijeli tekst ako kliknete na link https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatsk ... a/9689857/

[Haman2]

REPREZENTACIJA POTONJIH ZA PUT DO PAKLA: „Ko nas je kleo nije dangubio….“
Ako se po jutru dan poznaje, u naredne četiri godine sa probranim kadrovima i „srpskom reprezentacijom“ u Sarajevu i Savjetu ministara BiH, probićemo dno i doći do samog središta pakla


ScreenshotFoto: Arhiv
Piše: NEBOJŠA VUKANOVIĆ

Hajde Bože što ih dade, ali koji bi drugo genijalac do Dodika i Tegeltije uspio da, po mom mišljenju, sastavi i okupi na jednom mjestu ovakvo ekipu smeća, taloga, moralnih i ljudskih nakaza!? Ko pretekne pričaće o kraju svijeta, o kojem je Toman Man pisao kao o državi najgorih, svom zlu, nedaćama i iskušenjima koji ćemo doživjeti narednih godina trpeći teror grupe neodgovornih i bahatih koja je riješila da uništi sve pred sobom trčeći da prigrabi sebi svo bogatstvo ovog svijeta.



Najgori od najgorih, potonji ljudski talog, preletači koji bi i rođenu majku prodali za mali lični interes i funkciju, najveći konformisti i interešdžije, moralne amebe, nesposobnjakovići, tajkuni, ratni profiteri, neobrazovane neznalice iza kojih trava nije nicala, tako bi se u najkraćem opisala „ekipa“, budući ministri i „reprezentativci“ Srpske u Savjetu ministara BiH.



Za mene najveće i „najprijatnije“ iznenađenje je bivši nazadnjak Adama Šukala, prvi SDP-ov „nestranački“ ministar DNS-a Draško Aćimović, vatreni zagovornik unitarne BiH i NATO integracija sa velikim iskustvom savremenog porabljavanja Ukrajine, što je njegovim mentorima sa zapada bila i najbolja preporuka da ga „podvale“ i uvale u Savjet ministara. Čestitam DNS-u prvog nestranačkog SDP-ovog ministra, i pošto dolazi iz kvote „ostalih“ bilo bi dobro da nam Pavić i drugovi kažu da li je lažni Italijan od Aćimovića sa Sicilije, Ređo Kalabrije il sa sjevera iz Lombardije, i da li se Draško još izjasnio kao mason, rotarijanac, rotšildovac ili rokferelovac po nacionalnosti. U poslednje tri godine Aćimović je promijenio najmanje 3 stranke, što govori da je veoma pouzdan, stamen, principjelan, nepotkupljiv i kadar sa karakterom, jednom riječju pravi patriota. Ovo jeste Zemlja čuda i paradoksa, ali da neka iscjepkana i razorena stranka dobije jedno ministarsko mjesto i na njega nominuje potpredsjednika protivničkog SDP-a BiH predstavlja vrhunac ludila i mogla bi biti okidač za potpuno uništenje DNS-a, što znači da u svakom zlu i ipak ima i nešto dobro.



Vojin Mitrović je promijenio samo 2 stranke u poslednjih 5 godina, što znači da je puno moralniji i stameniji od Aćimovića,

NAPOMENA: Cijeli tekst ako kliknete na link:
http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/136 ... gubio.html

[muha_sa]

pratim

[Haman2]

KAKVU PORUKU INSTITUCIJE ŠALJU OMLADINI KADA OSUĐENI DILER DROGE OTVARA SKIJAŠKU SEZONU NA BJELAŠNICI



Možemo reći da je droga poprilično rasprostranjena, ali je li institucijama vlasti zadaća da je dodatno promoviraju kod omladine ili da rade na društvenoj prevenciji od poroka droge ili kockanja?! Stoga, bez obzira što su neke od ovih pjesama, nažalost, vrlo popularne, to ne znači da institucije vlasti pod bilo kojim uvjetima trebaju ovaj argument uzimati kao relevantan

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Nedavno je direktor ZOI-a Kenan Magoda upoznao javnost o “velikom” koncertu kojim će započeti skijaška sezona na Bjelašnici, ističući da će ulaz biti besplatan, i to zahvaljujući Turističkoj zajednici i Vladi Kantona Sarajevo. Magoda pritom naglašava da je ponosan na otvorenje sezone koje će biti popraćeno “mega zvijezdama” iz Sarajeva, Srbije i Slovenije. “Mega zvijezde”, kako ih naziva Magoda, jesu Jala Brat, Buba Corelli, Senidah, Coby i Innasa.

Kako bismo “dočarali” zvjezdani status muzičara koje je ZOI, Turistička zajednica i Vlada Kantona Sarajevo prepoznala kao prikladnu muziku za omladinu, prenijet ćemo nekoliko dijelova iz njihovih “pjesama”. Tekstove prenosimo uz izvinjenje našim čitaocima.

“Imam malu koju planiram da ženim, druga mi je stvorena samo za karanja, j*be se k’o zmaj, nije zlato sve što sjaji, keš u džep trpaj.” (Buba Corelli)

“U tvojoj guzi uživam, guza tvoja k’o užina, tijelo tvoje je istina, k’o islam islamistima.” (Buba Corelli)

“Ima neki fetiš, voli me zvati tata, uhvatim je za kosu, vučem do bankomata. Odvedem do grada, kupim 500 grama zlata, odmah gore noge odoše k’o Lamborghini vrata.” (Jala Brat)

“Uđi tiho k’o da je zadnji put kroz mrak, jer ja ležim dole na podu gola, pokaži mi sve šta si, ko si, nosi se.” (Senidah)

“Miris lude trave, skupe čuke, zlatne kajle, ja to volim; kokain, separe, besna kola i kurave, ja to volim.” (Coby)

Ovo su samo neki od “hitova” koji bi se mogli pjevati na otvorenju skijaške sezone na Bjelašnici, a neke tekstove pjesama nismo željeli prenijeti od stida i srama.

Organizatore očito nije ni stid ni sram. Nije ih strah ni da će omladini poslati krivu poruku jer, kada se ovi izvođači angažiraju od institucija vlasti, oni se ujedno u punom smislu legaliziraju kao opća društvena vrijednost. Predsjednica Turističke zajednice KS Azra Džigal na to će reći da je ovaj vid muzike danas popularan te da su htjeli ponuditi nešto novo. Da li to znači da trebamo promovirati i omladini nuditi sve ono što je popularno, naprimjer kladionice? A kako komentirati riječi pjesama Bube Corellija nego kao opasne: “J*bo mamine kosti, ko si ti, burazeru, treba te zbosti, loš si… Ja sjedim i čekam te dok svoj nož oštrim… Svaku večer u bloku ja ispušim po grama dva, ti ispušiš po grama dva u štalama sa kravama.”

Kaže se da je muzika vid umjetnosti koja lahko prelazi granice i koja ponajbolje ujedinjuje ljude. Međutim, to je tako ako govorimo o umjetnosti, a ne o potrošnom muzičkom šundu koji neuki mediji nazivaju umjetnost. Bez obzira na to, šund je bio uvijek popularan, ali ne smije biti nešto što institucije vlasti trebaju poticati. Slično kao što je i brza hrana najtraženija, ali ne može biti zamjena za zdravu prehranu, posebno omladine. Možemo li očekivati da će, u ovom slijedu, kantonalne institucije zdravstva preporučivati hamburgere i pržene krompiriće kao poželjnu prehranu, jer ako se Bubom Corellijem može gojiti duh, što se ne bi gojilo i tijelo?! Možemo reći da je droga poprilično rasprostranjena, ali je li institucijama vlasti zadaća da je dodatno promoviraju kod omladine ili da rade na društvenoj prevenciji od poroka droge ili kockanja?! Stoga, bez obzira što su neke od ovih pjesama, nažalost, vrlo popularne, to ne znači da institucije vlasti pod bilo kojim uvjetima trebaju ovaj argument uzimati kao relevantan. Umjesto da kroz javna dešavanja, koja organiziraju javne institucije, pokušamo omladini nametnuti svjetonazore koji kvalitativno komuniciraju s dobrim ukusom, njih se navodi na “drogu, drmanje guzovima, alkohol, seks” i ostalo o čemu spomenuti “pjevaju”.

Na koncu, Buba Corelli je prije nekoliko mjeseci na Kantonalnom sudu u Sarajevu osuđen kao član organizirane grupe koja je proizvodila, kupovala i prodavala drogu na području Kantona Sarajevo. Corelli je zbog ovog osuđen na godinu dana zatvora, s tim da je zbog istog slučaja u 2015. i 2016. godini odležao više od pola godine. Malo je reći da je nestvarno – osuđeni diler droge otvorit će sezonu skijanja na Bjelašnici.

Nadalje, u sarajevskoj Zetri nedavno je srpski reper Stefan Đurić Rasta održao koncert koji je i u pojedinim domaćim medijima spektakularno najavljivan i promoviran. Prema pisanjima medija, Zetru je “napunilo” nekoliko hiljada ljudi koji su Rastu dočekali “vriskom”.

Prije samog koncerta Rasta, koji inače kotira kao direktni srodnik Jale Brata i Bube Corellija, rekao je za jedan domaći medij da je danas “teško ostati svoj, ali da je jedna dobra stvar u balkanskoj sredini koja je zaostala to što su oni jedna generacija koja se lako izdvojila od definicije šta treba da bude muzika”, te da su oni “pokazali da omladina nisu idioti, maloumni da ne slušaju samo turbo-folk već su spremni da slušaju različitu muziku”. Tvrdnjom da omladina pokazuje da nije “maloumna” baš zato što sluša njihovu muziku stvara se znatno drugačije očekivanje od Rastine muzike. Ako omladina nije “idiot i maloumna” upravo zato što sluša Rastu, onda bi to trebalo značiti da se radi o kvalitetnoj muzici. Dakle, prije svega, osvrnimo se na riječi i poruke Rastinih pjesama.

“Mala hoće seks u Benzu, moj Bože. Nigde nema konkurenciju sve loše. Svima daje lekciju, džaba se lože. Kada vide samo da bih tebe ja do gole kože”, riječi su jednog od Rastinih “hitova”.

Mediji su prenijeli da je koncert u Zetri započeo pjesmom Kavasaki, a da je publika vrišteći pjevala s njim, kako slijedi:

Bila je mlada,

Htela je sve što mama neće da plati,

Pa je prvi dečko stalno mor’o vodit u Kentaki,

Na piće samo da svrati do kuće. tu da je prati,

Sve dok nije našla drugog i sela na Kavasaki, brm, brm,

Al’ nije traj’o dugo ni taki, ‘tela je nešto bolje,

Ne manje, ma kaki, ma kaki,

‘Tela je crne boje bembare sve automatik,

Jedna za veče u klub, jedna kad je na kafi,

‘tela je da, da, ‘tela da mu bude ta ta,

Da joj bude momak i u isto vreme tata,

I nju ne zanima odakle plata,

Zna poslovi su nešto tipa ratatata,

I svaki dan je neka nova stvar,

A svaki mesec novi zlatni lanac oko vrata.”

Još jedna od pjesama koju je Rasta izveo na koncertu i za koju kaže da ga posebno veže za Sarajevo jeste Habibi. Upravo za tu pjesmu veći dio spota snimio je u Sarajevu. I to ne na bilo kojoj lokaciji već baš ispred Istiklal džamije. Džamija se nije slučajno našla “u kadru” već je posebno izabrana ta lokacija. Ispred džamije parkiran je kombi na kojem Rasta “pjeva”, a ispred kombija su plesačice koje imitacijom orijentalne nošnje podsjećaju na trbušne plesačice. Više puta kamera prikazuje samo džamiju i munare. Vjerovatno je Rasta mislio da bi zato što se pjesma zove Habibi bilo prikladno snimiti spot ispred neke džamije. Namjerno ili nenamjerno, pjesmom čije riječi nikako ne dolikuju ni da se spomenu s riječju “džamija”, a kamoli da se “izvodi” ispred džamije, Rasta je ismijao i povrijedio vrijednosti muslimana, a da na to do sada niko nije reagirao. Štaviše, publika je u Zetri pokazala da zna napamet i pjesmu Habibi, koja glasi:

I rekla je habibi i priđi mi, ja više nisam mala.

I priđi mi, ja neću biti sama. Ja kažem joj habibi.

I veruj, nisam mog’o ni da sanjam,

tako dobar privatni ples, idemo opet…

Sedimo u tami, reci mi samo da li bi mi

dala da se nadam, sijaš Abu Dabi.

Nismo više mali, ona sve više mami,

neće valjda sada ići kući tati i mami?

Daj ukoči, malo sporije, znaš koliko tražim takve oči, to je Orijent.

I molim Boga, nagovori je. Tad prišla je šapuće nešto spominje i rekla je:

Iako izgledaš kao boginja u zlatnim okovima, noćas budi mi robinja i uvijaj bokovima.

Na jednu stranu što se izborom lokacije ispred džamije Rasta ismijava s vrijednostima muslimana, na drugu stranu jeste njegova izjava da omladina slušajući njegovu “muziku” pokazuje da nije “maloumna i idioti”. Neko bi mogao slobodno reći da su upravo riječi citiranih pjesama krajnje maloumne i idiotske. No, neko se drugi usudio to nazvati “novim pravcem muzike”, koji, među ostalima, zastupa Rasta.

O tome ko je Rasta nedavno je pisala i Slobodna Dalmacija, navodeći da je “odmalena rastafarijanac, odnosno pripadnik religijsko-društvenog pokreta koji slavi svijest crnaca i vjeruje da je Etiopija njihova pradomovina”. Također, spominje se i njegovo nasilno ponašanje te da je često imao fizičke obračune. Osim toga, Rasta zagovara legalizaciju marihuane te na društvenim mrežama često postavlja fotografije kako puši džoint. Vjerojatno se poštovaoci reggae muzike, koji se vole nazivati rastama ili rastafarijancima, a čiji svjetonazor i modu ponajviše određuje muzika Boba Marleya, zgražaju kada ugledaju beogradskog habibija kako se poziva na jamajkanske muzičke poruke mira i ljubavi. “Don’t worry, be happy”, odgovorio bi Marley, ali mi moramo primijetiti da je reggae pokret, na koji se Rasta poziva, krajnje suprotstavljen svjetonazoru njegovih pjesama.

Reggae će o ljubavi, Rasta će o prizemnim seksualnim operacijama, reggae će o obespravljenosti siromašnih, Rasta će o bembarama i zlatnim lancima, reggae će o miru, a Rasta će kako kako joj je “momak tata – ratatata”. Ukratko, Rasta je rastafarijanac upravo toliko koliko je Ceca rokerka. Ustvari, nema govora o novom muzičkom pravcu, odnosno novom zvuku, jer ova grupacija muzičara, kojoj pripadaju i Buba Corelli i Rasta, ustvari je balkanska verzija tzv. mumble repa, koji više od šest godina “drma” rep scenom. Mumljajući rep u balkanskoj verziji, tekstualno nasljeđuje značenjske poruke turbo-folka, pa je do te mjere nerazumljiv da jedino što čujemo i što nam se mantrično i zarazno usađuje u svijest jeste ujedno i sama esencija konzumerizma i najradikalnijeg materijalizma; ključne riječi poput raznih robnih marki, droge, seksa, podvođenja, nasilništva i sličnih radinosti.

Ako se vratimo na koncert u Zetri, prema snimcima kao i fotografijama s koncerta, vidljivo je da je većina publike bila omladina, ali da je tu bio i značajan broj maloljetne djece koja su vjerovatno došla s roditeljima. Da li su ovo pjesme s kojima djeca trebaju odrastati? Ako dopuštamo djeci da slušaju pjesme u kojima se uglavnom govori o perverzijama, šta možemo očekivati od te djece kada odrastu? Kako će se muškarci koji pjevaju “mala hoće samo seks u Benzu” sutra ponašati prema djevojkama? Ili kako će se ponašati djevojke koje slušaju o tome kako se momci mijenjaju prema automobilima, motorima i zlatnim lancima?

Nije toliko kriv ni Rasta, a ni oni poput Raste, jer su oni samo pronašli način kako doći do novca. Krivi smo mi koji dopuštamo da se djeca odgajaju uz ovakve pjesme i kriva je vlast koja je ovaj “novi muzički pravac” konzumerističke krajnosti postavila u centar zbivanja, time legalizirajući sve ono što on promovira.

https://stav.ba/kakvu-poruku-institucij ... jelasnici/

[Novak20]

Monstruozno nedjelo koje ukazuje na to do koje točke je ovo društvo poremećenog sistema vrijednosti doguralo.

https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/cr ... ida/360831

Federalna uprava policije (FUP) jutros je po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo započela je veliku operativnu akciju pod kodnim nazivom „Memori“, potvrdila je za portal Radiosarajevo.ba glasnogovornica FUP-a Marina Zović.

Kako je pojasnila u toku su pretresi na 11 lokacija u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom kantonu i HNK.


„Riječ je o krivičnim djelima udruživanja radi činjena krivičnog djela među kojima je i zloupotreba položaja“, istakla je Zović.

Dodala je da pod kontrolom šest osmnjičenih osoba.

Između ostalog, pretresa se i Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida.

Šest osoba koje su pod istragom Kantonalnog tužilaštva sumnjiče se da su od jula 2017. godine štampali duple karte za Muzeje u Sarajevu i Mostaru. Karte su prodavali, a novac od prodaje zadržavali za sebe, rekla je glasnogovornica Tužilaštva KS Azra Bavčić

[Haman2]

Policija hapsi a sudovi pustaju. Rezultat ?

[Haman2]

Zabranjeni protesti pred Tužilaštvom: Panonsko jezero izgrađeno novcem prevarenih građana?!
Objavljeno: 26.12.2019. u 13:48
Autor: J. Bojić



Mi smo dobili informaciju da je Panonsko jezero izgrađeno našim parama, rekao je Šuvalić

Kupci nekretnina iz zgrade "15. maj" danas su planirali protestirati ispred Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona, ali im je policija protest zabranila. Oni žele skrenuti pažnju da tužilaštvo još uvijek nije donijelo odluku u predmetu vezanom za zgradu koja se gradi već 12 godina i još uvijek nije završena, ali i na probleme koji prate preostale radove.

SPO "15. maj" je zgrada na Brčanskoj Malti u Tuzli koja je trebala biti završena tokom 2009. godine, ali se to ni deset godina kasnije nije desilo. Sama zgrada vrijedi oko 11 miliona KM, a kupci, njih preko 160, tvrde da su sve platili gotovo 20 miliona maraka. Zgradu su gradili Direkcija za izgradnju Tuzla, koja je u većinskom vlasništvu Grada, i građevinska kompanija Giprom.

- Od glavnog tužioca Tomislava Ljubića i postupajućeg u predmetu Ćazima Serhatlića tražimo da hitno donesu odluku po našoj krivičnoj prijavi iz oktobra 2016. godine ili da taj predmet bude izuzet iz Kantonalnog tužilaštva TK - kaže Adisa Mehanović, kupac nekretnine u SPO "15. maj".

Mirsad Šuvalić, predsjednik Udruženja građana "15. maj", koje okuplja kupce nekretnina, zbog zabrane protesta i nedonošenja tužilačke odluke upitao se danas "za koga rade tužilaštvo i policija".

- Mi smo dobili informaciju da je Panonsko jezero izgrađeno našim parama te da je iz vlasništva Direkcije za izgradnju preknjiženo na Grad Tuzlu. Ako je tako neka prodaju jezera i konačno završe zgradu - poručio je Šuvalić.

Podsjećamo, kupci nekretnina podnijeli su krivičnu prijavu kojom optužuju kompaniju Giprom, odgovorne osobe u Gipromu Saliha i Burhana Šabovića, vlasnika parcele na kojoj je zgrada Mirsada Simičića, zatim Gradsku upravu na čelu s Jasminom Imamovićem, Envera Bijedića i Jasminku Šehović bivšeg direktora i aktuelnu direktoricu Direkcije za izgradnju i NN lica koja su bila u Upravnom i Nadzornom odboru Direkcije.

- Mi ni ove godine nećemo useliti u naše stanove. Razlog je spora gradska administracija i izvođač radova firma Giprom. Od kompanije Giprom tražimo da se konačno angažiraju i završe sve unutrašnje radove, tačnije liftove i pripreme za spajanje na struju, da bi zgrada konačno bila spremna za tehnički prijem - dodaje Mehanović.

U međuvremenu, kupci nekretnina platili su i rentu za nelegalno izgrađene spratove u iznosu 195.829,02 KM i očekuju naknadnu dozvolu za gradnju.

Gradsko vijeće Tuzle, još u novembru 2017. godine, jednoglasno je donijelo zaključak kojim obavezuje tuzlanske gradske firme Centralno grijanje i Vodovod i kanalizaciju da odmah poduzmu sve što je potrebno da se zgrada "15. maj" priključi na centralno grijanje, vodu, kanalizaciju i hidrantsku mrežu, kako bi se ispunili uslovi da zgrada dobije upoterbnu dozvolu. Grad Tuzla se u zaključku obavezao da će, u skladu sa zakonom i raspoloživim finansijskim sredstvima i u saradnji sa Elektrodistribucijom Tuzla, osigurati da se zgradi priključi električna energija. Ni ove odluka još uvijek nisu do kraja provedene.

Nakon press konferencije kupci su se, zbog zabrane protesta ispred Kantonalnog tužilaštva, zaputili pred nezavršenu zgradu i tako protestima ukazali na nepravdu koju još uvijek trpe.

Izvor:
Faktor

[Haman2]

Draško Stanivuković: Od „zamalo heroja“ do negatora genocida

Nažalost, 24 godine nakon genocida, mladić razmišlja gotovo isto kao i Mladić i ostali zločinci koji su počinili najstrašniji zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata
S. Muhić / Avaz.ba



Stanivuković: „Mlada nada“ dokazala da je negator genocida
Foto: Agencije
Draško Stanivuković, poslanik PDP-a u Narodnoj skupštini Republike Srpske, bio je hit kada je prije nekoliko godina kao golobradi banjalučki mladić sa svojim drugarima žario i palio ulicama svoga grada.

Pravi „mali inspektor“ na vrlo duhovit i originalan način otkrivao je i ukazivao na komunalne i druge probleme građana i kritizirao vlast zašto ih ne rješava.

Pravo lice
Što je više govorio o propustima vlasti, lošem kvalitetu ugrađenog asfalta, sramotnoj činjenici da neki dijelovi Banje Luke nemaju ni vodu, to je više osvajao srca svih građana BiH.

Mladi aktivista postao je političar ulaskom u Gradsku skupštinu Banje Luke. Godine 2018. s najvećim brojem glasova ušao je u entitetski parlament. Bio je primjer aktivizma mladih. Iako je znao neodmjereno reagirati, pretjerati i iritirati, bio je jedna vrsta nade u bolju budućnost Bosne i Hercegovine. Takvim se predstavljao, takvim su ga i predstavljali.

I tako sve do prije nekoliko dana. Do trenutka u kojem je „mlada nada“ javno otkrila pravo lice i dokazala da je negator genocida. Gostujući u emisiji na jednoj televiziji, kazao je da je Haški sud „politički sud“, da se ne slaže sa svim odlukama. A o genocidu u Srebrenici, ne izgovarajući tu riječ, rekao je sljedeće:

- Bio je veliki zločin i tragedija i žao mi je što se to desilo. Istina je da sam, po sudovima, i ja kriminalac, pa nisam. Ima mnogo političkih procesa i sudova, treba tu biti oprezan. Danas ste doveli u studio kriminalca, ali ja nisam, tako je i sa zločincima mnogim, treba tu malo otvoriti razum. Mnogi sudovi, kako u svijetu tako u BiH, su u mnogim segmentima politički. Istoriju pišu pobjednici.

Mladić i mladić
Kada su zločinci ubijali po Srebrenici i, na kraju, izvršili genocid, Stanivuković je bio dvogodišnjak. Nažalost, 24 godine nakon genocida, mladić razmišlja gotovo isto kao i Mladić i ostali zločinci koji su počinili najstrašniji zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Dokazao je Stanivuković, dakle, da je i on samo jedan u masi negatora genocida, a kao takav ne može biti motor i mlada nada koja će ovu zemlju povesti naprijed. Lider evropske Bosne i Hercegovine ne može biti negator genocida u Srebrenici.

Šta Draško misli kada govori o državi
Oni koji su detaljnije pratili zasjedanja Narodne skupštine mogu primijetiti da Draško Stanivuković nije baš naklonjen ni državi Bosni i Hercegovini. U svojim diskusijama kada spominje riječ država, gotovo nikad ne kaže država Bosna i Hercegovina, nego pod pojmom država tretira bh. entitet RS. Stanivuković je rođen u Banjoj Luci 1993. godine. Član je PDP-a i dolazi iz vrlo imućne porodice.

https://avaz.ba/vijesti/kolumne/537988/ ... a-genocida

[Haman2]

POLITIČKO-DRUŠTVENI SUICID MUAMERA ZUKORLIĆA

Zukorlićeva upotreba bajate velikosrpske propagande politički je suicid uživo, javno razotkrivanje i politička samokastracija pred očima cjelokupne bošnjačke javnosti. Navodno izazvan stavovima Mustafe ef. Spahića, koje ustvari pripisuje navodnom KOS-ovom lobiju u uredu reisul-uleme, Zukorlić je samo potvrdio da nije prikladan ni za lidera neke stranke koja bi se trebala smatrati bošnjačkom, a kamoli za časnu funkciju vjerskog poglavara.



Ima nečeg otužnog i deprimirajućeg u posmatranju kako se uživo gasi i nestaje karijera neke osobe. Pogotovo ako je u javnosti postojalo uvjerenje, ili bolje rečeno zabluda, da navedena osoba posjeduje određene kvalitete, potencijale i kapacitete. Upravo je takav slučaj s Muamerom Zukorlićem, liderom Stranke za pravdu i pomirenje, koji je, gostujući u emisiji Pretres Sandžačke TV, izvršio svojevrstan politički i društveni harakiri.

Prosječan gledalac mogao je osjetiti određen tranfser blama i neprijatnosti posmatrajući Zukorlića, koji je svoj imidž gradio nastupajući kao rijetka vrsta bošnjačkog jastreba koji leti iznad neprijatnih političkih kompromisa, kako sjedi i poput neke marionete i lutka bezumno ispaljuje teze Aleksandra Vučića i uopće čitave velikosrpske beogradske političke kuhinje.

Naravno, bolje obavješteni dobro znaju da Zukorlić ima nekoliko različitih nastupa koji ovise od publike kojoj se obraća. Jedan je parolaški, populistički i demogoški, usmjeren ka široj bošnjačkoj javnosti, gdje Zukorlić nastupa koristeći krupne riječi i velike ideje, čime se postavlja u superiornu poziciju i oštar kontrast naspram onih bošnjačkih lidera, političara i javnih ličnosti koje moraju da djeluju u datim okolnostima, a koje nemilosrdno proziva i optužuje za kompromiserstvo, izdaju, poltronstvo i tako dalje.

Takva galama služi da odvrati pažnju od činjenica da Zukorlić radi upravo ono za šta optužuje druge, tačnije da ima krajnje servilan i podanički odnos spram Beograda, isključivo radi vlastitih ličnih interesa. Treći je nastup, pak, onaj svađalački, koji je do sada bio rezerviran za političke neistomišljenike među Bošnjacima na prostoru Sandžaka, a o čemu šira bošnjačka javnost nije mnogo znala.

Da bi uspješno žonglirao između ova tri različita nastupa, da bi uopće mogao istovremeno služiti interesima Vučića, izazivati sukobe među Bošnjacima u Sandžaku, te se široj bošnjačkoj javnosti predstavljati kao pozitivan lik, Zukorlić se jednostavno mora služiti najgorim zamjenama teza. To mu je donedavno koliko-toliko i polazilo za rukom, međutim, količina velikosrpske propagande koju je ispalo u gostovanju na Sandžačkoj TV naprosto je neprobavljiva.

Zukorlić je jednostavno suviše samouvjereno istrčao, valjda nesvjestan da ono što danas vergla nisu nikakve skandalozne objede i pikanterije koje će šokirati javnost i okrenuti vodu na njegov mlin nego budalasta velikosrpska i velikohrvatska propaganda koja zagađuje bosanskohercegovački javni prostor već više od dvije decenije, propaganda na koju je bošnjačka javnost toliko oguglala da je danas ili ismijava ili ignorira.

Optužbe na račun političkog i vjerskog vrha za pripadnost KOS-u, optužbe za “fildžan-državu”, pokušaj da se nametne kao jedini neprikosnoveni lider i glas svih Bošnjaka Sandžaka, namjera da se izazove animozitet između Bošnjaka Sarajeva i Sandžaka, predstavljanja sebe kao legitimne alternative, iako sve činjenice govore drugačije, stvaranje paralelizama u institucijama, politikantstvo kroz stražnja vrata i prozore radi kooptiranja kadrova, imputiranje vjerske dimenzije političkim razmimoilaženjima i tako dalje, sve to Bošnjaci gledaju i žive još od 1993. godine.

To su od početka bila opća mjesta gotovo svih medija i ličnosti koji ne žele dobro Bošnjacima, i to bošnjački narod jako dobro zna. Štaviše, takve optuže i klevete toliko su izlizane da ih danas više gotovo niko politički ambiciozan na bh. političkoj sceni i ne koristi jer samo izazivaju kontraefekt. Ono što je Zukorlić bubetao u Pretresu danas se može čuti isključivo na marginama društvenih mreža ili u pisanjima Zukorlićevih replika poput stanovitog Tandira i stanovitog Muratovića. Čak je sumanuta propaganda Dževada Galijaševića evoluirala i prestala baratati s takvim terminima.

Zukorlićeva upotreba bajate velikosrpske propagande politički je suicid uživo, javno razotkrivanje i politička samokastracija pred očima cjelokupne bošnjačke javnosti. Navodno izazvan stavovima Mustafe ef. Spahića, koje ustvari pripisuje navodnom KOS-ovom lobiju u uredu reisul-uleme, Zukorlić je samo potvrdio da nije prikladan ni za lidera neke stranke koja bi se trebala smatrati bošnjačkom, a kamoli za časnu funkciju vjerskog poglavara.

Jedino što je dokazao jeste da mu je hitno potrebna pažnja kroz sukob s vjerskom institucijom koje je i sam dio. I zato je Zukorliću potrebno uskratiti pažnju i ukinuti mu mogućnost institucionalnih polemičkih odgovora, a očito da se upravo to i događa.

Uoči skorih izbora na Sandžaku Zukorliću je ignoriranje najbolja mjera, jer novim objedama koje je uputio prema Sarajevu ustvari želi proizvesti “vaskrs” vlastite važnosti, potopljene na nedavnim izborima za reisul-ulemu. /M. Drnišlić/

https://stav.ba/politicko-drustveni-sui ... zukorlica/

[_Scarlett_]

Najveci utisak 9. i 10. januara, na dan RS-a i poslije, je za mene uvijek koliko smo duhom slomljeni u poredjenju sa Srbima.

Prave militaristicke (policijske) parade, sve prsti od ponosa, naboja, patriotizma.

Junaci sa Kosara, te starogradske, te himne Srbije i RS. Odaju pocast svojim vojnicima, porodice setaju s djecom, prate svoju "vojsku" s ponosom.

A Bosnjaci kad se neko iz vlasti trude da samo kite grad zastavicama za dan drzavnosti, pocinju s kukanjem o bacanju novaca. Stopostno posveceni pljuvanju, defetizmu, negativizmu.

Jednostavno, drugaciji je to identitet.

Nije ni cudno sto imaju ono sto imaju, a mi ono sto mi imamo.

Zakon jaceg.

Najjace mi kad kad Bosnjaci pametuju Srbima kako su "glupi" jer se loze na nacionalizam. Glupi su jer imaju nesto u zivotu sto ih puni ponosom, nesto sto im daje motivaciju da se razvijaju. Kao da bi im bilo bolje da budu defetisticke luzercine kao mi. Vidimo gdje nas je to dovelo.

[Haman2]

Zločini u BiH se ne rješavaju, tome su dokaz ubistva djece, mafijaša, političara



Ubistva Joze Leutara, Nedžada Ugljena, Medihe Halilović, supruge generala Sefera Halilovića, Taiba Torlakovića, Ramiza Delalića Ćele, u RS-u ubistva inžinjera Milana Vukelića, Rista Jugovića, pa i atentat na novinara Željka Kopanju, sve do danas su ostala nerasvijetljena…

U novijem dobu ubistvo Lane Bijedić, Dženana Memića, Davida Dragičevića, ubistvo sarajevskih policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića udaljavaju pravosuđe od običnog svijeta. Jednostavno se stiče dojam da je stanje države takvo da u njoj vlada mafija a političari su zaštitnici tog stanja. Jasno je da se očito nikad ništa neće rasvijetliti što bi narušilo njihov način “vođenja države”.

Kada se pogleda široka lepeza onih koje mediji sumnjiče za „politička ubistva“, i ona u Sarajevu i ona u Banja Luci, može se zaključiti kako je u svim tim likvidacijama sudjelovala većina političkog establišmenta i da su rijetki uspjeli da se izmaknu od optužbi. Sva neriješena ubistva se spominju kao politička ubistva.

Nedžad Ugljen je ubijen 28. septembra 1996. godine. Mediji su pisali da je „istraga oko ubistva Ugljena “zaboravljena” u stolu kantonalnog tužioca Mustafe Bisića.“ Bisić je istragu držao u ladicama sedam godina. Na njegovo mjesto je u decembru 2003. došao tužilac Branko Šljivar i na mjestu glavnog kantonalnog tužioca bio je do 2009. godine.

Ubistvo Ugljena do danas nije riješeno.

Jozo Leutar je ubijen u martu 1999. godine u Sarajevu. Istraga američkog FBI-ja je pokazala da je u Leutarov automobil postavljen eksploziv. Istina je da se Leutar kao zamjenik ministra MUP-a Federacije BiH i u ratu angažirao za mir između Bošnjaka i Hrvata.

Za ubistvo Leutara su optuženi Ivan Andabak, Jedinko Bajkuša, Zoran Bašić, Leutarov vozač Željko Ćosić, Mario Miličević, te Dominik Ilijašević Como, jedan od komandanata jedinica HVO-a u Kiseljaku, osuđen kao jedan od krivaca za zločin nad 38 ubijenih mještana Stupnog Dola kod Vareša. Proces je počeo 16 mjeseci nakon ubistva u julu 2001. a završio oslobađajućom presudom za svih šest optuženih u novembru 2002. godine.

Radovan Ortynski, državni odvjetnik Republike Hrvatske, u susretima sa policijskim i sudskim zvaničnicima u Sarajevu, tvrdio je da oni u Hrvatskoj posjeduju dokaze o motivima za ubistvo Joze Leutara od strane hrvatskog podzemlja i naručilaca iz kruga HDZ-ovih tvrdolinijaša. Ali, umjesto zajedničke istrage, počele su obostrane optužbe o nesaradnji i sve se zaboravilo.

U julu 1993. godini u stanu generala Sefera Halilovića, ubijeni su njegova supruga Mediha i njen brat Edin Rondić. Službena verzija je bila da ih je ubila granata. Porodica je sve vrijeme sumnjala na podmetanje eksploziva ispod balkona stana. Nikada nisu pronađeni krivci pa su se sumnje množile. I na ovom predmetu izmijenjalo se više tužilaca.

Komandant jedne jedinice Armije BiH u Sarajevu, poslijeratni sportski radnik i vlasnik ugostiteljskih objekata Taib Torlaković ubijen je 16. januara 2004. godine. Bomba koja ga je usmrtila bila je postavljena ispod sjedišta automobila kojim se Torlaković vozio od Vogošće prema Sarajevu.

Nekadašnji komandant Devete brdske brigade Ramiz Delalić Ćelo ubijen je 2007. godine u sačekuši pored njegove kuće. Do danas ubice nisu pronađene.

Ubistva su se događala, tužioci mijenjali, ali jednako neefikasno istrage ili suđenja nisu završavale sa krivcima. Kako u Federaciji tako i u RS.

Inženjer iz Banje Luke Milan Vukelić ubijen je u eksploziji auto-bombe u banjalučkom naselju Starčevica, u neposrednoj blizini MUP-a Republike Srpske, 6. novembra 2007. Optuživao je za pljačku Slobodana Stankovića, vlasnika firme Integral Inženjering iz Laktaša, inače prijatelja Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH..

Atentat na vlasnika i glavnog i odgovornog urednika banjalučkih Nezavisnih novina Željka Kopanju izvršen je 22. oktobra 1999. u Banjaluci. Kopanja je nastradao od eksplozivne naprave postavljene ispod njegovog automobila. Uspio je preživjeti atentat, ali je izgubio obje noge. Osmog augusta 2016. Kopanja je preminuo u 62. godini, zasigurno i zbog posljedica atentata.

Istragu je vodio čak i engleski Scotland Yard, ali bez uspjeha.

Generalni direktor osiguravajućeg društva “Jahorina” Risto Jugović ubijen je 10. marta 2002. ispred porodične kuće na Palama. Tri dana prije smrti Jugović je u Banja Luci održao konferenciju za novinare na kojoj je objavio da će biti ubijen i da se protiv njega s najviših nivoa vlasti u Republici Srpskoj vodi „”hajka“, da je izložen konstantnim političkim, policijskim i medijskim pritiscima.

Dva ubistva koja su naročito uzburkala duhove u BiH su ubistva mladića Dženana Memića u Sarajevu i Davida Dragičevića u Banja Luci. Davidov otac Davor Dragičević je podigao desetine krivičnih prijava protiv ljudi u političkom vrhu Republike Srpske. On je prikazao snimak mrtvog sina i po brojnim posjekotinama na tijelu očito je da se radilo o nasilnoj smrti.

U Banja Luci su se održavali stalni masovni protesti građana i traži se pravda za Davida.

U Sarajevu se čeka presuda za ponovljeni postupak za izmišljenu sabraćajnu nesreću. Navodni krivci, romska porodica Ljube Seferovića prvo je oslobođena, pa je postupak ponovljen po naredbi višeg suda.

Dženanov otac Muriz Memić optužio je glavnu tužiteljicu Dalidu Burzić za prikrivanje dokaza i vođenje postupka u krivom smjeru. Memić iznosi tvrdnje da je njegovog sina ubio neko politički moćan, zbog čega je došlo do loše i nezakonito vođene istrage, pa onda i do otvorene pobune građana. Na ovom predmetu je u dvije godine radilo devet tužilaca, uključujući i glavnu tužiteljicu Dalidu Burzić.

U slučaju ubistva sarajevskih policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića istraga nije otišla dalje od onoga što je javnosti predočeno na samom početku – da su policajci prilikom patrole naišli na kradljivce vozila koji su ih usmrtili. Istraga se i dalje vrti oko automafijaša, ali do danas nema nikakvih konkretnih saznanja.
I ubistvo Lena Bijedić šokiralo je BiH. Istraga zasad ne daje konkretne rezultate, pa ni danas ne postoji osoba osumnjičena za ovaj zločin.

Veliki broj detalja oko ubistva ove Mostarke danima je curio, a u javnost su dospjeli i detalji koje su zabilježile nadzorne kamere na objektima pored kojih je Lana Bijedić prošla kobnog dana.

Ona se, podsjećamo, 6. Oktobra 2019. udaljila od svog doma u naselju Sjeverni logor, kazavši da ide s prijateljicom na kafu. S obzirom na to da se nije vratila u očekivano vrijeme, kao i da je bio isključen njen mobilni telefon, majka je iste večeri prijavila nestanak.

Koji sat kasnije ribar, koji redovno odlazi na rječicu Studenčicu, uočio je tijelo u vodi, koje su kasnije izvukli pripadnici GSS-a.
Koliko inspektori ne znaju u kojem smjeru da rade ili namjerno skreću dokaz je i nemali broj građana Sarajeva koji je ostao iznenađen kada su im pripadnici MUP-a KS zakucali na vrata i uručili poziv da se jave u Policijsku stanicu, jer su navodno svojim automobilima bili u blizini, ili prolazili, nedaleko od mjesta ubistva Lane Bijedić.

Iznenađenje građana je veće, jer neki od njih uopće nisu bili u tom području, a na insistiranje da objasne zašto su ih pozvali inspektori MUP-a KS kazali su da rade po depeši i zahtjevu MUP-a ZHK!?

Način na koji roditelji traže pravdu za svoju ubijenu djecu, protestima i otvorenim optužbama tužilaštva, pokazao se vrlo efikasnim i uzdrmao temelje vladajućih političkih oligarhija. Nažalost, konkretnih pomaka još nema.

Sva ova ubistva mogu se tretirati kao državni terorizam, jer država nije dovoljno uradila da pronađe krivce ili korumpirani službenici nisu htjeli uraditi svoj dio posla.

https://www.fokus.ba/vijesti/bih/od-ubi ... u/1657220/

[Haman2]

Sjećanje na velikog čovjeke golemog srca koje je bilo otvoreno za sve male ljude
Nedjelja, 19 Siječanj 2020 18:36



Razija i Dzemal - 2In memoriam - našem nikad zaboravljenom druga Džemi, njegovoj supruzi Raziji (Razi) Bijedić - Ferhatbegović

Prof. Dr. Nadan Filipović

Dana 18. januara 1977. godine bio sam na poslovnom putu u Beogradu. Trebao sam se 19. januara, dakle, sutradan, sastati sa starijim kolegom, tada potpukovnikom profesorom na VMA, doktorom Bogdanom Bocom Boškovićem, s jako dragim kolegom sa Medicinskog fakulteta u Sarajevugdje sam jedno vrijeme radio. Naime, doktor Bogdan Bošković, poznati toksikolog je pored svoje pozicije na VMA bio stalni saradnik u Institutu za farmakologiju i toksikologiju na čijem je tada na čelu bio farmakolog i toksikolog svjetskog ugleda akademik profesor doktor Pavao Stern, po kojem se taj institute i danas zove, ako u međuvremenu nije i njegovo ime ukinuto. Doktor Bogdan Bošković je doktorirao u Sarajevu na Medicinskom fakultetu, a u Institutu za farmakologiju i toksikologiju je radio od 1956. godine do 1964. godine i kasnije, kao honorarni gostujući saradnik .

Helem, da ne duljim, odmah po dolasku sam obavio sve potrebne konsultacije i dobio određene instrukcije u vezi sa naučno-istraživačkim projektom koji je uporavo bio u toku. Kanio sam se što hitnije vratiti u Sarajevu, jer je moja supruga 14. januara rodila kćerkicu, te sam “bukirao “ avionsku kartu za 20.januar, s nadom da u Sarajevu neće biti velike magle pri slijetnju.

Kolega, nažalost, sada pokojni Bogdan Boco Bošković, me je dočekao u svom kabinetu u Vojno-tehničkom instututu u Kumodražu. Bio je blijed kao krpa kad mi je na vratima kabineta saopćio da je u avionskoj nesreći poginuo drug Džemal Bijedić, a što sa ja već saznao iz vjesti Radio Beograda, u taksiju, u kojem je taksist glasno uključio radio aparat . Bogdan i ja nismo o toj tragediji puno pričali. Znao ja da sam dobio kćerkicu i rekao mi je da me želi izvesti na večeru na kojoj se nećemo dugo zadržavati, jer sam sutra morao rado ustati i “otfurati” na aerodrom, “čekirati “ kartu za let za Sarajevo.

Nije mi se uopće išlo na večeru, pogotovo dan nakon te goleme tragedije, jer sam smatrao da tako nešto uopće nije prigodno, ali mi je kolega Boco rekao da je već rezervirao za nas dvojicu stol za večeru u restoranu "Dva jelena" u kojem sam volio ručati, kao i “Kod orača” koji je imao izvrstan izbor roštilja i čitavog niza specijaliteta. Nisam mogo odbiti dragog starijeg kolegu kojeg sam redovito izvodio na večere kad god bi se nalazio u Sarajevu, a on je najviše volio ćevape “Kod Želje” koje nije nikad "promašio", a tek nkon ćevp smo išli na večere.

Sjeli smo za stol u poluprazanom restoranu i na brzinu večerali. U restoranu je vladao savršeni mir koji je samo remetilo tiho zveckanje tanjura i escajga nekolicine prisutnih gostiju. Sjećam se da smo “na brzaka” štamplićima "Viljamovke" nazdravili rođenje moje kćerkice i dalje nismo ništa pili . Kolega i dragi prijatelj Boco, rođeni Beograđanin i pravi gospodin, bio je jako uviđavan i izrazio je želju da me odveza do “Slavije” u kojoj sam obično otsjedao prilikom dolaska u Beograd. Nkon brze večere smo prošetali do njegovog automobila koji je parkirao u jenoj obližnjoj uličici. Bile je dosta hladna noć, neba punog zvijezda. Sjećam se da nas je putem rezala nemilosrdna beogradska košava. I tako, dok smo šetali kroz Skadarliju, začusmo veselu muziku i pjesmu koja je kroz košavu dopirala do naših ušiju - "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala..."

Dobro se, i dan danas, sjećam da je Boco naglo zastao i tiho, ali meni dovoljno čujno, drhtavim glasom, prozborio: “ Nikad ni traga kulture, a ni traga pijeteta među ovim mojim gedžovanima. Pod još nerazjašnjenim, ali više nego čudnim okolnostima, jučer poginuše predsjednik držvne Vlade i njegova supruga, te pilot koji je upravljao avionom, a ovi gedžovani pjevaju da Srbija nije mala n, da im mame gedžovanske jebem. mala je Srbija i nikd nije manja bila!Moj Nadane, Beograd i cijele Srbija su potpuno poseljačeni, a sa ovakvim gedžovanima nema nam svijetne budućnosti, i dobro znaj da ti koji sad, u ovom času pevaju uživajući i naslađujući se jer je drug Džemal bio desna ruka druga Tita, a srbijanski gedžovani u kojih ima masa četničkog i ljotičevskog elementa u duši mrze Tita i pjevajući se vesele zato što je “ustaša” Tito sada ostao bez svoje “desne ruke. Beograd i Srbija su neizlječiva primitivna palanka. Izvini, molim Te, stidim se ovakvih Beograđana!”

Ostao sm bez riječi. Ni slova nisam prozborio. Šta reći na taj tadašnji prigodni osvrt pravog gospodine, visokog oficira JNA, pravog građanina Beogarada, nekada pravog grada kojeg više, kao mnogih gradova rahmetli Juge, maltene više i nema kao sociološki etabliranih definiranih urbanih sredina. Još nezavršeni ratovi od 1991 – 1995, imali su za posljedicu njihove kompletne demografske destrukcije koje su sada urešene kičastim fasadama, nakaradnim neboderima i, posebno, naplavinama rustikalnih primitivaca koje su četničke kame i strahovi od kolektivnog biološkog uništenja “splazali” niz brda.

Eto prođe 43 godine od smrti Raze i Džemala, za kojima su iskreno zaplakali Mostar i Sarajevo, kao i cijela BiH, dok su u isto vrijeme neki u Skadarliji, a najvjerojatnije i drugi u “prestonici” i gedžovanerskoj Srbiji “pevali” i neskriveno uživali.

Dobro sam čuo vlastitim ušima. Sada, nakon svega šta se odigralo u krvavim vremenim 1991-1995, sjećam se toga “pevanja” i kazah sam sebi... četnici su već tada vršili "moralne" pripreme za " barutna i olovna vremena". I kao da i sada čujem tadašnji skadarlijski nikad zaboravljeni refren “i opet će ako bude sreće!” koji se rasprostirao skadarlijskom košavom u toj davnoj zvjezdanoj noći koja kao da je jučer bila.

Kasnije sam temeljito pročitao djelo pokojnog Radomira Konstantinovića " Filosofija palanke" koje od srca preporučujem onim koji još naivno sanjaju o nekoj budućoj uljuđenoj Srbiji koja više neće predstavljti opasnost biološkom opstanku komšija i susjeda. Oni koji pažljivo prostudiraju navedno kapitalno Konstantinovićevo delo, shvatit će da je ovakva Srbija, kakva jeste jedna za veke vekova zacementirna nepromjenjiva i neizl(j)ečiva konstanta. Bog nek pomogne onim koji će čekati promjenu na bolje kolektivnog srpskog mentaliteta utemeljenog na ideji Velike Srbije, ideje koju Srbi neumornofuraju i guraju, pa guraju i guraju, ne posustajući ni sekunde!

http://www.bosnjackooko.com/index.php?o ... &Itemid=93

[Haman2]

ISTORIJSKA BLAMAŽA TUŽILAŠTVA BiH: Odbačena optužnica protiv zlikovca Ljubana Ećima koji je učestvovao u UDRŽENOM ZLOČINAČKOM PODUHVATU PROTIV BOŠNJAKA

Prema navodima iz optužnice, koju je Sud odbio potvrditi, Ećim se tereti da je za vrijeme širokog i sistematičnog napada Vojske Republike Srpske i policije na stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti na području Kotor-Varoši i okoline, od početka juna 1992. do sredine 1994. godine, u svojstvu zamjenika i de facto zapovjednika Specijalne jedinice policije Centra službi bezbjednosti Banja Luka, učestvovao u udruženom zločinačkom pothvatu, sa drugim zapovjednicima i pripadnicima vojske i policije.



Sud BiH odbacio je optužnicu Tužilaštva BiH protiv Ljubana Ećima koji se tereti za krivično djelo zločin protiv čovječnosti, saznaje Srpskainfo.

Optužnica je odbačena zbog istorijske blamaže Tužilaštva BiH koje je podiglo optužnicu, a da nije ni saslušalo osumnjičenog.

– Sud BiH je u predmetu Ljuban Ećim 10. januara donio rješenje kojim je odbijena optužnica Tužilaštva BiH od 23. decembra 2019. godine, podnesena protiv osumnjičenog Ljubana Ećima zbog krivičnog djela zločin protiv čovječnosti u vezi sa krivičnim djelom zločin protiv civilnog stanovništva – naveli su iz Suda BiH.

Napomena; Kliknite na link da pricitate cijeli tekst. http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/141 ... njaka.html

[Haman2]

SVJEDOČIO JE O UBISTVU AJŠE, ADMIRA, REDŽEPA...: Poznati ratni fotograf Ron Haviv ispitan u Beogradu o zločinima arkanovaca u Bijeljini

Haviv je tada vidio i Ajšinog sina Admira, Alminog brata, koji je pokušavao pobjeći iz podruma, ali su ga arkanovci ubili dok je trčao preko dvorišta. Tog dana Almi su ubili i oca Redžepa



Na fotografiji se jasno vidi kako arkanovac stoji s podignutom čizmom iznad glave Ajše Šabanović, pored koje su još bila tijela Abdurahmana Pajazita i njegove supruge.


Ron Haviv, poznati ratni fotoreporter svjetskog glas, ispitan je u utorak, 21. januara, u Tužilaštvu za ratne zločine u Beogradu o zločinima pripadnika Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana, saznaje srbijanski “Danas”.


Haviv je u aprilu 1992. u Bijeljini snimio fotografiju na kojoj se vidi kako jedan od pripadnika „Arkanovih tigrova“ udara nogom mučki ubijene civile.

Na fotografiji se jasno vidi kako arkanovac stoji s podignutom čizmom iznad glave Ajše Šabanović, pored koje su još bila tijela Abdurahmana Pajazita i njegove supruge.

Alma Pečković, kćerka Ajše Šabanović, podnijela je srbijanskom tužilaštvu za ratne zločine 2. aprila 2015. godine krivičnu prijavu protiv N. N. osobe zbog ovog monstruoznog zločina arkanovaca.

Haviv je tada vidio i Ajšinog sina Admira, Alminog brata, koji je pokušavao pobjeći iz podruma, ali su ga arkanovci ubili dok je trčao preko dvorišta. Tog dana Almi su ubili i oca Redžepa. Nije prvi put da je poznati fotoreporter ispitivan u vezi s ovim zločinom.

Kako je “Danas” ranije pisao, on je još 2017. saslušan u Sarajevu. Tada je ovaj slučaj u Beogradu vodio Milan Petrović, zamjenik tužioca za ratne zločine, ali nije prisustvovao saslušanju Haviva, već je pitanja poslao iz Beograda.

Petrović je u međuvremenu otišao u penziju, a istragu je preuzeo zamjenik tužioca za ratne zločine Svetislav Rabrenović. Petrović će ostati upamćen po tome što nije uradio ništa na rješavanju ovog zločina.

Iako je porodica žrtve Ajše Šabanović bila zadovoljna kako je Rabrenović vodio predmet, iz javnosti nepoznatih razloga, glavna tužiteljica za ratne zločine Snežana Stanojković ga je smijenila i na njegovo mjesto postavila tužioca Ognjena Đukića.

U aprilu prošle godine, tužilac Đukić sastao se s članovima porodice Ajše Šabanović u Beogradu. Za ovaj zločin nijedan pripadnik Srpske dobrovoljačke garde nije optužen.

U javnosti se pričalo o sličnosti muškarca koji šutira ubijene civile sa Srđanom Golubovićem, zvanim Di Džej Maks, koji je bio arkanovac.

altRon Haviv
Međutim, on nikad nije procesuiran. Protiv Željka Ražnatovića Arkana je 1997. Haški tribunal podigao optužnicu za zločine protiv čovječnosti, ali ne i za zločin u Bijeljini ovjekovječen na fotografiji Rona Haviva, jer se za to saznalo nakon Ražnatovićeve smrti.

Alma Pečković početkom 2016. godine za “Danas” je rekla da je Tužilaštvu za ratne zločine Srbije dala spisak od nekoliko imena protiv kojih bi mogla biti podignuta optužnica.

– Preživjeli iz podruma naše kuće kasnije su mi rekli da su, izlazeći napolje, vidjeli izvjesnog Mirka Simića, naoružanog i s kokardom na glavi. Stajao je na trotoaru s još dvojicom pripadnika četničkog pokreta. Bio je tu i izvjesni Brano Šumar, kojeg su prepoznali, a ostali koji su učestvovali u ovim gnusnim i svirepim ubistvima bili su pripadnici Srpske dobrovoljačke garde – arkanovci. Nakon par dana počeli su da mi dolaze u kuću svaki dan izvjesni Miloš i Crni, koji su mi prijetili da ne smijem nigdje ići i morala sam im kuhati svako jutro kafu.

Dolazili su i poslije podne. Tako se moja agonija produžavala sve dok nisu došli i rekli da će nas sutra voditi u Vrnjačku Banju da se navodno tamo malo odmorimo jer smo svašta u zadnje vrijeme preživjeli… Vidjeli smo da se žele i nas riješiti i muž je uspio preko nekih njegovih prijatelja Srba, koji su ostali stvarno pošteni, ali su se bojali i sami ovih što su došli sa strane, ali i nekih domaćih Srba izdajnika, nabaviti jednu specijalnu propusnicu koju je lično potpisao Krizni štab SDS-a. Tako smo izašli iz Bijeljine 28. maja 1992. Otišli smo prvobitno u Sloveniju kao izbjeglice – ispričala je Alma Pečković za “Danas”.

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/141 ... ljini.html