Forum Klix.ba

.

Moram ti lepe večeri neke
zenice tople zgledati do dna,
pa ti na kapke providne, meke,
lagano kao milovanje sna
spustiti usne.

Moram ti jednom u dana jatu
od mrskog dana učiniti drag,
pa ti na srce, blago, kao bratu
kad bih da bola otklonim trag
spustiti ruku.

Moram kad jednom opazim da me
s radošću sretaš poslednji put,
uz tihu pesmu na tvoje rame,
taj tako čudno primamljiv kut
spustiti glavu.

Tako ćeš lepih jutara nekih
pruzajuć' drugoj zenica dna,
reći: "O, gde su oni meki,
slični milosti lakoga sna
poljupci njeni?"

Tako ćeš često u noći jatu,
kada ti život ne bude drag,
reći:" O, gde je ona kao bratu
da mi sa srca zbriše bol trag,
dodirom ruke?"

Tako ćeš, posle lutanja razna,
osamljen kad se vidiš prvi put,
reći: "O, gde je ona mazna
ramena moga na osamljen kut
da spusti glavu?"

D. Maksimović

Dido - White Flag



Nevjerovatno kako ljudi znaju proci jedni pored drugih i ne reci nista, iako ih svaki instinkt u njima tjera na makar jedan pogled, jedan pokret...

Daphna wrote:

...ovim tuzlkankama...samo nek je soli...

kmirsad wrote:...ovim tuzlkankama...samo nek je soli...

A sad još imamo i more

ČEŽNJA

Događa se to u jesenjoj noći,
kad pada kestenje po asfaltu
i kada se čuju psi u daljini, i
kada se tako neopisivo javlja
čežnja za nekim ko bi bio
dobar, naš, blizak, intiman,
drug, i kome bi mogli da pišemo pismo.
Ispripovjedali bi smo mu sve što leži na nama.
Pismo bismo mu pisali,
a njega nema.

M. Krleža

Moram negdje...

Uvijek sam se smatrala pravim borcem za pravdu i kao takvu, nepravda, bilo koji njen oblik strašno me zaboli i smeta mi. Ono što me večeras pogodilo je tako banalno, ali nije pravedno. Nikako.

Okruženje u kojem se družimo, ili barem to pokušavamo, postalo je otužno, razočaravajuće, najblaže rečeno odvratno! Licemjerstvo, na sve strane. Tračarenje, zabijanje noževa u leđa... Na sve strane. U jednom trenutku me neko oslovljava sa mila, draga, dušo... U narednom me već blati i pljuje. Dvostruki aršini rasturiše i ono malo dobrote koja se nastanila ovdje. Klanovi pojedoše sve što im ne želi lizati stopala... Nekome se zbog šale piše presuda, drugima na otvorenu uvredu stavlja lovorov vijenac na glavu!

Davno su stari latini rekli: Homo homini lupus. Za manje upućene, ČOVJEK JE ČOVJEKU VUK!
Ne mogu to da shvatim. Zašto ovdje? Sve mi ide u glavu, na radnom mjestu kolega te potkači, komšija ti radi o glavi... Ali u svijetu gdje se ne poznajemo, gdje jedni drugima i nismo realna prijetnja, gdje je 99% nas zbog zajebancije, psihičke relaksacije, ja moram razmišljati kad i iz kojeg ugla će me lupiti uvreda u glavu! Tužno raja, tužno. A uvijek nevini plate.

Ostajte mi zdravo forumski narode. Odoh nahraniti dušu ovom prelijepom noći...

Daphna wrote:Moram negdje...

Uvijek sam se smatrala pravim borcem za pravdu i kao takvu, nepravda, bilo koji njen oblik strašno me zaboli i smeta mi. Ono što me večeras pogodilo je tako banalno, ali nije pravedno. Nikako.

Okruženje u kojem se družimo, ili barem to pokušavamo, postalo je otužno, razočaravajuće, najblaže rečeno odvratno! Licemjerstvo, na sve strane. Tračarenje, zabijanje noževa u leđa... Na sve strane. U jednom trenutku me neko oslovljava sa mila, draga, dušo... U narednom me već blati i pljuje. Dvostruki aršini rasturiše i ono malo dobrote koja se nastanila ovdje. Klanovi pojedoše sve što im ne želi lizati stopala... Nekome se zbog šale piše presuda, drugima na otvorenu uvredu stavlja lovorov vijenac na glavu!

Davno su stari latini rekli: Homo homini lupus. Za manje upućene, ČOVJEK JE ČOVJEKU VUK!
Ne mogu to da shvatim. Zašto ovdje? Sve mi ide u glavu, na radnom mjestu kolega te potkači, komšija ti radi o glavi... Ali u svijetu gdje se ne poznajemo, gdje jedni drugima i nismo realna prijetnja, gdje je 99% nas zbog zajebancije, psihičke relaksacije, ja moram razmišljati kad i iz kojeg ugla će me lupiti uvreda u glavu! Tužno raja, tužno. A uvijek nevini plate.

Ostajte mi zdravo forumski narode. Odoh nahraniti dušu ovom prelijepom noći...

Oprosti ukoliko grijeshim u sljedechem a sasvim je moguche jer sudim po jednom postu.
Neprikosnovena istina...mislim na "tajne niti dushe" ti ..dok citirash..."homo homini lupes".To je tako duboko sraslo sa dushom ti da te isto podsjecha na ljudski sraz na svakom koraku.Istovremeno savjest,citirano i ravnjanje po citiranom,opterecuje svijest po neprirodnim Darwin-ovim rijecima.Naravno onog koji ima savjest i svijest ..a to si ti.Zalosno je poimati latinera i ravnjati se po nebulozama mu.Zalosno!!Nastoj izachi iz tog ubitacnog vrtloga!! Joosh neshto...nisi "nevina"ako vech citirano imash umemorirano.Izbrishi nauku,po sebi,o zivotinjskom opstanku ,i biti chesh sretnija.Vjeruj mi!!Pitaj za primjere iz iskustva mi.Pozdrav.

Skrivanje takvih stvari i šutnja o onome što vas veseli šetnja, izlet, zajednički hobi, izlazak kojem se prilijepe za pojedine osobe i ulaze u komunikaciju s njom, o tome koliko je težak polarni medvjed. Ne brini, neću te izdati.

Pa je spriječite da se partneri posvađali zbog laganja i skrivanja, a za neke ste već čuli, a ponekad jednostavno činjenicom da je s istim u vezi nije u redu s mojim očima. Je li to partneru tog trena radite, pod kojim uvjetima bi ono raslo i cvjetalo. Ako smatrate da se sve veći i sami zaključili da ljubav nije dovoljna.

Marko Šaljivđija wrote:Skrivanje takvih stvari i šutnja o onome što vas veseli šetnja, izlet, zajednički hobi, izlazak kojem se prilijepe za pojedine osobe i ulaze u komunikaciju s njom, o tome koliko je težak polarni medvjed. Ne brini, neću te izdati.

Pa je spriječite da se partneri posvađali zbog laganja i skrivanja, a za neke ste već čuli, a ponekad jednostavno činjenicom da je s istim u vezi nije u redu s mojim očima. Je li to partneru tog trena radite, pod kojim uvjetima bi ono raslo i cvjetalo. Ako smatrate da se sve veći i sami zaključili da ljubav nije dovoljna.

Opet pitam lud? zbunjen? normalan? ne kontam jel neka zezancija ili...
gdje god se javi prava je zbunjoza

Najljepši su trenuci samoće, kad srce ima spokoj sa samim sobom, kada se misli pomire i realnost sagleda svjetlost dana. Kad duša progovori i shvati da nije sama. Najljepči su trenuci jada, kada suze skamenjene na licu boje kristale nemoći naše, kad tijelo prožme sve patnje života i uvuče u suštinu stvari. Najljepši su trenuci sjećanja, sjećanja na stvari koje remete ritam našeg srca, sjećanja na uzdahe i neizgovorene riječi... Sjećanja na nepovratnost i životnu stvarnost!

Super ste ...baš dugo vremena se moja duša nije nahranila kao sada čitajući vaše beskonačne misli...

Ne vjeruj mi noćas
svakog časa nudit ću ti više
Ne vjeruj mi kad gitara svira
I padaju kiše iz zlatnih visina
Sve je to od lošeg vina

Ne ljubi me noćas
Bit će suza stihovi će teći
Ne slušaj me mala jer ćeš čuti
Što ne želim reći i nije istina
Sve je to od lošeg vina

Ne gledaj me tako
Dok se ludi snovi množe
Prevarit ću sebe
Srce nudi više no što može
I što mu je sudbina
Sve je to od lošeg vina
Sve je to od lošeg vina

Zažmuri - Aleksandra Radović

Sve je uredu, nije mi prvi put
navikla sam na bol
da čekam u redu
za mrvu ljubavi ponizno
dok vučeš me na dno
samo je to još sigurno
na staklenim nogama
odavno smo ti i ja

Zažmuri, videćeš svet
kakav još nisi video
u tom svetu živim ja
od ludila do očaja

Zažmuri, videćeš sve boje
od suza isprane
sivom bojena sam ja
u beznađu bez ikoga

Kao na ledu tlo mi se izmiče
i čekam da propadnem
ma sve je uredu,
samo me pusti da odbolujem
jer vučeš me na dno
samo je to još sigurno
na staklenim nogama
odavno smo ti i ja.

Premalo je riječi kojima bih mogla opisati tu bujicu osjećaja koja navire kada samo pogledam kroz prozor... Snježi! Ponovo!
Poslije jesenje melanholije koja obavije moj svijet sa prvim požutjelim lišćem i mirisom ajvara na maminim rukama, olakšanje donesu prve pahulje snijega! Snijeg i ona djetinja radost dok posmatram tu igru svilenkastih pahuljica na naranđastom svjetlu ulične rasvjete! Još uvijek volim šetati u ponoć dok pada i slušati tišinu koju snijeg donosi sa sobom, još uvijek volim promrzlim prstićima šarati svoje ime po bijelom pokrivaču... Još uvijek volim zavući vrat duboko u kragnu kaputa dok žurim kući da popijem čaj u toploj sobi pored prozora... Da, još uvijek sam dijete negdje duboko u sebi!

Te divne, bezbrižne godine. Šepurenje pred dječacima sa svojim najbržim sankama! Grudvanje pri povratku iz škole, kaubojke u kojima sam toliko puta pala, crveni nosić... Toliko radosti i istovremeno toliko tuge! Voljela bih još jednom osjetiti sve to. Sankanje do iznemoglosti, odjekivanje naših imena mahalom i neizbježno "sad ću..." Sestra koja ti donosi sendvič vani jer nemaš vremena skinuti skafander, ostaviti ga da se suši dok ručaš! Voljela bih još jednom prošetati snježnim stazama svog djetinjstva!

Snježi... Ponovo!

....na kraju nishta....

Covjek ide od cilja do cilja i, bez obzira ostvario ih ili ne, dolazi do onog konacnog, iza koga zjapi – nista. Za ljude visokih umnih potencijala opasno je tragati za smislom zivota. To traganje moze ih odvesti u ludilo ili samoubojstvo. Daleko sam i od jednog i od drugog, samo osjecam da je moj brod otisao, da cu se ukrcati u neki drugi koji mi bude sudjen i kao slijepi putnik krenuti ne znajuci kamo vodi. Ne vjerujem da cu nesto otkriti neotkriveno. Prosto, ja sam osoba koja je za svoje godine isuvise vidjela, isuvise cula, isuvise zna, a ostala sam u tunelu vlastite izgubljenosti i suvisnosti. Podsjetnik sam koga treba uklonuti da nikog vise ne podsjeca, budilnik koga treba zaustaviti da nikom vise ne zazvoni.

(: Svijet bez mene

Prije neki dan razmišljala sam o svijetu bez mene. Svijet tjera dalje i radi ono što radi. A mene nema. Jako čudno. Zamisli kamion za đubre koji dolazi i kupi đubre a mene nema. Ili novine bačene pred ulaz a mene nema da ih pokupim. Nemoguće. I još gore, kad prođe neko vrijeme poslije moje smrti, tada će me istinski otkriti. Svi oni koji su me se bojali ili su me mrzili dok sam bila živa, najednom će me prigrliti. Na sve strane biće moje riječi. Stvoriće se klubovi i udruženja. Biće odvratno. O mom životu snimiće film (ali obavezno kad me ne bude ). Predstaviće me daleko hrabrijom i talentovanijom nego što jesam. Daleko.
Ljudski rod preuveličava sve živo: svoje junake, svoje neprijatelje, svoj značaj.
Gadovi jedni . Eto, sad mi je bolje. Prokleti ljudski rod. Eto, bolje mi je.

...Ljubav je sihirbaz, babo...

"Ti si meni, babo, uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo, ljubav pobjeđuje mržnju, milosrđe grubost, pamet ludilo. Krivo si me ucio, babo. Da si me učio drukčije,možda bi ogrubjela,možda bih sve lakse podnosila. Morao si mi kazati, babo, da je život period tmurnog, sivog vremena s iznenadnim a kratkim sunčanim trenucima. Ja cu tako ucit' svoju djecu. Ako pak njima sunčani intervali budu trajali duže,neće biti na gubitku."
Nura B.Hubijar

....Jah....

....... Providnost koja nas sastavi moćnija je od cijelih naraštaja; zraka koja nam je duše obasjala jača je od tmine. Ako nas je oluja i rastavila na ovoj pobješnjeloj pučini, valovi će nas sastaviti na onoj mirnoj obali; ako nas je ovaj život dotukao, ona smrt će nas oživjeti.

Žensko srce se ne mijenja tijekom vremena, niti se preobražava s godišnjim dobima; žensko srce dugo krvolipti, ali ne umire; žensko srce je nalik na stepu koju čovjek uzima kao prostor za svoje ratovanje i klanje - po njoj čupa drveće i spaljuje travu, stijenje joj boji krvlju, zemlju ispunjava kostima i lubanjama, ali ona ostaje mirna i spokojna, ostaje sigurna, proljeće u njoj ostaje proljeće, a jesen je i dalje jesen, sve do kraja vremena. Dakle, sudbina je donijela odluku i što da činimo? Reci što da radimo?Možemo li ove osjećaje sma­trati snom koji nam je blago snivanje donijelo, a java ga sakrila? Podigni glavu da ti oči vidim, ljubavi. Otvori usne da ti glas čujem. Progovori i kaži mi nešto. Hoćeš li me pamtiti i kada oluja potopi moju lađu? Hoćeš li čuti lepršanje krila u noćnome miru? Hoćeš li čuti kako se moje disanje talasa oko tvoga lica i vrata? Hoćeš li osluškivati moje uzdahe što mi se bolno otimaju, prigušeni jecajima? ... Reci mi, ljubavi. Kaži što ću za te pred­stavljati pošto si ti meni bio svjetlost za oči, pjesma za uši i krila mojoj duši. Kakav ćeš biti?

..... Hoću da me voliš kao što pjesnik voli svoje sjetne ideje. Želim da me se sjećaš kao što putnik pamti izvor mirne vode u kojemu je ugledao odraz svoga lica prije nego što se iz njega napio. Hoću da me se sjećaš kao što majka pamti čedo koje je umrlo u njenoj utrobi prije nego što je svjetlost ugledalo. Hoću da misliš na me kao što car milosrdni misli na zatočenika koji je preminuo prije nego što je njegov oprost dočekao. (H.Dzubran)

Ljudi, vi pamtite osvit mladosti, radujete se povratku njenih obrisa i žalite što je nestala. Ja pamtim osvit mladosti kao što oslobođeni čovjek pamti zidine svoje tamnice i teret okova. Vi prizivate one godine što između dječaštva i mladićkog uzrasta prolaze kao zlatno doba koje ne mari za brige i nemire već leprša krilima iznad stradanja i nevolja kao što pčela prelijeće ponad prljavih močvara na putu ka procvalim vrtovima; ja se, međutim, sjećam mladićkoga doba samo kao perioda tihog i nijemog bola koji mi je srce zaposjeo i stasao poput oluje što se bez prestanka pojačavala; nisam nalazio smisla u ovome svijetu sve dok me ljubav nije pohodila, dok dveri moje mladosti nije raskrilila i svaki kut joj obasjala. Jer, ljubav mi je govor podarila, te sam najzad prozborio; vjeđe mi je pocijepala, te sam proplakao; grlo mi je otvorila, te sam počeo uzdisati i tugovati
H. Dzubran ( Slomljena krila)