Citati koje bi podijelili s drugima

[sour cherry]

Ali nikad ne znamo što izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.
M.Selimović

[frameni]

"Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju, a kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile neograničenima dok su bile u našoj glavi, stisnu se na običnu, životnu veličinu. Ali ima tu još nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu a da nas ljudi čudno gledaju, ne shvatajući što smo uopće rekli ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana, ne zato što nije ispričana, nego zato što je niko nije razumio."

Stephen Edwin King - "Jesen izgubljene nevinosti"

[frameni]

"Kraj. Nema dalje. Uradio sam sve što sam mogao ili stigao da uradim.
Prvo sam sahranio iluzije. Onda ideje, pa ambicije. Zatim emocije i motive. Ostala mi je još nada.
Još nju da začeprkam, pa da mirno napustim bojište.
Ali, kažu da ona umire posljednja. Ipak, nestat će koji tren prije mene. Makar trunčić vremena.
A onda ću i nju da pokopam i da okončam započeto. Ne bih volio da ostavim nešto nedovršeno.
Osjetio bih se poraženim."

Siniša Dedeić - "Nada"

[vesela_sveska]

"Kraj. Nema dalje. Uradio sam sve što sam mogao ili stigao da uradim.
Prvo sam sahranio iluzije. Onda ideje, pa ambicije. Zatim emocije i motive. Ostala mi je još nada.
Još nju da začeprkam, pa da mirno napustim bojište.
Ali, kažu da ona umire posljednja. Ipak, nestat će koji tren prije mene. Makar trunčić vremena.
A onda ću i nju da pokopam i da okončam započeto. Ne bih volio da ostavim nešto nedovršeno.
Osjetio bih se poraženim."

Siniša Dedeić - "Nada"

[frameni]

"Pođi bilo kuda, put neba, put mora, na lednik ili siđi u ravnice. Traži šta bilo, rad, ljepotu, ljubav! Učini to sa dušom, punom snova i svjetlosti, sa dušom punom dobrote i snage za praštanje.
Ako se već desi da padneš, ustani! Iznova kreni, iznova počni, uporno, mirno, kao što to rade djeca na plaži, gradeći od školjki morskih i šljunka brodove, koje prva plima zbriše, a djeca novu lađu, dvorac novi, naprave opet, već sledećeg jutra.
Pođi, usprkos svemu! Samo, okončaj započeto djelo! Voli i stvaraj! Kuj! Prekuj zemlju, nebo i more! Ali okončaj započeto djelo. I djelo tvoje nek' ljepotom zrači!"


Sesil Šabo - "Pođi"

[Aleluja]

Veliki čovjek postavlja stroge zahtjeve na sebe, mali ih čovjek postavlja drugima!

[cvrcak i mrav]

"Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, djelujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge.
Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne vjerujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje."
Meša Selimović - Tišine

[cvrcak i mrav]

"Kraj. Nema dalje. Uradio sam sve što sam mogao ili stigao da uradim.
Prvo sam sahranio iluzije. Onda ideje, pa ambicije. Zatim emocije i motive. Ostala mi je još nada.
Još nju da začeprkam, pa da mirno napustim bojište.
Ali, kažu da ona umire posljednja. Ipak, nestat će koji tren prije mene. Makar trunčić vremena.
A onda ću i nju da pokopam i da okončam započeto. Ne bih volio da ostavim nešto nedovršeno.
Osjetio bih se poraženim."

Siniša Dedeić - "Nada"

[cvrcak i mrav]

"Necu da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja nas odnos. Pomalo sam nadmocan, jer vidim da se ne brani, ali osjecam da nije slucajno stala na moj put: nesto ce se desiti medju nama. Cini mi se da to znamo i ona i ja, trazimo se i cekamo. I uvijek sve odgadjamo, kao u strahu od rjesenja. Ovako je mogucnost, cvjetanje, prostranstvo zelje. Sve je tu moguce, sve je pred nama.
A kad predjemo tu granicu, naci cemo se na cvrstom tlu tacno odredjenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguce ali nedovoljne njeznosti, omedjeni sobom i osjecanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mucno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomedjenih sirina, koje nas drze kao mogucnost…
I ne znam šta je jace, sta je vaznije, i zato se ispitujemo i cekamo.
Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog."
Mesa Selimovic - Tisine

[Entropio]

"Najvažnije stvari je najteže reći. To su stvari kojih se sramimo jer ih riječi umanjuju, a kad ih izgovorimo, stvari koje su se činile neograničenima dok su bile u našoj glavi, stisnu se na običnu, životnu veličinu. Ali ima tu još nešto, zar ne? Najvažnije stvari su preblizu mjestu gdje je zakopano naše tajno srce, kao putokazi prema blagu koje bi neprijatelji rado ukrali. I dogodi se da s naporom otkrijemo neku tajnu a da nas ljudi čudno gledaju, ne shvatajući što smo uopće rekli ni zašto smo mislili da je tako važno da smo bili na rubu suza dok smo govorili. Mislim da je to najgore. Kad tajna ostane zaključana, ne zato što nije ispričana, nego zato što je niko nije razumio."

Stephen Edwin King - "Jesen izgubljene nevinosti"

"Kraj. Nema dalje. Uradio sam sve što sam mogao ili stigao da uradim.
Prvo sam sahranio iluzije. Onda ideje, pa ambicije. Zatim emocije i motive. Ostala mi je još nada.
Još nju da začeprkam, pa da mirno napustim bojište.
Ali, kažu da ona umire posljednja. Ipak, nestat će koji tren prije mene. Makar trunčić vremena.
A onda ću i nju da pokopam i da okončam započeto. Ne bih volio da ostavim nešto nedovršeno.
Osjetio bih se poraženim."

Siniša Dedeić - "Nada"

"Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, djelujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge.
Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne vjerujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje."
Meša Selimović - Tišine

"Necu da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja nas odnos. Pomalo sam nadmocan, jer vidim da se ne brani, ali osjecam da nije slucajno stala na moj put: nesto ce se desiti medju nama. Cini mi se da to znamo i ona i ja, trazimo se i cekamo. I uvijek sve odgadjamo, kao u strahu od rjesenja. Ovako je mogucnost, cvjetanje, prostranstvo zelje. Sve je tu moguce, sve je pred nama.
A kad predjemo tu granicu, naci cemo se na cvrstom tlu tacno odredjenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguce ali nedovoljne njeznosti, omedjeni sobom i osjecanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mucno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomedjenih sirina, koje nas drze kao mogucnost…
I ne znam šta je jace, sta je vaznije, i zato se ispitujemo i cekamo.
Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog."
Mesa Selimovic - Tisine

[frameni]

"Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva. Zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je život putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti. Sve se staze potiru, uvijek se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram biti svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći.

Lako ću pregaziti opasne bujice, ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko. Ali, ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi..."


Meša Selimović - "Tišine"

[frameni]

"Neiskrenost nije nikada bila toliko počastvovana kao danas. Živio sam u raznim vremenima, možete zamisliti: mogu vam stoga potvrditi da nikada nisam mrzio neko razdoblje kao ovo današnje. Ovo je era pune neiskrenosti. A neiskrenost je mnogo gora od nevjerstva, dvoličnosti, prepredenosti. Biti neiskren najprije znači lagati sebe, ne zbog mogućih problema sa savješću, nego zbog svojega splačinarskog samozadovoljstva i sve to onim lijepim riječima kao što su „stidljivost“ ili „dostojanstvo“. To zatim znači lagati druge, ali ne čestitim i zlobnim lažima, ne da bi se nekome narugalo, ne...to su laži licemjera, plitke laži koje vam izlaju s osmijehom kao da vi treba da se radujete zbog njih."


Amelie Nothomb

[frameni]

"Život je čudan, zar ne? U jednom trenutku ti se čini da si sve shvatio i napokon nešto počneš planirati, obuzme te uzbuđenje i pomisliš da znaš kamo ideš, ali tada odjednom staza skrene, putokazi se pomaknu, vjetar promijeni smjer, sjever je iznenada na jugu, zapad na istoku, a ti ...ti si izgubljen. Tako je lako izgubiti put, izgubiti smjer. U životu je malo toga sigurno, ali sigurno je da moraš trpjeti posljedice svojih djela. Stvari, jednostavno, moraju ići svojim tokom."


Cecelia Ahern - "Na kraju duge"

[frameni]

"Ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenih stvari više nema ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i okus; premda su nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje i nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena."


Marcel Proust - "U potrazi za izgubljenim vremenom"

[Entropio]

"Postoji muka odlučivanja, kao i muka čekanja, a svijet je zatvoren i otkriva se tek kad uđemo u igru, kad ostvarujemo mogućnosti. Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva. Zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je život putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti. Sve se staze potiru, uvijek se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram biti svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći.

Lako ću pregaziti opasne bujice, ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko. Ali, ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi..."

Meša Selimović - "Tišine"

"Život je čudan, zar ne? U jednom trenutku ti se čini da si sve shvatio i napokon nešto počneš planirati, obuzme te uzbuđenje i pomisliš da znaš kamo ideš, ali tada odjednom staza skrene, putokazi se pomaknu, vjetar promijeni smjer, sjever je iznenada na jugu, zapad na istoku, a ti ...ti si izgubljen. Tako je lako izgubiti put, izgubiti smjer. U životu je malo toga sigurno, ali sigurno je da moraš trpjeti posljedice svojih djela. Stvari, jednostavno, moraju ići svojim tokom."

Cecelia Ahern - "Na kraju duge"

Uh... Ove me gađaju baš tamo gdje treba.

[frameni]

Uh,bas tako Entropio..

[ptičica]

"Život je čudan, zar ne? U jednom trenutku ti se čini da si sve shvatio i napokon nešto počneš planirati, obuzme te uzbuđenje i pomisliš da znaš kamo ideš, ali tada odjednom staza skrene, putokazi se pomaknu, vjetar promijeni smjer, sjever je iznenada na jugu, zapad na istoku, a ti ...ti si izgubljen. Tako je lako izgubiti put, izgubiti smjer. U životu je malo toga sigurno, ali sigurno je da moraš trpjeti posljedice svojih djela. Stvari, jednostavno, moraju ići svojim tokom."


Cecelia Ahern - "Na kraju duge"

Upravo tako...

[sour cherry]

There is a time in every man's education when he arrives at the conviction that envy is ignorance; that imitation is suicide; that he must take himself for better, for worse, as his portion; that though the wide universe is full of good, no kernel of nourishing corn can come to him but through his toil bestowed on that plot of ground which is given to him to till. The power which resides in him is new in nature, and none but he knows what that is which he can do, nor does he know until he has tried. Not for nothing one face, one character, one fact, makes much impression on him, and another none. This sculpture in the memory is not without preestablished harmony. The eye was placed where one ray should fall, that it might testify of that particular ray. We but half express ourselves, and are ashamed of that divine idea which each of us represents. It may be safely trusted as proportionate and of good issues, so it be faithfully imparted, but God will not have his work made manifest by cowards. A man is relieved and gay when he has put his heart into his work and done his best; but what he has said or done otherwise, shall give him no peace. It is a deliverance which does not deliver. In the attempt his genius deserts him; no muse befriends; no invention, no hope.
(Self-Reliance,R.W.Emerson)

[hanny12]

" Ne razmišljaj o onome što nemaš. Razmišljaj o tome šta možeš učiniti s onime što imaš. "

Ernest Hemingway

[Entropio]

"Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi.
Čovek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sledećim životima popraviti.
Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?

Nema nikakve mogućnosti da proveri koja je odluka bolja jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovek proživljava prvi put sve i bez pripreme.
Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe.

Pa koliko onda vredi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda uvek sličan skici.

Samo, ni skica nije prava reč, jer je skica uvek narct za nešto, priprema za sliku.
A skica koja je naš život je skica ni za šta, crtež iz koga ne sledi slika."

Milan Kundera - "Nepodnošljiva lakoća postojanja"

[Entropio]

"Znam ja to... Svaka žena bi htela život, onako, ceo, iz jednog komada. Kako počne – da tera, da se ne prekida do kraja... To je, dabome lepo... ako je neko te sreće... A ako nije te sreće - šta će? - neka ga krpi iz parčića... deo po deo, kako joj dođe.

Moj ceo život je iz nekih zakrpa... Sve nešto na sitno, na kratko i pomalo. To nije ono... ali, šta mogu... neki život ipak jeste. Godine prođu i svaka žena skrpi neki život... Ima tu svačega... Al' ima, bogami, i lepih komada!
Malo je života bez šavova i zakrpa... Ne može! Čovek je proklet! On bi hteo i dugo da živi i da mu bude lepo. E, a to je malo teže. Ne može! Može dugo, ali iz parčića.

Pogledajte, svako od nas nosi neku zakrpu... Svakome se primeti gde je šav – nekome na licu, nekome u očima, nekome u glasu! Svi smo mi krpljeni i sastavljani – iz mnogo delova. Mi više volimo život, nego život nas. U tome je stvar! E, a ako ga tako volimo, onda nije red da ga ogovaramo i da mu nalazimo mane.
Jel' tako?"

D. Radović

[frameni]

"Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi.
Čovek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sledećim životima popraviti.
Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?

Nema nikakve mogućnosti da proveri koja je odluka bolja jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovek proživljava prvi put sve i bez pripreme.
Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe.

Pa koliko onda vredi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda uvek sličan skici.

Samo, ni skica nije prava reč, jer je skica uvek narct za nešto, priprema za sliku.
A skica koja je naš život je skica ni za šta, crtež iz koga ne sledi slika."

Milan Kundera - "Nepodnošljiva lakoća postojanja"

[Entropio]

"Sve češće mi se događa da oko sebe zapažam obilje nečeg polovičnog čemu se odaje počast.
Obilje nesigurnog, prikrivenog i krnjeg, a tako uvaženog.

Recimo – vidim početak. Svi okolo se dive. A meni nešto zasmeta. Osećam, treba drukčije.

Prepoznam starost novog. Jalovost zahuktalog. Prepoznam gde se mešaju velikodušnost i pohlepa, i beslovesnost i složenost, i saradnja i izazov, i davanje i krađa.
Izbrišem sve rukavom i sve ponovo započnem.


Ili mi kažu – ovako izgleda savršenstvo. A ja vidim – ne izgleda. I krivo mi što vidim.
Još deda mi je govorio: "Treba pustiti svakog da radi kako radi. A ko je sobom ushićen, nemoj to da mu kvariš.
Što više njih u zabludi, sve više si ti u pravu."

A ja tako ne mogu. Ja zasučem rukave. Izgubim dane i noći. Niti me neko moli. Niti me neko tera. Niti mi kažu hvala.
Zapnem umesto drugog, raskrvarim svu dušu, ali mirno i strpljivo dovršim dovršeno..."

Mika Antić

[Entropio]

"Ponekad mi se učini, da mi beže pod nogama putevi i daljine...
I kad god mi se dogodi, da dospem u daleko, stanem nasred njega i mislim: -Konačno, evo me!
A, ako podignem oči, vidim da svako najdalje, ima svoje još dalje...

Možda je to i sreća. Možda ja imam u sebi, nešto duže od krajeva?
Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, neće moći završiti...
Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer, neke stvari se ne mogu saznati samo očima.
Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha, metala, ikre, semenja...

Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda...
Od koje li sam ja vrste?

Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima.
Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem...
Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
Pravim se, da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik.
Pravim se da mi je teško, da se savijam preko belih oštrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled...

Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem.
Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.

Jer mnogo puta sam bio, gde nisam jos koračao.
I mnogo puta sam živeo u onom, što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to, što će tek biti oblici.
Zato i izgledam izgubljen...
I neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka!

Može li se izgubiti neko, u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi, sva vremena i prostore?
Smeta mi krov da sanjam! Smeta mi nebo da verujem..."

Mika Antić

[cvrcak i mrav]

"Znam ja to... Svaka žena bi htela život, onako, ceo, iz jednog komada. Kako počne – da tera, da se ne prekida do kraja... To je, dabome lepo... ako je neko te sreće... A ako nije te sreće - šta će? - neka ga krpi iz parčića... deo po deo, kako joj dođe.

Moj ceo život je iz nekih zakrpa... Sve nešto na sitno, na kratko i pomalo. To nije ono... ali, šta mogu... neki život ipak jeste. Godine prođu i svaka žena skrpi neki život... Ima tu svačega... Al' ima, bogami, i lepih komada!
Malo je života bez šavova i zakrpa... Ne može! Čovek je proklet! On bi hteo i dugo da živi i da mu bude lepo. E, a to je malo teže. Ne može! Može dugo, ali iz parčića.

Pogledajte, svako od nas nosi neku zakrpu... Svakome se primeti gde je šav – nekome na licu, nekome u očima, nekome u glasu! Svi smo mi krpljeni i sastavljani – iz mnogo delova. Mi više volimo život, nego život nas. U tome je stvar! E, a ako ga tako volimo, onda nije red da ga ogovaramo i da mu nalazimo mane.
Jel' tako?"

D. Radović

"Život je čudan, zar ne? U jednom trenutku ti se čini da si sve shvatio i napokon nešto počneš planirati, obuzme te uzbuđenje i pomisliš da znaš kamo ideš, ali tada odjednom staza skrene, putokazi se pomaknu, vjetar promijeni smjer, sjever je iznenada na jugu, zapad na istoku, a ti ...ti si izgubljen. Tako je lako izgubiti put, izgubiti smjer. U životu je malo toga sigurno, ali sigurno je da moraš trpjeti posljedice svojih djela. Stvari, jednostavno, moraju ići svojim tokom."


Cecelia Ahern - "Na kraju duge"