Forum Klix.ba

Maraschino wrote:Biljani su mjesto gdje se sistematski ubijalo. U tom zlocinu ucestvovalo je stotine pripadnika zlocinackih formacija i to je dokaz da su mnogi uprljali ruke.

Javnosti je vrlo malo poznato da u Njemačkoj postoje četiri presude za genocid koji je počinjen u Doboju, Foči, Osmacima i Kotor-Varoši. Možete li nam reći nešto više o tome?

ZORN: Njemačke vlasti prvo su uhapsile Duška Tadića, nakon što je na površinu isplivala priča o koncentracionom logoru Omarska. Razgovarali smo s velikim brojem žrtava sa područja Prijedora. A kako jedna priča otkriva drugu, tako smo dolazili i do novih informacija. U saradnji s glavnim tužiocem provodili smo opsežne aktivnosti na traganju za počiniocima zločina koji su se skrivali u Njemačkoj.

Tadić je uhapšen u Munchenu 12. februara 1994. godine. Nakon njegovog pojavljivanja na sudu, istražni sudija Federalnog suda odredio mu je pritvor po osnovu saučesništva u genocidu. Pritvor mu je određen do početka suđenja. Kao pripadnik srpske paravojske, Tadić je bio optužen da je podržao izvršenje genocida 1992. u koncentracionom logoru Omarska u srednjoj Bosni, uz potpuno znanje i odobravanje. Nakon što mu je sudio bavarski Vrhovni regionalni sud u Munchenu, Tadić je prebačen u Hag na zahtjev Haškog tribunala. Kasnije ga je Tribunal osudio na zatvorsku kaznu od 20 godina. Nakon presude ICTY-ja, vraćen je u Njemačku da bi odslužio kaznu.

Nikola Jorgić uhapšen je na aerodromu 16. decembra 1995. prilikom ulaska u Njemačku. Istražni sudija Federalnog suda izdao je nalog za njegovo hapšenje po osnovu saučešća u genocidu. Istražitelji BKA saznali su za njegovu namjeru da posjeti Njemačku kao rezultat akcije po Zakonu o krivičnom postupku (praćenje telefona). Nakon njegovog pojavljivanja pred Federalnim sudom, izdato je rješenje o pritvoru do početka suđenja. Jorgić je optužen da je bio vođa srpske paravojske 1992., sa zadatkom da osigura etničko čišćenje muslimanskih sela u području oko Doboja. U tom kontekstu, Jorgić je, između ostalog, bio optužen za ubistvo najmanje 22 muslimana. Viši regionalni sud u Dusseldorfu osudio ga je na doživotnu kaznu zatvora za genocid 26. septembra 1997. godine. Ova prva doživotna kazna koju je izrekao njemački sud za saučesništvo u genocidu u bivšoj Jugoslaviji potvrđena je na Federalnom sudu, koji je odbacio žalbu. Presuda je pravosnažna od 1. maja 1999. godine. Jorgić je preminuo u zatvoru prije nekoliko godina od raka.

Novislav Džajić je 1996. godine uhapšen u Munchenu. Bio je optužen da je učestvovao u ubijanju nekoliko muslimana u jednom selu 1992. godine. Bavarski Vrhovni sud osudio ga je na petogodišnju kaznu zatvora za saučesništvo u ubistvu. Iako je Džajić oslobođen krivice za genocid, Bavarska sudska komora zaključila je da se u Foči 1992. desio genocid.

Maksim Sokolović uhapšen je u jednom selu u Njemačkoj 1996. godine, pod optužbama da je u Osmacima držao, fizički mučio i ubio muslimanske zarobljenike. Viši regionalni sud u Dusseldorfu osudio ga je na devet godina zatvora za saučesništvo u genocidu.

Godine 1998. Đurađa Kušljića uhapsila je bavarska kriminalistička policija. Za njega se, kao šefa policije u svojoj zajednici, tvrdilo da je izdavao naređenja da se muslimani odvoze i ubijaju i da je lično učestvovao u egzekucijama. Bavarski Vrhovni regionalni sud osudio ga je na doživotnu kaznu zatvora za saučesništvo u genocidu u naselju Vrbanjci, opština Kotor-Varoš.

Maraschino wrote:e moj mirso, odavno smo mi sami u bolu svom
sve ovo i sto imamo neke podrske to je vecinom pro forme radi(cast izuzecima)

Moja privatna Srebrenica

Piše: Irham ČEČO




DŽENAZA: Dženaze se mogu zavoljeti. Nema u tome ništa ljudski neprilično. Lijepa dženaza lijepa je dženaza. Ona na koju dođu baš oni koji su trebali doći, ona kakvu insan u gordosti samom sebi poželi, ona s putnikom namjernikom koji je baš zbog toga prešao dva brda, s lijepim kiraetom, s mezarom među lijepim nišanima, negdje na brežuljku. U Potočarima je drugo. U Potočarima sve ono što živim olakša ono najteže – kopanje svog, nikako, baš nikako ne može odagnati sjenu boli u srcu i pritisak zla koje je tu bol nanijelo u razumu. Nema lakšeg tabuta od onih u Potočarima. A teže je, valjda, ponijeti samo još porodični. U Potočarima ne znaš koga nosiš ni koga spuštaš u kabur, ne znaš jer ti obraz ne da pitati, a ne da ti pitati jer znaš da su tako mogli nositi upravo tebe. Jer ono zlo koje razveze leševe kamionima po škrapama u bespuću naumilo je bilo da te ne bude.

ČOKOLADICA: Ali eto, tu sam. Šta je tu presudilo – zašto je poslije Žepe stalo, da li nas je moglo pregaziti i bagerom nagurati u Drinu, ne znam. Znam da sam u julu 1995. igrom slučaja i krajičkom oka u Klubu 808. Manevarske kao miš iz prikrajka ugledao na jednom od malobrojnih TV ekrana u goraždanskoj enklavi pukovnika sumnjive slave iz Knina i dječaka, malog dječaka, poput mog brata – najvoljenijeg mojeg – kako uzima čokoladicu, malu žutu čokoladicu. Nisam mislio da će Izudin preživjeti gašenje kamera. Bilo je to vrijeme kada mnogi u Goraždu nisu mislili ni da će preživjeti oni. Prošlo je otad mnogo, mnogo Drine. Mnogo sam saznao, mnogo zaboravio, mnogo ću još saznati o braći i sestrama po muci i kruhu enklave, poginulim i preživjelim, saznat ću, eto, i da se dječak koji je preživio smrt zvao Izudin. A osjećaj zla, zla koje se razljeva po koži kao ključalo ulje, koje ne pita ni za strah ni za hrabrost, kojem se uzalud opirati, a nemoguće prepustiti, prati me i danas, kad priđem Bratuncu i Potočarima ili kad u pogrešan čas uđem u pogrešan kutak domovine, neki tako kutak gdje to zlo nije zaspalo.

SJENE: Možda je, opet, gordo i glupavo reći da smo to zlo preživjeli. Na koži nema ožiljka, ali ispod kože iz tolikog zla izađeš ranjav. Onda možeš sebe lagati i da si mlad, i da si snažan, i pravedan, prebrati uspomene pa zadržati onaj grleni smijeh iz Omladinske ulice, odbaciti onu bugiju granate i bacanje na asfalt, možeš do besvijesti umnožavati onu ramazansku slast „somuna“ koji mati ispeče na plati šporeta, a zaboraviti cijepanje drva i krvavo otimanje za brašno, možeš opet biti čovjek kao svi ljudi. Ili ne možeš. Ustat ćeš u ponoć kao uboden jer je pukla granata – a nije, nema granata u Parizu. Smrvit ćeš neke potpuno nepoznate siledžije u kafani jer diraju momka koji liči na Bracu, a rahmetli Bracu nismo odbranili onog jula, ali će ga Suljo braniti do kabura, jer se brat ima ili nema, mi braću imamo i ne damo, ne damo ni zlu ni smrti, otimamo se i nikad se oteti nećemo. Koga se ne sjetiš po danu, zbog dobrog vica ili lijepe riječi, ili naprosto pogleda u kojem čovjek prepoznaje čovjeka, taj ti navrati u san. Ljudski se izgrlite, nekad oplačete. Mrtvi su živi dok živi sjećanje, i onda se tog sjećanja hvataš kao slamke. I vodiš u glavi i srcu bataljon sjena, ljudi koje si volio i ljudi koje nisi, ljudi koje si znao i ljudi koje nisi stigao upoznati. Sjene kakva i sam postaneš kad naučiš plakati sam.

IGROKAZ: Svake me godine neko zovne na Marš mira, svake me godine neko pita: „Hoćeš li ići i jesi li bio na dženazi?“ A ja kažem: „Dogodine ću.“ I godine prođu. Zato što svaki drugi dan u Potočarima nema nikog suvišnog, a svi smo mi u Potočarima suvišni. Ni najiskrenija sućut, ni najljepše ponašanje, ni nježnost, ni srdačnost, ništa ne može čovjeka oprati krivice što je živ na 11. juli. Nije meni do mog komfora. Ostala je moja sjena u Gradu Smrti odavno, zagledana u sijedu glavu Billa Clintona, u ispucale ruke i naborana lica majčinske boli, u patetične licemjere na ekskurziji koji ne shvataju da blato iz Potočara na cipelama čisti dušu, u vašarske štandove i limuzine od kojih porodice koje kopaju ne mogu proći, sve sam ja to vidio, pa i one koji čekaju nekakvog Willyja Brandta. Brandt se kao Nijemac koji je protiv Njemačke, nacističke Njemačke ratovao, izvinjavao u ime Nijemaca koji su ga, eto takvog, izabrali. Toliko o izvinjenjima. O gostima i govorima – neka priča ko ih je doveo. Mrtvima i porodicama koje kopaju u srcu je i pameti samo ono što je efendija Husein Kavazović nekima morao zapovijediti: „Okrenuti se tabutima!“ Najdraža posjeta Potočarima bila mi je ona najteža – kad nisam imao ni posao ni zadatak, nego dženazu i samo dženazu. Tad ignoriraš igrokaz i VIP, poneseš tabut, lopataš koliko ti se da, i znaš da si čovjek na mjestu. Ili barem sjena, dostojna prašine s kabura u Potočarima.

mali jomu wrote:BiH / Subašić tužiocu Klausu dala spisak sa 22.000 ljudi koji su učestvovali u genocidu


Tužilac Klaus Zorn


Predsjednica Udruženja Pokret "Majke enklave Srebrenice i Žepe" Munira Subašić je tužiocu Zornu predala spisak na kojem je 22.000 ljudi.

"Predala sam spisak 22.000 ljudi koji su na spisku da su učestovali u genocidu u Srebrenici. Želim da tužioc provjeri da li se neko sa spiska nalazi u Njemačkoj, ako se nalazi da bude ispitan. Ovaj spisak je otišao za Ameriku i bit će proširen na sve države u cijelom svijetu. Ne možemo šutjeti, genocid ne možemo zaboraviti i ne možemo dozvoliti da zločinci ne budu kažnjeni. Svako ko je počinio zločin treba odgovarati", poručila je Subašić.






"Danas predstavljam Federalnu centralnu kriminalističku njemačku policiju. Kao visoki istražitelj zahvaljujem na nagradi, sretan sam i ponosan zbog nagrade, jer 25 godina sam radio svoj posao. Zaista, sam radio s motivacijom zalagajući se za pravdu, a to je borba protiv ratnih zločinaca", kazao je Zorn.

CPT wrote:Tijelo Karmen Kamenčić, bolničarke 5. korpusa Armije RBiH, nakon dvadesetogodišnje potrage konačno je pronađeno, ukopano ispod nadgrobne daske sa šifriranim brojem nepoznate osobe.

Vjerovalo se da je Karmen tokom ratne razmjene poginulih vojnika ukopana na Humcima u Bihaću, te da su nakon rata njeni ostaci prebačeni u sabirni centar za identifikaciju u Šejkovači kod Sanskog Mosta. Karmenin otac Velid Kamenčić neprestano je tragao i iščekivao rezultate kako bi mogao obaviti ukop kćerke i naći smiraj svojoj duši, ali to, nažalost, nije dočekao.

Prije godinu umro je i njen otac Velid, ne dočekavši ni djelić pravde za svoju jedinicu. Podsjećamo, Tužilaštvo BiH je 2010. godine obustavilo istragu protiv zločinca Veselka Đukića jer je u trenutku brutalnog smaknuća nemoćne i ranjene djevojke bio maloljetan.




Okolnosti počinjenog ratnog zločina nad Karmen Kamenčić koje otkriva optužnica tužioca iz Bihaća Nazifa Felića govore o bijedi ljudskosti u poganom ratnom vremenu i neumoljivo okrutnim ženskim nitkovima.

– Optužene su zarobljenu Karmen Kamenčić predali pripadnicama Fronta žena Petrovac, među kojima je bila starješina ove jedinice Ranka Tomić, a koja je trenutno nedostupna državnim organima. Zatim su Karmen odvele u dolinu u blizini škole u Radiću, gdje je bio okupljen veći broj mještana ovog naselja, a Ranka Tomić joj je naredila da se skine do gola, a potom da puže po zemlji, usljed čega je zadobila mnogobrojne posjekotine po tijelu – navodi se u potvrđenoj optužnici tužioca Felića.

Kako dalje piše u optužbi, „ranjena bolničarka je potom natjerana da sebi kopa grobno mjesto, dok su joj među noge stavljali granje crnog trna“.

– U jednom trenutku su prišle Kuburić i Banjac i udarale oštećenu ljeskovim štapovima sve dok se oni ne bi slomili, a zatim joj je Banjac nožem odsjekla kosu, praveći joj prilikom rezanja krst na glavi, a kasnije joj je nožem urezala krst dužinom leđa, zbog čega je nastupilo obilnije krvarenje. Nastavljajući dalje mučenje, Kuburić je uzela nož i njime oštećenoj razrezala donji dio uha – stoji u optužnici.

Prema optužnici Tužilaštva USK, Ranka Tomić je potom Karmen odvela u dolinu udaljenu 70 metara, gdje je „izvjesni Veselko Đukić iskopao grobnu rupu, natjerao oštećenu da legne u nju i zatim je ubio pucajući iz pištolja“.

Optužene Borka Kuburić i Ranka Banjac brane se sa slobode, a za Rankom Tomić, koja je pobjegla u Srbiju, raspisana je potjernica.

Karmen Kamenčić pridružila se 1992. najhrabrijim patriotima Sanskog Mosta, mještanima Vrhpolja i Hrustova, koji su pružali otpor nadmoćnoj četničkoj soldatesci u šumi Galaja prvih dana jula. Tada se velika jedinica bošnjačkih patriota iz Galaje razdvojila u dvije grupe. Jedna od oko 150 ljudi, nakon spektakularne akcije i zarobljavanja 40 srpskih oficira – vojnika, razmjenom je stigla do slobodnog Bihaća. U toj je grupi bila i Karmen.

kmirsad wrote:

Maraschino wrote:e moj mirso, odavno smo mi sami u bolu svom
sve ovo i sto imamo neke podrske to je vecinom pro forme radi(cast izuzecima)

Znam likeru... potpuno sam svjestan toga... kao i mogučih posljedica u slučaju pobjede Hrvatske nad Englaeskom... tako sitan potez FIFE... da na početku utakmice istakne transparent SREBRENICA... bi strahovito pozitivno uticao na gotovo sigurne sukobe u recimo Mostaru,možda nekome spasio glavu... i spriječio dalje produbljivanje ionako predubokog jaza između tri naroda...

Humljanin wrote:

kmirsad wrote:

Maraschino wrote:e moj mirso, odavno smo mi sami u bolu svom
sve ovo i sto imamo neke podrske to je vecinom pro forme radi(cast izuzecima)

Znam likeru... potpuno sam svjestan toga... kao i mogučih posljedica u slučaju pobjede Hrvatske nad Englaeskom... tako sitan potez FIFE... da na početku utakmice istakne transparent SREBRENICA... bi strahovito pozitivno uticao na gotovo sigurne sukobe u recimo Mostaru,možda nekome spasio glavu... i spriječio dalje produbljivanje ionako predubokog jaza između tri naroda...

O kakvim sukobima ti pricas?

Jel to prijetnja Hrvatima ili sam nesto pogresno shvatio?

BHCluster wrote:

kmirsad wrote:Ako ću već da stavljam neku sliku... to sigurno neče biti ovo što je napisao ovaj komad govedine... stavit ću sliku onih Žena u crnom... što juče u po Beograda na trgu Kod konja,.. napraviše krasan perfomans o Srebrenici... pred zaista velikim brojem beograđana i ogroman aplauz istih...