Dezurni_kriticar wrote:Nedobrovoljac wrote:.
Nekako s proljeća wrote:¸Fula jel' da? Ti si bio ''gardista '' ...
Nisam bio ni gardista ni beli vuk.
Predpostavljam da te interesuje maj 95. na Debelom brdu. Nemam direktnih saznanja o tom. Kao i poslije svake neuspjele akcije išle su priče tipa: ko je naredio, a ko je bio protiv, da li je bila dojava ili ne... i sl.
Što se tiče Rusa, i generalno ‚‚Aleksićevih‚‚ nikad nije bilo zamjerki na njihovo ponašanje, bilo u borbi ili prema civilima i zarobljenicima. Aleksiću je najviše štete napravio njegov imidž.
Sa dijelom te grupe Rusa, imao sam iskustvo kod Goražda, i bili su izuzetni broci, a sad koji im je bio motiv... mislim da je to individualno. U svakom slučaju to nisu bili vjerski fanatici, što danas mnogi žele da ih prikažu kao pravoslavne mudžahedine‚‚
Evo jedan opis iz prve ruke - maj 1995. - Debelo brdo (Antene)
Već neko vrijeme prije događaja na Debelom brdu, kojeg ću ovdje opisati, redovno smo, kao interventna jedinica, preuzimali liniju na antenama (vrh Debelog brda) u noćnim satima, jer su četnici, korištenjem radnog voda, kopanjem tranšeje prema našem bunkeru na vrhu Debelog brda, pokušavali da nas potisnu sa te pozicije. Naime, tu smo imali dva bunkera, jedan odmah ispod antena, odakle smo mogli da pratimo putnu komunikaciju Lukavica – Pale, i jedan odmah 20-ak metara ispod njega, koji je služio da zaštiti izvlačenje posade iz gornjeg bunkera ili da spriječi napredovanje neprijatelja prema njemu, u slučaju snažnijeg napada. Zvuci krampi i lopata su se svakim novim danom mogli čuti sve bliže našim bunkerima. Sve je bilo dobro dok udaljenost između te nove četničke tranšeje i naših bunkera na antenama nije postala suviše mala. Borci iz bataljona u čijoj zoni odgovornosti se ovo dešavalo su nerado provodili noći u tim gornjim bunkerima, jer je bilo samo pitanje trenutka kada će se četnici odlučiti za napad. Zbog toga je tokom noćnih sati na taj položaj izlazila naša interventna jedinica, tadašnji POČ 115. brigade (sastavljen najvećim dijelom od pripadnika nekadašnje jurišne čete 10. bbr). Vrijeme je odmicalo i moralo se nešto učiniti...
Prvo je jednu noć došla ekipa inženjeraca i razbacali smo tokom noći protivpješadijske mine oko gornjeg bunkera.
Nakon par dana je na tom dijelu linije prebjegao na našu stranu cio radni vod, koji je kopao spomenutu tranšeju u pravcu našeg bunkera na antenama. Svi su sprovedeni bezbjednjaku i svi su u svojim izjavama spominjali četnički napad na koji su se četnici pripremali i zbog kojega su i bili prinuđeni da kopaju tranšeju. Znači, četnici su planirali da se privuku našem bunkeru na što manju udaljenost (tranšeja je već dospjela na 20-ak metara od našeg bunkera), te da na taj način izbjegnu prebacivanje preko dobro pokrivenog prostora (preko igrališta u dnu Debelog brda)... Odlično... Sada smo znali da spremaju napad i imali smo za to i dokaz ali nismo znali ni kada ni kojim snagama namjeravaju napasti...
Par dana nakon toga se iz čista mira zapucalo na suprotnoj strani grada, na Špicastoj stijeni. Nakon samo par minuta «Špica» je već solidno proradila i mogli su se čuti jasno i protivoklopi i pješadijska vatra i četnička artiljerija. Nama u kasarni svira uzbuna... Dok se užurbano okupljamo i opremamo, nagađamo o tome na koju stranu će nas okrenuti... Jevrejsko? Debelo? Ablakovina? Zelengorska? Ili u ispomoć na drugu stranu odakle se čula grmljavina koja je nagovještavala belaj? Za samo par minuta smo već bili u kombiju i penjali se prema Soukbunaru. Svi smo na neki način osjetili olakšanje jer makar idemo na dio linije koji maltene svi poznajemo dobro kao svoj džep. Nismo puno pričali i atmosfera u kombiju je bila napeta kako to obično biva kada su u pitanju takve situacije. Samo je poneko, tu i tamo, kakvom nesuvislom šalom pokušavao da otkloni nelagodu koja nas je ispunjavala.
Prođosmo lijevo pored rezervoara na Soukbunaru i tek nam je malo nedostajalo da izađemo gore na zaravan, kad tačno na raskrsnicu gore ispred nas, dvadesetak metara od kombija, pade minobacačka granata. Božje davanje, sreća ili sudbina – svi smo živi i svi OK. U sljedećih deset sekundi smo već parkirani iznad kratera u asfaltu i istrčavamo iz kombija u onu malu pećinu u stijeni odmah naspram raskrsnice. Komandir POČ-a (H.H.) odmah po ulasku u pećinu traži da se preraspodjelimo po odjeljenjima pa 1. odjeljenju 1. vod-a POČ-a (kojim sam komandovao), izdaje naređenje da se odmah uputimo na dio linije u podnožju Debelog brda i da pojačamo 4 stražarska mjesta sa našim ljudima. Trčećim korakom, pod duplim borbenim kompletima i svom silom tromblona, ručnih bombi i mina za RPG, spuštamo se na taj dio linije i pojačavamo 4 stražarska mjesta sa po 2 čovjeka iz POČ-a. Na ovome dijelu linije sve je još uvijek mirno. Svi nas gledaju upitno, ne slutivši šta nam se svima sprema. Tada nekada dolazi i naredba da našim ljudima pojačamo i dva spomenuta bunkera ispod antena. Jedan pripadnik naše jedinice odlazi u gornji bunker a jedan u onaj donji. Još uvijek je sablasno mirno... A onda počinje lagana uvertira... Četo, iz bunkera kojeg sam mogao da lijepo gledam u puškarnicu, počne lagano da nam štema betonsku puškarnicu a sa te udaljenosti od 100-injak metara M84-ka je u toj raboti bila više nego učinkovita. Kod svakog rafala meci su ulijetali u naš bunker ili krnjili puškarnicu, pršteći tako u bunkeru komade naše puškarnice od betona, koja je svako malo bivala sve veća. U bunkeru nas dvojica iz POČ-a i dvojica starijih ljudi koji su tu davali stražu. Uspjeli smo nekako da poliježemo jedni preko drugih, kako bi se sklonili od direktnog pogotka ili od krhotina betona... Trajalo je to možda sve skupa nekih 5 minuta. Onda tišina. I onda moj drug Nerćo koji uskače u bunker naglvačke i panično traži RB ili RPG i vrišti: Ljudi, šta vam je?!!! Eto ih idu!!! Eto ih bolan trče preko livade!!!
I onda je nastupio pakao...
Istrčali smo svi u tranše i rasporedili se na svkih 2 do 2,5 metra. Pogledao sam preko grudobrana i isprva nisam mogao da vjerujem svojim očima: Trojica četnika počeli da pretrčavaju brisani prostor, trče uzbrdo i gube mi se iz vidika u rastinju ispod našeg donjeg bunkera na antenama. Iza njih trči sljedeća grupa. Ne mogu da ustanovim odakle niču na sred poljane. Iz naše tranšeje grmi. Imamo ih sa boka na prostoru od nekih 150-200 metara, koliko moraju preći livade i brisanog prostora, do prvog rastinja, gdje ih je gotovo nemoguće vidjeti golim okom. Ovu drugu grupu neutrališemo na pola njihovog puta, što tromblonima, što minama iz RPG-ja, što pješadijskim naoružanjem. No, iza te izlazi sljedeća grupa... Pa sljedeća... Pa sljedeća... Jedni padaju a drugi iskaču iz ničega u sred poljane i trče preko poginulih prema našim bunkerima po obodu Debelog brda... Prošao sam mnoga ratišta tokom rata i nagledao se i akcija i napada i odbrana, ali moram priznati tim četama da su stvarno imali jaja, jer izviriti tada glavu iz zemlje i pokušati pretrčati tih 150-200 metara uzbrdice, pod punom borbenom spremom, bio je poduhvat vrijedan klimoglava...
Ubrzo nastaje haos. Uključuju se i četnička praga, koja iz pozadine mlati vreće kojima smo štitili tranšeju na mjestima na kojima kamenito tlo nije dopuštalo da se kopa dublje od 40-ak cm. Vreće su letjele okolo kao da su punjene perjem, pa je komunikacija tranšejom na nekoliko mjesta postala ravna samoubistvu. Desetci granata se pretvaralo u stotine a stotine u hiljade... Prštalo je na sve strane. Onda eksplozija na gornjem bunkeru odmah ispod antena. Poznat zvuk eksplozije ručne bombe u zatvorenom prostoru. Pokušavamo induktorskim telefonom uspostaviti vezu sa gornjim bunkerom. Uzaluno. Veza je negdje prekinuta. Dvojica momaka idu da pokušaju naći prekid na kablu, slijedeći ga prema gornjem bunkeru... Skrpili su kabl koji je bio pokidan gelerima na nekoliko mjesta, ali zbog raznesenih vreća na pojedinim mjestima, nisu mogli doprijeti do gornjeg bunkera. Pozivali smo gornji bunker, no nismo već par sati odozgo imali bilo kakav znak da su ljudi uopšte živi. Onda na gornji bunker uputismo našeg Rokija, dečka koji se za tu misiju dobrovoljno prijavio. Trebalo se pod svaku cijenu dokopati gornjeg bunkera i provjeriti stanje, odnosno, ima li gore iko da je živ? Nakon nekog vremena Roki se vraća. Izraz njegovog lica govorio nam je više nego riječi. U gornjem bunkeru nije bilo preživjelih. Ubrzo se iz tog bunkera oglasila naša M-84-ka. Ali tukla je po našoj strani. Imala nas je manje više na dlanu, jer nismo skrivali svoje tranšeje od svojih bunkera. U to mi se već javljaju momci, ponestaje nam municije i tromblona. Probijam se do IKM-a, smještenog u jednoj kući dole niže niz ulicu i kratko izvještavam komandira čete o stanju gore na liniji, te se natovarim municijom i trčeći se vraćam na liniju. Prvim pogledom obuhvatim prostor gdje je maloprije iza bunkera od vreća sa zemljom, stajao neki momak i tresao iz PM-a. Molio me i njemu da iznesem koji okvir. Tamo nema momka, nema vreća, samo mu noge vire ispod kamare svega i svačega. I sve se dimi. Onda blijesak i eksplozija u tranšeji. Vriska... Tom prilikom, na licu mjesta, život gubi rahmetli Haris, miran, lijepo odgojen plavi momčić iz bataljonskog IDV-a. Tom prilikom biva ranjen moj veliki prijatelj i drug N.Č. Vidim, vuku ga niz tranšeju prema našem bunkeru, iz njega krv u mlazevima šišti kao na tuš. Pokušavaju ga previti u plitkoj i uskoj tranšeji, četvorica ih se zabavila ranjenikom i svi se skupa s njime nabili u 2 metra prostora. A onaj gore, četo koji je zaposjeo naš gornji bunker ispod antena, našom M-84-kom rafala po nama i vraća zemlju sa grudobrana nazad u tranšeju... Pritrčim nekako i uhvatim N.Č. za tregere jurišnog prsluka koji se kopčao između nogu a drugi kolega ga uhvati za kragnu i nekako polusagnuti, potrčimo niz tranše. Išlo je nekako sve dok su nam vreće pružale kakav takav zaklon. Onda smo došli na sasvim plitki dio tranšeje odakle više nije bilo smisla pokušavati u tom stavu kretati se naprijed. Vratio sam kolegu na liniju a podvukao sam se ispod N.Č. i tako puzajući ga vukao naniže, ka pripremi. Ubrzo smo obojica ličili na zombije sa svom tom njegovom krvi prosutoj po nama. Onaj odozgo opet vraća zemlju po nama. N.Č. mi odozgo šapuće da ga ostavim tu, da je dobro, da se spasavam kako znam i umijem. Ne može tako bratac, kažem mu. Onda se nekako izvučem ispod njega i ispuzam niz tranše još par metara i vidim da nakon 20-ak metara jedne čistine, iza neke garaže, stoji naš lik i ispucava tromblone gore prema našem bunkeru kojeg je zaposjeo četo. Zovem ga da mi pomogne prenijeti N.Č. preko čistine do ćoška garaže. Lik se pravi da me ne čuje. Onda skočim, pretrčim livadicu i natjeram lika s puškom da ide ispred mene da izvučemo N.Č. Tako dotrčimo do njega, uhvatimo ga ko je gdje stigao, pa nazad ka garaži. N.Č. već gubi svijest i nekako ga prebacujemo do IKM-a gdje je već čekalo vozilo koje ga je transportovalo u bolnicu. Kasnije doznajemo da je N.Č. stabilan ali izrešetan ko sir. Izgubio bruku krvi ali sreća, nije geler zakačio niti jedan vitalan organ. Evo ga danas, u vrijeme kada ovo pišem, dripac veći i jači od mene, hahaha. Nego da se vratim na priču toga dana... Nakon što sam dole izvukao N.Č., ponovo kupim municiju, bombe i tromblone i trčim nazad na liniju. Gore i dalje vlada haos. Artiljerija UBI. Praga UBI. Četo iz gornjeg bunkera – UBI... Ne možeš glave podići. Ali ipak i dalje kosimo po livadi po kojoj su još uvijek, sada pojedinačno i u nepravilnim intervalima, pokušavali da se probiju četnici do bunkera na obodu Debelog brda. Jedan padne, drugi trči. Nevjerovatno. Potvrdit će svi oni koji su taj dan bili na Debelom brdu. Znamo koliko je važno odsjeći im put ka prvom rastinju, jer odatle lako mogu da se probiju do naših bunkera poprilično neopaženo. Dolazi naređenje da se pom svaku cijenu neutrališe četnik u našem gornjem bunkeru. Pokušavali smo na sve moguće načine. Pokušavali smo svim i svačim, jednostavno nam nije polazilo za rukom da minu RB-a ili RPG-a ubacimo pravom putanjom na pravo mjesto. Ili je smetala grana, ili konfiguracija terena, ili nas je lik odozgo jednostavno tako «zakucavao», da mu nikako nismo mogli prići. Ubrzo smo potrošili ono što smo imali od protivoklopnih sredstava i javili smo to u IKM. Onda su oni zvali brigadu a brigada Korpus. I onda su u Korpusu odlučili da će gađati taj bunker sa brda Hum – Maljutkom. Tako je i bilo. Povukli smo se malo a zrakom je zazvrčala svojim karakterističnim zvukom prva – i promašila je cilj. Druga je bila tačna. Četo je ostao ležati preko vreća od polusrušenog bunkera... Kako se bližila noć, tako je vatra polako jenjavala. Došla nam je smjena. Momci iz bataljona. Mi se polako povlačimo ka IKM-u a odatle u kasarnu. Gledam se u ogledalu. Uniforma mi kompletna krvava. Tražimo od komandira da nas pusti kući. Kaže nema šanse. Dolaze nam Silajdžić i Predsjednik. Nakon sat vremena, stvarno nam dođoše u posjetu Silajdžić i Predsjednik. Dovukli nam dva kombija puna svega. Predsjednik nam tada reče: Dragi momci, došao sam samo da uživo vidim kako izgledaju ti heroji koji su ovo danas izdržali... Kasnije čujemo - nadrapala jedinica Bijeli vuk...Eto, tako je iz moje perspektive izgledao ovaj dan na Debelom brdu... Ako ovo čita još neko ko je bio direktan sudionik događaja, neka se javi sa komentarom.
I samo još da dodam... Ozdravio kasnije N.Č. vidimo se po nekad ovako u prolazu. Kažem mu nekad onako iz zalebancije: Uhhhh, trebao sam te onaj dan samo dokusuriti, hahaha. Kaže, trebao si... I kasnije mi bio obećao da će mi srediti da preko neke engleske firme dođem sa njim raditi u Libiju, gdje je uzimao cifru već godinama. I ja mu povjerovao. I delegat me izradio... I ti sad vidi kome ćeš živote spašavati... hahahaha
LP
