"USPJEŠNI" PROJEKTI HASANA ČENGIĆA
1. MURADIF PAJT . "Investitor" koji od 2000. želi napraviti aerodrom u Visokom. Odnedavno uključen i u aktivnosti Bosmala. Porijeklom iz Visokog.
2. BRAĆA ŠABANOVIĆ. "Investitori" koji od 2002. žele napraviti auto-put u BiH. Odgojeni u Čengićevoj ergeli u Maleziji. Ima ih još, ovi su prvi... "Projekti" u koje su ili će biti uključeni uglavnom služe pranju više milijardi dolara pokradenih u toku rata. Porijeklom iz Visokog.
3. SEMIR OSMANAGIĆ. "Investitor" koji od 2005. "sam" finansira iskopavanje prve "piramide" u BiH. Pripreman pet godina tako što će namjenski sticati "iskustvo" turističkim obilascima svjetskih piramida i piskaranjem bezvrijednih brošurica.
Među projekte kriminalaca Čengić Hasana i njegovog oca Čengić Halida (glavnog logističara A BiH) ubrajaju se Hasanov zet general Sulejman Vranj (glavni kadrovik A BiH) te Rasim Delić zastavnik JNA i preko noći general te potom komandant A BiH. Ovaj drugi je poslijeratnu karijeru savjetnika Predsjedništva BiH za odbranu krunisao i stalnim mjestom boravka u den Haagu. Svi porijeklom iz Visokog.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
1. Muradif Pajt
Već se izvjesno vrijeme domaća javnost bavi tužbom koju je izvjesni Muradif Pajt podnio protiv Alije Izetbegovića i koja "teži" ravno 824.000 američkih dolara. Riječ je o naplati ratnog korištenja satelitskih telefona. I dok se Izetbegović dopisuje s televizijom objašnjavajući gdje su telefoni završili, naš urednik otkriva kako je zapravo nastao Muradif Pajt - tek jedan iz plejade logističara Bosne.
Newbury, ulica u Bostonu
Sjećam se kao da je bilo jučer... U augustu 2000. godine, nekoliko dana prije odlaska na jednogodišnji studijski boravak u Ameriku, dobio sam na redakcijski e-mail poruku sljedeće sadržine: "Senade, pročitao sam u novinama da dolaziš na Harvard. Ja živim u Bostonu. Moje ime je Muradif, prezivam se Pajt, a ovde me svi zovu Mrak. Mogu ti srediti šta god ti treba. Moji telefoni su... Javi se kad dođeš. Mrak"
Mrak ni kao dijete nisam volio i potrudio sam se da ovu poruku odmah ne samo izbrišem već i zaboravim. Nakon desetak dana provedenih na Harvardu, iz redakcije mi šalju novu poruku od Mraka, u kojoj mi ponovo šalje broj telefona i poziva da mu se javim. Osjećam istu nelagodu, ali se tješim da je Boston dovoljno veliki da bi Mrak slučajno negdje nabasao na mene. Smjestio sam se u stan koji me je čekao i postao telefonski pretplatnik. Za Mraka dovoljno.
"Halo, ovdje Mrak! Đe si, Care, što se ne javiš? Jesi li se smjestio? Čitam ja Dane. Svašta ću ti ja reći! Znaš koje su milione pokrali Alija i
Hasan?! Ja sam bio u Zagrebu u ratu, sve znam šta se u džamiji radilo. Da dođem po tebe?" Zbunjeno odgovaram da nije potrebno, da ću se javiti kad stignem... Ne popušta i insistira da dođe. Da bih to izbjegao, kažem da ću ja doći, da predloži neko mjesto u centru Bostona, pošto samo taj dio grada, i to površno, znam. "Care, Newbury, glavna ulica. Restoran 'Armani', to ti je najskuplji. Ja sam tu po čitav dan, u bašti." Pitam kako ćemo se prepoznati. "Ništa, Care, ne brini. Samo pitaj konobare za Mraka, svi znaju. Bit ću ja tamo u četiri sata."
Tačno u četiri stojim na ulazu u baštu najskupljeg restorana najskuplje ulice u Bostonu. Puno zgodnih mladih poslovnih žena i muškaraca, u Chanel-kostimima i Bossovim odijelima, očito tu dolazi da bude primijećeno, pokaže svoj blistavi osmijeh i pojede nekoliko listova salate po cijeni od dvadesetak dolara. Na ulazu u baštu skrušeno pitam za Mraka. Konobar me blijedo gleda i ja kažem da očekujem prijatelja i da ću sam sjesti za sto. Nakon pola sata dolazi donji dio trenirke, papuče, polo majica i mobitel u ruci, kasne četrdesete - lako smo se prepoznali. Tapše me po ramenu, viče na konobara udaljenog desetak metara od nas, svi se okreću, protestuje nezadovoljan položajem stola. "Šta ćeš popiti? Ma, šta već piješ? Ma, kakvu kolu! Nemoj mi tu balijsku, došao odozdo pa sad... Two beers, briši!" Meškoljim se na stolici i razmišljam koliko još minuta, a da budem pristojan, moram sjediti sa njim prije nego što kažem da moram ići. "Care, ja sam ti upoznao tu bagru dole još u zatvoru. Bio sam antikomunista i zbog toga sam ležao, kad i Hasan i Behmen. Ja sam ti od
Visokog. Žena mi je ljekarka ovdje. U ratu sam u Zagrebu radio na organizaciji pomoći za Bosnu, u džamiji. Znaš li ti, Care, koliko je
Hasan pokrao miliona? Bio je fond da se naša djeca
šalju u Maleziju da studiraju, da budu magistri i doktori, da i mi muslimani imamo obrazovanih ljudi. Sve ću ti reći koliko je para samo tu pokradeno. Ali ima i da napišeš da mi Alija duguje skoro milion dolara za satelitske telefone. Naš'o sam ja ovdje advokata. Kad sam vidio kakvi su lopovi, pokupio sam porodicu i došao ovdje. Eno, vidiš ovu zgradu - tu ti je moj stan. To sam kupio kad sam došao. Treba li ti šta? He, he, voliš ti ćevape. Povest će tebe Mrak na piknik, da grilamo ćevape. Voliš ti dobro pojest, vidim ja. Ja ti se ne volim družiti sa ovom našom bagrom ovdje… Eno, vidiš onog malog, onaj ti je iz Mostara, radi tu nešto i ja sam ti svaki dan ovdje, oblijeće oko mene. Halo, Mali, dođi 'vamo! Evo ti ova moja kartica i idi digni mi sa onog automata dvjesta dolara. Samo nemoj da si dig'o više, to je zlatna kartica i ja dobijam izvještaje… Znaš, ocu sam dole napravio kuću, trospratnu i opremio je. Samo sam jednom poslije rata bio. Ono je dole sranje, meni je sve nekako dole tijesno, usko... Samo sam jednom bio poslije rata i samo sam u Holidayu spav'o. Ne bih ti ja dole mog'o nigdje zaspat sem u Holidayu. Sve ću ja tebi reći o Aliji i o
Hasanu i o njihovim lopovima. Đe ćeš, đe žuriš? Kad ti stiže žena? Javi se pa da idemo sa ženama na piknik, moja je doktorica. Vozdra, Care, ja ću ovo platiti. Ja sam ti ovdje svaki dan, svi znaju, ovo ti je najskuplje mjesto..."
Kako mi je porodica stizala tek za nekoliko dana, često sam na početku mog boravka u Americi bivao sam. Najviše sam vremena provodio misleći o Mraku. Iz glave mi nikako nije izlazila konstatacija: dobro je u Bosni i kamen na kamenu ostao kad su o logistici njenih branitelja brinuli ljudi kao što je Mrak. Kasnije sam upoznao puno Sarajlija i Bosanaca u Bostonu. Naravno, svi su znali Mraka i znali su kako je stekao bogatstvo sa kojim je došao u Ameriku. No, izbjegavali su ga želeći da izbjegnu njegov prezir prema njima, prezir kakav prema siromasima može imati samo fukara koja je preko noći postala bogata. Jedan koji je studirao na prestižnom bostonskom univerzitetu, ispričao mi je sljedeći događaj: jednog dana dobije poziv da se javi dekanu fakulteta. Dekan mu objasni da zna da je on iz Bosne, te ga moli da pođe sa njim do jednog bogatog bosanskog biznismena, koji je za nekoliko miliona dolara kupio na berzi dionice jedne rastuće telekomunikacione kompanije. Pošto je običaj da fakulteti u Americi traže dobročinitelje za svoje istraživačke projekte i centre, to je dekan mislio da bi bilo zgodno da bosanski student pođe sa njim da zamole bogatog bosanskog biznismena za donaciju.
Moj prvi susret sa Mrakom bio je i posljednji. Telefonirao mi je još desetak puta, predlažući da se nađemo. Nudio mi je ćevape i priču o Aliji, Hasanu, zagrebačkoj džamiji, milionima i lopovima. Volim i ćevape i svjedočenja o lopovima, ali su mi se njegove ponude gadile. Na Mraka sam bio zaboravio, sve dok prije nekoliko večeri u Dnevniku Federalne televizije nisam čuo informaciju o presudi nekog bostonskog suda, po kojoj je Alija Izetbegović za korištenje satelitskih telefona tokom rata dužan platiti 824 hiljade dolara, plus pripadajuće kamate.
Pogađate, privatni tužitelj je moj poznanik Mrak. Uvjeren sam da je Izetbegović zbog svih svojih mrakova među ratnim logističarima to i zaslužio. Jedino nikako ne mogu da razlučim da li bi mi više bilo žao da Alija ne plati "dug" ili da Mrak dobije pare.
(
http://www.bhdani.com/arhiva/272/t27212.shtml)
2.Braća Šabanović
Manekeni obmane
Braća Nijaz i Edin Šabanović, vlasnici Bosmala, u našim su se životima pojavili kao otjelotvorenja "bosanskog sna": izbjeglice iz
Visokog, u
Maleziji završavaju fakultete; naučeni na novi, savremeni način mišljenja i poslovanja, sreću čovjeka koji im omogućava da po povratku u BiH žive nekadašnja maštanja - da budu milioneri u vlastitoj domovini. Bosmal tako, u saradnji s malezijskim dobrotvorom/partnerom, 2001. godine kreće s izgradnjom City Centera, dviju zgrada sa 307 luksuznih apartmana, devet penthausa, skoro 9.000 kvadrata poslovnog prostora…
Otkako su izmarširali iz anonimnosti, Šabanovići su se predstavljali kao mladi, ali ozbiljni biznismeni: puni planova, optimizma, ideja, samouvjereni u postavljanju rokova, sigurni u vlastite projekte i veze s bogatim svijetom. Nijaz i Edin i sva ta njihova lijepa priča upakovana u gard provincijskih menadžera, nažalost, najvjerovatnije ne predstavljaju ništa drugo do -
ublehu. Petog novembra ove godine naš fotograf snimio je ono što bi trebalo biti Bosmal City Center: dvije nedovršene zgrade, umrtvljene mašine i tablu na kojoj piše da je rok za završetak radova - treći novembar 2003. godine. Dva dana, dakle, nakon isteka roka - stanova, garaža, ambulante, poslovnih prostora, obdaništa, restorana, bazena; nema na mapi.
Sve i da je riječ o "objektivnim okolnostima", sve da braća Šabanović imaju najgenijalnija objašnjenja, ma, i da je rok završetka na vrijeme pomjeren i da ga znaju svi što su prije godinu i po dana kaparisali stanove (a bilo ih je, tvrdio je tada Nijaz Š., iznenađujuće puno), na cijelu tu priču, pogotovo na onaj važniji dio - o izgradnji koridora, treba staviti upitnik velik kao zamišljeni neboderi u Sarajevu.
Prema pouzdanim informacijama, šef Bank Islam Malaysije, kojeg su Šabanovići ovdašnjim medijima predstavljali kao donosioca bankovne garancije za izgradnju autoputa, u Sarajevu uopće nije bio zbog ceste. Predstavnik jedine malezijske banke kontaktirane u vezi sa izgradnjom koridora došao je, naime, da vidi hoće li mu Bosmal moći vratiti kredit dat za izgradnju City Centera!
Također, isti taj Bosmal, ma šta da braća tvrde, nema podršku malezijske vlade! Dapače, i odskora bivši premijer te države Mahathir Mohammed i njegov nasljednik Abdullah Badawi dvoje oko valjanosti investicije i same kompanije, Bosmala dakle, koji bankovnu garanciju - iako Šabanovići tvrde da je imaju - neće dobiti sve dok se ne formira konzorcij kompanija vrijednih bankarskog povjerenja.
Šabanovićima, i onima koji još uvijek ne vjeruju kako su dva naočita momka manekeni obmane, naruku ne idu ni činjenice u vezi s rejtingom Bosne i Hercegovine u svijetu ozbiljnih ulaganja, niti promjene u samoj Maleziji. Prije svega, BiH nije ni blizu grupe zemalja - o čemu je nedavno u Danima govorio i dr. Ian Bremmer - vrijednih ozbiljnijeg stranog investiranja. S druge strane, Malezija, predstavljana kao zemlja spremna pomoći izgradnju autoputa, pritisnuta unutarnjim dugovima, uveliko smanjuje budžete namijenjene za projekte van svojih granica. Na kraju, dobrovoljno povlačenje tamošnjeg premijera imat će za posljedicu i odlazak iz piramide moći nekolicine njegovih saradnika, na čiju su podršku za izgradnju autoputa Sava - Jadran računali i mnogo ozbiljniji likovi od biznismena u farmerkama.
Tokom rata, grupa od Stranke demokratske akcije i Islamske zajednice odabranih mladih Bošnjaka, među kojima su bili i Šabanovići, imala je priliku ne samo otići u Maleziju već se tamo i školovati, sve uz garancije da ih se sprema za buduće liderstvo u BiH. Koliko su ta uvjeravanja bila ozbiljna, govore i iznenađenja nekih od "povratnika" time što ih u Sarajevu nisu čekali otvoreni kabineti za važne poslove i spremnost onih što nisu bili njihove sreće da im oslobode pozicije i presele se u redove poklonika i poslušnika. Pakleni plan, u kojem su kreatori naših života stvar postavljali na isti način na koji u "posao" ulaze lokalne varalice (
bezobrazno uvjereni da druga strana boluje od manjka pameti), propast će, izgleda, u najvažnijoj fazi. Više skoro da ne postoji niti jedan razlog da se na Bosmal računa u izgradnji autoputa, u poslu što će onome ko ga dobije donijeti najvažniju ulogu u državi za narednih, najmanje, 20 godina, poslu kroz koji bi Bosnom ovladali oni koji su za svoje predstavnike izabrali dva slatkorječiva brata.
(
http://www.bhdani.com/default.asp?kat=k ... tekst_rb=1)
3. Semir Osmanagić
Još jedan iz ergele Čengić Hasana.
Nakon što su mu amerikanci priprijetili da i ne sanja o pranju pokradenih ratnih milijardi kroz izgradnju auto-puta (projekat Bosmal pod 2. gore), Čengić se obreo u zagrljaju evropskih vlada. Novi partneri ga uzimaju u zaštitu i on izbacuje svog trećeg aduta iz ergele iznenađenja (ima ih još), u vidu "naučnika" iz oblasti turističkih posjeta svjetskim piramidama - Semira Osmanagića.
Nakon višegodišnjih priprema projekat je ovih dana krenuo, a novi moćni zaštitnici Čengić Hasana su se i sami uključili radi nadziranja projekta postavljajući predstavnika OSCE za direktora "fondacije za
visočke piramide". Tom fondacijom upravlja savjetnik potpredsjednika SDA, Hurtić Zlatan. Projekat ima za cilj isprazniti što je više moguće lokalnih, opštinskih, kantonalnih i federalnih budžeta.
da jos samo fali da povezes kako sve ustvari vuce korijene od ljudi u crnom i atlantide 
