John Cleese wrote: ↑02/08/2022 00:16
n+1 wrote: ↑01/08/2022 23:33
Kad se samo sjetim diskursa oko
Je suis Charlie i kako je tada lijevo-liberalna struja zagovarala pravo na slobodu govora kao čistu tekovinu Zapadne civilizacije, pa makar taj govor bio ismijavanje, karikiranje, ili puko vrijeđanje tuđih svetinja.
How tables have turned. Danas ti isti pojedinci zauzimaju potpuno suprotan vrijednosni i filozofski stav kada je riječ o kritikovanju ili karikiranju njihovih svetinja.
Zanimljivo - i ja sam se toga ovim povodom sjetio
Ne sjecam se vise sta sam tada pisao (a jesam nesto, sigurno) - sjecam se da sam bio bas ozlojedjen onim masakrom.
Inace, namjerno vrijedjanje ljudskih osjecanja, pogotovo neselektivno, mi nije omiljeni oblik ljudskog ponasanja.
I dalje mislim da prijetnja ubistvom nije prihvatljiv odgovor na bilo kakvu uvredu, a izvrseno masovno ubistvo da i ne spominjem.
Rekao bih ipak da je ta storija odvec slozena i bitno razlicita da bi uspjelo poredjenje s ovim o cemu ovdje pisemo.
Sta si ti svojevremeno mislio o tome, ako se sjecas?
Naravno da prijetnja nasiljem nije prihvatljiva, to nikada nije ni bilo predmet dvojbe.
Govorim o tome da se vodila debata da li vrijeđanje tuđih svetinja potpada pod slobodu govora. Ako predstaviš poslanika Muhameda kao teroristu, je li to sloboda govora?
Manje-više sva lijevo-liberalna intelektualna krema tih godina zauzimala je kategoričan stav da govor, čak i onda kada je vrijeđanje, mora biti zaštićen od reprekusija bilo koje vrste. Naravno, ubistvo autora je ekstremni oblik reprekusije. Debata se, zapravo, vodila o pitanjima progona i (auto)cenzure. Treba li se autor autocenzurirati ako će povrijediti osjećanja drugih? Treba li ga cenzurirati urednik ili država? Treba li ga država smatrati odgovornim ako stigmatizira određene grupe?
Slučaj Charlie je diskurs doveo do usijanja, zbog čega ga i uzimam za primjer, ali sam dijalog o ovim pitanjima trajao je barem desetak godina duže. Pa tih godina je kao pjesmica po internetu kružila ona maksima da živjeti u slobodnom društvu znači živjeti u društvu gdje će ti, prije ili kasnije, neko povrijediti osjećanja. Pluralitet mišljenja i tisuću cvjetova demokratije, ne?
I taj i takav stav, koji su branili Hitchens i ekipa, sviđao se nekome ili ne, bio je savršeno poravnat sa tradicijom liberalizma, od njenih samih početaka, od Miltona preko Voltaira, pa sve do one olinjale fraze koja se pripisuje Chomskom: "If you believe in freedom of speech, you believe in freedom of speech for views you don't like." Ljudima koji su zastupali suprotno se spremno odgovaralo: suck it up, snowflake!
Fast forward u present tense. Muhamed kao terorista i svastika u LGBT bojama. Ja se izvinjavam, u čemu je tačno razlika? Zašto je ovo prvo sloboda govora, a drugo govor mržnje? Ako kažemo da je ekipa u Charliju svojim karikaturama, zapravo, kritikovala islamizam, dakle politički islam kao izazov sekularizmu, zašto onda ne možemo reći da LGBT svastika kritikuje totalitarne tendencije unutar politika identiteta, poput cancel kulture?
Razlika je, ustvari, u tome što ovaj put gledamo ideološko mlaćenje na smrt. Braneći slobodu govora, Hitchens je branio kompletnu filozofsku tradiciju na kojoj je ponikla Zapadna civilizacija, pa i po cijenu da bude optužen kako katalizira huntingtonovski sukob civilizacija. Ovi što im je sloboda govora kad je Muhamed terorista, ali im je govor mržnje LGBT svastika, ne brane ništa, osim vlastite hipokrizije, u bespoštednoj borbi za moć.
Što se mene tiče, smatrao sam tada, a smatram i sada, da je neumjesan govor neotuđivo pravo svakog čovjeka. I da je, suprotno onome što pišeš na prethodnoj stranici, kada kažeš da isti ne bi smio biti dopustiv, zapravo, presudno bitno da bude dopustiv.
Onog trenutka kada ljude počnemo sankcionisati zato što su "neodgojeni", već smo se probudili u Orvelovom svijetu.
