Štovana kolegice @Googlerica,
iako smo već nekoliko puta naglasili da tema nije o Titu, već o nama garibima, đuturumima i zrelim tetama u najboljim godinama

, stalno se priča vraća na Jožeka.
Ne mislim se ni ja pretjerano baviti likom i djelom J.B.T. ali ću ipak pokušati razjasniti par stvari.
Ono što se može često čuti/pročitati o tom životu za Titove vladavine, a i sam dijelim to mišljenje, nije neka pretjerana žal za čovjekom koji je po prirodi stvari ipak morao otići na onaj svijet (dakle i on je bio samo obični smrtnik), niti je slijepa zaljubljenost i idealiziranje jednog sistema.
U jednom od prethodnih postova pokušao sam objasniti jednu veoma bitnu razliku između ondašnjeg i sadašnjeg načina i kvaliteta života, a to se u većoj ili manjoj mjeri ogleda u: postojanju sistema vrijednosti, daleko manja raslojenost društva, odnosno postojanje te nekakve srednje klase, stalna afirmacija pozitivnog (i tada je bilo (samo)ubistava, saobraćajnih nesreća, krađa i muljaža, ali to gotovo nikad nisu bile udarne vijesti - pogledajte naslovnice današnjih portala ili dnevnih novina), postojala je i stalno se podgrijavala neka nada u bolje sutra.... i ono što je najbitnije da pritisnuti teretom godina mi koji smo Titu živog zapamtili ustvari žalimo za našom mladošću (doba života kad je nama muškima "ona stvarčica" služila ne samo za pi-pi i posjete urologu, već i neke puno ugodnije stvari, a cijenjenim damama između grudi stajao je lančić umjesto sadašnjeg pupka

).
Mislim da niko objektivan neće za onaj sistem tvrditi da je bezgrešan i idealan; imao je i on svoje mane i crnu stranu.
Mislim da ćete se složiti sa mnom da ne postoji idealan sistem (izuzev obećavanog, a nikad ni blizu dostignutog ideala komunizma, kao i života na onom svijetu za ljude koji vjeruju u Boga), dakle u svakom sistemu postoje oni koji su "bliže vatri", bolje su se snašli i ljepše žive i oni drugi koji nisu.
I da, da ne bude da cijeli problem svodim samo na banalno "snašao se" & "nije se snašao", postojao je Goli otok, postojalo je zatvaranje političkih protivnika, cinkarenje, razne zabrane, sloboda govora je bila misaona imenica, samokritika je bila puno zdravija od kritike

...
Odvelo bi nas predaleko kad bismo počeli nabrajati nedostatke i loše strane svakog društva i sistema.
Dakle, dobro sam upoznat sa dobrim i lošim stranama onog sistema, a od ovog novog ljepšeg i prosperitetnijeg
u kojem su mi konačno objasnili (t)ko sam i šta/o sam i da ću se punoo, puno bolje osjećati i disati punim plućima jer znam (t)ko sam i šta/o sam, još uvijek čekam te lijepe i pozitivne rezultate...
I na kraju, za one koji Tita nazivaju diktatorom, može se i tako reći jer je bio doživotni vođa (što je odlika kraljeva i diktatora worldwide), ali je isto tako činjenica da taj vođa ne bi bio toliko nedodirljiv da ne postoji cijeli sistem malih sitnih pijunčića (Titića) koji to sve drže pod kontrolom.
Od diktatora su puno gore ulizice koje u njegovo ime treniraju strogoću, pišu bajke i pjesmice, prave mu spomenike, vile i palače (o kojima dotični počesto ni pojma nema). Na ovim prostorima to je još uvijek sastavni dio kulture i načina razmišljanja (kult Miloševića, kult Alije, kult Tuđmana) od kojeg ćemo se jednog dana dovoljno odmaći.
I da više ne začatavam temu, poziv za zrele i napupale omladinke gladne znanja još uvijek stoji.
