Jeste, bravo. Evo Google izbacio link na Radio Sarajevo koji je prenio kolumnu.
Na Kamberovića polju, u Zenici, golema, čudna i živa, čelična skulptura Saše Bukvića. Postavljena je tu prije nekoliko mjeseci, kao kiparev dar gradu, načinjen od sirovine na kojoj je sagrađena ne samo Zenica, nego i cijela Bosna, skupa s idealom jugoslavenskog socijalizma. To je ta "teška industrija, to je taj fundament". Naziv skulpture je "Pluton sa genetskom manom", i to je neka vrsta krune Bukvićeva ciklusa u kojem reinterpretira Disneyeve junake u nekome svom neokonstruktivističkom ključu. Nadvijen tako nad Zenicu, i već pomalo hrđav (Što ga čini dodatno začudnim, jer pridonosi njegovom stapanju s okolinom i pojačava dojam da Bukvićev Pluton na ovom mjestu nije tek nekoliko mjeseci, nego je tu godinama, kao spomen i kao znak. Neka vrsta mjesnoga Ajfelovog tornja), taj američki pas, reestetiziran kroz spomen na Ruski umjetnički eksperiment, stoji na kraju jednoga vremena, privatnog i kolektivnog, kao mitska životinja, što će nas prevoditi s jedne na drugu obalu: koga u smrt, koga u novi život.
Da sam imao više hrabrosti, ili da se, ipak, nisam nadao da će drukčije biti, mogao sam tada zaustaviti auto i zagledati se u "Plutona sa genetskom manom", dok ga ne upamtim ili dok mi oči ne iskapaju.
Više nikada ovu skulpturu neću vidjeti, niti ću ove predjele gledati u njihovoj prirodnoj, sivoj boji. Kada sljedeći put budem vozio ovim putem, bit će to pet godina kasnije, u proljeće 1997, Plutona više neće biti, a pejsaž oko Kaknja i Zenice zelenjet će se kao nikad u posljednjih stotinjak godina, ili od vremena kada je Austrija otvarala rudnike i podizala prve visoke peći. Rat je uništio industriju, nestalo je socijalizma, pa je drveće prolistalo, a garež više ne prekriva travu. Bosna je nakon rata postala zemlja jednobojnih cjelina, u kojoj više ništa, osim ćilima, nije šareno. Tako su se i ovdje prorijedili moji rođaci – nešto je poumiralo, nešto je izbjeglo u Kanadu – a, paradoksalno, više je šarenila, više kolorita, bilo u zeničkoj i kakanjskoj predratnoj sivoj, nego u poslijeratnoj, probeharanoj, zelenoj.
Ali tko zna što je izliveno od čelika "Plutona sa genetskom manom", dugonogog kao žirafa – jer to je bila njegova genetska mana? Bit će da je završio kao sekundarna sirovina, da je prodan na kakvom europskom otpadu, izrezan i prevezen na zapad u prvoj željezničkoj kompoziciji koja je nakon rata krenula prema Pločama ili Slavonskom Brodu. Osloboditelji, kao ni obično, nisu imali razumijevanja za umjetnost, a možda nisu ni znali da bi se taj čudni, hrđajući objekt, naslijeđen iz predratnih vremena, negdje smatrao umjetnošću. Vjerojatno je prodan za nekoliko tisuća maraka, izvezen u Singapur ili Maleziju, stopljen s konstrukcijom željezničkog mosta, negdje u Rurskoj oblasti, u Šleziji ili, daleko, u Indokini, i sam izbjeglica, kao što su izbjeglicama postale stotine tisuća Bosanaca, i sam pretvoren u nešto drugo i u nekoga drugog, kao što smo u neke druge pretvoreni i svi mi.
U svakom slučaju, ta najveća skulptura Saše Bukvića završila je u skladu s umjetnikovim poetičkim i estetskim nazorima. Saša, naime, nije klasični kipar, premda je završio kiparstvo, nego je konceptualni i postkonceptualni umjetnik, performer, svojedobno zabavljen historicističkim reinterpretacijama svega i svačega. Sudbina njegovog zeničkog "Plutona sa genetskom manom" zapravo je cijeli jedan performans, kojim je metaforizirana sudbina građana one, predratne i ratne Bosne i Hercegovine, pa i samog umjetnika. Svi su oni ili – dopustite mi tu intimizaciju, premda bih je najradije izbjegao – svi smo mi naknadno izliveni u oblike i u funkcije, koje više nemaju nikakve veze s onim što smo bili još krajem marta 1992.
Uslikat ću danas Plutona Jergoviću.