Drago Bojić: HDZ je vlasništvo Dragana Čovića a treći entitet je lažni analgetik frustriranim Hrvatima
Drago Bojić, bosanski franjevac, teolog, publicist i direktor IMIC-a (Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra u Sarajevu), donedavno glavni urednik “Svjetla riječi”, časopisa Provincije Bosne Srebrene, na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predavao je komunikologiju. Smijenjen je s obje funkcije zbog kritičkog preispitivanja uloge Crkve u društvu. Idealan je sugovornik za završnu analizu predizborne kampanje u BiH, istovremeno i etički pogled čovjeka koji je duhovni autoritet svima.
Razgovarao: Amer Bahtijar
Gospodine Bojiću približava se kraj predizborne kampanje, kako biste ocjenili kampanju?
Strah od gubitka pozicija i eventualne postizborne osvete pobjednika nad gubitnicima, učinio je ovu kampanju dosada vjerojatno najbrutalnijom. Predizborna kampanja je bila dinamičnija i istodobno kaotičnija i bespoštednija na bošnjačkoj političkoj sceni gdje su se vođe velikih stranaka beskrupulozno razračunavali. Slično je bilo i u Republici Srpskoj gdje se vodio verbalni rat između nervoznog i goropadnog Milorada Dodika i opozicije koja bi mu nakon dugo godina mogla ugroziti poziciju. Na hrvatskoj političkoj sceni je bilo najmirnije, dijelom zbog suzdržane i pomirljive retorike Martina Raguža, ali i dijelom zbog toga što on i njegova stranka svoju kampanju nisu usmjeravali protiv Dragana Čovića i HDZ-a BiH. S druge strane, svjestan svoje moći, namješteno uljuđeni Dragan Čović nije se bavio Ragužem i Devedestkom, ali su taj posao za njega radili drugi – „hercegbosanske“ institucije, udruge i mediji (pogotovo mostarski Večernji list), pokušavajući difamirati Martina Raguža kao izdajnika i novog hrvatskog Komšića.
Nedavno je Milorad Dodik u intervju za Jutarnji list najavio odcjepljenje od BiH, te da će pomoći Hrvatima da obnove Herceg Bosnu i odcjepe se. Koliko je šokantna ova prijetnja?
Da Jutarnji list i većina hrvatskih medija toliki prostor i značenje daju izjavama Milorada Dodika, govori o profesionalnom i etičkom sunovratu tih medija ali i o njihovom pristupu Bosni i Hercegovini o kojoj gotovo isključivo pišu površno, stereotipno i senzacionalistički, promovirajući najgore opcije i njihove aktere. Milorad Dodik je zadnjih godina preuzeo nekadašnju retoriku SDS-a i vodi politiku koju su vodili nasljednici Radovana Karadžića, što je vrlo jak adut u predizbornoj kampanji. Dodikov savez s Draganom Čovićem je zapravo novokomponovana republičkosrpska-hercegbosanska politička suradnja od čega isključivu korist imaju njih dvojica i njihove stranke. Od toga korist nemaju ni Srbi ni Hrvati, a očito je to i po tome što je Dodik odustao od Srba u Federaciji, a Čović od Hrvata u Republici Srpskoj. Izjave i fantazme o odcjepljenju Republike Srpske kao i one o Trećem entitetu nastavak su konflikntih ideologija kojima se manipulira ljudima i odvraća od ozbiljnih problema ovoga društva, prije svega onih socijalnih.
Dragan Čović je bez dvojbe najvažniji saveznik Milorada Dodika. Koliko će njegovim eventualnim dolaskom u Predsjedništvo BiH biti ojačani mehanizmi opstrukcije i borbe protiv BiH?
Važno je tko će biti član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, jer to je državna funkcija sa snažnom simbolikom, ali mislim da toj funkciji ne treba pridavati značenje koje nema. S te pozicije se ne može bitno utjecati na politički i društveni život u Bosni i Hercegovini, ali se može djelovati destruktivno, trovati političku klimu u zemlji, poticati i produbljivati podjele u društvu, onemogućavati unutarnje konsenzuse ali i suglasnot u vanjskoj politici. Bude li izabran, Dragan Čović će s te funkcije još lakše provoditi svoju dosadašnju politiku. Ali i bez njega, teško je očekivati da će Predsjedništvo djelovati sinhronizirano.
Jednom ste napisali da su vam potpuno nejasni Hrvati u Bosni koji glasaju za Čovića. Uistinu kako ljudi u Bosni mogu glasati za stranku koja je suštinski zavičajna hercegovačka stranka više od dvadeset godina?
Ta stranka, zapravo, nije ni zavičajna hercegovačka, jer njoj nije stalo ni do interesa ljudi u Hercegovini što pokazuje teško socijalno i ekonomsko stanje u većinski hrvatskim županijama. HDZ BiH je godinama vlasništvo Dragana Čovića i u tom smislu kao predsjednik i kao najutjecajniji političar među bosansko-hercegovačkim Hrvatima on snosi i najveću odgovornost za položaj Hrvata u BiH. Riječ je o makijevalistu dugog političkog trajanja, koji se dvadeset godina održava i pritom uvijek iznova uspijeva „pridobiti“ mnoge ljude, upravljati njima, a onda ih se po potrebi i rješavati, kako na višim tako i na nižim lokalnim razinama. U posljednje vrijeme se najviše koristi uslugama „političkog prevrtljivca“ Bože Ljubića koji ga posvuda prati i govori ono što uglađeni Dragan Čović javno ne bi izrekao. Predstavnike HDZ iz Bosne se zapravo ništa i ne pita – oni su uglavnom vjerni podložnici prvog čovjeka stranke od čega korist imaju gotovo isključivo oni sami. Oni koji se usude misliti svojom glavom, vrlo brzo nestanu s političke scene. No, i bez Dragana Čovića, teško je očekivati da bi se politika HDZ BiH mogla promijeniti jer bi u tom slučaju HDZ BiH morao odustati od samoga sebe, od svoje prošlosti, od svojih temelja. Takve stranke i njihove politike se teško mogu reformirati i one će trajati onoliko dugo dok se ne pojavi alternativa koja će umanjiti njihovu političku moć i eventualno ih potisnuti s političke scene. Kada Dragan Čović govori o Trećem entitetu ili u predizborno vrijeme umiveno o federalizaciji Bosne i Hercegovine, on pritom ne misli na interese bosansko-hercegovačkih Hrvata, nego isključivo na svoje i interese stranke i kruga ljudi koji su mu do te mjere izručili svoje dostojanstvo da su se odrekli vlastitog mišljenja i stava. Dragan Čović je i sam svjestan da od trećeg entiteta nema ništa, ali time daje lažni analgetik frustriranim bosansko-hercegovačkim Hrvatima, posebno zapadne Hercegovine, jer nisu pripojeni Hrvatskoj i na taj način produžava i produbljuje njihovu osobnu i kolektivnu iščašenost iz vlastite domovine.
Je li etička i vjernička dužnost glasati protiv onih koji su krivi za dvadeset godina ponižavanja čovjeka kao takvog?
Etička i vjernička dužnost je birati poštene i odgovorne ljude. No, takvih baš i nema puno ni u našem društvu, a pogotovo ne među političarima. Ovdje nije samo politika odvojena od morala, ovdje je gotovo sve odvojeno od morala. Bez namjere da ikoga aboliram, ljudi koji pokušavaju raditi i živjeti pošteno i odgovorno na velikoj su muci jer se nalaze u začarnom krugu nemorala svih vrsta. Mnogi su naprosto prisiljeni da glasaju za „svoje“ stranke jer su ucijenjeni radnim mjestom i jer im životna egzistencija ovisi o tome. Sve je u vlasništvu stranaka i njihovih lidera – i javna poduzeća i privatni sektor i zdravstvo i obrazovanje… Političari su vlasnici života ljudi i zato se treba zalagati za etička načela, ali i za zakone koji će štititi ljude, njihovo dostojanstvo, slobodu i živote, ali i sankcionirati one koji privatiziraju javna dobra i njima ucjenjuju ljude. Pojedinac sam ne može puno učiniti i u pravilu nastrada i on i njegovi najbliži.
Kako ocijenjute kandidate za bošnjačkog člana predsjedništva, ima li neko tu ko uistini osjeća Bosnu, njenu bit i suštinu?
Politički obračuni na bošnjačkoj političkoj sceni su najžešći i oni bi nakon izbora mogli završiti međusobnim osvetama, iako u našem bosansko-hercegovačkom slučaju nikada ne treba isključiti postizborna pomirenja, promjene političkih partnera i najrazličitije i najnepomirljivije koalicije. Kad bi kandidati za bošnjačkog člana predsjedništva razumijevali Bosnu i Hercegovinu kao susretište razlika – ponajprije nacionalnih i vjerskih koje su svih ovih godina i najosjetljivije bosansko-hercegovačko političko pitanje – onda bi odustali od svake vrste bošnjačkog nacionalizma i unutarističkih koncepata bošnjakizirane Bosne i Hercegovine. Mnogi bošnjački političari bošnjaštvo poistovjećuju s bosanstvom, što nikako i ni u kojem slučaju nije jednoznačno i što samo jača secesionističke republičkosrpske i hercegbosanske politike. Bošnjaci su kao i Srbi i Hrvati i drugi narodi u ovoj zemlji samo jedan dio bosansko-hercegovačkog kulturnog, duhovnog, političkog i državnog mozaika. Odustajanje od bošnjačke Bosne i Hercegovine najviše će pomoći da se ona održi.
Hoće li se eventualnim odlaskom Dodika stvari promjeniti u RS ili ipak tu nije problem čovjek već srpski nacionalizam? Kako uopće reagovati na taj nacionalizam?
Ta promjena bi bila važna za građane u Republici Srpskoj, ali i za ukupne odnose u Bosni i Hercegovini. Izgubi li izbore, Milorad Dodik bi se mogao naći u nezgodnom položaju. Teško je očekivati da će mu predstavnici opozicije oprostiti ono što je radio proteklih godina. I u Republici Srpskoj i u Federaciji, da prereknem jedan predizborni slogan, mogao bi se dogoditi „cunami osveta i hapšenja“. S druge strane, ne vjerujem da će se bitno promijeniti politika u Republici Srpskoj. Ovdje je više riječ o promjeni političkih lidera, a politika će se promijeniti onog trenutka kad se pojavi politička opcija koja će odustati od Republike Srpske po čijem su opustošenom teritoriju posijane masovne grobnice iz kojih se šire krikovi pravde. No, to je iz sadašnje perspektive naprosto iluzorno očekivati. Koliko god su i hercegbosanska politika i bošnjački nacionalizam bili i ostali pogubni za ovu zemlju i njezine građane, ništa od toga se ne može usporediti sa zlom koje u sebi, i simbolički i stvarno, baštini Republika Srpska. Ona je najveći spomenik nemoralnosti suvremene europske i međunarodne politike, ali i najveće opterećenje pripadnicima srpskog naroda koji kao članovi tog kolektiva i građani toga entiteta osjećaju unutarnju muku i vanjski stid što ona postoji.
SDP je razočarao svojom vladavinom u protekle četiri godine. Može li npr. Naša stranka zauzeti poziciju te građanske stranke?
SDP BiH je u protekle četiri godine kompromitirao ideju socijaldemokaracije ali i mogućnost političke alternative u BiH. Time je izgubio i sam SDP BiH i trebat će puno vremena da povrati povjerenje koje je imao, ali još više je izgubila ta ideja, građani koji su glasali za nju, u konačnici najviše je izgubila Bosna i Hercegovina. U tom smislu SDP BiH snosi veliku odgovornost za proteklo četverogodišnje razdoblje, ali bi nekoretkno bilo ovoj stranci tovariti svu odgovornost, jer se time aboliraju politike drugih stranaka, posebno onih velikih koje su svih ovih godina u vlasti. Mislim da su kapaciteti Naše stranke još uvijek mali da bi mogla imati značajniji politički utjecaj u Bosni i Hercegovini.
Šta nas očekuje nakon izbora? Je li najcrnji scenario koji predviđa nove sukobe ostvariv?
Ovaj politički besmisao može još trajati, produbiti političku krizu, proizvesti još veću socijalnu bijedu i dugoročno gledano, izgovaram to s oprezom i zebnjom, voditi i do novih sukoba. Ali bi moglo doći do nove pobune građana, iako i s takvim predviđanjima treba biti oprezan jer politika sve čini da se to ne dogodi, a građani su demoralizirani i uglavnom nastoje da bilo kako i što prije odu iz ove zemlje. Ali mnogi ne mogu, a neki i ne žele i neće otići i zato će se nužno morati više angažirati i boriti za svoja prava.
Ispade daidža Drago je osim za HDZ i ekspert za SDP i NS 
