Austro-Ugarska je:
1) Tretirala Bosnu kao "corpus separatum", dakle zadržane su u punom obliku granice i Bosna nije "sakaćena"; prije toga okupacija je izvršena kao rezultat odluka međunarodnog kongresa - Berlinskog, što je u nedostatku postojanja nekog tijela kao što je bila Liga naroda iza 1918 ili UN iza 1945, bilo međunarodnopravno najbliže tijelo koje je moglo dati neki formalno legalan oblik takvom potezu, pogotovu što je i Osmansko carstvo u čijem se sastavu BiH do tada nalazila učestvovalo na Kongresu i prihvatilo to rješenje. Bosna je formalno ostala u sastavu Osmanskog carstva do aneksije 1908, a neki dijelovi (Sandžak koji je pripadao Bosanskom ejaletu) su se nalazili pod dvojnom - austrougarsko-osmanskom upravom, i tu su se nalazili garnizoni vojski obje države, a adminsitrativnu upravu su do Balkanskih ratova 1912 i dalje vodili Osmanlije.
2) Nakon aneksije 1908, Bosna i Hercegovina je opet priključena Austro-Ugarskoj kao cjelina, BiH dobija Zemaljski ustav (statut)- Citat:
"Zemaljski savjet je bila jedna od tri nove institucije, uvedene u Bosni i Hercegovini stupanjem na snagu Ustava iz 1910. godine. Ostale dvije su bila Bosanski sabor i Kotarsko vijeće. Tako je po Ustavu BiH ostala jednistveno područje i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu (lat. territorium/corpus separatum), područje zajedničke uprave dviju država Monarhije. Ovaj posebni pravni subjektivitet BiH izražavao se djelimično kroz sabor, a potpuno kroz vlastiti pravni poredak.
Ustavni poredak u BiH je bio uređen 1910. godine sa šest zakona koji predstavljaju cjelinu:
Zemaljski ustav (statut)
Izborni red
Saborski poslovni red
Zakon o društvima za BiH
Zakon o skupljanju za BiH
Zakon o kotarskim vijećima"
1910. su održani i izbori za Zemaljski sabor. Direktno su birana 72 poslanika, tada po kurijskom ili staleškom sistemu što je bilo uobičajeno i za ostatak Austro-Ugarske. Prema tome, Bosna i Hercegovina je postala punopravnim članom te državne zajednice i njeni stanovnici su bili na putu da se u nju integrišu sa istim pravima i dužnostima kao i ostali narodi i građani. Nakon priključenja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj monarhiji, 15. jula 1912. je na snagu stupio i "Islamgesetz", Zakon o islamu, kojim je i Islam priznat kao državna vjera, a muslimanima dana ista prava kao i pšripadnicima svih ostalih vjera.
Treba imati u vidu da je upravo prijestolonasljednik Franz Ferdinand imao namjeru da, po stupanju na tron, reformiše carstvo kako bi se slavenskim narodima (Česima, Slovacima, Slovencima, Hrvatima, Srbima, Ukrajincima, Poljacima, Bošnjacima-Muslimanima) daju ista prava kao i njemačkom i mađarskom stanovništvu, te se Austro-Ugarsku pretvori u austo-ugarsko-slovensko carstvo. Kako se to nimalo nije uklapalo u planove srbijanske vlade za stvaranje Velike Srbije prema "Načertaniju" Ilije Garašanina, ide se na likvidaciju Ferdinanda putem terorista tzv. "Mlade Bosne".
3) Bosna i Hercegovina kao historijska cjelina razbijena je tek 1929. podjelom na banovine šestojanuarskim ustavom, znači od strane Velikosrba i dinastije Karađorđevića. Njena teritorija i stanovništvo ušli su u sastav četiri banovine, koje su se prostirale i manje ili više uklapale u izvanbosanska, hrvatska, crnogorska i srpska državno-pravna i etnička područja. Banovine su razgraničene tako da je u šest, od ukupno devet banovina, pravoslavno stanovništvo bilo u apsolutnoj većini.
4) 1939 slijedi novo prekrajanje BiH: Sporazum Cvetković-Maček i rješenje “hrvatskog pitanja” izvedeni su potpuno na račun Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka. Razgraničenje Banovine Hrvatske s preostalim teritorijem Drinske, Vrbaske i Zetske banovine izvršeno je uz pretpostavku da Bošnjaci uopće ne postoje, odnosno da ne žive na tim prostorima.
Treba nam neko da nam piše kako je bilo prosječnom Sarajliji pod Austrougarima, Turcima, pod Kraljevinom SHS itd. i to iz nekih knjiga ili sedme ruke. 
