Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
User avatar
Challenger__
Posts: 26509
Joined: 25/03/2012 09:31
Location: In weiter Ferne, so nah!
Contact:

#301 Re: Haj'mo malo o kulturi ...

Post by Challenger__ »

Kakva tema! Ne mogu da vjerujem...
piupiu wrote:Je l' još nekom klavir najčudesniji instrument koji je čovjek napravio?
Taj sam.
piupiu wrote:Muzika je valjda ... vjerovatno ... najuniverzalnija umjetnost, ona što se najintuitivnije osjeća i vibracijom utiče na tijelo; evo, ne znam ni opisati zašto mislim što mislim, :lol:, je l' ono kažu da bebe osjećaju muziku i prije nego što se rode? To je neki kosmički dar.
Nema dileme.

Image

- O tome je tako nadahnuto pisao naš (Sarajlija) Ivan Focht, iz one čuvene jevrejske porodice Focht. Po njemu, muzika, bivajući nematerijalne i nedeskriptivne prirode je predodređena da iskaže ontološku suštinu postojanja, odnosno ima "ontološku prednost u odnosu na sve ostale umjetnosti":
...nije puki odraz subjekta, niti odraz društvene zbilje... nego tajna života ustrojena i ugođena prema kozmičkim zakonima.
piupiu wrote:Čiča, miča - gotova priča! :D
8-)
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#302 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Pa, bolan, Challengeru, đe ćeš ontologiju na forum! :D :lol:

:thumbup:
User avatar
Challenger__
Posts: 26509
Joined: 25/03/2012 09:31
Location: In weiter Ferne, so nah!
Contact:

#303 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by Challenger__ »

8)
piupiu wrote:: I od mene jedna ...

Trebalo bi opet naučiti
da slušamo kako dažd pada pada

Trebalo bi se odkameniti
i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada

Trebalo bi ponovo pronaći
izgubljene staze od one plave trave

Trebalo bi u obilju bilja
zagrliti panične makove i mrave

Trebalo bi se iznova umiti
i sniti u jasnim kapima ozorne rose

Trebalo bi onesvijestiti se
u tamnim vlasima neke travne kose

Trebalo bi načas stati
sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati

Trebalo bi se konačno sastati
sa već davno odbjeglim vlastim srcem

Trebalo bi se odkameniti
i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada

Trebalo bi htjeti
i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada

("Dažd")
Iščitao, više puta. Sad i ovo:

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premosti?

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si viskan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi
Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti
Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima
Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce
Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati
U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il
Prvi

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi
Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?


("Slovo o čovjeku")

- uglazbljeno od "Indexa":




Kod za dešifrovanje: "Život je pakao za prognane iz raja".
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#304 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Aha! :izet:

Image
"Modra rijeka" prvi je konceptualni album jugoslovenske pop-rok scene. Album je objavljen nakon nevjerovatnih 16 godina rada 1978. Na stihove Maka Dizdara iz poetskih zbirki "Kameni spavač" i "Modra rijeka" muziku su napisali Slobodan Bodo Kovačević i Fadil Redžić.

Album je sniman u studiju Jugotona u Zagrebu, tokom januara, sa skromnih sto radnih sati na raspolaganju, uz samo jedan prekid – da se proslavi rođenje kćerke Sanje Fadila Redžića. Indexima su se na snimanju pridružili Tihomir Pop Asanović, koji je svirao solo orgulje, te Ranko Rihtman na solo klaviru. Muzičku produkciju zajednički potpisuju Nikola Borota Radovan i Indexi, dok su aranžmane radili Slobodan Kovačević, Fadil Redžić i Ranko Rihtman.

Konceptualnom ugođaju pridonijeli su i veliki zagrebački glumac Fabijan Šovagović, koji je na albumu kazivao stihove Maka Dizdara "Modra rijeka" i "Zapis o zemlji", te slavni sarajevski slikar Mersad Berber, kao autor umjetničke slike koju je Dragan S. Stefanović iskoristio za dizajniranje omota, s istančanim osjećajem prilagođenim duhu muzičke i poetske priče. Nakon završenog snimanja, miksanje je obavljeno narednog mjeseca u minhenskom Barbarossa Tonstudiju.

https://bs.wikipedia.org/wiki/Modra_rijeka_(album)
User avatar
Challenger__
Posts: 26509
Joined: 25/03/2012 09:31
Location: In weiter Ferne, so nah!
Contact:

#305 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by Challenger__ »

piupiu wrote:
Georg Fridrih Hendl (George Frideric Handel), barokni kompozitor, rođen je u Nemačkoj, iste godine kad i Johan Sebastijan Bah i Domeniko Skarlati – 1685....
8-)

Samo ovo da ti kaem...

- Ne znam da li si zapazila jedan detalj, ali stvari stoje ovako: Barok je, u osnovi, bio antireformacijski pokret koga je obilato podsticala Katolička Crkva sa željom da suzbije reformacijske ideje i ohrabri religijske teme... Međutim, kako je život potpuno nepredvidiv, tako se istinska umjetnost ne da kanalisati, programirati, pa je najveći stavaralac baroka - Johann Sebastian Bach - bio luteran, glavom i bradom!

Ha,ha!

- Slične stvari imamo u svim vremenima i epohama pa su tako u vremenu uspona humanizma i renesanse ( :lol: ) kapitalan trag ostavila dvojica autora (Hieronymus Bosch i Bruegel) čija su djela potpuna antiteza novog mita o "velikom, slobodnom čovjeku" kao centralnom mjestu ovog pokreta...

Itd, itsl.
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#306 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Istorija je uvijek puna dobrih holivudskih zapleta. :D Inače, ni Brojgela, ni Boša ne varim lako, kao ni onog od Mačve (a, ni Čarlsa Bilića, ne znam što i njega ovdje ubacih) ... ali, sva četvorica me spopadnu kao glas u glavi ... kao neki šizofrenični nered ... :oops: :lol:
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#307 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Bjanka, Emina, Šerifa ... Aleksa, Aleksa, ubio te grom ... :D

Image
Veče na školju

Pučina plava
Spava,

Prohladni pada mrak.

Vrh hridi crne
Trne

Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono
Bono,

Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge

Ubogi moli puk.

Kleče kosturi
suri

Pred likom boga svog -
Ištu. Al' tamo,
Samo

Ćuti raspeti bog.

I san sve bliže
Stiže,

Prohladni pada mrak,
Vrh hridi crne
Trne

Zadnji rumeni zrak.
Šerifa

Istom sunce sjeknu. Ko plava kadifa,
Prostrlo se nebo, a vita i laka,
Niz očevu baštu, po ćilimu maka,
Pjevajući hodi jedina Šerifa.

Na nju zdrelo voće smije se sa grana;
Leptiri je prate, prvi zraci miju;
Po petama golim nanule joj biju,
A pod grlom trepte odblesci đerdana ...

Gle, zembilju punu krupnih zerdelija
Na ramenu nosi, a sve joj se vija
S glave jašmak crven, ko sabah na visu.

Aman, što je kršna, i sjajna, i vedra!
Što li joj se tresu ona pusta njedra,
Nabrekla ko šipci što još prsli nisu! ...
User avatar
nasa
Posts: 8023
Joined: 25/08/2012 16:46

#308 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by nasa »

piupiu wrote:Dobar dan, petunija i novoasirski "beže" ... :thumbup: za oboje ...

Image
Fuj :lol:
User avatar
Banksy
Posts: 28557
Joined: 18/07/2008 09:33

#310 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by Banksy »

Odličan je :lol:

Breugel me podsjeti na jednog starog forumaša, @repeater, odličan bio, pozdrav gdje god da je ...

lijeno mi da pišem :D ali pratim :thumbup:

User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#311 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Ovog Šostakoviča treba staviti svako 2-3 strane, apsoLJutno romantiĆno ... :thumbup:

Evo još ... bez očiju ... :D

Image
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#312 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Priče iz umjetničko-liberalno-demokratske stranke ... :wink:

Image
Priča o čovjeku

Nedjelja je naveče. Kimberley i ja čitamo u krevetu. Ona čita Doris Lensing, a ja novu, opsežnu Borgesovu biografiju. Svako malo Kimberley me pita, mogu li ti nešto pročitati?, i onda mi i ne čekajući odgovor, pročita rečenice koje su je zavele. Kad ja naiđem na nešto posebno zanimljivo i ja čitam njoj.

…I must get at you, somehow: I put away those illustrious toys you
have left me, I want your hidden look, your real smile
– that lonely, mocking smile your cool mirror knows

Malo pričamo o pročitanom pasusu ili dijelu pjesme i onda se vratimo u svoje knjige. Ona me moli da joj smotam cigaretu. Ja joj, naravno, smotam cigaretu, ali umjesto da je dadnem njoj, zapalim je i počnem pušiti. Ona se, kad to primijeti, smije, i kaže, vise me ne voliš kao prije, na početku zabavljanja. Smijemo se. Dajem joj tek zapaljenu cigaretu i sebi motam drugu. O čemu razmišljaš?, pita me, kad vidi da sam spustio knjigu u krilo i da pušim i gledam u plafon. Pala mi je na pamet jedna priča, kažem joj. Koja?, pita. Ona se pomjeri prema meni i spusti glavu na moje grudi. O čemu je priča?, pita me. Sjećaš li se, kažem joj, kad je Viktor „imao“ srčani udar i kad smo ga Sem i ja s posla odveli u bolnicu, odnosno u hitnu pomoć. Sjećam, kaže, i?

Pa, ništa, kažem. Hoćeš da napišeš priču o Viktorom „srčanom udaru“?, pita ona. Ne, ne, kažem, nešto sasvim drugo. Šta?, pita.
Vidiš, kažem joj, kad smo došli u hitnu, Viktora su nakon što im je objasnio šta osjeća odmah stavili na pokretni krevet i odvezli kroz vrata na kojima piše „Nezaposlenima zabranjen ulaz“. Sem i ja smo ostali da ga čekamo. U čekaonici, koja nije bila ni puna, ali ni prazna, bilo je najviše desetak ljudi. Sjedili su kako ljudi inače sjede na takvim mjestima, na najudaljenijim mogućima tačkama jedni od drugih. Znam, kaže Kimberley. Stolice su poredane kao u kinu, ali svi ostavljaju barem po jedno prazno između sebe i drugog. Jeste, kažem. Dakle, ima desetak ljudi ali su svi, osim Sema i mene sami, stari i očigledno dobro situirani. Naravno, kaže ona, to je najbolja privatna bolnica u gradu.

Dakle, svi sjedimo u potpunoj tišini. Na zidu je televizor. Ton je potpuno stišan. Neki gledaju u televizor, a neki čitaju novine ili magazin. S vremena na vrijeme, neko ustane, prošeta do male police kraj recepcije i zamjeni magazin koji je do tada listao za neki drugi. Recepcionerka je svo vrijeme na telefonu, ali šapće kad priča. Sem i ja sjedimo jedan pored drugog i šutimo. Tišina nam ne dozvoljava razgovor. Okrugli bijeli sat na zidu ili stoji ili je svaka minuta kao vječnost. Zašto ti je to sve palo na pamet?, pita me Kimberley. Ne znam, kažem, ali Sem u jednom trenutku ustane, prinese dva prsta ustima, kao da pusi, i kad mu ja odmahnem glavom, on izađe napolje da zapali cigaru. Kroz prozor vidim kako mu redar pred vratima bolnice objašnjava da ne može pušiti pred ulazom, nego da mora preći na drugu stranu ulice. Gledam kako prelazi ulicu i pali cigaru. Po načinu na koji mu cigara skakuće u ustima, pretpostavljam da psuje u sebi. Odjednom u uglu čekaonice, u nizu stolica okrenutih prema prozoru koji gleda na park, vidim čovjeka koji do tada nije bio tu. Možda je ušao dok sam ja pratio Sema preko ulice ili je možda spavao na sjedalima i ja ga nisam vidio od naslona. Okrenut mi je leđima. Kosa mu je raščupana, kao da se, nakon nemirne noći, upravo ustao iz kreveta. Kao moja sada, kaže Kimberley i otpuhuje šiške sa lica. Ne, kažem i pomrsim joj kosu, ne kao tvoja. Čovjek ima kratku kosu, ali mu je frizura razbarušena kao da je zaspao mokre kose. Kao ptičje gnijezdo, kažem. Kimberley se smije. Sako mu je poderan ispod pazuha. Kroz procjep se vidi svijetloplava košulja. On je jedini koji sjedi sam u čitavom redu stolica. Čovjek gleda u prozor. U parku, preko puta Sem sjedi na klupi, naslonjen laktovima na koljena i gleda u vrhove cipela. Mota cigaru.

Odjednom, čovjek počne da se okreće oko sebe i da gleda po čekaonici. Oči su mu zakrvavljene, a lice mu je zacrnila trodnevna brada. Uznevjereno se vrti lijevo, desno na stolici i onda ustane. Okrene se prema recepciji. Košulja mu je zgužvana i otkopčana do stomaka. Po košulji su tamne mrlje. Od znoja ili kise, ili ko zna. Možda je krv?, kaže Kimberley. Ne, kažem, fleke nemaju boje. Kao kad pokisneš. Možda je povratio po sebi, kaže ona. Možda, kažem, ali uglavnom...

Pogledom prelazi po čekaonici. Svi spuštaju glave. Ja se pravim da gledam u park, u Sema u parku, ali krajičkom oka posmatram čovjeka. Čovjek duboko udahne i krene prema recepciji. Polako i teturajući, kao da je pijan. Pa, možda je bio pijan, kaže Kimberley. Možda, kažem. Znaš kako raspored klupa za sjedanje od čekaonice ponekad napravi labirint?, pitam je i protegnem se i dohvatim duhan i papiriće s noćnog stolića. Znam, kaže ona. Čovjek krene, prvo u jednom, pa u drugom pravcu. Pokušava da pronađe najkraću stazu do recepcije, koja se, u odnosu na njegovu stolicu, nalazi na suprotnom kraju prostorije. Iako mu to nije najbliži put, odluči se za prolaz koji vodi ispred moje stolice. Kad mi priđe na metar, dva, ja spustim pogled na pod. Smrad ustajalog znoja ostaje za njim, kao bijeli tragovi iza mlaznih aviona. To mi se sviđa, kaže Kimberley dok uzima cigaretu koju sam joj smotao, smrad znoja kao trag mlaznih aviona… Čovjek priđe recepciji, nasloni se laktovima na pult i nešto pita ženu koja sjedi s druge strane. Šta je pita?, kaže Kimberley. Ne čujem, kažem. Recepcionerka mu nešto šapće i odmahuje glavom. On se, odjednom, uspravi i počne da udara dlanom u pult. Žena ga prepadnuto gleda i šuti. Čovjek je visok, snažan i nekako grub. Opasan. Tačnije, divlji. U čekaonicu, odjednom, ulazi redar bolnice i prilazi recepciji, s rukama na opasaču. Čovjek okrene glavu, vidi redara koji mu prilazi sa strane i prestane lupati dlanom po pultu. Okrene se i bez riječi se vrati na svoje mjesto. Redar ga prati pogledom. Čovjek dođe do svog mjesta i sjedne. Gleda u prozor. Sem stoji i pusi u parku. Vadi mobilni telefon iz džepa i gleda u mali ekran. Onda gleda na sat. Čovjek? pita Kimberley. Ne, Sem, kažem. Redar izađe iz čekaonice. Čovjek odjednom ponovo ustane i počne hodati ispred svog sjedišta. Tri koraka u jednom pravcu, onda okret, pa tri koraka u drugom pravcu. Pa šta se događa?, pita Kimberley. Ne znam, kažem, ja mislim da je on pijan, ili da je beskućnik, da se napio i da je izbila tuča i da sad čeka nekoga ili neke, koji su u toj tuči prošli gore nego on. Možda je diler droge koga je policija dovela na test u bolnicu? Dakle, kažem joj, ne znam ništa. Pa, zašto kažeš da je beskućnik? pita Kimberley.

Pretpostavljam, kažem, na osnovu njegovog izgleda i ponašanja. Možda je normalan čovjek, ali se napio s društvom, imao sudar, i doveli su ga u hitnu, da za svaki slučaj provjere da je sve u redu?, kaže Kimberley. Možda, kažem, ali čovjek mi ne izgleda kao neko ko je do juče imao normalan život, a onda se sinoć, poslije posla, napio i upao u nevolju. Nikad ne znaš, kaže ona. Tačno, kažem., nikad ne možeš sa sigurnošću reći da znaš šta se događa u nečijoj glavi.

U svakom slučaju čovjek hoda lijevo-desno par minuta, a onda, s dva tri brza koraka priđe televizoru koji je „prilijepljen“ za zid i počne da mijenja kanale. Žena sa recepcije mu kaže da nije dozvoljeno dirati bolnički televizor. On se pravi da je ne čuje. Ona sve glasnije ponavlja jednu te istu rečenicu, gospodine, nije dozvoljeno dirati televizor. Redar, ponovo, ulazi u čekaonicu. Čovjek ga vidi i odmakne se od televizora. Vrati se do svog mjesta, sjedne i gleda u prozor. Iznenada se nagne naprijed i spusti glavu na koljena. Tijelo mu se grči i trese. Izgleda kao da povraća. Tako barem meni izgleda. Ljudi u čekaonici gledaju u čovjeka, a onda jedni u druge. Vrte očima i sliježu ramenima. Redar prilazi stolici, naginje se nad čovjekom i uzima ga ispod ruke i podiže na noge. I onda su ga izbacili?, pita Kimberley. Polako, kažem joj. Redar mu nešto tiho govori. Čovjek se, iako ga redar drži ispod ruke leluja. Redar mu stavi ruku na rame i nešto mu tiho priča. Čovjek klima glavom, ali onda odjednom odgurne redarevu ruku s ramena. Redar je ponovo vrati, ali ovaj put po naborima na odjeći vidiš da je prisutna sila. Čovjek ponovo odgurne redarevu ruku s ramena i okrene se licem prema nama. Svi se ponovo zadubljuju u ono sto čitaju ili gledaju. Čovjekovo lice je prljavo. Slina mu viri iz nosa i dodiruje usnu. Čovjek se, hodajući unazad, odmakne par koraka od redara prema zidu. Redar mu prilazi polako, držeći jednu ruku blizu pojasa, na kome vise pendrek i pištolj, a drugu je pružio ispred sebe kao da pokušava da ga dohvati ne prilazeći mu. Čovjek počne da se dere. Nemate pravo, nemate pravo, ja imam pravo da budem ovdje, ostavite me na miru, zvaću policiju, ja moram biti ovdje... Redar mu prilazi polako i mirno govori, sve je u redu, smirite se, sve će biti u redu. Čovjek viče sve tiše i sporije i onda prestane vikati. Povlači se, šutke, pred redarom, ali nakon par koraka leđima dotakne zid i stane. Ruke je ispružio ispred sebe, kao da želi da se zaštiti od udaraca. Redar mu priđe sasvim blizu. Ruke im se skoro dodiruju. Redar mu nešto tiho govori. Čovjek spusti ruke i obori glavu. Redar mu priđe, uzme ga rukom za lakat i mirno ga vodi pored sebe. Sjećam se da si mi spominjao kako su nekog tipa izbacili iz bolnice, ali mi nisi pričao ovako detaljno, kaže Kimberley.

Ljudi sad otvoreno gledaju u čovjeka i redara, čiju akciju očigledno odobravaju. Vodi ga napolje ili u neku kancelariju?, pita Kimberley. Napolje, kažem. Izlaze kroz staklena vrata na ulazu, silaze niz stepenice i par minuta se raspravljaju na trotoaru. Čovjek priča, gestikulira rukama, a redar drži ruku na kaišu, blizu pendreka i odmahuje glavom. Čovjek se okrene i odlazi, teturajući po trotoaru. Nakon desetak metara, iznenada odluci da pređe ulicu, ne gledajući idu li auta. Jedan auto ga zamalo udari. Čovjek stoji na sred ulice, s rukom ispruženom prema autu, koje mu farovima skoro dodiruje koljena. Ostali auti koče, gume škripe. Zasviraju sirene. Redar još uvijek stoji na stepenicama na ulazu i gleda scenu. Onda se okrene i odmahujući glavom uđe u bolnicu. Čovjek polako pređe na drugu stranu ulice. Sem je još uvijek napolju?, pita Kimberley. Jeste, kažem. Šeta po parku i puši i ponekad pogleda u pravcu čekaonice. Je l' Sem vidio da su ga izbacili?, pita ona. Ne znam, kažem, vjerovatno nije, nije važno.
U čekaonici je ponovo tišina. Nakon par minuta nečiji mobilni telefon počinje da zvoni. Telefon zvoni nekoliko puta i svi u čekaonici pogledima lociraju gdje i kod koga zvoni. Nekoliko ljudi zavlači ruke u džepove kaputa i sakoa i provjerava svoj telefon, a onda ga, odmahujući glavom, kako bi pokazali ostalima da nije u pitanju njihov vrate u džep. Telefon, međutim zvoni i zvoni. Zvono je, napadno, neka muzika, nešto kao jingle bell, ali s trubama. Napokon, telefon zašuti. Svi se vrate svojim magazinima. Sem i dalje odsutno hoda po parku, puši i priča na telefon. Nakon par minuta telefon u čekaonici ponovo počne da zvoni. Recepcionerka ustane sa stolice i gleda po prostoriji. Svi gledaju u nju i sliježu ramenima. Ja ustanem i priđem mjestu na kojem je sjedio onaj čovjek. Stolica smrdi na znoj. Na podu je zelena lokva od povraćotke. Na stolici je mali crni telefon, koji vibrira i zvoni. Uzmem telefon, i u tom trenutku on prestane da zvoni. Podignem pogled. Svi su ponovo zadubljeni u magazine ili TV. Recepcionerka je sjela i priča na telefon. Na malom ekranu telefona svjetluca ime „Carolcell“, vjerovatno Carol cell, ali je napisano kao jedna riječ, znaš kao kad te zove neko koga imaš u imeniku, pa izađe ime. Znam, znam, kaže Kimberley i vraća se na svoj dio kreveta i stavlja knjigu u krilo. Ako ti je bezveze priča reci, kažem joj. Nije, kaže, ali si mi to već pričao. Dobro, kažem, evo kraj.

Dakle, onaj čovjek je, očigledno, zaboravio telefon. Priđem prozoru da vidim da li ga mogu vidjeti negdje na ulici. Nema ga. Telefon ponovo počne zvoni. Ponovo Carolcell. Telefon zvoni dugo. Krenem prema recepciji da ženi za pultom dam telefon, ali ona, kao da bježi od mene, ustane i uđe u neku sobu iza pulta. Telefon prestane da zvoni. Ja se vratim i sjednem na svoje mjesto. Spustim ga pored sebe. Telefon ponovo zvoni. Ali ovaj put zvono nije jingle bell s trubama, nego nešto potpuno drugačije. Kao kad kuckaš noktima po metalu. Nije valjda da si se javio?, pita Kimberley. Nisam, kažem, ali me taj novi zvuk zainteresuje i ja uzmem i pogledam u ekran na kome, sada, umjesto „Carolcell“ piše SMS poruka. Pa nisi valjda…?, pita Kimberley, ali već zna odgovor. Jesam, kažem. Kakva poruka?, pita. Pa, poruka u kojoj ga njegova žena Carol obavještava da je operacija upravo završena i da je Lucy, njihova mala beba Lucy, umrla. Kimberley me gleda bez riječi .Zajebavaš me?, je l' se stvarno tako dogodilo?, pita nakon par minuta. Nije, kažem. Zajebavam se.

http://www.sveske.ba/bs/content/fragmenti
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#313 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Umjetnost je bespredmetna ...

Aaaaaa ... odlično! :D

Image
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#314 Re: Haj'mo malo o kulturi ...

Post by piupiu »

Pismonosa wrote::thumbup: Kad budem imao malo vremena pročitat ću postove.

Čovjek je genij.

Njetočka Nezvanova. Nikad neću zaboraviti tugu i razočaranje koje sam doživio na kraju čitanja te knjige, kad sam shvatio da djelo nikada nije završeno :D
Jašta već genije. Ne znam jesi li vidio njegove skice za likove iz romano-rukopisa, crteže sa "didaskalijama", pa, to su takodje umjetnička djela ...

Image
Image
Image
Image

I takvog je čovjeka neki bijedni crv od cara držao u Sibiru, gdje mu je bilo zabranjeno posjedovati olovku, papir i knjige!

Nisam čitala NjN, kako da čitam nezavršnu priču? Možda bi se mogla napraviti kakva umjetnički performans - završite Njetočku improvizacijom na sceni ... ne znam da li je to neko pokušao, bilo bi zanimljivo. :)
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#315 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Nestvarna Saya

Svidja li vam se mala Saya?

Image

Saya je 'čedo' - kompjutersko - bračnog para Ishikawa, 3D umjetnika iz Tokya. Još uvijek nije potpuno završena, a kad je 'završe', Ishikawe će napraviti i film u kojem će Saya igrati glavnu ulogu.
m_l
Posts: 1804
Joined: 06/06/2012 21:19

#316 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by m_l »

piupiu wrote:Priče iz umjetničko-liberalno-demokratske stranke ... :wink:
Priča o čovjeku

Nedjelja je naveče. Kimberley i ja čitamo u krevetu....

...ali me taj novi zvuk zainteresuje i ja uzmem i pogledam u ekran na kome, sada, umjesto „Carolcell“ piše SMS poruka. Pa nisi valjda…?, pita Kimberley, ali već zna odgovor. Jesam, kažem. Kakva poruka?, pita. Pa, poruka u kojoj ga njegova žena Carol obavještava da je operacija upravo završena i da je Lucy, njihova mala beba Lucy, umrla. Kimberley me gleda bez riječi .Zajebavaš me?, je l' se stvarno tako dogodilo?, pita nakon par minuta. Nije, kažem. Zajebavam se.
Onaj osjecaj kad nesto citas s mukom, jer je stilski siromasno i jadno, a onda dodjes do kraja i pozelis povratiti. Koja morbidnost!

____________________________________________________________________

OT:

Image

“Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.” (Zuko Džumhur, Osveta mrtvih sultana)

Jednom je jedan trčao, i desi se da naiđe pored Zuke, a on ga, smijući se, upita: “Što, bolan, trčiš?”, a jedan mu odgovori: “Pa, zdravo je.”, a Zuko mu uzvrati: “Samo ti trči! Allah je svakome propisao broj koraka, pa ti požuri da potrošiš svoje.”


Hoda, piše i govori Zuko Džumhur

Malo je pisaca koji su preko svog ljudskog vijeka živjeli tisuću prethodnih godina, i koji su osim vlastitoga imali bezbroj zavičaja.
Da mu se život nije prebrzo potrošio, Zuko Džumhur danas bi bio devedesetogodišnjak. Ili obrnemo li: da nije na vrijeme umro, Zuko Džumhur bio bi devedesetogodišnjak. A što jest jest, umro je u zadnji čas, 27. studenog 1989. u Herceg Novom. Da je živio još samo koji mjesec, ili ne daj Bože godinu, morao bi se opredjeljivati, makar i pred samim sobom ako ne i pred cijelim svijetom, oko svoga identiteta i morao bi odlučivati kojeg će sebe amputirati, sahraniti i zaboraviti, da bi onaj drugi Zuko, sakat i uskraćen, mogao živjeti u svijetu koji je upravo nastajao. Naime, Zuko se rodio u Konjicu, kao Zulfikar (a zulfikar je sablja koju je poslanik Muhamed darovao Aliji, sablja junaštva u ime vjere), u uglednoj i staroj porodici vjerskih službenika i učenjaka. Djetinjstvo je provodio u Beogradu, gdje mu je otac Abdulselam službovao kao imam, a gimnaziju je završio u Sarajevu. Beogradsku Likovnu akademiju pohađao je u klasi Petra Dobrovića, onoga velikog Krležinog prijatelja, o kojemu je ovaj napisao najbolnije stranice svoje ratne diaristike, uzdignuvši svoj i Dobrovićev slučaj do metafore hrvatsko-srpske prijateljske intime. Od 1947. Zuko objavljuje karikature i crteže, a ubrzo zatim ulazi u novinarstvo, u kojemu će, na svoj specifični način, ostati cijeloga života.

S jedne strane, sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po stambolskome i bečkom kalupu, koji se pisanju učio preko sentenca i mudrosti istočnoga svijeta, među koje bi udijevao anegdote za koje čitatelj nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je Zuko izmislio kao neku paralelnu stvarnost. S druge strane, bio je Beograđanin, jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju. U Politici je, recimo, u vrijeme razlaza sa Staljinom, ali prije nego što je postignut općenarodni konsenzus o tome da je Staljin neprijatelj, objavio onu slavnu karikaturu Marxa, koji sjedi za radnim stolom, a iznad glave mu uokvireni Visarjonovičev portret. Taj će ga crtež proslaviti, postat će jedan od amblematskih znakova jugoslavenskoga političkog identiteta, koji će uminuti nekoliko mjeseci nakon Zukine smrti. I još će po koječemu Zuko biti Beograđanin, jedan od najvažnijih u svome vremenu, pa strašnim biva pitanje kojeg bi se sebe odrekao da je, ne daj Bože, nadživio svoje vrijeme. Da li bi se odrekao svoje bosansko-muslimanske ili svoje srpsko-beogradske osobe? I čega god bi se odricao, što bi od njega nakon odricanja ostalo? Jer su i identiteti urasli jedan u drugi, pa čovjeku i nije dano da se odriče, a da ne ostaje sakat u glavu.

Najslavnija Zukina knjiga, prvi put objavljena davne 1958, je “Nekrolog jednoj čaršiji”. Bio je to putopis, a opet i zakašnjeli oproštaj s imperijom koja je četiri stoljeća vladala Bosnom i Hercegovinom i koja je iza sebe ostavila brojne tragove na toj zemlji i na ljudima, te s onom drugom carevinom, koja je vladala deset puta kraće, ali su njezini tragovi svježiji. Za vrijeme u kojemu je napisan, taj je bosanski i maloazijski putni amarkord morao djelovati prilično reakcionarno, ako ga je itko ozbiljno pročitao, i ako su ga, uopće, i bili u stanju čitati mimo predrasude o vicmaheru Zuki i njegovom lahkom bivanju u našoj samoupravnoj zajednici. Predgovor “Nekrologu jednoj čaršiji” napisao je drugi veliki turkofil, Ivo Andrić. Samo tada, i nikada poslije, nekome je on pisao predgovor, čuvajući se mudro i te pogibelji da se suvremenicima zamjeri, hvaleći ih. Zuki se nije mogao zamjeriti, jer je Zuko bio i gospodin i pametan pisac, pa mu se Andrić nije u očima smanjivao kada ga je u predgovoru hvalio.

“Bio je odličan crtač, genijalan karikaturist i veliki pisac, jedini kojem je Ivo Andrić pisao predgovor. Ali bio je i najbolji televizijski putopisac u povijesti ovdašnjih televizija. Na kraju, bio je uzor mnogima koji to priznaju i koji ne priznaju”

Dobri pisci od loših pisaca razlikuju se po tome što su rečenice svih loših pisaca jednoga jezika u nekome vremenu nalik jedna drugoj, i nemoguće ih je razlikovati, a rečenice dobrih pisaca prepoznaju se poput otiska prsta, čak i kada nije naročito mudro i pametno ono što se tim rečenicama kazuje. A veliki se od malih pisaca razlikuju po tome što veliki pisci ne samo da imaju svoje rečenice, nego imaju cijelu retoriku. Po toj je retorici i Zuko Džumhur bio autentično veliki pisac. Evo, za primjer, onoga što piše unutar zagrada, u jednom od eseja koji čine putopis Nekrologa jednoj čaršiji: “(…služio je Be-Ha regimente… dvorio feldvebelske švalerke što su po Hercegovini sadile grincajg, kuhale ajnpren supe i pržile uštipke po žandarmskim kasarnama i od Metaljke do Domanovića… pisale anzihtkarte sa ‘domaćim krajobrazima u boji i nakladi St. Kugli’ – ‘Gruss aus Čapljina…’ i čitale nabožne obiteljske tjednike… četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera, lapaloma, malih i velikih misa, naizmjenično – od korotnog povratka Maksimilijanovog admiralskog broda Navare iz Meksika i od melodrame u Majerlingu, do pucnjave na Latinskoj ćupriji i gnusnog umorstva nadvojvodskog para u Sarajevu…)”.

I tako, u jednom zamahu i dahu, u jednoj crti povučenoj crnim tušem po hrapavom papiru, unutar zagrada, umetnutih u neku posve drugu priču, u pripovjednoj digresiji, čiji smisao nije i ne može biti jasan hrvatskim provincijalkama, profesoricama književnosti kojima su moljci pojeli frizuru, ispričao je Zuko Džumhur četrdeset godina austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini. U tom je njegovom retoričkom ispadu više književnosti, ili još jasnije rečeno – razloga za književnost, nego u čitavim bibliotekama i edicijama naših suvremenika. U toj frazi, što ju je nabrzinu sastavio i zakovao s “četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera” ispisan je, tugaljiv, a još uvijek tako živ, identitet jednoga svijeta: čuju se, u samo šest riječi, glasovi staračkoga berićeta, jedne prošle mladosti, s jakim društveno-političkim razlozima i potvrdama, čuju se u Zukinim svim svetima zvona sarajevske Katedrale, i još pride valcer, koji se, kao u nekom povijesnom ludilu, igrao i okretao punih četrdeset godina. Samo istinski majstor, kaligrafski precizan, netko tko zna kako žive riječi i što riječi znače kada se nađu jedna uz drugu, mogao je napisati takvo što.

U katodnom sjećanju posljednjih jugoslavenskih desetljeća, Zuko Džumhur upamćen je po putopisnoj televizijskoj seriji Hodoljublja, koju je režirao sarajevski filmski i televizijski redatelj, također dobri rahmetlija, Mirza Idrizović. U Hodoljubljima Zuko je obilazio svoj svijet i pripovijedao o mjestima na koja bi došao. Dio serijala snimljen je po Bosni i Hercegovini, a dio u inozemstvu, ali nije bilo razlike, jer je intenzitet doživljaja bio jednak bez obzira na to putuje li Zuko u Andaluziju ili na Vrelo Bosne, na Ilidžu. Na koje god mjesto došao, gledatelju je stvarao iluziju kako je tu domaći i oduvijek. U Andaluziji je bio prognani musliman, a na Vrelu Bosne majstor za davne austrijske lumperaje i nedjeljne izlete u prirodu sarajevske gospode. Činilo se da govori iz vlastitoga iskustva, koje seže stotinama godina u prošlost. Bio je nostalgičan za davnoprošlim vremenima, ali je njegova nostalgija bila autentično doživljena (od iste vrste je dar zagrebačkog profesora Marina Zaninovića, koji u radijskim emisijama pripovijeda o životima rimskih careva kao da je svakome od njih bio sobar ili barem savjetnik). Njegovoj priči, usmenoj ili pisanoj, nije bilo kraja, jer je njegov ljudski vijek sezao daleko u prošlost i bio je tako identitetski isprepleten da je bio protivan svakome odricanju ili poricanju. Zuko Džumhur bio je sav od pripadanja.

U ornamentu njegovoga životopisa, nestvaran i šaljiv je i sam zaključak: Zuko je, po vlastitoj želji, pokopan u rodnome Konjicu. Dogodilo se to na Dan Republike, posljednji koji je obilježen u svim jugoslavenskim državama, 29. novembra 1989.

Miljenko Jergović
User avatar
Challenger__
Posts: 26509
Joined: 25/03/2012 09:31
Location: In weiter Ferne, so nah!
Contact:

#317 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by Challenger__ »

piupiu wrote:Istorija je uvijek puna dobrih holivudskih zapleta. :D Inače, ni Brojgela, ni Boša ne varim lako, kao ni onog od Mačve (a, ni Čarlsa Bilića, ne znam što i njega ovdje ubacih) ... ali, sva četvorica me spopadnu kao glas u glavi ... kao neki šizofrenični nered ... :oops: :lol:
Ljudska priroda je puna kontrasta, od onog najboljeg do onog najgoreg: prizemnog, vulgarnog, animalnog. Pomenuta dvojica su razotkrivala animalno iza maske "uzvišenosti i plemstva". Njhov rad jeste možda pretjerivanje, svojevrsna hronika vizuelne hiperbole, ali i to je umjetnost, vrhunska umjetnost, nema nikakve dileme...

______

Koncert za 4 klavira (Bach, Vivaldi):



Argerič, Kisin, Levin, Pletnjev na jednom mjestu, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaahhhhhh!
User avatar
Challenger__
Posts: 26509
Joined: 25/03/2012 09:31
Location: In weiter Ferne, so nah!
Contact:

#318 Re: Haj'mo malo o kulturi ...

Post by Challenger__ »

piupiu wrote:Muzika je valjda ... vjerovatno ... najuniverzalnija umjetnost, ona što se najintuitivnije osjeća i vibracijom utiče na tijelo; evo, ne znam ni opisati zašto mislim što mislim, :lol:, je l' ono kažu da bebe osjećaju muziku i prije nego što se rode? To je neki kosmički dar.
Challenger__ wrote:Nema dileme. O tome je tako nadahnuto pisao naš (Sarajlija) Ivan Focht, iz one čuvene jevrejske porodice Focht. Po njemu, muzika, bivajući nematerijalne i nedeskriptivne prirode je predodređena da iskaže ontološku suštinu postojanja, odnosno ima "ontološku prednost u odnosu na sve ostale umjetnosti" jer "...nije puki odraz subjekta, niti odraz društvene zbilje... nego tajna života ustrojena i ugođena prema kozmičkim zakonima.
- Ovo je dobar šlagvort za ideju epifanije u muzici, odnosno nematerijalne manifestacije Apsolutne Ljepote. Vrhunsko filmsko stvaralaštvo poznaje takve momente.

Primjer prvi, (po meni precjenjen) film "Amadeus":



Primjer drugi (iz, po meni daleko ubjedljivijeg filma) "Farinelli":




- Ovom nastupu prethodi nevjerovatan monolog Handla koji je duboko izvrijeđao pjevača Carla Broschija poznatijeg kao Farinelli, jer je bio bijesan što mu je iz kuće ukrao partituru opere i izveo ga u rivalskom pozorištu (da sad ne ulazimo u nebitne detalje koji nam kazuju da je ova operacija zaista bila moguća, a bila je zbog tadašnjih tenzija i rivalstva između plemstva/građanstva i britanskog kralja). On, Handel je, je li, svjestan da je vlasnik višeg talenta, ultimativno "oružje Božije", a Farinelli je samo prirodni, vještački defekt (on je bio kastrato), dakle niko, dakle ništa.

- Farinelli (svjedoče i izvori a ne samo scenario koji je sinteza faktografije i stvaralačke imaginacije) je bio sit mediokritetske muzike svoga brata, kompozitora i bio je pasionirani ljubitelj Handla i njegove muzike.



- Tim više, tim prije mu je teško pala surova njemačka riječ koja ga je pokosila prije premijere na koju je Handel ipak došao, jer njegova ruka je veza "između Boga i puka".

- Tokom nastupa na red dolazi famozna "Lascia Ch'io Pianga" u kojoj Farinelli pokazuje sav raskoš svog nenadmašnog talenta. On ne vidi nikoga osim Handla koga svojom superiornom interpretacijom demantuje, ponižava i sveti se. Sada se Farinelli, čitavim svojim bićem projavljuje kao epifanija... Handel to zapaža, njemu postaje zlo pred "ljepotom od koje se može umrijeti". U samom finalu pravi šok i umjesto da ide kvintu niže, ide oktavu više i Handel gubi svijest...

Apsolutno nenad*ebivo.

Image

______


Laku noć.
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#321 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Oooo, prvo da poželim dobrodošlicu novim kolačićima na temi, :).

MI, super je Jergovićev tekst. Ima nešto malo o Zuki i na početku.

jao_situacije, samo da ti kažem da stalno gledam tvoj nick i umirem od smijeha. Jaoooo situacijeeeeee! :lol: Pauk me prepao, čaše su nevjerovatne, a Šopen magičan!

Dobar dan, Chelli, nenad*ebivo indeed - svako 'doticanje' božanstvenog - no, licentia poetica? Čitala sam da je film poprilično historijski neutemeljen - da je Farinelli bio čuven po svom 'nagodnom' karakteru? :)
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#322 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Miljenko ... al' onaj prvi!

Kako je Split izopćio svog velikog kroničara duha i vremena, legendarnog Miljenka Smoju ...



... ostali dijelovi su na You Tubeu ...
User avatar
piupiu
Posts: 16761
Joined: 05/01/2008 05:08

#323 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by piupiu »

Vrijeme je za njihanje ...

Ima li koga da mu se pleše? :mercireklama:



User avatar
petunija
Posts: 4115
Joined: 07/05/2009 09:22
Location: United States of Balcan

#324 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by petunija »

Challenger__ wrote:
piupiu wrote:Istorija je uvijek puna dobrih holivudskih zapleta. :D Inače, ni Brojgela, ni Boša ne varim lako, kao ni onog od Mačve (a, ni Čarlsa Bilića, ne znam što i njega ovdje ubacih) ... ali, sva četvorica me spopadnu kao glas u glavi ... kao neki šizofrenični nered ... :oops: :lol:
Ljudska priroda je puna kontrasta, od onog najboljeg do onog najgoreg: prizemnog, vulgarnog, animalnog. Pomenuta dvojica su razotkrivala animalno iza maske "uzvišenosti i plemstva". Njhov rad jeste možda pretjerivanje, svojevrsna hronika vizuelne hiperbole, ali i to je umjetnost, vrhunska umjetnost, nema nikakve dileme...

______

Koncert za 4 klavira (Bach, Vivaldi):



Argerič, Kisin, Levin, Pletnjev na jednom mjestu, aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaahhhhhh!
:thumbup: prelijepo
često se priupitam kako neko može da ne voli ovako divnu muziku :(
User avatar
petunija
Posts: 4115
Joined: 07/05/2009 09:22
Location: United States of Balcan

#325 Re: Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

Post by petunija »

piupiu wrote:Vrijeme je za njihanje ...

Ima li koga da mu se pleše? :mercireklama:



Obožavam ples, hvala za ovo piupiu :kiss:
Post Reply