Forum Klix.ba

vicious wrote:Nesto se sjetih ovog masterpiecea, pa rekoh da podijelim... Nebraska

Edit: s moba tipkam pa ne znam kakav ce biti link ali valjda ce fercerati
Edit 2: sad sam ga popravio

I danas dan se naježim svaki put kad čujem Atlantic City, Highway Patrolman ili My Father's House.

dale cooper wrote:Moj osobni Gazdin top 8:

1. Born to Run
2. Nebraska
3. Darkness on the Edge of Town / The Promise (uključujem i kompilaciju The Promise jer je napravljena od neobjavljenih
snimaka sa "Darkness on the Edge of Town" sesija, i u praksi predstavlja odličnu i fascinantnu alternativnu verziju albuma)
4. Born in the U.S.A.
5. Tunnel of Love
6. The Wild, the Innocent & the E Street Shuffle
7. The River
8. Greetings from Asbury Park, N.J.

Nisam uključio žive albume, ali valja spomenuti Live/1975–85 koji je sjajan i kako ime govori presjek je
Bossovih živih nastupa u 10 najuspješnijih godina stvaralaštva. I primjetićete da nisam uključio ništa
poslije Tunnel of Love albuma. Tu je otprilike i kraj njegove najbolje faze i prvi razlaz sa E- Street Bandom.
Kasnije je bilo pojedinačno dobrih momenata, ali po meni lično nikada više nije izdao tako jak album da se može
mjeriti sa kvalitetom gore spomenutih.

Teško mi se odlučiti za taj neki redoslijed, ali meni je Nebraska (najčešće ) na prvom mjestu. River mi je među top 3, a od "novijih" mi je dobar Ghost of Tom Joad, akustični album sličan Nebraski, samo što je produkcijski ispoliran. I tu ima sjajnih pjesama.

Prvih 5 albuma je bilo teško poredati. Ali tako se osjećam trenutno.

meni su i magic i rising i devils and dust i narocito we shall overcome, album na kojem obradjuje pete seegera, bolji od prva dva albuma.

a valjaju mi i ne spomenuti human touch, lucky town, the ghoast of tom joad, working on a dream, wrecking ball i zadni, high hopes. springsteen mi je jedini popularni autor cija se karijera proteze unazad 40+ godina a da nije snimio niti jedan bas los album.

rekoh da mi je born in the usa no 1 sto se studiskih albuma tice, no generalno mi je najdrazi live in dublin na kojem u formi seeger sessions banda svira pjesme s we shall overcome + tome adaptirane ranije uspjesnice. fantastican mi je i navedeni 75-85 live.

Moram također navesti da me otac zarazio country i bluegrass muzikom. Krenulo je to isprva sa Plava Trava Zaborava, te nekim neindentifikovanim izvođačima koji su se vrtili u automobilskim kasetofonima, snimljeni na Maxwellovim kasetama Bog zna od koga i gdje.

U Švedskoj mu je, sad već pokojni, komšija Šveđanin dao nekoliko svojih kaseta koje sam već uspio da identifikujem, Sir Douglas Quintet, Jerry Reed, Dolly Parton, Ronny Milsap...
Uglavnom, moji favoriti su:

Gordon Lightfoot - Kanađanin toplog glasa čije ploče često slušam. Od pjesama izdvajam "Sundown", "If you could read my mind", "Did she mention my name", "Protocol", "I'm not supposed to care", te moj lični favorit "Ballad of Edmund Fitzgerald" o tragičnoj brodskoj nesreći.

Jerry Reed - ko je gledao film Smokey and the bandit, sjeća se Jerryjeve uloge kamiondžije te pjesme Eastbound and out. No ima tu još, "Amos Moses" kao i razvodna "She's got the goldmine" te lagana i prelijepa "Summertime" zajedno sa Chet Atkinsom.

Chet Atkins - gitarista koji je spojio country i jazz i koji je svojom svirkom oplemenio country žanr.

Johnny Cash - mislim da će svaka riječ o njemu biti suvišna. Dovoljno je samo da ga slušaš.

Ah country. Muzika koje u neznalicama izaziva sumnjičavost i odbojnost zato što je povezuju sa Američkim
rednecima, ali je u stvari jedna od najstarijih i najvrijednijih Američkih muzičkih formi koja prožima
DNK kompletne Američke muzike.

Teško je izdvojiti najbolje izvođače, jer ih kroz istoriju country muzike ima toliko mnogo, zato
ću spomenuti par meni dragih.

Prvi je naravno jedan od najvećih heroja i legendi countrya Hank Williams. Honky tonk odmetnik
koji je jednako kako je pjevao, tako i živio stilom lutalice, ženskaroša i alkoholičara. To i nikad
prežaljena ljubav prema prvoj ženi Audrey ga je odvela u rani grob. Imao je samo 29 godina.
Nije ostavio obimnu diskografiju, ali ono što je ostavio bilo je nenadjebivo u analima country muzike.
Uz I'm So Lonesome I Could Cry, Cold Cold Heart je jedna od njegovih najupečatljivijih pjesama.
Inspirisana je sa Audrey Williams.



Gram Parsons je još jedan od plejade tragičnih country muzičara, koji je otišao prerano (to je inače
uzorak koji se stalno ponavlja), ali je ostavio dubok trag na ono što zovemo country rock muzika,
odnosno današnji alt-country. Pored sudjelovanja na pionirskom albumu Byrdsa "Sweetheart Of The Rodeo"
koji je vjerovatno prvi country rock album, snimio je i sjajni i gotovo jednako uticajni "Gilded Palace Of Sin"
sa Flying Burrito Brothersima, kao i dva odlična solo albuma. Meni najdraži je taj njegov drugi solo album
"Grievous Angel" posthumno izdat 1974 godine. Na mnogim pjesmama ga prati Emmylou Harris koja
će kasnije napraviti briljantnu karijeru kao i muzičari koji su pratili Elvisa Presleya.
Naziv albuma ujedno i dobro opisuje njegov sadržaj, tu melankoliju jednog tužnog country anđela.



Kris Kristofferson je jedan od izvođača iz famoznog outlaw country pokreta koji su sačinjavali
još i Johnny Cash, Willie Nelson i Waylon Jennings između ostalih i koji su čak i snimali
zajedničke albume. Kristofferson je sjajan autor sa čijim su se pjesmama proslavili mnogi
izvođači među njima jedna od najpoznatijih Janis Joplin sa pjesmom "Me And Bobby McGee"
Kris Kristofferson je kao i mnogi drugi country muzičari bio avanturista, igrao je Američki fudbal,
bio u vojsci. A u vrijeme kada se još nije probio kao muzičar jedno vrijeme je radio kao
domar u studijima Columbia Recordsa. Tu je upoznao Johnny Casha kojem je dao neke
svoje demo snimke. Cash će kasnije snimiti njegovu "Sunday Mornin' Comin' Down".
Bio je prisutan i kada je Dylan u istom studiju snimao legendarni Blonde On Blonde album.
Pjesma "Sunday Mornin' Comin' Down" je country oda alkoholu i mahmurluku koji dolazi jutro
poslije. Kristoffersonov recept je bio da klin treba klinom izbiti:
"Beer I had for breakfast wasn't bad, so I had one more, for dessert"



Townes Van Zandt je jedna od kultnih, nikada potpuno opjevanih legendi countrya. Čovjek
koji je bio jednako dobar autor kao recimo Dylan ili Cohen, ali koji zbog svoje nemogućnosti
da pravi kompromise kao i neurednog života kojim je živio nikada nije uspjeo da stekne
slavu koju su pomenuti uživali. Umro je krajem 90-tih gotovo u potpunoj anonimnosti i bijedi.



Mickey Newbury je slično poput Kristoffersona bio autor čije su sjajne pjesme proslavili drugi izvođači,
u prvom redu Elvis Presley koji je snimio njegovu antologijsku "American Trilogy", ali kao solo
izvođač je ostvario tek skromnu karijeru. Ipak od 1969 do 1973 je izdao gotovo savršenu trilogiju albuma
( Looks Like Rain / Frisco Mabel Joy / Heaven Help the Child) koju svaki ozbiljan zaljubljenik u country muziku
jednostavno mora čuti.

Dale, ti i ja ne možemo na pivo. Trebat će tu najmanje gajba.

Ommadawn wrote:Dale, ti i ja ne možemo na pivo. Trebat će tu najmanje gajba.

Totalno demoliranje, a? Srećom, ovdje je piva još jeftina.

Što bi reko' Hank:

za Kris Kristoffersona

Cooper, milina te citati.

Evo jedan noviji projekat - Delta Deep. Phil Collen, bivsi gitarista Def Lepparda, i Debbie, koja je mrak.

@statixx Hvala druže.

statixx wrote:Cooper, milina te citati.

Evo jedan noviji projekat - Delta Deep. Phil Collen, bivsi gitarista Def Lepparda, i Debbie, koja je mrak.

Hvala

Bravo Cooper, još jedan odličan post, usudio bih se reći i edukativan za ove mlađe naraštaje

Posebno za Grama Parsonsa, i za Emmylou Harris!
Njeni back vokali na Dylanovom albumu "Desire", ufff... nestvarni.

along the lines, english folk moderni

vicious wrote:Bravo Cooper, još jedan odličan post, usudio bih se reći i edukativan za ove mlađe naraštaje

Posebno za Grama Parsonsa, i za Emmylou Harris!
Njeni back vokali na Dylanovom albumu "Desire", ufff... nestvarni.

Thanx!


@Bloo Moderna Joni Mitchell. Odlična.

Ommadawn wrote:Hvala

Malo tuznih vijesti. Nakon Jimmya, 20. oktobra umro je i Cory.

što se countrya tiče dodao bih još joe elya i dolly parton. računaju li se alt-country/americana, tex-mex i country rock? ako da onda bih uz već spomenute preporučio los lobose, gustafe, the band, stevea earlea, ryana (nikako bryana ) adamsa, lucindu williams, uncle tupelo, son volt, wilco, calexico, lambchop, cowboy junkies, smog, silver jewse, drive-by truckers itd

Ministryjevci, ima li vas

dezurni_ucenik wrote:


Ministryjevci, ima li vas

Oh čovječe, nisam ih slušao jako, jako dugo vremena. Ali sjećam se da su Psalm 69, The Mind Is a Terrible Thing to Taste
i posebice The Land of Rape and Honey bili impresivni albumi. Bend koji je jedan od prvih napravio most između industrial
i metal muzike.

ja više volim electro industrial. throbbinng gristle, killing joke, nin, front 242, daf, front line assembly, borghesia, pitchshifter itd

zanimljivo da ljudi koji baš briju na industrial vole i electro pop/synth pop. nespojivo mi je to. znam da ima puno poveznica u razvoju tih žanrova, al opet... industrial je muški, žestok, zao, a electro pop pičkast, sladunjav, ko beach boysi na bonkasima umjesto prpova. ko beatlesi vs stonesi na n-tu potenciju.

Meni je najdraži taj prvi industrial talas nastao u Engleskoj čije su okosnice bili Throbbing Gristle, Coil,
Cabaret Voltaire i Nurse With Wound. To je avant gardna i beskompromisna muzika koja nije za one
sa slabim srcem. I konceptualno su ovi bendovi bili prilično ekstremni, posebice Throbbing Gristle
koji su inspiraciju crpili iz različitih kontraverznih tema. Pornografije, serijskih ubica, nacizma i drugih
stvari koje se predstavljale tamnu stranu društva. Muzika je perfektno oslikavala tu tematiku
sa mračnom atmosferom često sačinjenu od različitih grubih elektronskih manipulacija, kakofonije sintisajzera
i gitara, semplovanja i ambienta. Ali bilo je i momenata ljepote i Kraftwerskog elektra za koje je
većinom bio zaslužan Chris Carter koji je kasnije sa Cosey Fanni Tutti osnovao duo Chris & Cosey
i izdao par kultnih electro pop albuma.

Primjeri i jedne i druge strane benda:

zg1911 wrote:ja više volim electro industrial. throbbinng gristle, killing joke, nin, front 242, daf, front line assembly, borghesia, pitchshifter itd

zanimljivo da ljudi koji baš briju na industrial vole i electro pop/synth pop. nespojivo mi je to. znam da ima puno poveznica u razvoju tih žanrova, al opet... industrial je muški, žestok, zao, a electro pop pičkast, sladunjav, ko beach boysi na bonkasima umjesto prpova. ko beatlesi vs stonesi na n-tu potenciju.

Hah. Al Jourgensen najbolji primjer, sta je na pocetku svirao i na sta je kasnije skrenuo.

Nije los novi Killing Joke. NIN i Front 242 . Throbing Gristle su mozda i tvorci citavog tog zanra uz Cabaret Voltaire. Posebno je interesantan Psychic TV i citava ta prica oko Genesisa p-Oridge i njegovih okultnih furki. Pa ljudi osnovali svoju sektu, bave se od alhemije od okultnih stvari. I onaj video zapis, zbog cega je Genesisu bio zabranjen ulazak u Ameriku neko vrijeme. Ne znam jeste li to upratili?

dale cooper wrote:

dezurni_ucenik wrote:


Ministryjevci, ima li vas

Oh čovječe, nisam ih slušao jako, jako dugo vremena. Ali sjećam se da su Psalm 69, The Mind Is a Terrible Thing to Taste
i posebice The Land of Rape and Honey bili impresivni albumi. Bend koji je jedan od prvih napravio most između industrial
i metal muzike.

Jes gledao onaj njihov dokumentarac The Fix- Ministry movie? Al citavo vrijeme sa iglom u ruci.

Jes znao da je Cosey snimala pornice sedamdesetih. MOzes pronaci preko Googlea.

@ dezurni ucenik Čitao sam o raznim Genesis P-Orridgeovim pizdarijama. Mislim da se danas i
oblači i predstavlja kao žensko. Nisam siguran da li je i promjenio spol. U svakom slučaju uvijek
je bio kontraverzan i beskompromisan umjetnik. Da, znam za Cosey.

Nisam gledao taj Ministry film, ali mi je Jurgensonova ljubavna afera sa heroinom dobro poznata.

dezurni_ucenik wrote:

zg1911 wrote:ja više volim electro industrial. throbbinng gristle, killing joke, nin, front 242, daf, front line assembly, borghesia, pitchshifter itd

zanimljivo da ljudi koji baš briju na industrial vole i electro pop/synth pop. nespojivo mi je to. znam da ima puno poveznica u razvoju tih žanrova, al opet... industrial je muški, žestok, zao, a electro pop pičkast, sladunjav, ko beach boysi na bonkasima umjesto prpova. ko beatlesi vs stonesi na n-tu potenciju.

Hah. Al Jourgensen najbolji primjer, sta je na pocetku svirao i na sta je kasnije skrenuo.

Nije los novi Killing Joke. NIN i Front 242 . Throbing Gristle su mozda i tvorci citavog tog zanra uz Cabaret Voltaire. Posebno je interesantan Psychic TV i citava ta prica oko Genesisa p-Oridge i njegovih okultnih furki. Pa ljudi osnovali svoju sektu, bave se od alhemije od okultnih stvari. I onaj video zapis, zbog cega je Genesisu bio zabranjen ulazak u Ameriku neko vrijeme. Ne znam jeste li to upratili?

bravo, zaboravih na cabaret voltaire. i meni je dobar novi killing joke. psychic tv nisam slušao. kao ni ministry.

mala digresija, al opet vezano uz temu. ljudi koji su u tom industrial/ebm/goth giru mi rekoše da je u hrvatskoj takva scena, osim u zg, najjača u sisku. i ima logike. sisak bi bio nešto ala nas sheffield, grad teške industrije - metalurgije, naftne i kemijeske industrije. sada naravno propada. to bi u bih vjerojatno trebala bit zenica.