Tri dana pred izbornu šutnju Zoran Milanović me je na konferenciji za tisak prozivao “frustriranim korporativnim namještenikom” jer sam ustvrdio kako je kampanja “Odlučimo u Hrvatskoj” bila obojena šovinizmom prema bosanskohercegovačkim Hrvatima.
Dva dana pred šutnju, u jednom od svojih promocijskih intervjua, već me persirao carskim pluralom pa me nazvao “frustriranim korporativnim namještenicima”.
piše: Miljenko Jergović
A dan prije nego što će mu zakon odrediti da ušuti, Milanović je, postavljajući samom sebi pitanja i dajući odgovore, na predizbornom skupu na Jelačić placu govorio o “nekima” koji mu “ovih dana” zlonamjerno pripisuju “mržnju”… Sreća da se kampanja nije nastavila, jer se mogao steći dojam da je predsjednik SDP-a, ne daj Bože, doživio nekakav inzult, pa više ne zna tko mu je protivnik i koga valja napadati. Već sam zamislio uplašenog sebe, kako dolazim sa Sanaderovom slikom pred Milanovićevu govornicu i prstom mu pokazujem: Njega, njega, ne mene…
Ostavimo sad po strani zloslutnost te neobične fraze “korporativni namještenik”, koja biva još čudnija kada se izgovori u pluralu, zaboravimo i to da ju je Milanović višekratno ponovio, kao da i nije njegova pa ju je morao napamet naučiti, ne budimo paranoični i ne pomišljajmo kako kroz tu frazu odjekuju prijetnje i upozorenja onima koji dozvoljavaju da se o Milanoviću i o SDP-u tako piše i govori, jer ako je već pogriješio u imenici, Zoran Milanović je savršeno pogodio u pridjevu.
Doista, onaj tko ovo piše nužno mora biti frustriran jer, da nije frustriran, kako bi, a i zašto, pisao u novinama? Ili kako bi to brižni roditelji formulirali - zašto bi se bez potrebe i ikakve koristi izlagao? U novinama uglavnom pišu frustrirani i preosjetljivi ljudi, ali nije to ništa neobično, niti bi zbog toga novinarstvo sad trebalo opjevati u epskom desetercu. Jednako, ako ne i više, frustrirani su automehaničari, mesari, endokrinolozi i plesačice narodnih igara u kulturno-umjetničkom društvu.
Frustracija je ono što ih čini živim i društvenim, tjera ih da nešto pokušavaju stvoriti, iz čiste frustracije ljudi pod stare dane dignu kredit i grade kuću, frustrirani se dižu iz postelje, liježu u nju, frustrirani i umiru, jer ih je Bog uskratio za još barem tri minute patnje. Milanović je savršeno u pravu kada misli da sam frustriran.
Njegov problem, kako u politici tako i u javnom komuniciranju, upravo je taj što ga je u životu mimoišla svaka društvena i osobna frustracija. To je bjelodano iz njegove savršeno glatke i oble biografije, više puta opisane u ženskim magazinima i promocijskim političkim revijama, ali i iz načina na koji istupa u javnosti. U predizbornoj je kampanji u više navrata podsjećao na muškarčića predškolskog uzrasta, nesviklog da ima i drugih osim njega, pa kad mu vršnjak otme omiljenu igračku, on grabi glinenu teglu s maćuhicama da ga tresne po glavi.
Dramatičan je trenutak u kojem se čovjek prvi puta susreće s porazom, poniženjem i padom, pa je zato dobro da mu se to dogodi prije nego što razbije saksiju s cvijećem. Strašno je kad shvatiš da sve tvoje želje nikada neće biti ispunjene i da ćeš uvijek biti manji od velikih, siromašniji od bogatih, gluplji od pametnih, ali za većinu nas to je pretpostavka da bi se živjelo. Tko bi bez toga preživio poraze, razočaranja i poniženja, i još se veselio svakom novom pokušaju.
Zoran Milanović tih je pretpostavki bio pošteđen. Čim je završio fakultet, namjestilo ga je u Ministarstvu vanjskih poslova. On je vjerojatno to doživio kao potvrdu svoje pameti, rada i upornosti, ali na ovome svijetu, a pogotovu u ovoj zemlji, pa još u Tuđmanovo doba, tako jednostavno ne ide. Umjesto frustracije, da mu ona pomogne, Milanović je tada imao oca, očevog prijatelja, vezu u životu. I kome je došao na razgovor? Ivi Sanaderu, današnjemu svome političkome protivniku, prema kojemu se odnosi kao prema krvnome neprijatelju.
Ne treba sumnjati da je i tada, kao i danas, Milanović razgovarao s njime s visine svoga osobnog integriteta, ali ne zato što je bio velika faca, nego zato što se oko tog susreta nije morao potruditi. Za razliku od Sanadera, sina siromašnog pitura iz splitskog predgrađa, Milanović je pripadao onoj društvenoj klasi - jednom davno opisivao ju je Milovan Đilas - koja ne vidi ništa neobično u tome da s fakulteta naš mali ode pravo u Ministarstvo vanjskih poslova.
Krajem 1999, kada je već svakome bilo jasno da okretnost i živahnost Vlatka Pavletića i neodoljivi šarm Ivića Pašalića i Ivana Milasa nikako ne mogu nadomjestiti polumrtvog Franju Tuđmana, Zoran Milanović učlanio se u SDP. Prošetao se, kao Suljagina Fata sred Mostara grada, niz hodnike središnjice i naravno da se svidio Ivici Račanu, jer je izgledao kao oni mladi i pametni čelnici socijalističke omladine s kraja osamdesetih, za koje se onda vjerovalo da su budućnost partije.
Istina, na kraju se pokazalo da nitko od njih, osim Gorana Radmana, nije u budućnosti više od sitnog obrtnika, ali Račan je to, vjerojatno, otpisao kao lošu sreću, pa je, čitamo opet u ženskim magazinima i promocijskim žurnalima i revijama, oporučio partiju budućemu mladome vođi, koji je i dalje bio oslobođen svake socijalne i životne frustracije, jer je svugdje nalazio pokojeg oca i očeva prijatelja pride.
Njegova biografija pripada nekom drugom društvu, a ne ovom: Zoran Milanović je poput najskupljeg sata na Sanaderovoj ruci, sasvim nepripadajući i nesklapan. Milanović je odrastao poput princa Harryja, unaprijed se znala njegova budućnost. Ali čak i taj princ ima nekakvu životnu frustraciju, nisu mu dali da ide pucati u Irak.
Opasno je da takav čovjek upravlja Hrvatskom, ili jednom od dvije najveće hrvatske stranke. Pun je sebe, a prazan od stvarnosti zemlje kojom bi htio upravljati. Kada on govori o tome kako živi narod, neuvjerljiviji je od komunističkih ilegalaca u Ponosu Ratkajevih. U četrdeset i drugoj godini života kasno je za tuđa iskustva. Zoran Milanović prestar je da bi nešto naučio ili da bi ga stigla formativna frustracija. Ali nikad mu nije kasno da razbija saksije o glave onih koji se poigrali njegovim gumenim Pajom Patkom.
Ne mora ga koristiti, ali treba imati pravo na glasanje. Moze se jedio reci da glasovi iz inozemstva mogu donijeti jedan ili dva glasa u Saboru.
