Kumberlator wrote:Poz svima,
Petak vece, drug i ja kafu pijemo pusimo cigare, onako opusteno. Prolazi ona, poznanica njemu, meni onako iz vidjenja radi tu blizu gdje i ja, tako sam je znao. Prosjecna djevojka u svakom pogledu. Drug je pozove da sjede sa nama, na sto ona pristaje, popije kafu i ode. Tu noc dolazim kuci, upalim face kad ona se javlja. Prica neka kako se znamo iz vidjenja, razgovor krene duboko u noc. Dogovorimo kafu tek onako treba joj nesto iz moje oblasti ( stotinu i prva na taj fazon). Popijemo kafu i tu krene upoznavanje, druzenje, izlasci, vidanje sve cesce i cesce. Oko mjesec smo hodali onako, bez neke obaveze bez nekog cilja, dok jednu noc pred njenom kucom ona mi da ultimatum ili veza ili ovo je zavrseno. Pricali smo o vezi i prije, ali smo oboje izasli iz duze veze, ja 3 godine a ona 2 godine veze i to nije nesto u sto smo htjeli nespremno da udjemo. Ja onako iznenadjen, nespreman, a i bez neke prevelike zelje, razmislim tu na par minuta, kontam ma ok ajde ako nista mozemo da probamo. I tu krenemo. Krenemo polako, opusteno, da iskren budem bez nekog velikog optimizma sa moje strane, dok kod nje je suprotno, kaze da sam joj vratio osmijeh na lice. Meni onako drago ajd super nekom sam uljepso zivot, pa i nije losa kao osoba, kontam mozda se sve to pretvori u nesto dobro. Vidim da je dosla sebi, da je puna sebe. Kako vrijeme provodimo skupa sve vise pocinje da mi se svidja, da mi fali kad nije tu, da mi nedostaje, mislim na nju konstantno, zaljubim se. I ona u mene. Visimo na telefonu, svaku minutu slobodnog vremena provodimo skupa, druzimo se, upoznajemo roditelje, prijatelje. Zaljubimo se i ja i ona, ali ono totalno, lebdimo u zraku, neskidamo ruke jedno sa drugog. Tu gdje izlazimo i radimo (mala sredina) ljudi nas gledaju kao savrsen par. Ponasamo se i djelujemo kao dvoje ljudi koju su nasli sebi bas tu osobu i zaista uzivaju u tome. Sve ide super i ok dok njeni ne pocnu da je proganjaju zbog udaje, skoro nam je 30 god. Ona starija godinu od mene. Tako pocnemo o braku, ja u to vrijeme nisam bas stajao najbolje, bio sam nesiguran moguli da joj dam ono sto joj treba, nisam zelio da brak pogresno krene, nisam zelio da nekom uzmem zivot. Nisam bio siguran, a nisam ni htio da je pustim, danima je dolazila sa suzama u ocima. Sazalim se, zaista se sazalim, nisam kamen, zao mi je, starija djevojka, kontam ajde mozda i sevapa kod ALLAHA zaradim, a i volim je dobra je prema meni. Tako neko vrijeme pricamo dogovaramo se, i dalje place svaki dan, kontam ok nemogu dopustit da tako pada, pokrenem se, dignem se, zapnem sto se kaze, ok idem idem to da uradim. Dobijem neku snagu, neku volju zelju za sve to, trudim se radim da sve obezbjedim. Zaprosim je, zaprosim je nakon godinu i nesto veze. Ona sva sretana, ponovo sa osmjehom na licu. Ja krenem sa pripremama sredi ovo sredi ono, uobicajno. Krenemo se dogovarat kakvo vjencanje, datum, gdje za bracno itd. Sve ide ok, kako treba, tu i tamo neki mali "bump" ali prolazimo i idemo ka zivotu skupa. Da kazem i to da smo oboje jako iskreni i direktni kao osobe, ako nesto ne stima odma se to zna, bez neke mutnje ili cuvanja u sebi. Odjednom kao da sam sa Mike Tyson-om bio u ringu 12 rundi, i u svakoj rundi bio porazen nokautom po 3 put. Nesto se u njoj promjenilo, totalno. Nije joj do braka, dvoumi se, nesigurna je, kontam mozda je strah, ipak treba zivot da dijeli, mozda je trema. No kaze da nije, kaze da je izgubila volju, snagu, ljubav, na pitanje dali me voli samo suti. Kaze da joj treba neko vrijeme da rascisti sama sa sobom, da se sve to malo slegne, trazi neko vrijeme da se dozove. To se desava nakon mjesec od kako sam je zaprosio. A ja? Topim se blago receno, nisam nista jeo 3 dana, spavao da ne spominjem, gusim se. Kao da me nesto pregazilo, toliko sam uvjek bio jak na sve u zivotu, ali ovo me rusi ono skroz. Sutim, pusim, brisem suze, jecam. Znam da nije neko drugi u pitanju, koliko god uvjek to postoji, znam da to nije sigurno. Neznam sta da radim neznam kako dalje, neznam dali da cekam na to neko vrijeme njeno, neznam vise nista. Tako sam tuzan i razocaran, ubijen, al totalno. Sta i kako dalje? Kako nastavit?
To je samo izgovor jer se boji i stidi da kaze da se predomislila i da ima druge planove u zivotu ali bez tebe..Imam rodjaka u Afganistanu koji je imao vezu od par godina otisao u Afganistan da zaradi i da obezbjedi zivot kako sebi tako i noj rizikuje zivot poslije nekoliko mjeseci kad se vratio kuci ima sta da vidi. Ona mu isto to rekla da zeli da razmisli sta i kako dalje. Zensko sam ali ove danjasnje djevojke ne znaju sta hoce.
