Slučaj me podsjeća na jednu priču od prije pet godina ili nešto malo više, samo je ova žena dosta starija (tada je imala oko 35 godina, tu nešto)... Idemo na dženazu, spuštaju njenog čovjeka u zemlju, bacamo zadnje grumenje zemlje, hodža pita "braćo hoćemol' halalit", a mi svi ko iz topa uglas "halal olsun, bio je super čovjek"... Možeš zamislit' kolika je ljudina bio kada sam i ja (inače zakleti ateist, komunjara i reformist) progovorio na arapskom čak tri puta...
Dolazimo njegovoj kući a žena mu plače, ono u stilu... "jaoooo nema meni više mog Zulfe, nema više čovjeka za mene", pa onda eto kao neće se ni udavat jer ne postoji više takva ljudina kao taj njen, takav se čovjek još nije ni rodio... Nije prošlo ni tri mjeseca žena se opet udala, bila je nešto malo u braku, pa se opet razvela. Danas je pred trećom rastavom, i naravno opet kuka "kako nema ljudine kao tog što će ga ostavit, ali šta će mu ona jadna kad potroši boga oca na cigarete pa mora".
Želim ovim reći samo jedno - nikad ne treba reći "neću nikad", jer niko ne zna šta ga čeka sutra. Meni su najbolji oni brakovi u Njemačkoj gdje nema ljubavi, i gdje sve ide po ugovoru. Kakve smo mi budale mi pored svih problema izmislili i ljubav, zato nam i jeste ovako teško.
