ORBUS Belgium TOP
Glas dijaspore
Autor: Musadik Borogovac
Sarajevo, 15.11.2014. -- Ako pametni Čedomir Jovanović želi pomoći istini, Bosni i Srbiji treba reći u TV kamere činjenice koje se mogu naslutiti iz njegovih intervjua - a ne raditi ono što zahtijeva paganski zakon pravoslavlja, "da se prinese žrtva", po kojemu može biti žrtvovan i Slobodan, i Radovan, i Vojislav... a sve da se spasi pleme. I zato bilo koji žrtvovani, poput Vojislava Šešelja, nije nikakav "ludi" izuzetak - nego sasvim običan Srbin.
Žrtve ubitačnog srpskog poduhvata same sebe varaju, a sa naučnog gledišta blamiraju, nazivajući ga "fašizmom". To je nezaslužen kompliment, velikodušan opis onoga što je u "duši" koljača - dobroćudnog čičice sa šajkačom i kokardom Mije Aleksića. Jer iza nacističkih zločina u Njemačkoj su stajali "ludi" vođa, tajna organizacija SS, tajni logori u kojima je izvršen zločin Genocida nad Židovima i drugim narodima. Ali obični Nijemci, može biti čak i oni na zadnjoj željezničkoj stanici prije Aušvica, nisu znali što se stvarno tamo događa. Hitler je crkve pretvarao u skladišta oružja i masovno proganjao svećenike, književnike i ostale intelektualce u njemačkom narodu. Za razliku od tog "sofisticiranog" ubijanja, iza srpskih zločina u Bosni i Hrvatskoj, i onda i danas stoje svi osnovni stubovi srpskog društva (premda ih Čedomir preklinje da se sakriju i izruče "lude" pojedince Zapadu).
Iza srpskog višestoljetnog poduhvata stoje srpski sveštenici i intelektualci... osobe upravo onakvog profila kakve je Hitler morao u Njemačkoj pobiti, pozatvarati, protjerati... da bi izvršio Genocid. To među Srbima nije uopće bilo potrebno - naprotiv, iza poduhvata su fanatično stali i kame u ruke uzeli Srpska pravoslavna crkva, pisci (Francuska 7), Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU), srpski oficiri i obavještajci, cijeli državni aparat i narod koji četiri puta uzastopce ushićeno bira Miloševića na legitimnim izborima. Za razliku od Adolfa Hitlera koji je u Njemačkoj morao uspostaviti diktaturu - ukinuti Skupštinu, razbiti ostale političke stranke, smaknuti značajne protivnike... - da učini to što je učinio, Slobodana Miloševića je srpski narod četiri puta na demokratskim izborima izabrao aklamacijom, druge političke stranke nisu bile zabranjene, a Skupština u Beogradu i sve njene stranke su cijelo vrijeme radili punom parom i pri tome gromoglasno svugdje navijali, pa i direktno sa skupštinske govornice: "Udri Slobo, udri jače!" A po Internetu, stadionima... zločinci se godinama, svo vrijeme neprekidno i masovno hvale zločinima izvršenim bez ikakve distance - nožem i golim rukama ("Nož, žica...").
Fašistički zločini su bili bolest visokorazvijenog individualizma i kapitalizma, pospješeni vraćanjem Hitlerove Njemačke u starogermanski paganizam, a srpski zločini su počinjeni po naredbi crkvene dogme zasnovane na vjerskom zahtjevu stalnog povratka "zavjetu predaka", plemenskom "slavizmu" (objašnjeno u "Doktrinarne razlike katoličanstva i pravoslavlja", teološke studije, Zagreb 1972.) - zahtjevu koji se sam kroz povijest obnavlja u procesu kojeg sociolozi nazivaju "razumijevanjem povijesti kao kružnicom poznatom kao vremenska drama" ili stalno vraćanje "zavjetu predaka" po kojemu u konkretnom slučaju svaki (obični, a ne ludi) Srbin mora ubiti svog "Turčina". Zato i naziv "Turčin" za Bošnjake od 1992., star stotinama godina, ili "Ustaša" za Hrvate, od prije pet (a sada sedam) decenija. Sve ide u krug - kako kružni paganski oblik svijesti vidi povijest, koja je inače sociološki prava linija razvoja od plemena do individue (Rudi Supek, citat Dirkhema).
Samoubilački je Bošnjacima štetna hotimična ili nehotična suradnja mnogih među njima, u prikrivanju ili barem potiskivanju činjenice da su najveće zločine počinile njihove prve komšije, a ne neki "ludi" pojedinci. Rijetka knjiga koja to dokazuje je ona jedina za koju je dodijeljena Pulizerova nagrada (za istinu) istraživačkog novinarstva u ljeto 1993. - knjiga 'Witness to Genocide', Roy Gutmana (nepoželjna ličnost u RS i Srbiji) - ali se sa njenim prevodom kasnilo skoro deceniju a neprekidno ugošćavao i slavio jedan "pjesnički izraz stradanja Bosne" Bernard-Henri Levy-a zbog njegovih historijski netačnih i pravno bezvrijednih hvalospjeva Aliji Izetbegoviću i uvijek kad je trebalo spašavati njegov dejtonski potpis i tzv. Republiku srpsku od opravdanog bijesa žrtava "Alijine velike misli" da "nema loših naroda nego samo loših pojedinaca", pri čemu je, da nas prevari u korist Velike Srbije, izostavio treću i jedino važnu kategoriju: Loše državne tvorevine i Sud za njih, na kojemu je protiv njih izrečena Presuda 2007. godine. Da, riječ je o Presudi Svjetskog suda, a ne skoro bezvrijednom Tribunalu za bezvrijedna bića poput raznih šešelja. Tu Presudu Suda jačeg od Vijeća sigurnosti UN, koji je stalna pravna institucija UN a ne privremena, i čije odluke i SAD isti dan sprovode jer pomoću tog suda vladaju svijetom (a Tribunal je ponuđen samo budalama), Bernard-Henri Levy i "dobronamjerni" Čedomir nikad nisu niti spomenuli, a kamoli njeno eventualno izvršenje zatražili.
Ubijeni vođa Jovanovićeve stranke, opozicionar Miloševiću, bio je upravo u širokom pokretu prosvijećenog četništva sa Vukom Draškovićem na čelu, koji je Miloševića svrgnuo samo zato što je izgubio a ne dobio ratove kako je na Gazimestanu 1989. obećao. Naravno, kada su ga oni skidali, bilo je previše rano da se shvati veličina Alijinog poklona Velikoj Srbiji. To, dejtonska Republika srpska, je ono što se do sada već totalno shvatilo i što oni čuvaju po svaku cijenu - a ne nekakvu "budalu" Vojislava Šešelja. I zato im je baš Vojislav ta kila mesa koju hitno treba odstraniti da se spasi cijeli srpski Vol - nazvan Dejton, preciznije, Republika srpska - kad već "glupi Bosanci", kako Jovanović između redova primjećuje u TV intervjuu, spremno žrtvuju svoga Vola (svoju državu, Republiku BiH) zbog njihove kile krmetine (Šešelja na Tribunalu).
Logičan je i moralan je zaključak da nije ispravno da žrtve srpskog višestoljetnog genocidnog poduhvata, Bošnjaci i Bošnjakinje, za krivce – osnovne stubove Srpstva (duhovnost, država, nauka, umjetnost, vojska) - koriste individualizaciju i reduciranje krivice na izraz "četnici" (poput često nam medijski podmetanog 'Ravnogorskog četničkog pokreta'). Ti osnovni stubovi Srpstva, počevši od SPC i SANU pa nadalje - kao i njihova aktualna vlast, i onda 1992., i sada 2014. godine - koristeći opisani kružni oblik svijesti o povijesti kao vjersku naredbu, svoje neprijatelje - legalnu državu Republiku Bosnu i Hercegovinu i njene odane građane, njenu Armiju, pa i obične civile u konc. logorima - zovu "muslimanska država", "muslimanske snage", "islamska opasnost". Dok žrtva genocida svoje ubojice amnestira izrazom "četnici", ti četnici svoje žrtve ne zovu čak ni po nazivu jedinica ili komandira nego po nazivu vjere, što je izraz potpune mržnje. Jedino dobro tu je što je mržnja izraz odnosa prema boljem od sebe - a prezir je izraz odnosa prema gorem od sebe, a kojeg Bošnjaci pokazuju prema njima. Dok se ne desi tako često, tako molećivo, iz nekih bošnjačkih krugova prizivana "katarza u srpskom društvu" (koja se neće desiti nikada!), a i pošto ih, uostalom, i političari u bošnjačkom narodu prihvaćaju za koalicione partnere i legitimne predstavnike svog naroda, te ubojice bosanske nejači u svim govorima i tekstovima koji se odnose na zločine iz devedesetih i ranije, treba zvati onako kako oni sebe zovu – sasvim obični Srbi.
Nesretnik ...
