Priča o čovjeku
Nedjelja je naveče. Kimberley i ja čitamo u krevetu. Ona čita Doris Lensing, a ja novu, opsežnu Borgesovu biografiju. Svako malo Kimberley me pita, mogu li ti nešto pročitati?, i onda mi i ne čekajući odgovor, pročita rečenice koje su je zavele. Kad ja naiđem na nešto posebno zanimljivo i ja čitam njoj.
…I must get at you, somehow: I put away those illustrious toys you
have left me, I want your hidden look, your real smile
– that lonely, mocking smile your cool mirror knows
Malo pričamo o pročitanom pasusu ili dijelu pjesme i onda se vratimo u svoje knjige. Ona me moli da joj smotam cigaretu. Ja joj, naravno, smotam cigaretu, ali umjesto da je dadnem njoj, zapalim je i počnem pušiti. Ona se, kad to primijeti, smije, i kaže, vise me ne voliš kao prije, na početku zabavljanja. Smijemo se. Dajem joj tek zapaljenu cigaretu i sebi motam drugu. O čemu razmišljaš?, pita me, kad vidi da sam spustio knjigu u krilo i da pušim i gledam u plafon. Pala mi je na pamet jedna priča, kažem joj. Koja?, pita. Ona se pomjeri prema meni i spusti glavu na moje grudi. O čemu je priča?, pita me. Sjećaš li se, kažem joj, kad je Viktor „imao“ srčani udar i kad smo ga Sem i ja s posla odveli u bolnicu, odnosno u hitnu pomoć. Sjećam, kaže, i?
Pa, ništa, kažem. Hoćeš da napišeš priču o Viktorom „srčanom udaru“?, pita ona. Ne, ne, kažem, nešto sasvim drugo. Šta?, pita.
Vidiš, kažem joj, kad smo došli u hitnu, Viktora su nakon što im je objasnio šta osjeća odmah stavili na pokretni krevet i odvezli kroz vrata na kojima piše „Nezaposlenima zabranjen ulaz“. Sem i ja smo ostali da ga čekamo. U čekaonici, koja nije bila ni puna, ali ni prazna, bilo je najviše desetak ljudi. Sjedili su kako ljudi inače sjede na takvim mjestima, na najudaljenijim mogućima tačkama jedni od drugih. Znam, kaže Kimberley. Stolice su poredane kao u kinu, ali svi ostavljaju barem po jedno prazno između sebe i drugog. Jeste, kažem. Dakle, ima desetak ljudi ali su svi, osim Sema i mene sami, stari i očigledno dobro situirani. Naravno, kaže ona, to je najbolja privatna bolnica u gradu.
Dakle, svi sjedimo u potpunoj tišini. Na zidu je televizor. Ton je potpuno stišan. Neki gledaju u televizor, a neki čitaju novine ili magazin. S vremena na vrijeme, neko ustane, prošeta do male police kraj recepcije i zamjeni magazin koji je do tada listao za neki drugi. Recepcionerka je svo vrijeme na telefonu, ali šapće kad priča. Sem i ja sjedimo jedan pored drugog i šutimo. Tišina nam ne dozvoljava razgovor. Okrugli bijeli sat na zidu ili stoji ili je svaka minuta kao vječnost. Zašto ti je to sve palo na pamet?, pita me Kimberley. Ne znam, kažem, ali Sem u jednom trenutku ustane, prinese dva prsta ustima, kao da pusi, i kad mu ja odmahnem glavom, on izađe napolje da zapali cigaru. Kroz prozor vidim kako mu redar pred vratima bolnice objašnjava da ne može pušiti pred ulazom, nego da mora preći na drugu stranu ulice. Gledam kako prelazi ulicu i pali cigaru. Po načinu na koji mu cigara skakuće u ustima, pretpostavljam da psuje u sebi. Odjednom u uglu čekaonice, u nizu stolica okrenutih prema prozoru koji gleda na park, vidim čovjeka koji do tada nije bio tu. Možda je ušao dok sam ja pratio Sema preko ulice ili je možda spavao na sjedalima i ja ga nisam vidio od naslona. Okrenut mi je leđima. Kosa mu je raščupana, kao da se, nakon nemirne noći, upravo ustao iz kreveta. Kao moja sada, kaže Kimberley i otpuhuje šiške sa lica. Ne, kažem i pomrsim joj kosu, ne kao tvoja. Čovjek ima kratku kosu, ali mu je frizura razbarušena kao da je zaspao mokre kose. Kao ptičje gnijezdo, kažem. Kimberley se smije. Sako mu je poderan ispod pazuha. Kroz procjep se vidi svijetloplava košulja. On je jedini koji sjedi sam u čitavom redu stolica. Čovjek gleda u prozor. U parku, preko puta Sem sjedi na klupi, naslonjen laktovima na koljena i gleda u vrhove cipela. Mota cigaru.
Odjednom, čovjek počne da se okreće oko sebe i da gleda po čekaonici. Oči su mu zakrvavljene, a lice mu je zacrnila trodnevna brada. Uznevjereno se vrti lijevo, desno na stolici i onda ustane. Okrene se prema recepciji. Košulja mu je zgužvana i otkopčana do stomaka. Po košulji su tamne mrlje. Od znoja ili kise, ili ko zna. Možda je krv?, kaže Kimberley. Ne, kažem, fleke nemaju boje. Kao kad pokisneš. Možda je povratio po sebi, kaže ona. Možda, kažem, ali uglavnom...
Pogledom prelazi po čekaonici. Svi spuštaju glave. Ja se pravim da gledam u park, u Sema u parku, ali krajičkom oka posmatram čovjeka. Čovjek duboko udahne i krene prema recepciji. Polako i teturajući, kao da je pijan. Pa, možda je bio pijan, kaže Kimberley. Možda, kažem. Znaš kako raspored klupa za sjedanje od čekaonice ponekad napravi labirint?, pitam je i protegnem se i dohvatim duhan i papiriće s noćnog stolića. Znam, kaže ona. Čovjek krene, prvo u jednom, pa u drugom pravcu. Pokušava da pronađe najkraću stazu do recepcije, koja se, u odnosu na njegovu stolicu, nalazi na suprotnom kraju prostorije. Iako mu to nije najbliži put, odluči se za prolaz koji vodi ispred moje stolice. Kad mi priđe na metar, dva, ja spustim pogled na pod. Smrad ustajalog znoja ostaje za njim, kao bijeli tragovi iza mlaznih aviona. To mi se sviđa, kaže Kimberley dok uzima cigaretu koju sam joj smotao, smrad znoja kao trag mlaznih aviona… Čovjek priđe recepciji, nasloni se laktovima na pult i nešto pita ženu koja sjedi s druge strane. Šta je pita?, kaže Kimberley. Ne čujem, kažem. Recepcionerka mu nešto šapće i odmahuje glavom. On se, odjednom, uspravi i počne da udara dlanom u pult. Žena ga prepadnuto gleda i šuti. Čovjek je visok, snažan i nekako grub. Opasan. Tačnije, divlji. U čekaonicu, odjednom, ulazi redar bolnice i prilazi recepciji, s rukama na opasaču. Čovjek okrene glavu, vidi redara koji mu prilazi sa strane i prestane lupati dlanom po pultu. Okrene se i bez riječi se vrati na svoje mjesto. Redar ga prati pogledom. Čovjek dođe do svog mjesta i sjedne. Gleda u prozor. Sem stoji i pusi u parku. Vadi mobilni telefon iz džepa i gleda u mali ekran. Onda gleda na sat. Čovjek? pita Kimberley. Ne, Sem, kažem. Redar izađe iz čekaonice. Čovjek odjednom ponovo ustane i počne hodati ispred svog sjedišta. Tri koraka u jednom pravcu, onda okret, pa tri koraka u drugom pravcu. Pa šta se događa?, pita Kimberley. Ne znam, kažem, ja mislim da je on pijan, ili da je beskućnik, da se napio i da je izbila tuča i da sad čeka nekoga ili neke, koji su u toj tuči prošli gore nego on. Možda je diler droge koga je policija dovela na test u bolnicu? Dakle, kažem joj, ne znam ništa. Pa, zašto kažeš da je beskućnik? pita Kimberley.
Pretpostavljam, kažem, na osnovu njegovog izgleda i ponašanja. Možda je normalan čovjek, ali se napio s društvom, imao sudar, i doveli su ga u hitnu, da za svaki slučaj provjere da je sve u redu?, kaže Kimberley. Možda, kažem, ali čovjek mi ne izgleda kao neko ko je do juče imao normalan život, a onda se sinoć, poslije posla, napio i upao u nevolju. Nikad ne znaš, kaže ona. Tačno, kažem., nikad ne možeš sa sigurnošću reći da znaš šta se događa u nečijoj glavi.
U svakom slučaju čovjek hoda lijevo-desno par minuta, a onda, s dva tri brza koraka priđe televizoru koji je „prilijepljen“ za zid i počne da mijenja kanale. Žena sa recepcije mu kaže da nije dozvoljeno dirati bolnički televizor. On se pravi da je ne čuje. Ona sve glasnije ponavlja jednu te istu rečenicu, gospodine, nije dozvoljeno dirati televizor. Redar, ponovo, ulazi u čekaonicu. Čovjek ga vidi i odmakne se od televizora. Vrati se do svog mjesta, sjedne i gleda u prozor. Iznenada se nagne naprijed i spusti glavu na koljena. Tijelo mu se grči i trese. Izgleda kao da povraća. Tako barem meni izgleda. Ljudi u čekaonici gledaju u čovjeka, a onda jedni u druge. Vrte očima i sliježu ramenima. Redar prilazi stolici, naginje se nad čovjekom i uzima ga ispod ruke i podiže na noge. I onda su ga izbacili?, pita Kimberley. Polako, kažem joj. Redar mu nešto tiho govori. Čovjek se, iako ga redar drži ispod ruke leluja. Redar mu stavi ruku na rame i nešto mu tiho priča. Čovjek klima glavom, ali onda odjednom odgurne redarevu ruku s ramena. Redar je ponovo vrati, ali ovaj put po naborima na odjeći vidiš da je prisutna sila. Čovjek ponovo odgurne redarevu ruku s ramena i okrene se licem prema nama. Svi se ponovo zadubljuju u ono sto čitaju ili gledaju. Čovjekovo lice je prljavo. Slina mu viri iz nosa i dodiruje usnu. Čovjek se, hodajući unazad, odmakne par koraka od redara prema zidu. Redar mu prilazi polako, držeći jednu ruku blizu pojasa, na kome vise pendrek i pištolj, a drugu je pružio ispred sebe kao da pokušava da ga dohvati ne prilazeći mu. Čovjek počne da se dere. Nemate pravo, nemate pravo, ja imam pravo da budem ovdje, ostavite me na miru, zvaću policiju, ja moram biti ovdje... Redar mu prilazi polako i mirno govori, sve je u redu, smirite se, sve će biti u redu. Čovjek viče sve tiše i sporije i onda prestane vikati. Povlači se, šutke, pred redarom, ali nakon par koraka leđima dotakne zid i stane. Ruke je ispružio ispred sebe, kao da želi da se zaštiti od udaraca. Redar mu priđe sasvim blizu. Ruke im se skoro dodiruju. Redar mu nešto tiho govori. Čovjek spusti ruke i obori glavu. Redar mu priđe, uzme ga rukom za lakat i mirno ga vodi pored sebe. Sjećam se da si mi spominjao kako su nekog tipa izbacili iz bolnice, ali mi nisi pričao ovako detaljno, kaže Kimberley.
Ljudi sad otvoreno gledaju u čovjeka i redara, čiju akciju očigledno odobravaju. Vodi ga napolje ili u neku kancelariju?, pita Kimberley. Napolje, kažem. Izlaze kroz staklena vrata na ulazu, silaze niz stepenice i par minuta se raspravljaju na trotoaru. Čovjek priča, gestikulira rukama, a redar drži ruku na kaišu, blizu pendreka i odmahuje glavom. Čovjek se okrene i odlazi, teturajući po trotoaru. Nakon desetak metara, iznenada odluci da pređe ulicu, ne gledajući idu li auta. Jedan auto ga zamalo udari. Čovjek stoji na sred ulice, s rukom ispruženom prema autu, koje mu farovima skoro dodiruje koljena. Ostali auti koče, gume škripe. Zasviraju sirene. Redar još uvijek stoji na stepenicama na ulazu i gleda scenu. Onda se okrene i odmahujući glavom uđe u bolnicu. Čovjek polako pređe na drugu stranu ulice. Sem je još uvijek napolju?, pita Kimberley. Jeste, kažem. Šeta po parku i puši i ponekad pogleda u pravcu čekaonice. Je l' Sem vidio da su ga izbacili?, pita ona. Ne znam, kažem, vjerovatno nije, nije važno.
U čekaonici je ponovo tišina. Nakon par minuta nečiji mobilni telefon počinje da zvoni. Telefon zvoni nekoliko puta i svi u čekaonici pogledima lociraju gdje i kod koga zvoni. Nekoliko ljudi zavlači ruke u džepove kaputa i sakoa i provjerava svoj telefon, a onda ga, odmahujući glavom, kako bi pokazali ostalima da nije u pitanju njihov vrate u džep. Telefon, međutim zvoni i zvoni. Zvono je, napadno, neka muzika, nešto kao jingle bell, ali s trubama. Napokon, telefon zašuti. Svi se vrate svojim magazinima. Sem i dalje odsutno hoda po parku, puši i priča na telefon. Nakon par minuta telefon u čekaonici ponovo počne da zvoni. Recepcionerka ustane sa stolice i gleda po prostoriji. Svi gledaju u nju i sliježu ramenima. Ja ustanem i priđem mjestu na kojem je sjedio onaj čovjek. Stolica smrdi na znoj. Na podu je zelena lokva od povraćotke. Na stolici je mali crni telefon, koji vibrira i zvoni. Uzmem telefon, i u tom trenutku on prestane da zvoni. Podignem pogled. Svi su ponovo zadubljeni u magazine ili TV. Recepcionerka je sjela i priča na telefon. Na malom ekranu telefona svjetluca ime „Carolcell“, vjerovatno Carol cell, ali je napisano kao jedna riječ, znaš kao kad te zove neko koga imaš u imeniku, pa izađe ime. Znam, znam, kaže Kimberley i vraća se na svoj dio kreveta i stavlja knjigu u krilo. Ako ti je bezveze priča reci, kažem joj. Nije, kaže, ali si mi to već pričao. Dobro, kažem, evo kraj.
Dakle, onaj čovjek je, očigledno, zaboravio telefon. Priđem prozoru da vidim da li ga mogu vidjeti negdje na ulici. Nema ga. Telefon ponovo počne zvoni. Ponovo Carolcell. Telefon zvoni dugo. Krenem prema recepciji da ženi za pultom dam telefon, ali ona, kao da bježi od mene, ustane i uđe u neku sobu iza pulta. Telefon prestane da zvoni. Ja se vratim i sjednem na svoje mjesto. Spustim ga pored sebe. Telefon ponovo zvoni. Ali ovaj put zvono nije jingle bell s trubama, nego nešto potpuno drugačije. Kao kad kuckaš noktima po metalu. Nije valjda da si se javio?, pita Kimberley. Nisam, kažem, ali me taj novi zvuk zainteresuje i ja uzmem i pogledam u ekran na kome, sada, umjesto „Carolcell“ piše SMS poruka. Pa nisi valjda…?, pita Kimberley, ali već zna odgovor. Jesam, kažem. Kakva poruka?, pita. Pa, poruka u kojoj ga njegova žena Carol obavještava da je operacija upravo završena i da je Lucy, njihova mala beba Lucy, umrla. Kimberley me gleda bez riječi .Zajebavaš me?, je l' se stvarno tako dogodilo?, pita nakon par minuta. Nije, kažem. Zajebavam se.
http://www.sveske.ba/bs/content/fragmenti 
, je l' ono kažu da bebe osjećaju muziku i prije nego što se rode? To je neki kosmički dar.
