metar_drva wrote:jedan od najozloglasenijih snajperskih polozaja je bio onaj oko /ili bas u domu/ slijepih u nedjaricima. pucao je po ulici sto prolazi kroz vojnicko, pa dalje gore kroz b-fazu. sad kad nesto o tome razmisljam, imam osjecaj da je tamo bilo vise snajperista, jer intenzitet pucnjave je bio neizdrziv. bukvalno, citav rat, svaki dan. sami bog zna koliko je ljudi pobio, a i licno sam mu bio meta nekoliko puta.
Bio sam tu na liniji citav rat.
Ljeto 1993. Imali smo vec dobro utvrdjene rovove do Doma Slijepih i Sarajevo je bilo sigurno s te strane. Taj suncani dan smo sjedili do jednog bunkera, igrali karata da ubijemo vrijeme. Pucnjave nije bilo vec nekoliko dana, ali ipak je covjek stalno na oprezu. Dolazi jedna baba koristeci nas rov da obidje svoju kucu i da opere ves (vode je u to ljetno vrijeme nije bilo bigdje). Imala je bunar ispred kuce koji mi nikad nismo koristili jer je na otvorenom, bas prema ulici. Kazem babi:"Nemoj baba tamo, ubice te snajper".
Baba rece: "Nece mene, znaju oni mene, komsije smo. A i dolazila sam i prije ovdje pa mi nisu nista."
Ja odgovorih:"Baba bona, nema tamo vise tvojih komsija odavno. Ovi su svi iz Srbije".
Ona samo odmahnu rukom i ode sa vrecom vesa za pranje. Nas cetvorica nista ne odreagovasmo, i nastavismo da igramo karte u stilu "pusti babu, valjda zna sta radi". Prodje tako sat vremena, zaboravismo na babu. Igramo karte, pricamo, zezamo se.
Pucanj.
Mi stadosmo, pa gledamo sta je, odakle je. Nista. Tisina opet.
Nastavismo da igramo karte, kao da nista nije bilo.
"A dze je ona baba?!" - prekide nas jedan od kolega.
"Sranje, da je nije potrefilo?" - skoci drugi pa krenu oko kuce da vidi sta je sa babom. Mora se provlaciti kroz grmlje, jer je ipak sve poluotvoreno za snajpera. Vraca se nakon 2 minute: "Lezi baba iza bunara, ne znam kako cemo je izvuci".
"Daj, pa nije je strefio valjda?".
"Izgleda da jeste, ali ne vidim nista jer je iza bunara, ali trza joj se noga. Garant je".
Jedan otrca rovom da zovne pomoc za izvlacenje babe, a druga dvojica se namjestise da gledaju odakle je pucano i da nas zastite pri izvlacenju. Ovaj sto je isao da izvidi babu, zovnu me da izvlacimo babu.
"Jarane, otvoreno je sve jebote, skinuce nas"?"
Nisam to ni stogao reci, skoci on, predje pet koraka do babe, leze, uhvati je za nogu i poce povlaciti prema sebi, iza coska kuce, na sigurno. Kako je on izvuce iza bunara, tako trag krvi iza nje. Dovuce je na sigurno.
Snajper nije djelovao, a nasi su bili spremni i vrebali ga.
Za par sekundi, ispod njene glave lokva krvi. Krv lipti. Jos joj srce kuca, i krv u mlazovima tece iz glave. Ja se skamenih. Uzasan prizor. Kolega je smiren, kao da se nista nije desilo. Dolaze jos dvojica sa dekom.
"Hajde, pomozi da je prebacimo na deku". Ja ostao skamenjen, nisam se mogao pomjeriti. Bio sam u slicnim situacijama i prije, i ne znam sta mi bi ovaj put. Prije pola godine smo bili u zgradi prekoputa, na obezbjedjenju linije sa te strane. I morali smo trcati preko otvorenog da bi usli u garaze.
Bio je sumrak. Ispred mene je isao neki covjek koji je "jos uvijek" stanovao u zgradi u kojoj vise niko ne stanuje jer je zgrada na prvoj liniji. Pogodi ga snajper tik pred ulazom i on pade. Mi se sklonismo brzo u ulaz, ali bez mnogo razmisljanja skocismo i izvukosmo ga nazad. Jedan je otrcao da zovu kola da ga prevezu do bolnice. Covjek je lezao. Ziv, kukao tiho. Rukama je drzao stomak.Stomak mu je bio sav krvav. Ubrzo je stigla pomoc i odvezli su ga. Mi smo otisli na liniju. Kasnije smo pitali sta je bilo s njim, ali ni do dan danas ne znam da li je ostao ziv.
Odvukose babu u rov.
Ja otrcah na polozaj, sa strane kuce, malo isturen ka cesti. Gledam ka Domu Slijepaca. Dom, i okolne kuce su pune otvora, sto od prozora, sto od granata, skrivenih prolaza. Mogao je pucati s bilo koje strane, s bilo koje daljine. Nemoguce je bilo tacno locirati.
(end part one)