DOSSIERI
"Kada se razgovara o mogucnosti otvaranja dossiera, stalno imam na umu koliko bi ljudi, koliko bi porodica bilo pogodeno saznanjima o dousnickoj saradnji svojih najblizih sa tadasnjom Sluzbom bezbjednosti", kaze sagovornik Dana, inace visoki duznosnik AID-a. Iako upuceni tvrde da je medu dousnicima bio veliki broj i danas uglednih vjerskih sluzbenika, sutnja intelektulaca, novinara i opozicije o ovom pitanju otkriva da se i u ovim krugovima nalazi veliki broj onih kojima ne odgovara otvaranje dossiera bivse sluzbe bezbjednosti. Zahvaljujuci toj okolnosti, sutnja o starim dossierima pogoduje pravljenju novih. Kako danas radi AID i koga prati? Ko to brizno cuva fascikle ispunjene tudim zivotima? Da li vrh SDA ucjenjuje Zlatka Lagumdziju? Postoji li Muslimanska obavjestajna sluzba? Kako je AID doskocio Amerikancima? Ima li Harisa u "dossieru Silajdzic"? Zasto je pocelo prisluskivanje Ganica? Kako sveopcu paranoju koriste razlicite protuhe?
KAKO JE FARUK BALIAJGIC POSVADJAO SILAJDZICA I GANICA
LAGUMDZIJI SE PRIJETI DOSSIEROM
ISTUP CHARLESA CRAWFORDA,
britanskog ambasadora u BiH, na Tribini VKBI (integralno objavljen u proslom broju Dana) izazvao je citav niz nesluzbenih pohvala i vlasti i opozicije. No, pohvale iz vlasti svakako nisu dolazile za dio njegovog izlaganja koji za ovdasnju javnost kao da se nije ni dogodio: najblaze receno, listom se zaobilazi. Rijec je o pozivu bosnjackim intelektualcima da sto skorije, a svakako prije izbora, izdejstvuju otvaranje policijskih dossiera. Isticuci sjajan primjer ceskog predsjednika Havela, Crawford je, izmedu ostalog, rekao: "Pomenute arhive u Sarajevu kontrolira uska grupa ljudi koja zbog cinicnih i reakcionarnih politickih razloga ne polaze nikome racune. Sadasnja situacija je sramna. Krajnje je vrijeme da se ove arhive ucine dostupnim javnosti ili barem stave pod normalnu demokratsku kontrolu."
Pazljiviji analiticari ovdasnje politicke i policijske scene skloni su tezi da se upravo u ovim Crawfordovim rijecima krije osnovni razlog ne samo presucivanja ambasadorove inicijative vec i pomnog cuvanja tajnovitih dossiera. Ko to brizno cuva fascikle ispunjene tudim zivotima? Da li vrh SDA ucjenjuje Zlatka Lagumdziju? Postoji li Muslimanska obavjestajna sluzba? Kako je AID doskocio Amerikancima? Ima li Harisa u "dossieru Silajdzic"? Zasto je pocelo prisluskivanje Ganica?
Dossier uz uniformu
Na sva ova i jos brojna druga pitanja odgovor bi bio vise no jednostavan onoga trenutka kada bi dossieri pronasli put do javnosti. No, kako to obicno ovdje biva, put do jednostavnog rjesenja zapravo je najtezi. Krenimo redom: lako je bilo Cesima da otvore svoje policijske arhive. Njihova dokumenta stajala su na jednom mjestu, sto u BiH nije slucaj: i da je prvo demokratski izabrano Predsjednistvo BiH, po proglasenju nezavisnosti drzave, posegnulo za ovakvom odlukom, javnosti bi mogla biti ponudena tek trecina dokumentacije. Dakle, onaj dio koji je bio u nadleznosti republickih sluzbi. Ostale dvije trecine bile su pravovaljano raspodijeljene izmedu saveznog SUP-a i KOS-a.
"Osim toga", kaze za Dane visoki funkcioner Agencije za istrazivanje i dokumentaciju (AID) koji je, naravno, zelio ostati anoniman, "veliki dio dokumentacije koja je sadrzavala upravo personalne dossiere, na pocetku rata su iz MUP-ovog objekta na Zlatistu odnijeli Francuzi iz sastava UNPROFOR-a." U bosnjackim obavjestajnim strukturama vjeruju da je dio izlaganja ambasadora Crawforda o dossierima inspiriran britanskom uvrijedenoscu zbog nedavnog objavljivanja u Dnevnom avazu navodnog obavjestajnog dossiera o Nenadu Kecmanovicu i njegovim vezama sa britanskim tajnim sluzbama.
Kao ilustraciju ovisnosti nekadasnje bosanskohercegovacke Sluzbe drzavne bezbjednosti od Beograda, upuceni uzimaju upravo "dossier Kecmanovic". Dossier je nastao i popunjavan je u Bosni, preciznije Sarajevu, ali je svako novo saznanje zavrsavalo u Beogradu. Inspektori koji su se bavili Kecmanovicem priznaju da su cak i informacije koje su bile namijenjene javnosti, a ciji je cilj bio da kompromitiraju Kecmanovica, iako pisane ovdje, putovale na usaglasavanje u Beograd. Obaska sto je svaka odluka stizala direktno iz tadasnje savezne centrale. No, to je tada i bilo razumljivo posto je Kecmanovic bezbjednosno tretiran u okviru zagranicnog rada, sto prevedeno sa strucne terminologije, znaci da se radilo o suradnji sa stranim obavjestajnim sluzbama. A taj dio posla po pravilima rada sluzbe, o kojoj i danas zapadni policajci iz ove oblasti govore sa primjetnim postovanjem, bio je u drzavnoj nadleznosti.
Kad je vec rijec o Sluzbi drzavne bezbjednosti bivse Jugoslavije, treba istaci da je nekad slovila kao jaka i profesionalna. Imala je pisana i nepisana pravila: u ova prva moze se svrstati nekoliko postulata od kojih se najbitnijim cine jasno precizirana ovlastenja i mehanizmi kontrole rada. Tacno se znalo ko sve mora odobriti primjenu mjera sluzbe na jednog politickog funkcionera. Naprimjer: kada je 1991. godine tadasnji nacelnik sarajevskog SDB-a predlozio pracenje Radovana Karadzica, postupak su odobrili podsekretar SDB-a BiH, ministar Unutarnjih poslova, predsjednik Vlade i predsjednik Predsjednistva. No, tadasnje ustrojstvo Sluzbe vec je u to vrijeme pokazivalo ozbiljnu napuklinu: za vrijeme komunisticke vladavine, nemoguce je bilo da se hijerarhijski lanac odlucivanja o primjeni mjera Sluzbe prema osobi srpske nacionalnosti sastoji iskljucivo od funkcionera bosnjacke i hrvatske nacionalnosti (Kvesic, Delimustafic, Pelivan i Izetbegovic).
Imami-dousnici
Sto se tice obicnih gradana, njima je za otvaranje dossiera bila dovoljna neka izjava ili komentar i procjena Sluzbe da za sumnjivo lice postoje tek osnove za sumnju kako se bavi neprijateljskom djelatnoscu. No, tu su obicni smrtnici imali i jednu prednost: zadatak Sluzbe je bio da utvrdi valjanost ulaznih podataka. Ako se ispostavi da su pocetne informacije netacne, dossier se unistava. U protivnom, ide na dalju obradu koja zavrsava ili sudenjem ili vrbovanjem. Surovo jednostavno ali i efikasno, sto je praksa potvrdila u bezbroj slucajeva. Prva masovna otvaranja dossiera u bivsoj Jugoslaviji uslijedila su odmah nakon Drugog svjetskog rata kada su se sluzbe bavile cetnicima i ustasama: metode rada posudene su od Staljina ali i naslijedene od stare Jugoslavije koja se bila usavrsila u pracenju komunista. Kako je vrijeme odmicalo, SDB je imao sve vise i vise posla: neprijatelja je bilo na svakom koraku - informbirovci, IB revidirci, IB tvrdolinijasi, neoibeovci, rankovicevci, IB emigranti, Mladi muslimani, Hrvatska zajednica mladezi, nacionalisti, kleronacionalisti, anarholiberali... Sto unutarnje sto vanjske oponente, samo na prostoru sarajevskog sektora ganjalo je 700 zaposlenih. Posao im je olaksavao KOS koji je za svakog vjerskog sluzbenika otvarao dossier onoga casa kada je oblacio maslinastu uniformu bivse JNA.
Zvuci paradoksalno, ali najveci otpor otvaranju nekadasnjih dossiera osoba bosnjacke nacionalnosti dolazi iz struktura koje su danas na vlasti ili imaju znatan upliv na nju: radi se o sluzbenicima Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Prema tvrdnjama citiranog sagovornika Dana iz vrha AID-a, Sluzba je vec neformalno ponudila dossiere osudenima na sudskom procesu iz 1983. godine (Izetbegovic i saradnici), kao i osudenim celnicima Mladih muslimana. No, negdje u krugu ovih ljudi se zavrsava interes medu vjerskim sluzbenicima za otvaranje dossiera.
"Kada se razgovara o mogucnosti otvaranja dossiera, stalno imam na umu koliko bi ljudi, koliko bi porodica bilo pogodeno saznanjima o dousnickoj saradnji svojih najblizih sa tadasnjom Sluzbom bezbjednosti", kaze pomenuti izvor. Zapanjujuci broj i danas uglednih imama, koji su vecinom pod pritiskom postali dousnici, glavni je razlog sto su male sanse da se pod ovom vlascu pristupi masovnijem otvaranju preostalih dossiera. U ovoj cinjenici valja traziti i razloge cvrste podrske dijela hodza Stranci demokratske akcije. Razlog je svijest o mogucoj javnoj diskreditaciji nakon promjene vlasti, koja i nije nuzno posljedica ucjenjivanja hodza od strane aktuelne vlasti.
Halid Cengic: neuticajan
KOS je bio jedina obavjestajna sluzba na prostoru bivse Jugoslavije koja se nepisanim pravilom tretirala kao nepogresiva. Gluho bilo da ko posumnja u KOS. Sto se tice drugog nepisanog pravila, ono je glasilo: partijski su kadrovi mogli postati sumnjiva lica samo uz dozvole partijskih funkcionera. Bio je jeres i pomisliti da bi SKJ nadama neko otvorio dossiere. Takva se omaska mogla platiti i poslom. No, kako su dossieri stari koliko i policija, a neprijatelja nije manjkalo, zabiljeske, izjave, izvjestaji o pracenju i ostala dokumenta mahom operativnog karaktera koji su cinili dossier, prikupljala su se u republickim sluzbama, posto su unutrasnja pitanja bila njihova specijalnost. I naravno, sudski spis, ukoliko bezbjednosni tretman zavrsi u sudnici.
Ovo navodi na pretpostavku da bi za dossiere trebao barem nogometni stadion. No, da ipak nije tako govori podatak o kategorizaciji ovog materijala. Kako se bivsa Jugoslavija lijecila od koje bolesti, tako su dossieri odlagani i odlazili u tzv. pasivu. Recimo: Ismet Serdarevic, jedan od znacajnijih Mladih muslimana suden zbog politickog kriminala odlozen je poodavno, daleko prije dolaska na vlast SDA i njegov dossier nije aktiviran ni u toku sudenja Mladim muslimanima 1983. I nije rijec o iznimci: dobar dio Mladih muslimana zaradio je pasivu. Aktivnim mehanizmima pracenja bili su izlozeni istovremeno nekih stotinjak osoba na prostoru 20 opcina koje je pokrivao sarajevski Sektor SDB-a i iz razloga sto tehnicki nisu mogli pokriti vise osoba. Dobro obavijesteni tvrde da je tehnika tokom rata napredovala pa je danas ta mogucnost udvostrucena.
Sem aktivnih i pasivnih dossiera, postojale su jos dvije krajnosti: jednu su cinili brojni kulturni i javni radnici koji su se hvalili svojim dossierima a kojih nije ni bilo. Nedzad Latic nije imao dossier, ali njegov brat Dzemaludin jeste. Ni Halid Cengic, otac Hasana Cengica, nije imao dossier, za razliku od sina. Razlog se krije u jednom od kriterija za formiranje dossiera, a rijec je o stepenu drustvene opasnosti, sto ce reci da je procjena Sluzbe bila da su neuticajni na okolinu. Zanimljivim se cini podatak, potvrden u nekadasnjim vrhovima SDB-a Sarajevo, da ni Haris Silajdzic nikada nije tretiran od strane bosanskog SDB-a. Stavise, njegov svojevremeni odlazak u Libiju na posao prevodioca objasnjava se kao naklonost saveznih sluzbi ovog tipa, koje su imale iskljucivu nadleznost u davanju saglasnosti u tadasnjim razmjenama kadrova sa prijateljskim zemljama. No, u dobro obavijestenim se krugovima danas operira tezom da je Haris Silajdzic svoj dossier dobio od "Muslimanske obavjestajne sluzbe" i to jos prije nego je iz sarajevskog Centra sluzbi bezbjednosti iznesen dossier njegovog brata Husrefa Silajdzica (vidi anterfile).
Sin, sestric i obavjestajac
Isti izvori tvrde da je uporedo sa padom akcija borbe za cjelovitu, nedjeljivu, multikulturnu... pocetkom 1993. godine, u trenutku kada se cinilo da je jos samo Bosnjacima stalo do ocuvanja Bosne i Hercegovine, u vrhu Stranke demokratske akcije, tacnije izmedu predsjednika Izetbegovica, Hasana Cengica i Bakira Alispahica, bila sazrela ideja o formiranju necega sto bi trebalo opravdati ime "Muslimanska obavjestajna sluzba". Navodno je za operacionalizaciju ideje bio zaduzen dio najpovjerljivijih kadrova, a formirana je i komisija za kontrolu rada MOS-a: Bakir Izetbegovic, sin predsjednikov, Emin Skopljak, sestric predsjednikov, i Fikret Muslimovic, provjereni obavjestajac.
Postojanje mreze MOS-a ilustrira se navodnim svjedocenjima bosanskih izbjeglica u zemljama zapadne Evrope koje su "bile zatecene kada su na skupovima stranacki izaslanici i vjerski sluzbenici govorili da paze sta govore i rade jer 'nasi ljudi na pravom mjestu sve prate, sve vide i cuju i o tome izvjestavaju SDA'". Tokom '95. i '96. strpljiviji posjetioci kafane "Visoko" imali su nesvakidasnje predstave: zaposleni u Glavnom logistickom centru Armije Bosne i Hercegovine u Visokom su se razmetali izjavama kako im je "licno Hadzija pokazivao dossiere pojedinih pojedinaca".
Kako je opcija prezivljavanja Bosne osnazivana sve vecim uspjesima bosanske Armije i sve neposrednijim americkim angazmanom, tako su i mijenjane zamisli o "Muslimanskoj obavjestajnoj sluzbi". Kada bi postojao neko ozbiljan ko bi pored Amerikanaca odlucio da je pravi danas, taj bi morao poceti od prikupljanja arhiva i dossiera koji se nalaze u privatnom posjedu bivsih policijskih, armijskih ili stranackih celnika. Iako predsjednik Izetbegovic nije pokazao zelju za zloupotrebom dossiera ili kalkulaciju za eventualno buduce koristenje u razracunavanju sa neistomisljenicima, to se ne odnosi i na najblizi krug njegovih saradnika. Upuceni tvrde da je, sve do dolaska Keme Ademovica na celo AID-a, iznosenje dossiera bilo svakodnevnica, te da je ta praksa kulminirala za vrijeme sefovanja Bakira Alispahica i rahmetli Nedzada Ugljena.
Obicni i politicki dossieri
U svojoj knjizi, nekadasnji isljednik Mladih muslimana, kasnije nacelnik Sektora sarajevskog SDB-a, Munir Alibabic, iznosi ovakav primjer: "Jedna dama me pita: 'Kako bih ja dosla do svog dossiera iz 1983?' Kazem da nikad nije bila predmet interesovanja SDB-a; ona skoci i kaze: 'Kako nisam, pa citava moja porodica, pa moj brat je lezao u zatvoru 1983.' Na ovo sam rekao: 'Jeste, ali je bio prijavljen za kriminal'." Dama je Amila Omersoftic, a ovu vrstu dossiera - dakle, dossier formiran zbog opceg kriminala - imao je i Safet Orucevic. U ratu je, na zahtjev profesionalca Muslimovica, dobio i politicki dossier.
Fikreta Muslimovica i inace najcesce optuzuju za ideju formiranja dossiera danas aktuelnim politickim funkcionerima. On je, kazu, najzasluzniji za operacionalizaciju teze da je ucjena najbolji nacin za kontrolu suradnika. Muslimovicevi oponenti, pak, redovno u prvi plan isticu podatak da nijednog casa nije pristao da otkrije svoju nekadasnju suradnicku mrezu iz doba kada je bio znacajan kadar KOS-a. Razlog je upravo onaj koji je na putu i najvecim zagovaracima otvaranja dossiera: znatan dio suradnika KOS-a vrbovanih iz redova vjerskih sluzbenika.
Drugi bitan razlog za neotvaranje dossiera jeste i to sto je od one predratne trecine, ostala otprilike tek trecina dossiera. Kako su odlazili kadrovi SDB-a, tako su i nosili sa sobom dossiere: prvog aprila 1992. godine Brana Kvesic nosi iz Sarajeva diskete na kojima su, sem njemu interesantnih dossiera, i popisi suradnika. Zanimljivim se cini podatak da sa novom demokratskom vlascu nije uslijedilo ni masovnije unistavanje dossiera: no, zato je pred sami pocetak agresije znacajan dio materijala otisao u Beograd. Od onih interesantnijih koji su ostali, kasnije ce se opet selektivno birati prijeko potrebni. Tako je Jozo Jozic tek 1993. godine iz ovdasnje Sluzbe iznio original dossiera Krunoslava Draganovica. Ovaj je dossier imao specijalni status, sto znaci da se mogao koristiti samo uz znanje i odobrenje ministra MUP-a. Krunoslav Draganovic je bio svecenik za kojeg se tvrdi da je tokom Drugog svjetskog rata organizirao izmjestanje ustasa "pacovskim kanalom", a razlog za kradu ovog dossiera objasnjava se i danasnjom zainteresiranoscu Vatikana za ovaj slucaj.
Jos je jedan ovdasnji dossier imao specijalni status: bavio se pogibijom Dzemala Bijedica. Pa iako su tek dijelovi nalaza istrage cuvani u Sarajevu, posto su nekadasnji Savezni SUP i KOS jos 1977. sva bitna dokumenta iz dossiera zakljucali u Beogradu, i one mrvice koje su radili ovdasnji isljednici i koje su pripadale BiH, i 1991. tretirane su kao "specijalne".
Koga Zapad zeli
Cesto pominjani dossier Adila Zulfikarpasica takoder je zavrsio u Beogradu. Zulfikarpasic je bio dugogodisnji predmet bosanskih isljednika od kojih neki danas tvrde da je istovremeno bio redovo posjecivan od strane saveznih SDB-ovaca koji su, cak, preko njega nabavljali prislusnu opremu?! Kad se trebao vratiti u Sarajevo, iz njegovog ovdasnjeg dossiera nestali su materijali koji su ga kompromitirali na licnom planu. Za izuzimanje dijelova dossiera najcesce su optuzivani Bozo Bagaric i rahmetli Nedzad Ugljen. Sta se zaista dogodilo, mozda ce se jednog dana i saznati, no ono sto se danas zna jeste da ni taj skromni dio preostalih dossiera nije tamo gdje bi se ocekivalo da bude: u arhivi AID-a.
Zasto? Pa, kada je evidentno bosnjackoj obavjestajnoj sluzbi zaprijetila opasnost Federacije, odnosno kada je povratak hrvatskih kadrova postao pitanje dogovora o vremenu, a snage medunarode zajednice ucestale sa prijateljskim pretresanjima dokumentacija i arhiva, revnosni su se obavjestajci dosjetili i izmjestili najzanimljivije primjerke. Elem, cak i Charles Crawford ih danas optuzuje za cuvanje dossiera pod paskom uskog kruga ljudi koji ne polazu nikome racune. Iako je govorio ne kao diplomata, vec kao prijatelj BiH, dakle nesluzbeno, kako se to obicava na Zapadu reci, britanski se ambasador pristojno potrudio da ne uvrijedi domacine. Inace bi vjerovatno locirao taj uski krug na vrh Stranke demokratske akcije: kao sto je svojedobno armijski vrh javno otkazao poslusnost ostalim clanovima Predsjednistva tadasnje RBiH izjasnivsi se da za svoju vrhovnu komandu priznaje samo gospodu Izetbegovica i Ganica, policijski vrh je vec dugo jos precizniji. I vrapci u Bosni na teritoriji pod kontrolom te iste Armije znaju da je za AID Alija Izetbegovic jedan i jedini.
Ljeta 1994. kada je MUP tresla afera Alispahic - Alibabic, doznalo se za prisluskivanje clanova Predsjednistva. Ivo Komsic, Nijaz Durakovic, Ejup Ganic.... tretirani su od strane Sluzbe. Objasnjenja spadaju u domen teorija koje samo u BiH mogu proci: prisluskivaci prostora i telefona zaboravljeni su jos od vremena kada su bili neophodni, odnosno kada su tu postavljeni zbog Fikreta Abdica, Mire Lasica i slicnih. Kao da je clanom Predsjednistva neko mogao postati na nelegalan nacin? Ili je, pak, rijec o legalitetu po potrebi? No, otkud u tom drustvu profesor Ganic? Razlog prvi se zove Sefer Halilovic i zajednicko sandzacko porijeklo, a razlog drugi jeste profesorova zanesenost Evropom iz koje se, nakon jedne posjete, vratio sav ushicen, objasnjavajuci da "Zapad hoce mladog, sposobnog i naprednog Bosnjaka". To je bilo dovoljno za pojacane mjere pracenja.
U slucaju "ne daj boze"
Koga danas tretira AID? Negdje izmedu 150 i 200 bezbjednosno interesantnih. Konkurencija je i na unutarnjem i na vanjskom planu vraski jaka tako da, osim tek nekoliko izuzetaka, novinari nemaju razloga za nelagodu. Sto se ostalih tice, stvari stoje ovako: sagovorniku Dana iz AID-a smo rekli da je nase da pitamo, a njegovo i da ne odgovori. Naravno, nije htio otkriti imena osoba prema kojima su na snazi sluzbene mjere, ali pet od osam konsultovanih strucnjaka vjeruje da je, recimo, Rusmir Mahmutcehajic jedan do najvecih objekata obrade AID-a.
No, da nisu samo oponenti na tapetu, ilustrira sljedeci primjer: "Meni je Bakir Alispahic jednom prilikom uljudno saopcio da sam pod prismotrom. Onda je dosao Kemo Ademovic na mjesto direktora AID-a, i taman kad sam odahnuo, i on me je pozvao i rekao mi istu stvar", priznaje jedan od bliskih Izetbegovicevih suradnika i pita: "Zasto to rade?"
Govoreci o ovoj temi, svi sagovornici isticu da je laicko uvjerenje o lakoci donosenja odluka o primjeni mjera posve neutemeljeno, jer i najoptimalniji uslovi, u situaciji kada je konspirativnost prvi prioritet, mehanizam pracenja, slusanja i primjenjivanja ostalih mjera na samo jednu osobu - zahtijeva najmanje osam do deset obucenih profesionalaca.
Na kraju, treba reci nesto i o jos jednoj vrsti dossiera. Naime, nije samo vlast ta koja mase dossierima: nekolicina najglasnijih oponenata te iste vlasti u nesluzbenim razgovorima zna reci da su zivi zahvaljujuci bas dossierima. Nocima tajno kopiranim, sklonjenim i pohranjenim na nekoliko mjesta izvan BiH, u trezore dobro cuvanih austrijskih i njemackih banaka. U dossierima pise sve, a najcesce kako se krcmio drzavni novac. Elem, imaoci tih dossiera, u kriticnim su trenucima saopcavali predsjedniku Izetbegovicu osobno, u cetiri oka, da ce "ukoliko ih, ne daj boze, stigne zalutali cetnicki snajperista, neki pomahnitali vozac ili ih zgazi tramvaj, ukratko, ako im i dlaka s glave negdje pobjegne bez njihove volje, oporucno dossieri isplivati u nekolicini najjacih svjetskih glasila". Jedino sto se pouzdano moze tvrditi, sem da ove tvorce dossiera zdravlje dobro sluzi, jeste da su bili na izvorima zbivanja i informacija. No, iz njihovog ponasanja, strahova, obazrivosti i upozorenja novinarima da "ne znaju u sta cackaju", nedvosmislen je zakljucak da nisu nimalo sretni sto raspolazu povjerljivim i najuzem krugu ljudi dostupnim informacijama. Naprotiv.
KAKO MINISTAR
PRATI PREMIJERA
Dossier Husrefa Silajdzica pojavio se u Avazu, decembra 1993. i cak su sa prve stranice dossiera izrezane dvije slike koje su objavljene uz tekst. Cilj objavljivanja podataka o (ne)djelima iz domena opceg kriminala rodenog brata Harisa Silajdzica bio je kompromitiranje tadasnjeg premijera. Tako barem tvrdi Munir Alibabic koji u svojoj knjizi Bosna u kandzama KOS-a objavljuje i skeniranu poruku tadasnjeg ministra MUP-a RBiH, Bakira Alispahica, upucenu izvjesnoj Narcisi, zaduzenoj za dokumentaciju. U zabiljesci Jasminka Fazlica, takoder objavljenoj, stoji da je rijec o Narcisi Skalonja, a pise i da je "pomenuti dossier izuzeo samo ministar Alispahic".
Dossier Husrefa Silajdzica bio je u pasivi, dakle odlozen, u Centru sluzbi bezbjednosti Sarajevo. Kada se pojavio u stampi, navodno je i sam predsjednik Izetbegovic trazio da se ustanovi nacin na koji je izuzet iz dokumentacije, a po istim tvrdnjama istrazni postupak je obustavio ministar Alispahic. U to vrijeme, Bakir Alispahic, tvrde akteri tadasnjih zbivanja, naredio je bezbjednosni tretman dr. Silajdzica za koji su cak "bili vrbovani bliski Silajdzicevi suradnici, ukljucujuci i sekretaricu". Tako da je ministar Alispahic znao u svakom trenutku i kada ce i koga i gdje Silajdzic susresti. A sve je pocelo zbog "Silajdzicevih ambicija da zamijeni predsjednika Izetbegovica".
Sam Izetbegovic dobro zna sta znaci bezbjednosni tretman: bio je dugogodisnji predmet rada SDB sluzbe BiH, zbog politickog kriminala. Sem njega, dossiere su iz istog razloga imali i Hasan Cengic, Edhem Bicakcic, Mirsad Veladzic, Kemal Terzic, Husein Zivalj, Ismet Kasumagic... Radovan Karadzic je imao cak dva dossiera: jedan zbog politickog djelovanja, drugi zbog kriminala. Stjepan Kljuic je imao dossier politicke prirode, a Mate Boban je u svom dossieru imao i dio iz saradnickog opusa tadasnjem KOS-u. Kresimir Zubak nije imao dossier, Nikola Koljevic jeste, kao i Rajko Nogo, Gojko Dogo...
KAKO JE FARUK BALIJAGIC
POSVADJAO SILAJDZICA I GANICA
Medu najvisim bosnjackim politicarima vlada prava fobija od uhodenja, prisluskivanja, dossiera. Niko od njih ne zeli o povjerljivim stvarima razgovarati u svom kabinetu ili na mjestima za koja vjeruju da su ozvucena. Takvu situaciju cesto koriste snalazljivi pojedinci, nudeci funkcionerima diskreditirajuce informacije o kolegama. Jedan visoki bosnjacki duznosnik ispricao je sljedeci slucaj: "Kada je Munir Alibabic bio nacelnik Centra sluzbi bezbjednosti Sarajevo, pokusavao je na sve nacine ugovoriti prijem kod predsjednika Izetbegovica za advokata Faruka Balijagica, koji mu je navodno zelio prenijeti znacajna saznanja koja je prikupio tokom svog boravka u inostranstvu. Kako je predsjednik odbio susret, to se Balijagic bezuspjesno pokusao susresti sa Harisom Silajdzicem. Onda je Balijagic otisao Ejupu Ganicu, rekavsi mu da moze pribaviti dosta diskreditirajuceg materijala za Silajdzica, vezanog za utrosak donacija. Balijagicevu ponudu da on poradi na dokumentiranju pomenutih optuzbi vani, Ganic je neformalno prihvatio. No, nakon toga Balijagic odlazi Silajdzicu, informirajuci ga da ga je Ganic angazirao da prikuplja dokaze protiv njega. Silajdzic bijesno odlazi kod Izetbegovica zaleci se na Ganica, kojeg Izetbegovic poziva da u prisustvu Silajdzica razrijese citavu stvar."
KAKO SE LAGUMDZIJI
PRIJETI DOSSIEROM
Jedna od trenutno najinteresantnijih politicko-bezbjednosnih afera jeste navodno ucjenjivanje lidera Socijaldemokratske partije Zlatka Lagumdzije navodnim dossierom o zloupotrebi polozaja dok se nalazio na funkciji potpredsjednika Vlade RBiH u ratnom periodu. Kao osnov za pomenutu konstrukciju iskoristeno je prinudno "zadrzavanje" na Igmanu Lagumdzije i saradnika prilikom jednog ratnog izlaska iz Sarajeva, od strane vojnika pod komandom Zulfikara Alispage Zuke. Tom prilikom je zaplijenjena i dokumentacija, koju je Zuka, po naredenju tadasnjeg nacelnika Glavnog staba Armije BiH Sefera Halilovica, zadrzao. Upravo ta dokumentacija se koristi kao osnov za konstruiranje optuzbi protiv Lagumdzije i navodnih ucjena protiv njega. Citava prica je dobro dosla vlastima kao sredstvo diskreditacije opozicije. No, istovremeno i pojedini lideri opozicije podgrijavaju citavu pricu, drzeci je zgodnom prilikom za interna opoziciona razracunavanja.
, ljudi samo slegnu ramenima u fazonu "ma znam, nista mi ne pricaj".
)...
