Forum Klix.ba

Iako sam proveo citav rat ovdje, zaista nisam znao da je toliko ljudi ostalo na Grbavici, ja sam mislio da su svi do augusta uspjeli pobjeci...

pilica wrote:

Pusti vodu! wrote:pitanje za sve koji su u ratu bili na Grbavici...
ko je bio smjesten u onim kucama gdje se sad prodaju pilici kod trolejbuske stanice. tamo je par kuca, prodaja keramike, "akumulator" i sl.
ko je bio smjesten u objektu gdje sada opravka motora, preko puta tih kuca.

Jedna od tih kuća, ona u kojoj je sad Vailant, bila je skladište neke firme. Tamo je bilo brdo Banini keksa, deterdženta i ko zna čega još. Kad su se četnici namirili, onda su puštali i nas da kupimo koliko ko može. Oni su lješkarili ispred. Čini mi se da su tad već spustili jedan tenk pored šljivika. Ovo je bilo početkom maja, mislim.Tek sad vidim koliko mi je sjećanje izblijedilo. Jedan tenk je bio između one dvije zgrade bivših đačkih domova, sad turskog koledža. Nikad neću zaboraviti kad sam ušla u kuhinju da nešto uzmem i vidjela prave četnike sa kokardama na šubarama, redenicima preko oba ramena, puškama. Tad sam počela spremati stvari u panici samo da idem otamo, ali ne odoh. Među tim četama je bio Denis Petrović, znala sam ga iz grada. Svaki dan mu je neka djevojka po imenu Sanja nešto donosila. Znam da smo se svi bojali te strane okrenute prema Vracima, a najebali smo s druge strane, u noći 1-2 maj. Tad su pale tri granate na parking ispred, to je bila scena iz filmova, vatra, staklo, geleri, vriska. Od tog dana smo bili u podrumima, u stanove smo išli samo ako je baš bilo neophodno i koristili one na nižim spratovima. Uglavnom je komšiluk još uvijek bio tu. Jedno veče je došla patrola u našu zgradu, kao neko puca iz nekog stana pa će oni da pretraže. Mislim da se nikad u životu nisam tako prepala da će me odvesti, ali odoše. Tad još nije bilo deklarisanih četnika u zgradi, svi smo nekako bili "zajedno". Moj tata je glumio petokolonaša i dojavljivao svom prijatelju (jednom od čivija u glavnom štabu) gdje su minobaciači, gdje tenkovi, a ovaj mu je rekao ne sekiraj se, ne idi nikuda, ne mogu vam ništa, to mi nikad nećemo predati. I on ga posluša. Mene je srećom poslao u drugi dio grada, ali oni su ostali. Zadnji put sam ih čula mislim za Kurban Bajram. Poslije toga nikakve informacije. Uspjeli su se izvući krajem avgusta. Moja mama je u haustoru bila nešto poput tvoje O'zone, puška u leđa i otvaraj stan po stan. Ona o tome ne voli da priča. Kad se konačno trebalo vratiti i dok se stan renovirao nikad nije došla da vidi, sa suzama u očima je došla sa zadnjom turom stvari, prilikom preseljenja. Mislim da joj ni danas nije prijatno. tata je opet drugi tip, on je pričao kako i šta je bilo, a evo sad nešto kontam da ni moja braća nisu pričala o tome. Znam da su spominjali jednog Dragana, koji im je pomagao, donosio im ono što nisu mogli nabaviti.
Ti upita za kuće, a ja ti ništa ne rekoh konretno, nego opletoh svoju priču

ma uredu je
bitno je da nisi "iskocila" iz teme
sad bar znam da je bilo keksa

pilica wrote:

Pusti vodu! wrote:pitanje za sve koji su u ratu bili na Grbavici...
ko je bio smjesten u onim kucama gdje se sad prodaju pilici kod trolejbuske stanice. tamo je par kuca, prodaja keramike, "akumulator" i sl.
ko je bio smjesten u objektu gdje sada opravka motora, preko puta tih kuca.

Jedna od tih kuća, ona u kojoj je sad Vailant, bila je skladište neke firme. Tamo je bilo brdo Banini keksa, deterdženta i ko zna čega još. Kad su se četnici namirili, onda su puštali i nas da kupimo koliko ko može. Oni su lješkarili ispred. Čini mi se da su tad već spustili jedan tenk pored šljivika. Ovo je bilo početkom maja, mislim.Tek sad vidim koliko mi je sjećanje izblijedilo. Jedan tenk je bio između one dvije zgrade bivših đačkih domova, sad turskog koledža. Nikad neću zaboraviti kad sam ušla u kuhinju da nešto uzmem i vidjela prave četnike sa kokardama na šubarama, redenicima preko oba ramena, puškama. Tad sam počela spremati stvari u panici samo da idem otamo, ali ne odoh. Među tim četama je bio Denis Petrovic, znala sam ga iz grada. Svaki dan mu je neka djevojka po imenu Sanja nešto donosila. Znam da smo se svi bojali te strane okrenute prema Vracima, a najebali smo s druge strane, u noći 1-2 maj. Tad su pale tri granate na parking ispred, to je bila scena iz filmova, vatra, staklo, geleri, vriska. Od tog dana smo bili u podrumima, u stanove smo išli samo ako je baš bilo neophodno i koristili one na nižim spratovima. Uglavnom je komšiluk još uvijek bio tu. Jedno veče je došla patrola u našu zgradu, kao neko puca iz nekog stana pa će oni da pretraže. Mislim da se nikad u životu nisam tako prepala da će me odvesti, ali odoše. Tad još nije bilo deklarisanih četnika u zgradi, svi smo nekako bili "zajedno". Moj tata je glumio petokolonaša i dojavljivao svom prijatelju (jednom od čivija u glavnom štabu) gdje su minobaciači, gdje tenkovi, a ovaj mu je rekao ne sekiraj se, ne idi nikuda, ne mogu vam ništa, to mi nikad nećemo predati. I on ga posluša. Mene je srećom poslao u drugi dio grada, ali oni su ostali. Zadnji put sam ih čula mislim za Kurban Bajram. Poslije toga nikakve informacije. Uspjeli su se izvući krajem avgusta. Moja mama je u haustoru bila nešto poput tvoje O'zone, puška u leđa i otvaraj stan po stan. Ona o tome ne voli da priča. Kad se konačno trebalo vratiti i dok se stan renovirao nikad nije došla da vidi, sa suzama u očima je došla sa zadnjom turom stvari, prilikom preseljenja. Mislim da joj ni danas nije prijatno. tata je opet drugi tip, on je pričao kako i šta je bilo, a evo sad nešto kontam da ni moja braća nisu pričala o tome. Znam da su spominjali jednog Dragana, koji im je pomagao, donosio im ono što nisu mogli nabaviti.
Ti upita za kuće, a ja ti ništa ne rekoh konretno, nego opletoh svoju priču

Jebo li ga vlado mrtvi

pilica wrote:

Pusti vodu! wrote:pitanje za sve koji su u ratu bili na Grbavici...
ko je bio smjesten u onim kucama gdje se sad prodaju pilici kod trolejbuske stanice. tamo je par kuca, prodaja keramike, "akumulator" i sl.
ko je bio smjesten u objektu gdje sada opravka motora, preko puta tih kuca.

Jedna od tih kuća, ona u kojoj je sad Vailant, bila je skladište neke firme. Tamo je bilo brdo Banini keksa, deterdženta i ko zna čega još. Kad su se četnici namirili, onda su puštali i nas da kupimo koliko ko može. Oni su lješkarili ispred. Čini mi se da su tad već spustili jedan tenk pored šljivika. Ovo je bilo početkom maja, mislim.Tek sad vidim koliko mi je sjećanje izblijedilo. Jedan tenk je bio između one dvije zgrade bivših đačkih domova, sad turskog koledža. Nikad neću zaboraviti kad sam ušla u kuhinju da nešto uzmem i vidjela prave četnike sa kokardama na šubarama, redenicima preko oba ramena, puškama. Tad sam počela spremati stvari u panici samo da idem otamo, ali ne odoh. Među tim četama je bio Denis Petrović, znala sam ga iz grada. Svaki dan mu je neka djevojka po imenu Sanja nešto donosila. Znam da smo se svi bojali te strane okrenute prema Vracima, a najebali smo s druge strane, u noći 1-2 maj. Tad su pale tri granate na parking ispred, to je bila scena iz filmova, vatra, staklo, geleri, vriska. Od tog dana smo bili u podrumima, u stanove smo išli samo ako je baš bilo neophodno i koristili one na nižim spratovima. Uglavnom je komšiluk još uvijek bio tu. Jedno veče je došla patrola u našu zgradu, kao neko puca iz nekog stana pa će oni da pretraže. Mislim da se nikad u životu nisam tako prepala da će me odvesti, ali odoše. Tad još nije bilo deklarisanih četnika u zgradi, svi smo nekako bili "zajedno". Moj tata je glumio petokolonaša i dojavljivao svom prijatelju (jednom od čivija u glavnom štabu) gdje su minobaciači, gdje tenkovi, a ovaj mu je rekao ne sekiraj se, ne idi nikuda, ne mogu vam ništa, to mi nikad nećemo predati. I on ga posluša. Mene je srećom poslao u drugi dio grada, ali oni su ostali. Zadnji put sam ih čula mislim za Kurban Bajram. Poslije toga nikakve informacije. Uspjeli su se izvući krajem avgusta. Moja mama je u haustoru bila nešto poput tvoje O'zone, puška u leđa i otvaraj stan po stan. Ona o tome ne voli da priča. Kad se konačno trebalo vratiti i dok se stan renovirao nikad nije došla da vidi, sa suzama u očima je došla sa zadnjom turom stvari, prilikom preseljenja. Mislim da joj ni danas nije prijatno. tata je opet drugi tip, on je pričao kako i šta je bilo, a evo sad nešto kontam da ni moja braća nisu pričala o tome. Znam da su spominjali jednog Dragana, koji im je pomagao, donosio im ono što nisu mogli nabaviti.
Ti upita za kuće, a ja ti ništa ne rekoh konretno, nego opletoh svoju priču

pa upravo ovakve priče poput tvoje i jesu suština ove teme...

HAVANA wrote:

pilica wrote:

Pusti vodu! wrote:pitanje za sve koji su u ratu bili na Grbavici...
ko je bio smjesten u onim kucama gdje se sad prodaju pilici kod trolejbuske stanice. tamo je par kuca, prodaja keramike, "akumulator" i sl.
ko je bio smjesten u objektu gdje sada opravka motora, preko puta tih kuca.

Jedna od tih kuća, ona u kojoj je sad Vailant, bila je skladište neke firme. Tamo je bilo brdo Banini keksa, deterdženta i ko zna čega još. Kad su se četnici namirili, onda su puštali i nas da kupimo koliko ko može. Oni su lješkarili ispred. Čini mi se da su tad već spustili jedan tenk pored šljivika. Ovo je bilo početkom maja, mislim.Tek sad vidim koliko mi je sjećanje izblijedilo. Jedan tenk je bio između one dvije zgrade bivših đačkih domova, sad turskog koledža. Nikad neću zaboraviti kad sam ušla u kuhinju da nešto uzmem i vidjela prave četnike sa kokardama na šubarama, redenicima preko oba ramena, puškama. Tad sam počela spremati stvari u panici samo da idem otamo, ali ne odoh. Među tim četama je bio Denis Petrovic, znala sam ga iz grada. Svaki dan mu je neka djevojka po imenu Sanja nešto donosila. Znam da smo se svi bojali te strane okrenute prema Vracima, a najebali smo s druge strane, u noći 1-2 maj. Tad su pale tri granate na parking ispred, to je bila scena iz filmova, vatra, staklo, geleri, vriska. Od tog dana smo bili u podrumima, u stanove smo išli samo ako je baš bilo neophodno i koristili one na nižim spratovima. Uglavnom je komšiluk još uvijek bio tu. Jedno veče je došla patrola u našu zgradu, kao neko puca iz nekog stana pa će oni da pretraže. Mislim da se nikad u životu nisam tako prepala da će me odvesti, ali odoše. Tad još nije bilo deklarisanih četnika u zgradi, svi smo nekako bili "zajedno". Moj tata je glumio petokolonaša i dojavljivao svom prijatelju (jednom od čivija u glavnom štabu) gdje su minobaciači, gdje tenkovi, a ovaj mu je rekao ne sekiraj se, ne idi nikuda, ne mogu vam ništa, to mi nikad nećemo predati. I on ga posluša. Mene je srećom poslao u drugi dio grada, ali oni su ostali. Zadnji put sam ih čula mislim za Kurban Bajram. Poslije toga nikakve informacije. Uspjeli su se izvući krajem avgusta. Moja mama je u haustoru bila nešto poput tvoje O'zone, puška u leđa i otvaraj stan po stan. Ona o tome ne voli da priča. Kad se konačno trebalo vratiti i dok se stan renovirao nikad nije došla da vidi, sa suzama u očima je došla sa zadnjom turom stvari, prilikom preseljenja. Mislim da joj ni danas nije prijatno. tata je opet drugi tip, on je pričao kako i šta je bilo, a evo sad nešto kontam da ni moja braća nisu pričala o tome. Znam da su spominjali jednog Dragana, koji im je pomagao, donosio im ono što nisu mogli nabaviti.
Ti upita za kuće, a ja ti ništa ne rekoh konretno, nego opletoh svoju priču

Jebo li ga vlado mrtvi

Sta je sa tim Denisom Petrovicem, sta je on radio.I jeste li imali iskustva da ste po gradu vidjali ljude koji su priznati/poznati cetnici ?

moj kolega sa posla je prepoznao novoprimljenog uposlenika, lika koji je bio u grupi vojnika na grbavici 2, koji su odvodili muskarce i maltretirali... prijatelj mi nije htio govoriti detalje o liku, tipa je li i on ucestvovao u maltretiranjima ili je jednostavno bio u vojsci.... i dan danas tog lika vidjam po Sa, hoda ko oslobodilac.....
sreo sam iza rata komsiju moje porodice iz kovacica, koja je protjerana, a koji je uzeo pusku prvog dana... sad radi nesto u zajednickim institucijama... i sam kaze: koja ironija, nema ni koja godina da sam pucao po ovoj istoj zgradi....

zna li ko vise detalja o napadu cetnika na francusku kontrolnu tacku na vrbanji te akciju legije stranaca da je vrate? prica koju ja znam je da su se cetnci presvukli u uniforme UNPROFOR-a prethodno otete negdje u BiH, prisli kontrolnoj tacki u toku noci i zauzele je te pohvatale posadu. navodno, komandant francuskog kontingenta u sarajevu je podivljao, odmah nakon dojave, znaci istu noc, digao legiju stranaca sa skenderije i sa tri transportera napao kontrolnu tacku iz pravca izvrsnog vijeca. tom prilikom su pobijeni svi cetnici ali je poginulo i nekoliko francuza, navodno su bili ti zarobljeni koje su cetnici pobili tokom borbe. njihova imena su na ploci na podzidu blizu vrbanje. borba je navodno trajala citav sat i, kazu ljudi, da je bilo bas guravo, zestoko, kao u filmovima. nakon toga srbi nisu ni pokusali prici toj kontrolnoj tacki do kraja rata.

ima li ko vise detalja?

sadalius wrote:zna li ko vise detalja o napadu cetnika na francusku kontrolnu tacku na vrbanji te akciju legije stranaca da je vrate? prica koju ja znam je da su se cetnci presvukli u uniforme UNPROFOR-a prethodno otete negdje u BiH, prisli kontrolnoj tacki u toku noci i zauzele je te pohvatale posadu. navodno, komandant francuskog kontingenta u sarajevu je podivljao, odmah nakon dojave, znaci istu noc, digao legiju stranaca sa skenderije i sa tri transportera napao kontrolnu tacku iz pravca izvrsnog vijeca. tom prilikom su pobijeni svi cetnici ali je poginulo i nekoliko francuza, navodno su bili ti zarobljeni koje su cetnici pobili tokom borbe. njihova imena su na ploci na podzidu blizu vrbanje. borba je navodno trajala citav sat i, kazu ljudi, da je bilo bas guravo, zestoko, kao u filmovima. nakon toga srbi nisu ni pokusali prici toj kontrolnoj tacki do kraja rata.

ima li ko vise detalja?

imaš to u detalje na temi o snajperistima ako se ne varam.

O'zone majke ti ko su za vas na Grbavici bili "nasi"? Pitam jer odem sa jaranom do njegove familije na Grbavicu prvi dan reintegracije i prica tetka "vasi pucali, vasi napali, vasi ovo, vasi ono." Kontam zena pogrijesila kad ono nije. Kad kaze "vasi" misli na Armiju RBiH. Nikad je poslije nisam pitao jel to bio uslovni refleks "cestite muslimanke" sa Grbavice ili je fakat podrzavala cetnike.

I svega ti, koliko je Aleksic visok?

Neko je postavio pitanje o izgledu linije prema Kovačićima.

Nakon rata, negdje 1998, dok je svjećanje još bilo potpuno jasno, za dobru sumu novaca sam glumio neku vrstu vodiča grupi od trojice visokih pješadijskih oficira Njemačkog Bundeswehra(dva pukovnika i brigadir) u društvu jednog američkog pukovnika pješadije.

Njemački pukovnik, nastavnik, je bio tehnički jako spretan (profesor na vojnoj akademiji) i uspio je "nacrtati" ono što sam ja pokazivao. Nacrt nikada nisam dobio, ali se sjećam ocjene četvorice visoko obrazovanih akademskih vojnika :

"Ovo ovdje je, sine, paradoks kakav ja još nisam vidio ni u literaturi....veoma, veoma čudno je što ste uopšte ostali ovdje, kako vi, tako i srpski vojnici, toliko dugo..." (kratko je komentirao njemački Oberst).

Šetnja je trajala puna tri sata.

Reći ću za početak sljedeće: Linija prema Kovačićima je bila zona bivše Desete brdske brigade, jasno je formirana tek nakon uspostavljanja JEDNE jedinice od Trebevića do Vrbanje. Do tada je sve bilo na nivou zaštitnih grupa nekadašnjih Zelenih beretki i PL. Moram reći da je dosta paranoje među četnicima bilo uzrokovano baš tim haotičnim stanjem kod nas- nisu uopšte znali kako tačno izgleda linija niti kuda tačno prolazimo prema njima.

Isti haos je također krivac i za određen broj naših gubitaka, jer se u "akcije" išlo uludo, bez jasno definisanog cilja i kraja akcije. Iako premlad da uđem u krug "oko komandanata", primjećivao sam neorganizovanost, sve dok nije formirana 10 bbr.

Isto tako, bilo je jasno i vrlo bolno za nas koji smo imali ideal "oslobođenja od fašista", to što je postalo jasno da od pravog napada na Grbavicu i prostog protjerivanja raznih Aleksića, Batka, Brneta neće nikad biti ništa.

Vojvoda Aleksić je rekao da "Grbavica nije uzeta puškom" i to je istina, ali neću se pomiriti sa tim do kraja života, jer smo mogli, smjeli i sigurno bi uspjeli otjerati tu bagru da je na samom početku sukoba bilo više mudrosti u vođenju rascjepkanih grupa ZB, policije i slično....

Grbavica je bila žrtva neorganizovanosti, kriminala i obavještajnog rovarenja srpskih agenata u Sarajevu.
Neoprostiva je zbog činjenice da ni pored silne želje nas boraca vrh Armije nije spremio jednu totalnu bitku. Zašto sam toliko ekstreman i ljut? Zašto em zaboli qlinac za teorije o "urbanoj borbi"?

Zato što smo mi, moja jedinica, dočekivala brojne žrtve maltretiranja sa Grbavice koje su tjerane preko linije. Znali smo za Batkova klanja, za šešeljevsko orgijanje, za premlaćivanja i stzrah koji je okovao jedan relativno malen dio Sarajeva.

Garantujem obrazom i čašću da je jedinica bila spremna da po svaku cijenu razvali tu stoku, ali uvijek je "nešto " ometalo "konačnu akciju"!!!. Ja to danas, nakon 20 godina, kao zreo čovjek bez straha, nazivam izdajom. Izdajom za novac. Plaćenim razvaljivanjem..kako god hoćete...

Svojim sam očima gledao par sirotih staraca iz Ljubljanske, zamotanih u debele zavjese od pliša, kako teturaju prema našoj liniji preko snijega i zapomažu. Protjeralo ih iz kuće iz Ljubljanske. Opljačkalo pa otjeralo. Četnik kojem su rekli da ih pobije na liniji, navodno, nije htio da puca već im je rekao "Tamo su vam zelene beretke vaše, bježte dok nije neko drugi doš'o, ja odo' ". I okinuo je dva tri metka u tlo, tek da se čuje...

U rovu je sjedila Jasmila Pile, legendarna bolničarka i žena šehida. Srećom, u onom mraku i snijegu, skontala je da prema njoj ne ide četnik, već baba i deda koji glasno dozivaju...

Igrom sudbine, u prostoriji u koju smo ih, onako smrznute i prestravljene, primili, bilo je čak nas deset. Najstariji je imao možda 25 godina, i sa ponosom se sjećam da smo svi bili ona "fina raja" što mahalska, što sa Skenderije.
Ona baka/nana je došla sebi tek nakon što sam joj po peti put rekao da smo mi "Armija BiH, i da su ovo sve momci sa Skenderije, i da više ne brinu ni o čemu". Skuhali smo im čaj dok ne jave iz komande šta i gdje sa njima.

Ja sam treperio od živaca gledajući ih onako jadne i ponižene. Izmjerih im pritisak(vidjeli su da sam ja "doktor" po torbi), dadoh im po tabletu diazepama. Baka je imala zgužvan nalaz "za srce" koji je nekako u bunilu zgrabila sa ličnom kartom iz kutije. Odem do ambulante i donesem joj terapiju. Nagovorili smo ih i da nešto malo pojedu.

Onda je došla Vojna policija sa autom, ja sam zamolio jednog policajca da ih "pripazi jer su preplašeni od cijevi i uniformi". Negdje su otišli, navodno negdje rodbini u grad. Starac, imena se ne sjećam, je bio odlikovani komunista i ugledan čovjek u mladosti, tako nam ispriča...

Zbog tih ljudi, i do danas , i do kraja života, mene i moje drugove proganja prošlost i pitanje "da li smo mogli drugačije da smo bili hrabriji, ili naoružaniji". Da li smo bili kukavice zato što smo trpili status quo nametnut od nekih "komandi".

Komandi koje su, pasmater, redom vodili ljudi iz SDA, na političkom psećem povodcu, i kojima je odgovarao taj status quo. Ne znam,a možda bolje da ne znam, jer sam se godinama savladavao da ne premlatim Senada Pecara, Timura Numića i tu stranačku bagru , dok sam ih sretao na ulici.

Znajući kako su mnogi "zavaljivani", bilo je jasno da "neko" uvijek odaje ključne akcije na napadima na najteže tačke.
Prosta matematika,a ne teorija zavjere. Neki od naših komandanata bataljona su "shvatili" princip zavaljivanja ("naredba iz Korpusa") i tako su zaštitili mnoge od nas od pogibije u provaljenim akcijama...

@gog, ti si bio kod mureta?

svjezi_ustipak wrote:O'zone majke ti ko su za vas na Grbavici bili "nasi"? Pitam jer odem sa jaranom do njegove familije na Grbavicu prvi dan reintegracije i prica tetka "vasi pucali, vasi napali, vasi ovo, vasi ono." Kontam zena pogrijesila kad ono nije. Kad kaze "vasi" misli na Armiju RBiH. Nikad je poslije nisam pitao jel to bio uslovni refleks "cestite muslimanke" sa Grbavice ili je fakat podrzavala cetnike.

I svega ti, koliko je Aleksic visok?

Hahahahhahahahha! Dobro pitanje. Ma ni mi sami nismo znali jer nas niko nije htio znam da su nas otpisali iz zvaničnog Sarajeva a da nas nisu željeli iz Srpskog Sarajeva.

ABiH smo samo zvali Armija a četnike četnicima ili vojskom. Do zabuna je skoro uvjek dolazilo kad bi započeli priču poslije reintegracije Grbavice, kad god bi smo rekli "naši" uvjek smo dobili pitanje "A koji su Vaši?" tako da su kod mene svi naši samo zavisi sa koje si strane

dr.gog wrote:Neko je postavio pitanje o izgledu linije prema Kovačićima.

Nakon rata, negdje 1998, dok je svjećanje još bilo potpuno jasno, za dobru sumu novaca sam glumio neku vrstu vodiča grupi od trojice visokih pješadijskih oficira Njemačkog Bundeswehra(dva pukovnika i brigadir) u društvu jednog američkog pukovnika pješadije.

Njemački pukovnik, nastavnik, je bio tehnički jako spretan (profesor na vojnoj akademiji) i uspio je "nacrtati" ono što sam ja pokazivao. Nacrt nikada nisam dobio, ali se sjećam ocjene četvorice visoko obrazovanih akademskih vojnika :

"Ovo ovdje je, sine, paradoks kakav ja još nisam vidio ni u literaturi....veoma, veoma čudno je što ste uopšte ostali ovdje, kako vi, tako i srpski vojnici, toliko dugo..." (kratko je komentirao njemački Oberst).

Šetnja je trajala puna tri sata.

Reći ću za početak sljedeće: Linija prema Kovačićima je bila zona bivše Desete brdske brigade, jasno je formirana tek nakon uspostavljanja JEDNE jedinice od Trebevića do Vrbanje. Do tada je sve bilo na nivou zaštitnih grupa nekadašnjih Zelenih beretki i PL. Moram reći da je dosta paranoje među četnicima bilo uzrokovano baš tim haotičnim stanjem kod nas- nisu uopšte znali kako tačno izgleda linija niti kuda tačno prolazimo prema njima.

Isti haos je također krivac i za određen broj naših gubitaka, jer se u "akcije" išlo uludo, bez jasno definisanog cilja i kraja akcije. Iako premlad da uđem u krug "oko komandanata", primjećivao sam neorganizovanost, sve dok nije formirana 10 bbr.

Isto tako, bilo je jasno i vrlo bolno za nas koji smo imali ideal "oslobođenja od fašista", to što je postalo jasno da od pravog napada na Grbavicu i prostog protjerivanja raznih Aleksića, Batka, Brneta neće nikad biti ništa.

Vojvoda Aleksić je rekao da "Grbavica nije uzeta puškom" i to je istina, ali neću se pomiriti sa tim do kraja života, jer smo mogli, smjeli i sigurno bi uspjeli otjerati tu bagru da je na samom početku sukoba bilo više mudrosti u vođenju rascjepkanih grupa ZB, policije i slično....

Grbavica je bila žrtva neorganizovanosti, kriminala i obavještajnog rovarenja srpskih agenata u Sarajevu.
Neoprostiva je zbog činjenice da ni pored silne želje nas boraca vrh Armije nije spremio jednu totalnu bitku. Zašto sam toliko ekstreman i ljut? Zašto em zaboli qlinac za teorije o "urbanoj borbi"?

Zato što smo mi, moja jedinica, dočekivala brojne žrtve maltretiranja sa Grbavice koje su tjerane preko linije. Znali smo za Batkova klanja, za šešeljevsko orgijanje, za premlaćivanja i stzrah koji je okovao jedan relativno malen dio Sarajeva.

Garantujem obrazom i čašću da je jedinica bila spremna da po svaku cijenu razvali tu stoku, ali uvijek je "nešto " ometalo "konačnu akciju"!!!. Ja to danas, nakon 20 godina, kao zreo čovjek bez straha, nazivam izdajom. Izdajom za novac. Plaćenim razvaljivanjem..kako god hoćete...

Svojim sam očima gledao par sirotih staraca iz Ljubljanske, zamotanih u debele zavjese od pliša, kako teturaju prema našoj liniji preko snijega i zapomažu. Protjeralo ih iz kuće iz Ljubljanske. Opljačkalo pa otjeralo. Četnik kojem su rekli da ih pobije na liniji, navodno, nije htio da puca već im je rekao "Tamo su vam zelene beretke vaše, bježte dok nije neko drugi doš'o, ja odo' ". I okinuo je dva tri metka u tlo, tek da se čuje...

U rovu je sjedila Jasmila Pile, legendarna bolničarka i žena šehida. Srećom, u onom mraku i snijegu, skontala je da prema njoj ne ide četnik, već baba i deda koji glasno dozivaju...

Igrom sudbine, u prostoriji u koju smo ih, onako smrznute i prestravljene, primili, bilo je čak nas deset. Najstariji je imao možda 25 godina, i sa ponosom se sjećam da smo svi bili ona "fina raja" što mahalska, što sa Skenderije.
Ona baka/nana je došla sebi tek nakon što sam joj po peti put rekao da smo mi "Armija BiH, i da su ovo sve momci sa Skenderije, i da više ne brinu ni o čemu". Skuhali smo im čaj dok ne jave iz komande šta i gdje sa njima.

Ja sam treperio od živaca gledajući ih onako jadne i ponižene. Izmjerih im pritisak(vidjeli su da sam ja "doktor" po torbi), dadoh im po tabletu diazepama. Baka je imala zgužvan nalaz "za srce" koji je nekako u bunilu zgrabila sa ličnom kartom iz kutije. Odem do ambulante i donesem joj terapiju. Nagovorili smo ih i da nešto malo pojedu.

Onda je došla Vojna policija sa autom, ja sam zamolio jednog policajca da ih "pripazi jer su preplašeni od cijevi i uniformi". Negdje su otišli, navodno negdje rodbini u grad. Starac, imena se ne sjećam, je bio odlikovani komunista i ugledan čovjek u mladosti, tako nam ispriča...

Zbog tih ljudi, i do danas , i do kraja života, mene i moje drugove proganja prošlost i pitanje "da li smo mogli drugačije da smo bili hrabriji, ili naoružaniji". Da li smo bili kukavice zato što smo trpili status quo nametnut od nekih "komandi".

Komandi koje su, pasmater, redom vodili ljudi iz SDA, na političkom psećem povodcu, i kojima je odgovarao taj status quo. Ne znam,a možda bolje da ne znam, jer sam se godinama savladavao da ne premlatim Senada Pecara, Timura Numića i tu stranačku bagru , dok sam ih sretao na ulici.

Znajući kako su mnogi "zavaljivani", bilo je jasno da "neko" uvijek odaje ključne akcije na napadima na najteže tačke.
Prosta matematika,a ne teorija zavjere. Neki od naših komandanata bataljona su "shvatili" princip zavaljivanja ("naredba iz Korpusa") i tako su zaštitili mnoge od nas od pogibije u provaljenim akcijama...

Da se slučajno ne sjećaš imena tog para ili barem da li je stariji gospodin imao bradu. Pokušavam da skontam da li su to moje komšije kod kojih smo provodili prve dana rata u njihovom stanu zato što je bio najsklonjeniji. Bili su stariji par on dalmatinac znam da su ih protjerli u pidžamama prema kifli ali nisam siguran jesu to oni.

@dr gog

kralju, šahu, matu... svaka, ali ama baš svaka ti je ZLATNA da zlatnije ne može biti.

Današnji izgled te linije je znatno izmjenjen obnovom postojećih i gradnjom novih zgrada.

Želim potvrditi misteriju vezanu za kretanje po toj prokletoj zoni. Tačno je , da je ispod SVAKE ulice , na barem jednom dijelu, bilo prokopanih prolaza, osim na najopasnijem dijelu gdje nas je gledao nekadašnji dječak čije postove čitam na Sa-x- O'zone. Od tranzita, pa sve do glavne ceste uz Miljacku, vojnici i radni vod su iskopali zaista komplikovanu mrežu tranšeja, uz prokopavanje tunela ispod svake ulice kojom su četnici , u eventualnom nastupu ludila, mogli uopšte prići prema Skenderiji. Mislilo se na svaku sitnicu, ali je najluđe i najbolesnije bilo kontrolisati Ljubljansku i dio Beogradske ulice, jer nije bilo načina za to,a da se ne napravi "klin" u liniji tzv. VRS.

Pojednostavljeno rečeno, paradoks se sastojao u tome što su naši, geografski gledano, na jednom dijelu linije, bili "iza" četnika ako gledamo liniju od Jevrejskog groblja pa naniže prema Vrbanji .

Možda će interesovati bivše četnike ili vojnike VRS, ali moji drugovi su mirno posmatrali život u Beogradskoj i Ljubljanskoj ulici danima i danima skriveni u zgradi poznatoj kao Kifla (ima Eyesburn odličnu sliku na ovoj temi), desno od pumpe na Vrbanji. Gledale su se smjene četnika, postrojavanja, narod po ulici... Trajalo je to predugo i nekome je palo na pamet da tu napravi "liniju", klasičnu liniju sa bunkerima, od današnje zgrade OHR (gdje sam stražario desetine puta skupa sa rajom), pa do Kifle, i naviše prema kući porodice Šišić .

Sve se to desilo jako brzo, nastao je težak i mučan period u kojem smo mi platili mnogim ranjavanjima zbog pretrčavanja, dok heroji iz Radnog voda (definitivno najhrabriji ljudi koje sam ikada sreo) nisu u toku jedne noći uspjeli da bukvalno "išaraju" liniju zidom od vreća sa pijeskom , kao vizualnu zaštitu.

Da bude još bolesnije, pošto je strah bio naše jedino pravo oružje(četnici su, jebi ga, fakat imali više cijevi i opreme), iskopali smo i podzemni tunel za koji O'zone vjerovatno nikada nije saznao ,a služio je da prođemo u kuću u koju su i četnici normalno ulazili, i pored nje prolazili. Zašto ta kuća? Eto zato da pokažemo da smo dovoljno ludi i da se ne bojimo, i da nema načina da nam blokiraju upad ako se odlučimo na njega. Mislim, da sam znao, vjerovatno bih O'zonea mogao kužiti dok ide u školu

Još uvrnutija priča je bila vezana baš za taj "supertajni tunel" prema "četničkoj kući".. Tužna i nejasna priča kaže da su u mojoj jedinici bila dva rođena brata Srbina. Jedan od njih, čini mi se po nadimku Motorka(ne bih se mogao zakleti u nadimak..) je jednostavno, skinuo uniformu, pušku, ostavio džemper i svu opremu, cigare i presavijenih 50-ak maraka, i -prebjegao na srpsku stranu, po vjerovatno prethodnom dogovoru među ratnim kriminalcima (to je bio jedini način za takav poduhvat). Ostavio je rođenog brata u neznanju, a čak su se i bezbjednjaci sažalili nad tim momkom koji je ujutro veseo došao na smjenu, ne znajući gdje mu je stariji brat...

Ako bude volje i živaca, idućih dana ću slikati dijelove tih ulica o kojima sam govorio, i uz pomoć par forumaša, označiti bitne dijelove..

Javit ću se ponovo..

O'zone wrote:
Da se slučajno ne sjećaš imena tog para ili barem da li je stariji gospodin imao bradu. Pokušavam da skontam da li su to moje komšije kod kojih smo provodili prve dana rata u njihovom stanu zato što je bio najsklonjeniji. Bili su stariji par on dalmatinac znam da su ih protjerli u pidžamama prema kifli ali nisam siguran jesu to oni.

Nažalost ne. Bili su vidno pristojni, ugledniji gradski ljudi, starog kova, stari između 60-80 godina, i po priči, mislim da su otjerani iz neke od onih starih vila/kuća, u pidžamama, haljinama, i dopustili su im da dodatno "utople" potrganim zavjesama. Čovjek je bio jako obrazovan i neka fora još iz vremena nakon oslobođenja Sarajeva 1945-e...Ne sjećam se više, nažalost..

Filter wrote:@gog, ti si bio kod mureta?

O ne ..tu su bili moji drugari Doja, Igor i Koki , četa Jevrejsko (1.četa), te raja iz Urjandedine.
Mure je bio jako fin momak tada, mada ne sumnjam da je još uvijek ljudina

Ja sam bio kod Hazima B. (3.četa) dok me nisu konačno odvojili u sanitet i dali mi ambulantu. Na stražu sam išao zbog svoje bliže raje u trećoj i drugoj četi, a inače smo sjedili i zezali se u ambulanti na Borku ili u IKM-u u kući nekdašnjeg vlasnika Borsalina, u Nevesinjskoj ulici.

Ako su agresori znali u kojim se kućama/bunkerima krijete, šta ih je sprečavalo da vas jednostavno "preoru" artiljerijom? Gađali su "nebitne" ciljeve diljem grada a s obzirom na to kakvu su vatrenu moć imali mogli su jednostavno sve naše tačke da unište artiljerijom. To mi nekako nema logike.

Ili nisu znali tačne lokacije ili su položaji ABiH bili preblizu njihovima pa je bio preveliki rizik tako gađati.

dr.gog wrote:Današnji izgled te linije je znatno izmjenjen obnovom postojećih i gradnjom novih zgrada.

Želim potvrditi misteriju vezanu za kretanje po toj prokletoj zoni. Tačno je , da je ispod SVAKE ulice , na barem jednom dijelu, bilo prokopanih prolaza, osim na najopasnijem dijelu gdje nas je gledao nekadašnji dječak čije postove čitam na Sa-x- O'zone. Od tranzita, pa sve do glavne ceste uz Miljacku, vojnici i radni vod su iskopali zaista komplikovanu mrežu tranšeja, uz prokopavanje tunela ispod svake ulice kojom su četnici , u eventualnom nastupu ludila, mogli uopšte prići prema Skenderiji. Mislilo se na svaku sitnicu, ali je najluđe i najbolesnije bilo kontrolisati Ljubljansku i dio Beogradske ulice, jer nije bilo načina za to,a da se ne napravi "klin" u liniji tzv. VRS.

Pojednostavljeno rečeno, paradoks se sastojao u tome što su naši, geografski gledano, na jednom dijelu linije, bili "iza" četnika ako gledamo liniju od Jevrejskog groblja pa naniže prema Vrbanji .

Možda će interesovati bivše četnike ili vojnike VRS, ali moji drugovi su mirno posmatrali život u Beogradskoj i Ljubljanskoj ulici danima i danima skriveni u zgradi poznatoj kao Kifla (ima Eyesburn odličnu sliku na ovoj temi), desno od pumpe na Vrbanji. Gledale su se smjene četnika, postrojavanja, narod po ulici... Trajalo je to predugo i nekome je palo na pamet da tu napravi "liniju", klasičnu liniju sa bunkerima, od današnje zgrade OHR (gdje sam stražario desetine puta skupa sa rajom), pa do Kifle, i naviše prema kući porodice Šišić .

Sve se to desilo jako brzo, nastao je težak i mučan period u kojem smo mi platili mnogim ranjavanjima zbog pretrčavanja, dok heroji iz Radnog voda (definitivno najhrabriji ljudi koje sam ikada sreo) nisu u toku jedne noći uspjeli da bukvalno "išaraju" liniju zidom od vreća sa pijeskom , kao vizualnu zaštitu.

Da bude još bolesnije, pošto je strah bio naše jedino pravo oružje(četnici su, jebi ga, fakat imali više cijevi i opreme), iskopali smo i podzemni tunel za koji O'zone vjerovatno nikada nije saznao ,a služio je da prođemo u kuću u koju su i četnici normalno ulazili, i pored nje prolazili. Zašto ta kuća? Eto zato da pokažemo da smo dovoljno ludi i da se ne bojimo, i da nema načina da nam blokiraju upad ako se odlučimo na njega. Mislim, da sam znao, vjerovatno bih O'zonea mogao kužiti dok ide u školu

Još uvrnutija priča je bila vezana baš za taj "supertajni tunel" prema "četničkoj kući".. Tužna i nejasna priča kaže da su u mojoj jedinici bila dva rođena brata Srbina. Jedan od njih, čini mi se po nadimku Motorka(ne bih se mogao zakleti u nadimak..) je jednostavno, skinuo uniformu, pušku, ostavio džemper i svu opremu, cigare i presavijenih 50-ak maraka, i -prebjegao na srpsku stranu, po vjerovatno prethodnom dogovoru među ratnim kriminalcima (to je bio jedini način za takav poduhvat). Ostavio je rođenog brata u neznanju, a čak su se i bezbjednjaci sažalili nad tim momkom koji je ujutro veseo došao na smjenu, ne znajući gdje mu je stariji brat...

Ako bude volje i živaca, idućih dana ću slikati dijelove tih ulica o kojima sam govorio, i uz pomoć par forumaša, označiti bitne dijelove..

Javit ću se ponovo..

E sad znate zašto sam očekivao dr.Goga na ovoj temi

Vidiš sad si me zakopkao oko ovog tunela imam u vidu tri kuće trenutno u Ljubljanskoj i Trnovskoj gdje mislim da ste se ubacili jedna je ona plava gdje su četnici napravili bunker u garaži druga je preko puta nje sa donje strane Ljubljanske stara velika više zgrada nego kuća a treća u Trnovskoj ulici preko puta sadašnje Mađarske ambasade.

Čisto sumnjam da si me mogao gledati na putu u školu ustvari jesi iz kifle pa direktno kroz Splitsku al haj ga znaj

dr.gog wrote:

Filter wrote:@gog, ti si bio kod mureta?

O ne ..tu su bili moji drugari Doja, Igor i Koki , četa Jevrejsko (1.četa), te raja iz Urjandedine.
Mure je bio jako fin momak tada, mada ne sumnjam da je još uvijek ljudina

Ja sam bio kod Hazima B. (3.četa) dok me nisu konačno odvojili u sanitet i dali mi ambulantu. Na stražu sam išao zbog svoje bliže raje u trećoj i drugoj četi, a inače smo sjedili i zezali se u ambulanti na Borku ili u IKM-u u kući nekdašnjeg vlasnika Borsalina, u Nevesinjskoj ulici.

dobri momci.
Kontao sam da si Nino, njihov cetni bolnicar. mure je ljudina nad ljudinama

nesto mi je kroz maglu, mozda mijesam osobe . hazim je ostao bez ruke??

dr. Gog znas li da li je bilo nasih diverzanskih akcija po grbavici? Prije svega da li je bilo moguce da se diverzanti ubace u Grbavicu?

Citam, i ne vjerujem...ni ovaj dio zaista nisam znao. Doktore (i ostali upoznati sa tematikom) da li je istina prica da su nasi uspjeli doci skoro do spomenika na Vracama, bez gubitaka, ali da su po naredbi generalstaba 1. Korpusa morali nazad i da ih je tada izginulo dosta. Znam da je bio takav pokusaj iz pravca hrasnog brda jedne prilike, ali da su ih isto tako sa pola puta vratili "ohladili"... I jos jedno pitanje, da li je ko upoznat sa nasom artiljerijskom paljbom po njihovim polozajima. Ja se sjecam jedne prilike da su ih nasi udarili po tranzitu, tacnije iznad stadiona Grbavica, dok su ovi tocili gorivo...tad ih je bilo na sve strane.

Poznato je da je na barikadama zajedno sa cetnicima bio i neki nas balija duge plave kose, visine oko 185 cm. Zna li neko ime i mozeli ga poblize opisati. Cuo sam od raje koja se nalazi u Danskoj da taj tip tamo zivi, pa posto cu ici u posjetu zelio bi da ga posjetim.

dr.gog wrote: ...Garantujem obrazom i čašću da je jedinica bila spremna da po svaku cijenu razvali tu stoku, ali uvijek je "nešto " ometalo "konačnu akciju"!!!. Ja to danas, nakon 20 godina, kao zreo čovjek bez straha, nazivam izdajom. Izdajom za novac. Plaćenim razvaljivanjem..kako god hoćete...

Slicnu stvar koja ima identicno znacenje sam vec spomenuo na "istoriji" i niko me ziv nece uvjeriti u suprotno. Sve je kupljeno, sve je prodano, sve se znalo... I niko od moje raje koji su krenuli grlom u jagode ne tvrdi drugacije. Koincidencija? Jes' malo sutra.
Prica ti je prava drama, ali za sve koji opisuju dozivljaje iz ratnog perioda ja mogu reci samo "Hvala dragom Bogu pa je bilo tako". Jebi ga, zivi smo, ostalo je dovoljno klikera u glavi da srocimo citljiv post, nece pasti u zaborav i nekada ce neko sastaviti istoriju.

Sitijevac2011 wrote:Citam, i ne vjerujem...ni ovaj dio zaista nisam znao. Doktore (i ostali upoznati sa tematikom) da li je istina prica da su nasi uspjeli doci skoro do spomenika na Vracama, bez gubitaka, ali da su po naredbi generalstaba 1. Korpusa morali nazad i da ih je tada izginulo dosta. Znam da je bio takav pokusaj iz pravca hrasnog brda jedne prilike, ali da su ih isto tako sa pola puta vratili "ohladili"... I jos jedno pitanje, da li je ko upoznat sa nasom artiljerijskom paljbom po njihovim polozajima. Ja se sjecam jedne prilike da su ih nasi udarili po tranzitu, tacnije iznad stadiona Grbavica, dok su ovi tocili gorivo...tad ih je bilo na sve strane.

To je bilo još na početku 92' godine ako me sjećanje dobro služi. Četnici su se držali u tome periodu još iznad zaobilaznice (ima na onoj slici što sam postavio gdje im je bio bunker). Do te noći mi nikad nismo išli u podrum ali smo iz predostrožnosti spavali na podu ako koji metak zaluta.

Tu noć me je majka probudila tresući me za ramena a ja bunovan ustajem gledam u nju poluotvorenih očiju i čujem diži se idemo u podrum. Džaba ne kontam ništa i onda znam samo u jednom trenutku da me hvata za obje noge i izvlači u hodnik stana i tek tada kao da neko lagano pojačava ton počinjem da čujem lagano pucketanje pa praštanje a onda kao da j neko stavio mi šerpu na glavu i počeo da udara čim je stigao. Bože dragi koliko je pucalo, čujem stakla kako se krše, meci pogađaju zidove odjednom jak bljesak, prasak sasipa se staklo u kuhinji i krilo izlijeće prema unutra, sa druge strane nešto pogađa u balkon praveći jaku detonaciju. Nisam se stigao obući, izlazimo u haustor gdje buka postaje još nesnošljivija i spuštamo se niz prvi red stepenica onda drugi i gledamo prema ulaznim vratima stakla više nema a ispred vrata stoji momak-čovjek zelena traka oko ruke, beretka na glavi okrenut prema zaobilaznici i puca iz nečega što ima redenik (mogao bih se zakleti da je bio šarac) u kratkom prekidu njegove vatre čuju se povici koji dolaze sa zaobilaznice "Ne pucaj mater ti jebem pobićeš nas sve" na što ovaj nastavlja da puca vatra iz cijevi obasjava kompletan ulaz mi silazimo u podrum.

U podrumu smo prostoriju koja je bila namjenjena veš kuhinji prepravili u sklonište, imala je samo jedan prozorski otvor koji je bio ograđen sa par vreća pjeska, ono što mi je smetalo u tom podrumu jeste smrad mema, truhlog krompira i mokre zemlje tu su već bili svi koji su tada bili u zgradi. Pucnjava je sve više odmicala prema zaobilaznici i svi su govorili tiho između sebe da ih Zelene beretke i TO guraju prema Vracama tu i tamo bi se svi umirili i prestali govoriti jer su se čuli koraci sa ulice pa onda nastavljali.

Pucnjava nije potrajala dugo vremenski možda sat ili sat i pol nas tada komšije pozivaju da pređemo kod njih u stan (mislim da je bračni par o kojima dr. gog govori upravo oni jer su protjerani na isti način). Ujutro smo izašli iz komšijinog stana krenuli u svoj usput vidjeli ponovo sasuta stakla ulaznih vrata gomilu čahura ispred ulaza, očekivali da vidimo TO ili Zelene beretke na ulici kad smo se popeli u stan i onda zamislite iznenađenja opet četnici. Još su se sad spustili i niže hodaju nam par metara iznad zgrade oko zelene kuće na broju 18 tu kasnije prave i komandu ali se šetkaju i sasvim komotno niz ulicu prema Trnovskoj dok se jedna grupa u bijelom stojadinu spušta do Šišića kuća tu staju i izlaze iz auta te dalje se spuštaju pješke. I tu je negdje počela prestajati nada a počela postajati stvarnost.