Prpa ne može da spava, a po običaju, propustila svu zabavu, ašikluke, i što je najgore, sofru i kahvu, pa se u ovo gluho doba sama smije "sedmici" i ovim "cakama"

Vidim, broje se dani do kraja. Ispraćamo ramazan, dočekujemo bajram... Sumnjam da samo mene pogode ove mješavine emocija; tuga što prvo prolazi, radost što ovo drugo dolazi. Bajrami nekako nisu više što su bili, možda jer nismo više djeca. Sreća pa smo svojim mamama (i babama) uvijek djeca, i osjećaj ranjivosti i sigurnosti u njihovoj blizini nikad ne jenjava. Sretna sam, jer u subotu, ako Bog da, hitim kući. Konačno

Fali mi osjećaj kad ono mama zagrli, a ti nestaneš u zagrljaju, a u onom glasnom poljupcu bukvalno "srče" obraze

A ima se puno i usrkat'!

A da i ne spominjem koliko "materijala" za srkanja planiram da napravim od silne bajramske hrane!

I opet, dova (ne s namjerom da se raspekmezimo) : da uvijek imamo dom kome se vraćamo, da nam Uzvišeni da snage i strpljenja da Džennet zarađujemo "pod majčinim nogama" i podari evlad koji će isto da cijeni i radi...