Osim feminističkog aktivizma u svojim književnim djelima, Slavenka Drakulić bila je aktivna
i na području novinskih članaka i eseja u kojima je branila stavove jugoslavenskih
feministkinja drugoga vala. U knjizi
Smrtni grijesi feminizma: Ogledi o mudologiji (1984)
objavljena je zbirka članaka koje je Drakulić objavljivala u već spomenutim časopisima
Književna reč, Polet, Start, Vjesnik, Duga i Danas. U tim se esejima ponajviše obračunava s
mudolozima, kako ih ona naziva, a među kojima najviše ističe Igora Mandića koji je pak
kolumne i članke pisao u našem istraživanom časopisu, a čija je zbirka članaka objavljena u
knjigama
Prijapov problem: Vulgarni eseji ili eseji o vulgarnosti (1999) i ranije u knjizi
Što,
zapravo, hoće te žene? (1984) u kojoj napada novi jugoslavenski val feministkinja. Kao što je
već rečeno, pišući o mudologiji koju smo definirali ranije u tekstu, Drakulić kao mudologe
ističe Dragoša Kalajića, Veselka Tenžeru, Igora Mandića i Slavena Leticu (1984: 70-72, 75)
te daje
tri principa na kojima mudologija počiva: seksizam, tradicionalizam i totalitarizam
(isto: 66).
Drakulić najviše zamjera Igoru Mandiću pa tako jedan od eseja u Dugi u broju
svibanj/lipanj 1981. posvećuje upravo njemu te ga optužuje za površnost, nedostatak
metodologije i kompilatorstvo (isto: 79). Mandić odgovara na njezine napade te ciljevima
„feminističke uzrujanosti“ (1984: 148) smatra vlast, nerad i promiskuitet te u svome stilu
zaključuje kako su „neke (…) od njih poštene žene i dobre majke, ali utopija o planetarnom
haremu, u kojemu bi one držale političku vlast, ipak ih nadražuje u njihovim tajnim snovima“
(isto). Unatoč nekim pozitivnim tezama koje iznosi Mandić, poput isticanja važnosti
popularne kulture u SFRJ unatoč protivljenju Partije protiv zapadnih kulturnih proizvoda
(1999: 100), kritike tradicionalnog društva (isto: 109), a tako i napadima na Crkvu koja je
također proklamirala retradicionalizaciju (isto: 141), Mandić istovremeno kritizira stavove
feministkinja (pogotovo ističući njihove antipornografske teze) te propagira stav kako
pornografija oslobađa. S druge strane, diskurs kojim se služi i način na koji uspoređuje žene u
svojim tekstovima sa životinjama, dijelovima tijela ili mesom, jasna su obilježja seksizma i
objektivizacije, a od kojih pokušava obraniti pornografiju. Pa tako za primjer tipične
mandićevske rečenice možemo uzeti ovu u kojoj govori upravo o prikazu žena na
duplericama časopisa: „Preko duplerica u časopisima danas se za sveopću voajerskoonanističku
upotrebu nude prekrasne, raskrečene ženske butine, među kojima mica-kraljica
zijeva na nas iz svoje špilje“ (isto: 41). Drakulić staje u obranu žena te piše kako ih njihova
golotinja u časopisima ne oslobađa, već suprotno tome „one zadržavaju klasične poze, strogo
u funkciji svoga tradicionalnog položaja“ (1987: 51), a osim toga oštro osuđuje silovanje žena
(isto: 98) te činjenicu kako se žena i dalje smatra neostvarenom ako nije supruga i majka (isto:
115), a ističe i strah muškaraca od žena zavodnica, odnosno onih koje pokazuju svoju nadmoć
(isto: 153). Autorica staje i u obranu feminizma te navodi
šest najvećih grijeha koji su se
pripisivali jugoslavenskom drugom valu feminizma, a to su: uvozna ideologija,
vlastoljubivost, elitizam, izvaninstitucionalizam, apolitizacija te stavljanje ženskog pitanja
ispred klasnog. Mandić tezu o oslobađajućoj moći pornografije dopunjuje obranom
pornografije tezom o Prijapovom problemu, odnosno dilemom „po čemu je to prikazivanje
ljudske seksualnosti u audio-vizualnim medijima amoralno i nepodobno, dakle, poročno i
negativno, dok u drugim izražajnim formama (recimo u prozi koja pretendira da bude
umjetnička, mada to ne mora biti) ne postoje slične cenzorske granice“ (1999: 175).
https://repozitorij.ffzg.unizg.hr/en/is ... m/PDF/view