sumirprimus wrote:
dragi trankile,il si totalno neobavijesten,il me zaj...vas?
mrsko me ganjat sad,a i uostalom ako ti mislis da je sve to zapadnjacka propaganda,cemu onda nadmudrivanje i dokazivanje evidentnih otmica,?
sa kaetanom bar ima,neku humoristicnu notu...

Ma ja, "svi znaju", "svima je poznato". A svi čuli na istom dnevniku i onda prepričali istu vijest na sto različitih crnih hronika. I onda kada čuješ te prežvakane vijesti, to ti onda "obaviješten" a ja eto "neobaviješten". Pa čuo sam i ja sve isto što i ti, samo ti kažem - nisam automatski povjerovao u sve što sam čuo. A možeš mislit, nisam ni komunista (čak imam određenu averziju prema svim ideologijama) niti "korejafil".
Moje je pravo da ne vjerujem medijima kao što je tvoje pravo da im vjeruješ, svako pravi sliku o svijetu prihvatajući i odbijajući informacije po vlastitom nahođenju, samo govorim da možda postoji i druga strana a nismo je čuli, i sve informacije koje imamo o ovom sukobu su APSOLUTNO JEDNOSTRANE. Tako je lako slagati, a posebno u nedostatku ruge strane, pa i u najutjecajnijim svjetskim medijima (uostalom ne bi bili najutjecajniji kada ne bi širili "uticaj" u pravcu koji im odgovara). Jeste, u Koreji je nesumnjivo ružno (koliko puta ovo moram ponoviti) ali insistirati decenijama na tome da je tamo narod gladan je bullshit, jer da su imali iole duži period gladovanja, Kim Jong Il bi već odavno raspravljao o nutricionističkom aspektu kolača u paklu sa Marijom Antoanetom.
U ovom sukobu nemam "svojih" jer i jedni i drugi će ubijati ljude, a ne kartonske maskote. A ako ćeš se ti staviti na jednu stranu, imaš i na to pravo, pa se onda raduj kada Ameri uđu na tenkovima u Pjongjang, pa imaš i pravo podijeliti radost s nama kada sretni korejanski narod dočeka amerikance udarajući papučama slike Kim Jong Ila. Samo kontaj da su te slike možda skinuli sa zidova svojih dnevnih i spavaćih soba, i da ih tamo možda nisu stavili pod pritiskom.
Uostalom, pričam o uticaju medija ovdje u zemlji u kojoj je svaka strana u ratu imala informaciju da se na onoj drugoj strani igra fudbal sa ljudskim glavama, što se desilo isto u digitalnom dobu, za vrijeme naših života, i ljudi mi se čude kako to da ne vjerujem u informaciju koju je Englez objavio o situaciji u Sjevernoj Koreji

Toliko laži prolazi našim životima, i tolike smo razotkrili i nad tolikim se gnušali (sjeti se samo ratne Srne i sličnog smeća), ali zato iz nekog razloga vjerujemo da je svaka informacija o Sjevernoj Koreji tačna - zašto? Zato, što su oni daleko i što ne mogu odgovoriti, zato što svima treba jedan virtualni tiranin nad kojim ćemo se istresti, jedan koji ne uzvraća udarac i koji je na drugom kraju planete, na kojeg ćemo prebaciti sve frustracije naših života i čijem ćemo padu aplaudirati i kolektivno svršavati po forumima glumeći da stvarno brinemo o tom jadnom narodu i radujući se što će im konačno doći sloboda, demokratija, tržišna ekonomija i kapitalizam. Jebo provjeru informacije, tako je kao što kažemo i tačka, nismo nikada čuli Korejanca, ali jebo taj siromašan ali nasmijan narod što nema goriva zbog tuđeg embarga, pa zato nema ni saobraćaja, ali i dalje se smije, gladan a smije se, jebi ih tamo ispranog mozga, nećemo ih ni pitati da li im je Kim Jong Il njihov Tito jer bismo mi i Amerikanci ispali njihov Informbiro i Staljin, nego ćemo odmah pretpostaviti da je Pol Pot.
Ma ko ih pita uostalom, što ne žive ko i sav ostatak planete, u blaženom isparenju sagorjele nafte, u teškim snovima zbog misli o kreditu i poslu i sutrašnjoj egzistenciji porodice, u društvu u kojem je novac toliko poremetio sistem vrijednosti da imamo cijenu i na prijateljstvu i na ljubavi i na porodicu i gdje se dobrovoljno odričemo privatnosti zbog zabave miliona, ili pripadamo milionima koje zabavljaju padovi i grijesi malog broja moralno poremećenih egzibicionista koje nazivamo "celebrities". Sjeverni Korejanci nemaju ništa od toga, i zato njihov režim mora da padne, i zato je sve što čujemo o njima istina, mora biti istina, jer kada bismo, ne daj Bože, čuli da im nije toliko loše koliko se priča, možda bismo počeli da postavljamo pitanja sami sebi - da li ovaj raskoš u kojem živimo vrijedi drugih stvari kojih se odričemo a koje su možda važnije od te percipirane raskoši, i možda bismo počeli da postavljamo pitanja jedni drugima - ko je onda kriv?