Nisam znala gdje da zakacim ovaj text, a vrlo je zanimljiv (iako je malo stariji i dan danas je aktualan
):
Psihološki profil zlostavljača životinja
18. januar 2012. u 09:38
O problemu zlostavljanja životinja, na koji možemo gledati kao na manifest antisocijalnog poremećaja ličnosti, porazgovarali smo sa dipl. psihologinjom Sandrom Muratović (Psihološko savjetovalište 'ABC', Sarajevo).
Razgovarala: Lejla Čolak, Radiosarajevo . ba
Radiosarajevo.ba: Činjenica je da je u zadnje vrijeme došlo do porasta nasilja nad životinjama – od seksualnog zlostavljanja pasa, preko slučajeva gdje ih polijevaju vrelim uljem do stavljanja petardi u usta, gdje nedužne životinje moraju biti eutanizirane. Kako biste vi objasnili ovaj brutalni 'fenomen'?
Muratović: Nisam sigurna da li se u posljednje vrijeme povećao broj nasilja nad životinjama ili sada mediji više prate ove pojave koje su se i prije dešavale, ali nisu plijenile pažnju kao danas. Zoofilija (sodomija) je vrlo stara parafilija opisivana i u Bibliji, priča o Sodomi i Gomori. Životinje poput pasa i mačaka su najčešće predmet zlostavljanja, jer se ne mogu braniti kao neke krupnije životinje, što je vrlo pogodno za osobe koje imaju određene psihičke smetnje. Kao i među ljudima, rijetko će agresivna osoba zlostavljati jačeg od sebe.
Agresivnost je ponašanje koje uključuje namjeru da nekom nanesemo štetu. Agresivne osobe imaju potrebu za dominacijom i pokazuju je kroz nasilništvo prema životinjama i slabijim ljudima od sebe. Često je agresivno ponašanje posljedica naučenog nefunkcionalnog rješavanja problema koje nastaje u djetinjstvu.
Radiosarajevo.ba: U većini su slučajeva upravo djeca ta koja najviše zlostavljaju životinje. Zašto je to tako?
Muratović: Mlađa djeca vole da eksperimentišu i često se, u pokušaju da otkriju veze među pojavama u prirodi, prema životinjama ponašaju nasilno. Svrha ovakvog ponašanja nije da se životinja muči, već da dijete vidi šta će se desiti nakon određene akcije (npr.: dijete otkine muhi jedno krilo da vidi može li muha letjeti samo sa jednim krilom). S druge strane, agresivno ponašanje prema životinjama koje ima svrhu nanošenja boli i štete životinji, može ukazivati na neke psihičke probleme djeteta, agresivne odnose unutar primarne porodice djeteta, te naučena nefunkcionalna ponašanja. U oba slučaja treba obratiti pažnju na dijete, razgovarati sa djetetom o tome da nanosi bol životinji, te opažati dalje ponašanje djeteta prema životinjama. Ako roditelji/staratelji primjete da dijete i dalje zlostavlja životinje (pogotovo ako primjete djetetovo uživanje pri tome), trebali bi razgovarati sa dječjim psihologom.
Međutim, često djeca koja pokazuju neprilagođeno ponašanje u ovom kontekstu imaju slične probleme unutar porodice, te se od roditelja ne može očekivati da pravovremeno reaguju.
Djeca koja imaju neke razvojne teškoće mogu zlostavljati životinje, ali neće razumjeti kakav efekat njihovo ponašanje ima.
Također, moral se uči tokom života i dijete predškolskog i ranog školskog uzrasta nema potpuno usvojene moralne norme, pa slobodnije pred drugima zlostavlja životinje, ne uviđajući da to šta radi nije društveno prihvatljivo. Odrasli često zamaskiraju svoje neprilagođeno ponašanje za javnost, te, krijući se, zlostavljaju životinje.
Radiosarajevo.ba: Statistike pokazuju da se kod većine ubica, nasilnika i silovatelja već u djetinjstvu ispoljavao nagon za zlostavljanjem životinja. Na koji se to način može psihološki objasniti?
Muratović: Zlostavljanje životinja u djetinjstvu je samo jedan pokazatelj mogućih psihičkih smetnji. Antisocijalni poremećaj ličnosti (ranije nazivan psihopatija) između ostalog uključuje kriterij da je osoba u djetinjstvu bila nasilna i prema životinjama. Kasnije se nasilno ponašanje usmjerava prema ljudima uz nepoštivanje bilo kakvih pravila i/ili moralnih normi. Osobe sa antisocijalnim poremećajem ličnosti nisu u stanju da razumiju patnju drugog, pa ni životinje, ne vide u takvom ponašanju ništa loše, često se pravdajući i dajući 'dobar razlog' za zlostavljanje.
Dakle, ako imamo podatak da je osoba u djetinjstvu zlostavljala životinje, ali i ako su ispunjeni drugi potrebni kriteriji, može se sumnjati na ovaj poremećaj.
Radiosarajevo.ba: Radi li se ovdje o 'pogrešnom' odgoju, lošem utjecaju roditelja; jesu li roditelji u stanju odgojiti dijete na način da ono shvati kako je takav čin brutalan i nimalo bezazlen, ili se pak kod takve djece radi o nagonu koji je nemoguće kontrolisati?
Muratović: Svakako je odgoj jako važan faktor. Čak i kada dijete ima smetnje u razvoju, te nije u stanju razumjeti posljedice svoga ponašanja, pravilnim odgojem se dijete može usmjeriti na prilagođenija ponašanja. Ipak, odgoj nije jedini faktor koji može biti uzrok ovakvim smetnjama u ophođenju. Postoji genetska sklonost za antisocijalni poremećaj ličnosti, kao i za agresivnost.
Antisocijalni poremećaj ličnosti karakteriše nepoštivanje moralnih i socijalnih normi, manipulacija nad drugim osobama kako bi postigli ono šta žele, krađa, varanje, impulsivnost pri donošenju odluka, fizičko nasilje prema drugima, zanemarivanje lične ili tuđe sigurnosti (ponavljane vožnje automobila u alkoholiziranom stanju ili jako brze vožnje), te neodgovornost.
Sa druge strane, često osobe koje u djetinjstvu i kasnije u životu pokazuju neprilagođena ponašanja ovog tipa su rasla u porodicama gdje su i sami bili zlostavljani ili su prisustvovali zlostavljanjima ostalih članova porodice ili kućnih ljubimaca. Teško je povući jasnu liniju između genetskih i okolinskih faktora i dodijeliti im tačan udio, no smatram da se adekvatnim odgojem može dosta toga poboljšati.
Radiosarajevo.ba: Šta je sa odraslim osobama koje to rade; jesu li u pitanju patološki slučajevi ili tek neka vrsta 'nemara'. Tu se postavlja pitanje o problemu nasilja generalno – kakav je psihološki profil takvih osoba? Radi li se ovdje o određenim traumama iz djetinjstva, frustracijama koje 'saniraju' na taj način ili pak nečem trećem?
Muratović: Agresivno ponašanje kod odraslih osoba može biti rezultat genetske sklonosti, ranih iskustava tokom života, odgoja, nefunkcionalnog roditeljskog staranja. Osobe koje se agresivno ponašaju obično nisu u stanju da suosjećaju sa drugima. Racionališu svoje postupke, nude razloge za nasilno ponašanje. U većini slučajeva su nasilni prema slabijima od sebe, često posjeduju i oružje koje im daje dodatni osjećaj dominacije.
Radiosarajevo.ba: Jeste li vi imali neka direktna iskustva sa zlostavljačima životinja i zlostavljačima generalno?
Muratović: Nisam imala iskustva sa osobama koje se nasilno ponašaju prema životinjama i/ili prema ljudima. Takve osobe vrlo rijetko same traže pomoć i slabo su motivisane za promjene u vlastitom ponašanju jer na nasilan način dobiju ono šta hoće, brže i sa manje truda.
Radio Sarajevo
traje to par dana, onda je prodje jedno vrijeme, i tako..
Nemoj mi paranoju stvarati. 
za njih dvoje
