5 0 5 wrote:najbolje bi bilo usporediti prakticne stvari koje su gradjani uzivali u srbih u sfrj i danasnje bih. pa tako mozda mozemo doci do nekih odgovora. pa da pocnemo.
kao dijete koje je odraslo u centru sarajeva, u jednoj mahali, ja sam imao slobodu da provodim svoje vrijeme na ulici, ili u skolskom dvoristu igrajuci kosarke, ili odlazeci redovno u dom kulture u kojem sam mogao gledati filmove, koncerte, zabave ili predstave raznih kud-ova. danas npr. tog doma kulture nema, ali imaju stambene zgrade u cijem prizemlju danas omladina jednako provodi svoje slobodno vrijeme... u kladionici.
kada sam krenuo u srednju skolu, prvi put sam otisao na more sam, sa nekih 15-16 godina. sijeo sam na voz, izasao u plocama, i polako, autostopom po peljescu. da vidim danasnjeg roditelja koji ce stisnuti guzicu pa pustiti svoje 16godisnje dijete samo na more. sta vise, u mojoj ulici gdje sam ja provodio djetinstvo, danas moji vrsnjaci zakrce ulicu svojim autima negdje oko pola 2, cekajuci svoju djecu da ih pokupe iz skole. e zasto danas moj vrsnjak ima strah da pusti svoje dijete da se vrati kuci, iz iste one skole iz koje je on slobodno isao prije 30 godina? pitanje za razmisliti.
u sarajevu sam osamdesetih godina mogao otici u kino, pozoriste, koncert. a i bilo ih je. kino tesla, partizan, radnik, dubrovnik, prvi maj, kinoteka, sutjeska... evo samo par iz glave i to u radijusu jedan kilometar. muzeji u srbih su radili, vlast se brinula za istorijsko nasledje. sigurno se nije dezuralo u muzejima kao danas. osim muzeja alije izetbegovica i tunela, sarajevo nije dobilo nijedan muzej od kad je samostalna drzava. jedina koncertna dvorana koju glavni grad ima, koja bi se tako mogla nazvati je bivsi radnicki univerzitet djuro djakovic. kako je izgledao 1972. tako izgleda i danas. (doduse, dobio je novo staro ime). zadnje pozoriste koje je izgradjeno u sarajevu je 1955. (kamerni teatar). prije toga pozoriste mladih (1950). (5 godina poslije onog rata).
srbih je bila siromasna republika. ali svaki radnik koji je imao posao u drzavnoj firmi je mogao biti 100% siguran da ce na kraju mjeseca dobiti platu, skupa sa trakom na kojoj je pisalo koliko je njegovo, koliko ide za pored, zdravstveno.
kada se razbolio, mogao je otici u bolnicu da se lijeci. kada je zasluzio penziju, mogao je biti siguran da ce je dobiti. u mjestu gdje sam ja ljetovao kao klinac jedna bosanska firma je izgradila kamp negdje na peljescu, gdje su njihovi radnici ljetovali. platiti bi neke sitne pare, bilo je skromno, ali za vrijeme sezone cijela jedna firma se izreda sa svojim porodicama u tom kampu. nisu ih slali u las vegas, ali potrudili su se da priuste i sirotinji nesto.
kada bih se vracao iz srednje skole uzeo bih autobus ispred doma armije. isao je svakih 7 minuta. danas je to jednom u sat vremena, ako i to. svi znamo kako to danas izgleda.
u mojoj ulici su bila 2 kontejnera, danas ih ima deset. ona dva kontejnera prije rata nikada nisu bila puna. iz ovih danasnjih iskacu macke i psi, penzioneri rove, smece obavezno kipi po ulici. ne sjecam se da sam ikad vidio cisternu da je oprala moju ulicu u zadnjih 25 godina. prije je to bila redovna stvar.
prije rata u sarajevu nije bilo ovoliko auta. ali sigurno ih nije bilo po plocnicima, parkovima. policija nije tolerisala divljastvo u saobracaju. kao sto rekoh, auto je bio luksuz, ali se bar drzava pobrinula da imas cestit i jeftin gradski saobracaj.
iz vremena osamdesetih sjecam se jednog ubistva u sarajevu. o tome je grad pricao pola godine. jutros sam otvorio ovaj portal i prvo me je docekalo pucanje i ubadanje nozem. sto se tice sigurnosne situacije, sarajevo iz ta dva vremena je neusporedivo.
znaci, po slobodi kretanja, po sigurnosti na ulici, po nekim osnovnim zivotnim potrebama, kao sto je plata, zdravstvo, skolstvo, zastita kulturne bastine, zdravog duha, sarajevo (ili srbih) ili sfrj, kako god hocete, je bilo puno ugodnije mjesto za zivjeti nego sarajevo danas. problem je u tome sto je sarajevo vec bilo u poziciji da napreduje. nazalost, otislo je u drugu stranu.
e sad, ako neko zeli iznijeti kontraargumente, volio bih cuti. pogotovo od generacija koja mogu usporedjivati. ali validnih argumenata. kao npr. jeste sarajevo imalo 20 kino sala. ali danas imamo ovo. jeste sarajevo gradilo muzeje poslije onog rata, ali danas imamo te i te nove. a stari su jos bolji. isto vrijedi i za prava radnika, prava penzioera, skolstvo, zdravstvo, polozaj mladih. ili, moram reci trivijalne stvari u normalnim zemljama, kao sto je gradsko saobracajno, ciste ulice, voda, zrak...
To je to.