A_A_AKCIJA wrote:[
Situacija u kojoj za moje tražim izgovore, a za tuđe-anamoone ganjam i dlaku u jajetu za istu stvar je rak rana i lakmus papir stanja društva na Balkanu.
Antropolozi to opisuju plemenskim sistemom vrijednosti, gdje su djeca iz mog plemena bezgrešni anđelci, a već, ona iz komšijskog, mogu i izgoriti u zapaljenoj kući, kake to veze ima, nisu iz našeg plemena. Pojam dobra i zla postoji i primjenjuje se samo između dvije table na ulasku i izlasku iz sela. Mimo toga ne postoje zakoni, ljudska prava...
Slučaj Mustafa Busuladžić vs. Ivo Andrić je sjajan primjer ovog razmišljanja i mentaliteta.
Jedan proveo rat u Sarajevu, drugi u Beogradu. Oba pod kolaboracionističkim režimima. Jednom se to prešućuje, a drugom zamjera i opravdava njegova smrt.
Prije toga je jedan bio ambasador kolaboracionističke vlade i prije toga savjetnik u vladi koja je dijelila Bosnu.
Niti jedan nije uzeo oružje i okrvavio ruke.
Obojica boravili u Njemačkoj tokom vladavine Hitlera, s tim da je Ivo, po službenoj dužnosti ili ne, pisao srceparajuće hvalospjeve fuhreru.
Niti jedan nije osudio nacistički režim zbog zločina, iako je Ivo bio u Njemačkoj, debelo poslije kristalne noći, žutih traka i svih ostalih užasa.
Jedan je pisao članke o toleranciji i potpisivao deklaracije protiv protjerivanja sugrađana ali i antisemitski komentar u novinama, a drugi pisao elaborate o raseljavanju Albanaca sa Kosova i okupaciji Albanije, aktivno učestvovao u pregovorima sa Musolinijevom Italijom...
Na kraju, režim je postupio apsolutno različito sa obojicom. Jedan dobija šansu i koristi je, a drugog prijeki sud strijelja.
Ne bi bio problem da obojicu posmatramo kao kompleksne ličnosti i dopuštamo različita tumačenja, ali i obavezno uvažimo činjenice, ma kakve one bile.
Da možemo napraviti ovaj korak, razumjeli bismo jedni druge. Razumjeli bi da jedni padaju u sevdah nad književnim kvalitetima Ive ili da se drugi ibrete nad pronicljivošću Mustafe i njegove dijagnoze stanja muslimana u SSSR-u. Razumijevanje ne podrazumjeva i dijeljenje sistema vrijednosti, nego najobičnije i najosnovije, live and let live.
Nažalost, ovdje na scenu dolazi gorespomenuti plemenski mentalitet, gdje moji mogu sve a tuđi su, kako god okreneš, donji.
Ako tumačimo našeg, istorijski kontekst je sasvim prihvatljiv, potrebno je razdvojiti lika i djelo, i imamo pravo posmatrati ga kao kompleksnu ličnost.
Opet, tuđi je sasvim s pravom zaslužio da ga odvedu na ledinu i strijeljaju, takva su vremena bila, a kao što znamo iz par redova tog famoznog članka, bio je i zagriženi antisemit. Znamo li kakve je zločine počinio taj režim? Na kraju krajeva, da je bio ikakav antifašista, što nije u šumu ko Ivo, pardon, on nije, jer je on intelektualac..., ali što nije ko ostali, s puškom...
Odjednom je nebitna činjenica da je naš Ivo, rahat proveo rat u prvom judenfrei gradu u Evropi, da se nije potpisao na ništa osim svog rukopisa Na Drini ćuprije, a kamoli na neke rezolucije, kojima ćemo kod tuđeg Mustafe tražiti dlaku u jajetu. O puškama, šumi i svemu ostalom da ne govorimo. Pa nije svako Vladimir Nazor ili Skender Kulenović.
Nekad prije sam naveo gomilu antisemitskih citata nobelovaca koji su i dalje autoriteti, spominjao Knuta Hamsuna i njegov univerzitet i institut u Norveškoj, ali džaba. Ne prolaze argumenti pored table sa natpisom sela. A sve bi bilo lakše da zamislite porodicu i porodice ljudi koji su izgubili život u sličnim okolnostima, na pravdi Boga i pokušate se staviti u njihovu kožu. Taj čovjek je izgubio život u okolnostima koje se savršeno jasno opisuju kao osveta i ratni zločin. Jel toliko teško priznati da jedan sistem ima i svoju mračnu stranu? Da je možda počinio koju grešku?
Džaba, koliko god se mi trudili, ali u nama i dalje živi plemenski mentalitet koji je kulminirao 90.ih. Mali je korak od ove apologetike mog i sataniziranja tuđeg i Mladićeve osvete za bunu protiv dahija, negiranja Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika i nalaženja opravdanja za zločine.
Ne razumijem, zašto je problem priznati zločin i ograditi se od njega, pogotovo ako je počinjen u tvoje ime? Svako iole normalan će pokušati razumjeti kako je sjeme fašizma preživjelo sve ovo vrijeme i ponovo proklijalo? E pa ovo je jedan od razloga, truhli i prljavi kompromisi tadašnje vlasti sa fašistima (pročitati Adila Zulfikarpašića i opis ulaska u oslobođenu Foču) i zločini koji su prošli nekažnjeno, počinjeni od strane te iste vlasti.
Pokušajmo zamisliti na šta bi ličila apologetika ratnih zločina počinjenih od Cace i njemu sličnih, uz istu terminologiju, takva vremena bila, a znate li vi šta je bilo na Markalama, znate li da su gledali Đogu na TV kad su im bahnuli u kuću, bili članovi SDS-a, slušali Baju malog Knindžu na radiju... Ne ide. Zločin je zločin.
Da ponovim na kraju, nisam ubijeđen od strane afirmatora Mustafe Busuladžića da zaslužuje ime škole. Niko se nije previše potrudio da objasni, sačini biografiju tog čovjeka i kaže zašto jedna obrazovna institucija treba da nosi njegovo ime, te da tu ideju proda javnosti, a ne da je nametne brutalnom većinom i dizanjem ruku. Međutim, nepravdu nanešenu njemu treba otkloniti.
Sa druge strane, negatori Mustafe Busuladžića rade tri puta lošiji posao i ideološkim bombardovanjem samo produbljuju jaz među ljudima, uz apsolutno ignorisanje činjenica. Njegov grijeh je što je bio na pogrešnoj strani u pogrešno vrijeme i stav prema njemu se može brutalno pojednostaviti kao:
aaaa, fašista, ustaša, Aušvic, Jasenovac, ko ga j... što nije prešao na pravu starnu na vrijeme, pa nije ni šteta što su ga ubili, da su ih bogdo više potamanili..., uz obavezni fotošop Mustafine slike i svastike na fesu.
, ako vec u istom nisu sami ucestvovali. Jebo te, trazite prefekciju kod jednih, dok ste drugima spremni oprostiti mnogo toga. 
) sve dozna 
