19.03.2013.
Bombe, rašpe, livorveri
Boris Dežulović: Blago Srbima, Englezima i Francuzima
Blago gostima, oni mogu kući kad požele, kaže se na našem jeziku u tim prilikama - a svi ste bili u barem jednoj takvoj - kad gosti zasjednu pa baš ne znaju mjeru.
Odavno su na stolu prazni tanjuri i čaše, nestalo je i kave i grickalica, a vaši dragi gosti pabirče mrvice smokija sa dna zdjele, veselo čavrljaju i ne pokazuju namjeru da se ikad više u životu vrate doma.
Nekoliko puta u šali ste dometnuli kako ujutro morate na policiju prijaviti im prebivalište, još nekoliko puta diskretno ste, s dosadom u glasu, napomenuli kako sutra zorom morate na avion za Maleziju, nekoliko puta ste i prilično indiskretno zazijevali, ali vaši dragi gosti pokazuju se prilično tvrdim suparnikom.
Čelični živci potrebni su, naime, za tu igru. U neka doba iznenada tako provjeravate zidni sat, jer ganc nova ura žuri, nije moguće da je već ponoć, u dva pak, pod izlikom da morate u zahod, u predsoblju krišom spustite glavni osigurač, sve glasno psujući Elektrodalmaciju, u četiri najzad očajnički glumite srčani udar i do jutra ležite na podu praveći se mrtvi, ali gosti sveudilj u mraku preskaču vaše beživotno tijelo i komentiraju kako ste bili rijetko gostoljubiv čovjek.
„Blago gostima, oni mogu kući kad požele“, posljednjim snagama došapnete u takvoj prilici ženi, što neutješno kuka i nariče, sve pogledavajući hoće li koji gost barem pogledati na sat. „Ajde diži se, idemo spavat, gosti bi možda išli doma“, ona će onda naglas, prekidajući uspjelu šalu s infarktom drugom jednom popularnom domislicom iz pučkog mudroslovara.
Uopće, primijetili ste, za jedan tako domaćinski i gostoljubiv narod jezik nam je neuobičajeno bogat poslovicama i batudama na račun dosadnih gostiju. Poput one „svakog gosta tri dana dosta“. Ili, recimo, „Hrvatska je za Hrvate, svi ostali su gosti.“
„Hrvatska je za Hrvate“ – odavno bogami nismo čuli tu drevnu pučku doskočicu, već smo je bili i zaboravili, kad je iz riznice narodne duhovitosti izvukla Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a dr. Ante Starčević, govoreći na obljetnici slatinskog HDZ-a, u jednoj od onih prilika - a svi ste bili u barem jednoj takvoj - kad gosti baš ne znaju mjeru.
Zasjeli tako Srbi i ostali pa se ne dižu od stola, sto godina, dvjesto, tristo, pet stotina godina sjede Srbi za našim domaćinskim stolom, pabirče mrvice smokija sa dna zdjele, veselo čavrljaju i ne pokazuju namjeru da se ikad više u životu vrate tamo odakle su došli.
Nekoliko puta domaćica Ruža u šali je dometnula kako ih ujutro mora prijaviti na policiju, još nekoliko puta diskretno je, s dosadom u glasu, napomenula kako zorom mora u Europsku uniju, u neka doba iznenada je skočila da provjeri veliki HSP-ov zidni kalendar sa strogim profilom Poglavnika Ante Pavelića, jer ganc novi kalendar kasni, nije moguće da je tek četrdeset prva, pod izlikom da mora u zahod u predsoblju je krišom spustila glavni osigurač, sve glasno psujući Srbe i zločinačku srpsku avijaciju, najzad je očajnički odglumila i odumiranje Hrvata, ali Srbi sveudilj u mraku komentirali kako su Hrvati bili rijetko dobar i gostoljubiv svijet.
„Hrvatska je za Hrvate, svi ostali su gosti“, posljednjim snagama došapnula je Ruža partnerima iz HDZ-a, koji su neutješno kukali i naricali, sve pogledavajući hoće li koji Srbin barem pogledati na kalendar.
„Ajmo, Hrvati, dižite se“, pozvali su onda na ustanak, „Srbi bi možda doma!“
„Blago gostima“, dometnuo je netko iz sale, „oni mogu u Srbiju kad hoće.“ „Bježte psine preko Drine!“, u šali će treći.
„On ima krvna zrnca koja pretežu na onu stranu koja mrzi sve hrvatsko, iz njegovih očiju šiklja krv, a kada se nasmije, vidite samo zube spremne na klanje“, pokazuje na kraju četvrti, Zdravko Mamić se zove, na onoga gosta što ne samo da se petsto godina nije digao od stola, nego još zasjeo na mjesto ministra sporta.
„On je uvreda za hrvatski um, hrvatski mozak i hrvatskog čovjeka: zamislite da je čovjek koji je Srbin, koji nikada nije radio u prosvjeti i sportu, osim što je bio dizač ‘tegova’, ministar tako važnog resora!“
Dan - dva kasnije, dobra domaćica Ruža Tomašić opovrgla je, istina, da je rekla kako je „Hrvatska za Hrvate“.
„Rekla sam: oni koji ne doživljavaju Hrvatsku kao svoju domovinu, znači da su gosti, i ako je toliko pljuju, znači da su gosti.“
Ne znam, naime, kako je u tom bijelom svijetu iz kojega je gospođa Ruža došla, ni s kakvim se ljudima tamo susretala, ali nije mi poznato da se u nekom jeziku gost doživljava kao netko tko pljuje po domaćinu, da ga – dapače – to definira kao gosta.
Ovako, Ruža Tomašić je samo ponovila ono što je rekao Zoran Mamić, objašnjavajući istog dana bratove opservacije o ministru onostranih krvnih zrnaca: „Zdravko bi jednako rekao za ministra Francuza ili Engleza, nema tu govora mržnje.“
Jer Francuzi i Englezi, i uopće ti, kako se zovu, nehrvati – opće je poznata ta stvar – imaju „zube spremne na klanje“, „oči iz kojih šiklja krv“ i „krvna zrnca s one strane koja mrzi sve hrvatsko“, oni su „uvreda za hrvatski mozak“. Ukratko, „znači da su gosti“. Nije to, shvatili ste, govor mržnje, već tradicionalni hrvatski govor dobrodošlice.
Uopće, za jedan poslovično domaćinski i gostoljubiv narod jezik nam je neuobičajeno bogat poslovicama i batudama na račun gostiju i stranaca.
Blago njima - kaže se na našem jeziku u prilikama poput te – oni mogu kući kad požele.
..videla sam na tv u. prvo sto jedna zemlja zeli da uradi radi svog prosperiteta su putevi.onda nremate probleme sa granicama...videces i sam kakve beneficije ulaska u eu...jadna srbija nece uci ni za 50 godina... 
A sto se tice mora, hebi ga, nije bilo srece da zadrzite ono Novigradsko, sjecam dobro priloga sumskih televizija 90-tih o "srpskoj rivijeri". 
