Preko Mehmeda Bešića, oca Muhameda Bešića, saznali smo puno o našoj novoj nadi odbrane. To je jedan čestiti čovjek, otresit, direktan, a dobar k'o hljeb. On nije nijedan trening svog sina propustio. Ispričao nam je zgodu - kad je Muhamed imao 14 godina, neki mu je trener zabranio da igra utakmicu i dok ga je otac vozio u autu kući, samo je ljutito šutio, dok nije zagrmio:
"Ja ću, baba, biti najbolji igrač na svijetu, il' me neće biti."
Tada ga otac Mehmed uopšte nije uzeo za ozbiljno, al' priznao nam je kad ga je Pape pozvao u reprezentaciju - da je tek tada osjetio težinu riječi svog sina Muhameda.
Kako se njih dvojica vole, kako mali poštuje svog oca, kako je to sve toliko nabijeno emocijama i ne može se riječima opisati - na mene je ostavilo "strašan" utisak.
Sad, prvi put počinjem da gledam trening, kao da sam progledao. Ljudi, priznajem, od predrasude prema fudbalu nisam znao da gledam trening, a kamoli da pratim šta-ko-pojedinačno-radi-itd... I odjednom uviđam malog Muhameda koji - blista! Toliko je brz da je jednostavno - svugdje. Lopta mu je k'o zalijepljena za kopačke. Mislim, iako sam fudbalski diletant, da Pape nije mogao boljeg igrača odrediti da čuva Messija.
O svima njima vam mogu po jednu pričicu napisati. Želim sad da zaključim ovu moju ispovijest i pokajanje o predrasudi koju sam imao. Sasvim jednostavno - upoznao sam naše Zmajeve i sve sam ih zavolio. S razlogom!
http://balkans.aljazeera.net/blog/ispov ... -zmajevima
Nama sine i jesi najbolji.
na samo jednoj pressici je on bio koliko znam, 
. cementirano mjesto za buducnost, jos kad se malo islifuje u jacoj ligi i ekipi..
