znas sta bug...kod mene nema price...polomicu i tebi i njemu kosti

a zvacu i pittera svalera u pomoc
--------------------------------------------------------------------
nego, back to topic - interesatno je kako Miljenko Jergovic pise o Rundeku:
POGOVOR 'DUHOVIMA'
(Miljenko Jergovic, Duhovi, 2001)
Darko Rundek se na jugoslavenskim televizijama pojavio pod debelim slojem bijele klaunske sminke, potpuno bezizrazajnog lika, na kojem su se isticale samo oci. Artificijalna teatralna pojava, uz isforsirano inzistiranje na anonimnosti i sustinskoj nepojavnosti koja je obiljezila prve mjesece, pa i godine Rundekove javne, spotovkse slike, bila je mozda, posvetom njegovim kazalisnim interesima, ali je ostala sasvim u suprotnosti s vrstom i sadrzajem njegove poetike, stihovima koje je pjevao, komunikativnoscu, toplinom i izravnoscu kakvi su bili rijetki i u papirnatom i u pjevanom pjesnistvu tog vremena. Rundekovo bijelo lice bilo je neka vrsta ustupka trendovima i jedna od tipskih maski koje su postojale na europskoj novovalnoj sceni kao kodificirani znak, striktan kao sto su bile maske u antickim tragedeijama. Sminka, gusti bijeli puder, bila je zapravo jedini Rundekov popust duhu vremena i amblematske pripadnosti novom valu. Usotalom ima neke artisticke pravde u odluci da se put u umjetnost zapocne s maskom.
Novi val oznacio je zavrsetak naivne faze jugoslavenskog rocka, obiljezene formalnim ili neformalnim prepjevima britanskih ili americkih izvornika, temama koje su bile posudjene iz tudje stvarnosti i rimama koje su najcesce pripadale svijetu lose djecje poezije. Jedini izlaz iz totalnog eklekticizma pronalazen je u motivima birtijski shvacenog folklora koji je u glabenom, a pogotovu u tekstualnom smislu isao ispod razine niskih standarda novokomponirane narodne muzike. Uz rijetke izuzetke, recimo grupu Buldozer ili do odredjene mjere Dragu Mlinarca, rock se kretao po rubovima gradova, lakoglazbenoj i festivalskoj estradi, ispunjen fascinacijama koje su u biti sasvim neurbane i mogle su funkcionirati samo kao kic ili u najboljem slucaju kao camp - recimo u sceni audicije iz kultnog filma "Kada budem mrtav i beo" Zivojina Pavlovica.
Punk i novi val rodjeni su u sredistima Ljubljane, Zagreba i Beograda; u prekretnickim godinama 1979. i 1980., donijeli su potpuno urbani zvuk i smisao, a tekstovi pjesama vise nisu sluzili tek tome da bi pjevac mogao izgovarati neke rijeci. Autori tih prvih pravih songova u brechtovskom smislu rijeci bili su Grega Tomc, Johnny Stulic, Jura Stublic, Milan Mladenovic, Srdjan Gojkovic, grupa Idoli i Darko RUndek. U poetickom smislu bili su to vrlo raznorodni tekstopisci, od izravnih, veristickih i socijalno angaziranih do neosimbolista i kvaziromanticara, ali sve njih odredjivala je visoka pismenost i svijest o dvojnom karakteru pjesme koja treba biti otpjevana. Song nije gluha poezija, tekst koji ostaje na papiru i komunicira preko unutarnjeg sluha; song se treba cuti i pjevati i biti jedno u ritmu i melodiji. Onse u vrijeme punka i novog vala pisao bez uzora u ovdasnjim jezicima jer ih nije ni bilo. Istina, postojali su medju kantautorima pisci koji su postavljali visoke literarne standarde, recimo Tomaz Pengov, Arsen Dedic ili Toma Bebic, ali u njihovom slucaju cesce se radilo o pjevanoj poeziji, onome cemu glazba sluzi tek kao ispomoc, nego o pjesmama u kojima bi bila uspostavljena potpuna muzicko tekstualna ravnoteza. Glazbeni idiomi novog vala bez te ravnoteze ne bi mogli funkcionirati, pa je tako moralo biti stvoreno nesto novo iz nicega.
U prici o tom vremenu Darko Rundek i Haustor ostali su mimo trenda i njegovih prirucnih neformalizovanih pravila. Dok su drugi, svatko pojedinacno, sebi odredjivali zanr, poetiku i poeticka ogranicenja, Rundek je pisao izvan pravila, na najsirem mogucem znacenjskom i stilskom prostoru. On nije bio pisac jedne opsesije, kao Stulic, jedne emocije kao Stublic ili striktnog autorskog rukopisa kao Mladenovic. Vec se na prvom albumu igrao razlicitim stilovima i formama, tako da iz tog vremena citamo pjesmu Lice koja zvuci i zraci duhom klasicnog reduciranog kazalisnog songa, Duhove u kojima je ispricana, gotovo epski brbljivo, prica o ekskurziji do zagorske krcme Kod tuzne Bare, pa onda pjesmu Radnicka klasa odlazi u raj koja je cenzorskom intervencijom bila izbacena s prvog albuma HAustora jer je dozivljena kao rugalica na racun sistema socijalistickog samoupravljanja, ali nakon svega, nakon sto je citavoj jednoj eri istekao rok trajanja, ostaje kao tuzno-melankolicna himna prevarenog proletarijata cijoj je ulozi u povijesti dosao kraj.
Po svojoj strukturi, ali i po pogledu na svijet, te pjesme bile su amblematski primjerci buduceg Rundekovog pjevanog pjesnistva. Duhovi su, recimo, uveli zagorski dijalekat na novovalnu scenu i bili su prva od niza Rundekovih pjesama pisanih izvan knjizevnog standarda, ali i pocetak igre s glazbenim i kulturnim etno motivima koja ce se prenositi s albuma na album Haustora, da bi na kraju, na plocama koje potpisuje samo svojim imenom, ta igra nehotice postala dio planetarnog world music trenda.
Drugi album grupe Haustor, Treci svijet, mogao se slusati i citati kao neka vrsta romana. Sve pjesme, s izuzetkom prenesene Radnicka klasa odlazi u raj, pricale su o istome: o luci i zadnjem pogledu na Jersaleim, vrucim dolarima i mirisu dima, o danu parade i zlatnom nebu iznad grada, o tamnom bubnju, babilonskim bakljama i crnom sjemenu, o momcima s automatima koji glume patuljke u vrtu, gradu u dolini, jutarnjim tihim kolonama, crvenim maglama, gavranu - ptici slobode, o strazarima koji dolazei odlaze, slikama iz maste za ratne godine, rujnim radnim jutrima i strmim vecerima, o brodovima u prasnjavoj luci crnoj od znoja robova, bosim zenama koje na glavama nose tajni teret metaka u korpama sa paprom, zenama koje ciste ribu, kolibama pred kojima se gase vatre... Prica se dogadja u nekoj Latinskoj Americi, Africi ili zemlji na rubu svijeta, u nekom Trecem svijetu koji vrije pred pobunu, a ona se vjerojatno nikada ne dogodi, nego u ocima i usima ljudi ostaje kao sjecanje na atmosferu opasnog ljetnog danakada je zivot nakon stoljeca sutnje izdavao lazna obecanja. Pjesme Treceg svijeta podsjecaju na avanture Corta Maltezea, ispunjene jakim slikama, pozivima na koje se nitko nece odazvati; uokvireni svijet koji djeluje tako mocno cjelovito i privlacno na nacin Borgesovog izmisljenog, mistificiranog dokumenta.
Nakon tog ispjevanog romana Rundek se vraca strategiji rasutog tereta, efektnim lirskim slikama, njeznim ljubavnim pjesmama, songovima u kojima se cesto pojavljuju dva ili tri glasa, razlicita po smislu, intonaciji i svjetonazoru, uz povremena vracanja na motive Treceg svijeta. Recimo, pjesma Sejmeni bas po svemu pripada Trecem svijetu i vjerojatno bi bila jedan od vrhunaca tog opasnog romana u slikama. Njezino praporijeklo po svoj prilici je u hercegovackoj sevdalinki istog naslova i slicnih motiva ("Niz polje idu, babo, sejmeni / Sejmenske pjesme, babo, pjevaju/ I tvoga sina Marka tjeraju"). Razlika je u tome sto kod Rundeka sejmeni donose lance, ali im ljudi proci ne daju, pa sejmeni nikoga ne odvedu i ne pjevaju svoje pjesme. No, ako te dvije daleke price i nemaju izravne veze, ako je svaka veza slucajna, proizvoljna ili rodjena u fantzaiji onoga koji cita i ako su sejmeni u Rundekov svijet dosli iz nekog cetvrtog svijeta, cak ni tada ovakve usporedbe nisu sasvim bez razloga i povoda.Rundekova poezija sva je od mogucih usporedbi, motivskih posudbi, isjecaka drugih i tudjih prica, naglih iskakanja, zanrovskih prelijevanja i mijesanja razlicitih jezika i kulturnih idioma. Ona moze i hoce ono sto hrvatsko papirnato pjesnistvo nije moglo i znalo, a to je izaci iz zatvorenog i sa svih strana omedjanog prostoraunutarnjih fascinacija, recimo bas fascinacije Jorgeom Luisom Borgesom, i biti kozmopolitska, otvorena i aleksandrijski zacudna, siroka i istovremeno komunikativna na nacin na koji komunikativan mora biti svaki song. Kada covjek samo cita Darka Rundeka i u usima nema zive melodiju i ritam tih pjesama, on ne nailazi na siromastvo forme kakvo se obicno podrazumijeva i ocekuje od pjevanih tekstova, niti na nezgrapnosti koje su na takvim tekstovima obicno vidljive nakon sto ih se izvuce iz njihovog prirodnog konteksta i osudi na gluhocu papira. Glazba im je uvjetovala samo potrebu za jasnocom, a jasnoca nije mogla nestati kada su pjesme ostale bez glazbe.
Nakon Apokalipsa slijede komorne price, stihovi koji obicno sklapaju neku fabulu, recimo sjecanje na ljetovanja iz djetinjstva, pretrpavanje fice svim bespotrebnim i opterecujucim stvarima za koje su nasi stari vjerovali da zivot cine laksim, pa onda ciscenje tavana i stara kozna sandala koja ispada iz ormara i stvara caroliju price na nacin na koji se prica dodirom carobnog stapica radja u Disneyjevim filmovima. Razigranost Rundekovog svijeta ostala je ista, ali taj svijet je obicniji nego sto je bio, tuzniji nego sto se cinio u vremenima Duhova, Treceg svijeta ili Bolera i pomiren sa gubitkom iluzije o sebi. U Apokalipsu nema mjesta za Corta Maltezea, premda se, istina, iz pomalo zagusene i kazalisne atmosfere cuju i njegovi ritmovi i motivi, motivi sirokog svijeta koji je sav tvoj i u kojem je svaka avantura slicna onoj s putovanja do krcme Kod tuzne Bare, ali te taj siroki svijet svodi na neke temeljne zivotne cinjenice, pocev od one sto znaci biti sam i bez papira u stranom gradu, iz Rundekove mozda i najtuznije pjesme, iz rekvijema za iluziju o gradjanskoj slobodi.
Ova knjiga zavrsava s nekoliko pjesama koje do sada nisu pjevane, a zvuce sasvim djecje, kao da su pisane za neku konkretnu djecu, iz nekih neobicnih ruskih fascinacija i biblijskih citanja koja su kod Rundeka jednako ziva, kao sto je ziv svaki svijet u koji je ulazio. Kome bi uopce palo na pamet prizivati zenu sa Sinaja i niz pustinjski vetar govoriti - "Zovem tvoga sina: Jaaa"? Ili pricati danas o mjestu na kojem "skakucu lavovi srne / iskrama zasutih stepa / gdje Sonjina nozica lijepa / nece vise / nikada"?
Ali, da! Prave price uvijek zavrsavaju djetinjstvom. Covjeka ili svijeta, svejedno je. I Cehov je djeciji pisac za one koji su to u stanju priznati.