https://www.radiosarajevo.ba/kolumne/ah ... 019/350557
Ahmed Burić
Amir Bjelanović Tula (1962.-2019.)
11. 09. 2019. u 19:11:00
„Mi smo tad bili grupa, zvali se Velika porodica. Sjeli u auto, nečijeg stojadina, natovarili instrumente i direkt u Ljubljanu, u Studio Akademik. Tamo ona ekipa jazz- rockera, Braco Doblekar (legendarni jugo multiinstrumentalist i producent, op.aut.) ne mogu da vjeruju, oni nam dojučer bili idoli, sad mi došli sa svojim parama, da snimimo ploču kod njih. A imamo po 18 godina, to si trebao vidjet'…“
Što šta je još trebalo dragi moj Tula, ali neće. Zadnji put, prije jedno mjesec i nešto dana, kad smo zadnji put opalili krug od Čaršije, skoro do Marijin- Dvora, izgledalo je da nije posljednji put i da si se izvukao od opake bolesti koja te bila napala. Ovo nas gadno, pasko, njihovo vrijeme uzima tako kao da hoće pokazati svoju nadmoć nad nama, i nad našim vremenom. A u to, naše vrijeme, on je bio prvi za kojeg je bilo prirodno da bude zvijezda. I znalo se, barem kod onih rođenih u šezdesetima, kad su rock i električna gitara u pitanju - na „našoj“ strani grada, najbolji je bio Para, a kod „njih“, što znači Stari Grad – Tula. Dražen Ričl i Amir Bjelanović su pomagali svima i svirali u svim bendovima , jer su prvi stvarno znali svirati, i imali su onaj nepogrešivi refleks koji nijednno majstorstvo ne može nadoknaditi. A to je da su bili zvijezde prije nego što su javn odsvirali ijedan ton. To je (bilo) tako, i to se rađa. Tu vježba ne pomaže previše.
Nisi htio o bolesti. „Nemoj o tome, ne volim, ljudi me pitaju a ja okrenem glavu.“ A onda bujica, o svemu… A najviše o čemu drugom, nego o muzici, ustvari ti si pričao, jer te je u tim dijalozima bilo grehota prekidati: tolike zalihe provala nije i zadugo neće imati niko, ali one i jesu bile genijalne zato što je izgledalo da su same sebi svrha – dakle da ništa ne vrijede – ali su bile protkane tolikim znanjem i iskustvom, da su mogle doprijeti samo do najpažljivih slušalaca. Amir Bjelanović Tula bio je možda i najbolji sarajevski usmeni pripovjedač, a Sarajevo baš i nije takvo da će cijeniti i sačuvati svoje dragulje u nekomercijalnim disciplinama. Ono, uglavnom, uzdiže beskrupulozne prevarante koji se obogate ne birajući sredstva: poštovanje za one koji su mu, zaista, izvezli dušu se čuva za uzak krug ljudi. I post mortem. Čudan, i težak neki grad.
Postoje, izgleda, datumi koji sobom nose neku zlokobnost. 11. septembar, rano jutro i poruka od Buce – „Umro Tula.“ Tačka. I otišao je jedan cijeli svijet, jedan čovjek u kojem je bilo života za još nekoliko ljudi, gitarist, aranžer, harmonikaš, bubnjar, producent, session muzičar, i rekosmo, što bi se po novom reklo standup komičar, najplemenitije vrste. Trebalo se samo sresti. Kažu da Tito La Riva i njegova ekipa, Tito & Tarantula nisu mogli vjerovati kad su objašnjavali kako im je divno bilo u Sarajevu, i kako su ručali pitu: „We had a meat pie“, oduševljeno su govorili, dok su raja za stolom prevodila „burek“, zatim „cheese pie“, bezbeli sirnicu, then a „green pie“, zeljanicu, i na kraju, „orange pie.“ Razgovor je stao, dok neko sa stola nije rekao „tikvenicu“, a onda je Tula presjekao:
„Prevedi mu. Gro omladine potcjenjuje tikvenicu!“
Takvih je replika Tula izrekao na hiljade, i to je bila jedna strana njegove ličnosti. Druga je zapisana na desetima, stotinama nosača zvuka na kojima je Amir Bjelanović svirao, pjevao i producirao. Nama, kojima on nije bio Onaj Gitarista Merlina, on je bio Lucifer, kako se zvao jedan od njegovih prvih bendova, a u toj generaciji nema benda kojem nije pomogao: Znak sreće, Linija života, Top, Žaoka, svima njima bi, kad je frka, na probu ili dvije i na binu „uletio“ Tula, i, uglavnom spasio nastup. Blagi, dobri, smiješni, Tula, za kojeg ću, sasvim sigurno i dugo nakon ovoga gledati da ga nema gdje u klubu, jer prosto neću uvažiti činjenicu da je otišao. Savjeti tipa kad se čuje B.B. King iz zvučnika u kafani, a Tula kaže „kad hoćeš da si gitarista, onda moraš znati ovako svirati“ ili detalji poput „mi upucani k'o Bon Jovi, a sviramo po njivama“, su sagovornika odmah vodili u novi svijet, i davali mu do znanja s kim razgovara. S obrazovanim muzičarom koji nikada nije „mahao“ svojim znanjem, nego ga prenosio najbolje kako je znao i umio. I čovjekom koji nije imao sreći da postoji dovoljno veliki okvir da je njegova slika mogla stati u njega. Tula je, bez obzira na to što je ovo in memoriam, (bože, zar stvarno!?) bio veći od okvira u koji bi ga se pokušalo smjestiti. On je bio formatiran kao superstar u gradu u kojem se vazda pričalo „da ne podnosi zvijezde.“
Izdignuvši se iznad toga svojim talentom, plemenitošću i duhovitošću, Tula će ostati u svima nama. Kad na radiju, ili na stadionu, ili u bilo kojoj drugoj prilici čujete nesvakidašnji zvuk gitare, zastanite malo i sjetite se da je njezin pronosilac bio čovjek koji je nosio sve vrline, i nešto mana grada iz kojega je potekao. Tula, čovjek koji bi u nekom New Jerseyu ili Readingu bio idol desetinama klinaca koji sanjaju o tome da budu zvijezde popularne muzike. Nama, kojima je bilo normalno da si s nama – toliko normalno, da je nenormalno, što bi ti rekao - ćeš faliti, i pamtićemo taj j….i 11. septembar. Svima – Paši, Zlaji, Muji, Mirzi, Miralemu, Muti, Panču, Benji, Nihadu, Hadžagi, Branku – nečete zamjeriti što ne nabrajam sviju, i nije vrijeme ni mjesto za zamjerke.
Ali, najviše ćeš, znam, faliti Damiru. Kao onomad kad ste bili djeca u i šarali se bojama po licu „jer slijedi napad“, i „ne smiju se dovoditi stranci da nam pokvare plan.“ Zbogom dragi moj Tula, u svijetu u kojem si imao sve preduvete da budeš „Kauboj“, ti si bio „Indijanac.“ Iz te činjenice je izvirala većina naše ljubavi prema tebi. Vidimo se tamo. Na probi. Ili sessionu, svejedno.