Intervju: Žarko Korać,
predsednik SDU
ZORAN ĐINĐIĆ JE SAMO BEDŽ NA REVERU DS
Zemlja koja Milana Nedića, simbol kolaboracije u Drugom svetskom ratu, stavlja u knjigu sto najznačajnijih Srba, ima problem i sa daljom, a ne samo neposrednom prošlošću. Dok god stvari stoje tako, Mladić se samo slučajno može uhapsiti. Kako da ga hapsi policija i BIA, kad se svaki dan u skupštini Srbije čuje da je on „heroj” i da je po rečima Aleksandra Vučića, skupština „sigurna kuća za đenerala Mladića”! A to je stranka sa trećinom podrške u biračkom telu SrbijeRazgovarao: Bojan Tončić
Photos: Stanislav Milojković
„Kosovsko pitanje i ukupan odnos prema albanskom narodu je granica naše spremnosti da postanemo moderno društvo. Ta granica je trenutno vrlo daleko. Albanci se ne vide kao eventualni politički protivnici oko statusa Kosova, ali i kao susedan balkanski narod, sa kime delimo mnoge istorijske nedaće. Za njih je rezervisan odnos koga bi se stidela sva civilizovana društva. Dok god bude tako i oni ne postanu politički partneri, biću pesimista u vezi sa ukupnim odnosima na Balkanu” – kaže u intervjuu za e-Novine Žarko Korać, predsednik Socijaldemokratske unije, narodni poslanik.
* Prošla je još jedna godišnjica srebreničkog masakra; u Srbiji su je, kao i ranije, obeležile samo nevladine organizacije, a država još nije izvršila obavezu koja proizilazi i iz presude Međunarodnog suda pravde u Hagu, prema kojoj nije kriva za genocid, ali je kriva zbog toga što ga nije sprečila. Kakve su, u kontekstu stvaranja vladajuće koalicije demokrata i socijalista, šanse da se kad-tad progovori istina o Srebrenici i prizna učešće Srbije u ovom zločinu, a kakve da se uhapsi i izruči Ratko Mladić?
Istina o Srebrenici je tako strašna da će generacije građana naše zemlje morati da se sa njom suočavaju.Veoma sporo će biti prihvaćena činjenica da su već dve presude međunarodnih sudova taj zločin označile kao genocid. I to je način kako taj zločin vidi većina sveta, za razliku od većine građana Srbije. Tamo gde se, samo dan nakon komemoracije u Srebrenici, namerno organizuje komemoracija poginulim Srbima u Bratuncu i Skelanima, očigledno je nastojanje da se ti zločini ne samo izjednače, već potpuno obesmisli težina srebreničkog genocida. Mi već imamo jednu pseudomoralističku teoriju da su svi činili zločine u ratu u Bosni i Hercegovini, pa o tome ne treba više mnogo govoriti. Država Srbija i njena skupština su bile jedine koje nisu obeležile deset godina te tragedije. O odgovornosti ili izvinjenju žrtvama, nema ni govora.
Dugo će vremena biti potrebno Srbiji da se suoči sa pravom prirodom bosanskog rata. Između teze Dobrice Ćosića o „humanom preseljenju” i skandiranja fudbalskih navijača „nož, žica, Srebrenica”, nalazi se prava istina o tome šta su bili ratni ciljevi Srbije i koliko ljudskih žrtava su oni podrazumevali. U tom smislu, to je problem našeg društva, a ne samo Socijalističke partije Srbije. Srbija ne želi da govori o ratovima devedesetih. Uostalom, zemlja koja Milana Nedića – simbol kolaboracije u Drugom svetskom ratu – stavlja u knjigu sto najznačajnijih Srba, ima problem i sa daljom, a ne samo neposrednom prošlošću. Dok god stvari stoje tako, Mladić se samo slučajno može uhapsiti. Kako da ga hapsi policija i BIA, kada se svaki dan u skupštini Srbije čuje da je on „heroj” i da je po rečima Aleksandra Vučića, skupština „sigurna kuća za đenerala Mladića”! A to je stranka sa trećinom podrške u biračkom telu Srbije.
* Da li zaborav – a prošlo je 13 godina – postaje državni projekat od kojeg u skoroj budućnosti neće odustati nijedna vlast, uprkos, recimo, eksplicitnom priznanja Vlade Republike Srpske o zločinu, presudama za genocid (Krstić, Erdemović...), snimcima zločina „Škorpiona”. Da li vidite išta što bi moglo da dopre do većine građana Srbije I kada bi to moglo da se dogodi?
Svako suočavanje sa odgovornošću za zločine počinjene u ime vlastitog naroda je teško. Svi ljudi o sebi žele lepo da misle i samopoštovanje je stub naše ličnosti. To važi i za narod kome pripadamo. On sebe uvek vidi kao pravdoljubiv i moralan. Teško je napustiti ovu idealizovanu sliku i početi mučno suočavanje sa vlastitim moralnim i ljudskim nedostacima. Imam razumavanje za teškoće da se to uradi. Ali nemam razumevanje za izbegavanje početka tog procesa. Nesuočavanje vodi moralnoj tuposti i gubitku empatije za tuđu patnju. Pitanje je kakvi ljudi onda postajemo i da li se iza naše ljudske ljušture stvara sebično biće nesposobno da, makar naknadno, prihvati vlastite slabosti.
ELITA PRODAJE MITOVE
Naš kolektivizam nije nimalo pogodan za individualnu odgovornost. Od malena, mi se učimo da postoje „oni” i „mi”, a ne „ja” i „drugi”. Kod nas dominira plural, sve je podređeno narodu, naciji, veri, porodici ili bilo kom drugom obliku kolektiviteta. Zato su i pitanja odgovornosti tako neodređena. Da bih bio jasniji, pogledajte Japan, u čijoj tradicionalnoj kulturi je pitanje individualne odgovornosti centralno. Mi moramo da menjamo čitav tradicionalni obrazac odgovornosti, što je dug i vrlo složen proces.
Ali sve to ne oslobađa odgovornosti našu društvenu elitu koja ne želi taj proces. Ona prodaje neprosvećenim ljudima besmislene teorije o svetskim zaverama protiv našeg naroda i srednjevekovne mitove o narodnom karakteru. I to je osnovni problem – oni koji imaju direktnu odgovornost za Miloševićev politički program, ne žele razgovor o odgovornosti. Kako bi i želeli, kada bi on morao da počne od njih.
* Nova vladajuća koalicija ovih se dana, nakon Tadićevog poziva na jedinstvo u bolu, cementira i deklaracijom o pomirenju dveju stranaka (radovi su u toku). Na čemu bi istinski mogla da se usaglasi, ako se zna da se i neki ključni kadrovi u vrhu SPS nisu odrekli nečega što se kolokvijalno naziva Miloševićevim nasleđem? Postoji li, uopšte, nasleđe ako su pojavni oblici nepromenjeni?
Takozvana Deklaracija o pomirenju koju pominju SPS i DS, pokazuje do kojih nemoralnih granica vodi politika takozvanog apsolutnog pragmatizma, koja je karakteristika „nove Demokratske stranke”. Miriti se na takav način sa strankom koja je ponosna na Miloševićevo nasleđe, znači rugati se žrtvama te politike. Jedno je tolerisati tu stranku kao mlađeg partnera u pragmatičnim zahtevima državne politike, a sasvim drugo opraštati joj ono na šta je ona ponosna. I to stranku koja sama verovatno ne bi ni ušla u parlament. Bojim se da će cena ubrzo stići. U Srbiji se sve brže briše granica između istine i laži, i zločina i otpora zločinu. Društvo koje to čini, osuđeno je da ponovi zablude prošlosti.
* Kada je reč o ideologiji, u srbijanskoj varijanti, indulgencija plaćena skromnim postotkom glasova poslovno sposobnog stanovništva podrazumeva, videli smo, i pomoć Borisa Tadića SPS-u u pridruživanju porodici evropskih socijaldemokrata. Kakve veze, zapravo, imaju i jedna i druga politička partija sa socijaldemokratijom, odnosno levicom?
SPS nema nikakve veze sa modernom evropskom levicom. Ona je stranka u nestajanju, a u prošlosti je pripadala nacionalsocijalističkim strankama Evrope tridesetih godina. Današnja DS nema mnogo veze sa levicom, to je stranka umerenog desnog centra, koja je u Socijalističkoj internacionali samo zahvaljujući Zoranu Đinđiću, koji je jedini u njenom rukovodstvu u tu ideju verovao.
* Da li se Demokratska stranka olako odrekla dobrog dela svojih birača koji su budućnost Srbije videli i vide u idejama Zorana Đinđića? Kakva je budućnost takvog poimanja postpetooktobarske Srbije?
Zoran Đinđić je u osnovi još samo bedž na reveru Demokratske stranke. Od njegove politike ostalo je malo. Danas je DS stranka vlasti koja teži da proguta što više birača i zauzme onu poziciju u društvu koja će je trajno etablirati kao nezaobilaznu u svakoj budućoj vlasti. Tu nema više ideologije, već samo tehnike vladanja. DS označava početak kraja politike u našem društvu.
* Kakva je, s druge strane, budućnost savezništva političkog bloka koji nije uspeo da formira skupštinsku većinu? Koji su zajednički imenitelji dva saveza? Gde se nalazi Srbija sa nasleđem Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i Zorana Đinđića i gde je tu moral njihovih saradnika pozicioniranih u ovdašnjoj političkoj eliti?
--------------------------------------------------------------------------------
Danas je DS stranka vlasti koja teži da proguta što više birača i zauzme onu poziciju u društvu koja će je trajno etablirati kao nezaobilaznu u svakoj budućoj vlasti. Tu nema više ideologije, već samo tehnike vladanja. DS označava početak kraja politike u našem društvu.
--------------------------------------------------------------------------------
Koštunica čeka šansu da se vrati na vlast i ponovo Srbiju povede putem konfrontacije sa modernim svetom. Đinđić ostaje stvarna emocija ogromnog broja običnih ljudi da je moguća istinska politička vera u Srbiji. Milošević ostaje ono što je Karl Gustav Jung dobro nazvao, govoreći o ličnosti, senkom. Senkom srpske politike, mrakom koji se vešto krije iza prividno dobro argumentovanih nacionalističkih poruka. Milošević je ogoleo suštinu našeg nerazumevanja sveta i veru u nasilje kao jedini efikasan način rešavanja političkih problema. Milošević je strašno ogledalo nacionalističke Srbije.
* Na gradskom nivou, SPS neće vlast koja će zavisiti od Liberalno-demokratske partije, a učestvuju u vlasti na Novom Beogradu, Rakovici, Voždovcu i Paliluli? Kako to objašnjavate, šta to znači za članstvo LDP, kolika je istinska razlika između koalicija sa socijalistima, na kojem god nivou bile?
LDP se nalazi u nezavidnoj poziciji da od njene podrške zavisi vlast DS u Beogradu. Bez njene podrške, Vučić postaje gradonačelnik i radikali preuzimaju gradsku vlast. Nasuprot tome, na opštinskom nivou se ne vodi državna politika, pa su svakakve opštinske vlasti moguće.
http://www.e-novine.com