moradoh jos jednom reagovati, ipak. previse "spornih" teza
Kemal Kurspahic wrote: Oslobodjenje u moje doba nije bilo drzzavna novina. Bilo je kao i sve velike firme “u drusstvenoj svojini” i kad smo se s drzzavom, i socijalisticckom i nacionalisticckom, i pred Ustavnim sudom borili i izborili za nezavisnost dokazali smo da je uccessche drzzave u finansiranju bilo samo 8 odsto njegovih ukupnih trosskova (u vidu regresa na papir koji su dobijali i svi drugi dnevni listovi u Jugoslaviji). Dakle – nikad nijedan dan nisam bio na drzzavnoj plati niti je BiH na mene ikada potrossila ijedan dolar.
U vase doba je itekako bilo drzavna novina. Jer u sfrj je drustveno bilo jednako drzavno. Iako vi pravite razliku izmedju ovoga, onda da kazemo da niste primali platu od drzave nego od drustva tj. od naroda. Nemojte mi samo reci da je bilo nekog trzista i neke konkurencije. Ili da ste primali platu na osnovu prodaje i po zakonima trzista. I nemojte mi reci da za postavljanje direktora i glavnih urednika nije bilo potrebno odobrenje partije, ili kako biste vi to preformulisali drustvene zajednice. Jos nam samo recite da niste bili clan partije pa da farsa bude kompletna. Mada vjerujem da je to lijepo izbrisati i presutiti pogotovu ako idete u ameriku gdje obicno pitaju “jeste li bili clan komunisticke partije?”. A to da bih nije potrosila na vas nijedan dolar, to je tek smjesno. Eto, vas je bogati ujak ili otac finansirao u toku skolovanja i vi bili nezavisni dopisnik nezavisne i privatne novine koja je zivjela od prodaje tiraza i reklama. Niste, u tome, naravno jedini. Pa svi su prosli slicno, samo su neki bili vise, a neki manje podobni. Takav je bio sistem. Licemjerno je sad to sakrivati i pricati nesto drugo.
Kemal Kurspahic wrote: to je bilo ogledalo jedino moguche mirne Bosne (i Hercegovine): kako su bile “orijentisane” desetine hiljada gradjana koji su na ulicama Sarajeva sa zastavama i patriotskim pjesmama proslavljali fudbalske uspjehe Jugoslavije na SP u Italiji 1990?
Ovim ste me najvise ponukali da se jos jednom javim. I nikad vise, ali 100%. Ako je samo takva projugoslovenska Bosna moguca, onda nesto nije u redu sa vasim stavom i odnosom prema Bosni. Pa Bosna je postojala 700 i kusur godina prije Jugoslavije. Postojala je i prije nego sto su neki njeni gradjani poceli deklarisati kao srbi i hrvati. Pogledajte intervju u feralu sa oskarom danonom u kome on kaze da se prije drugog svjetskog rata ljudi u sarajevu nisu deklarisali kao srbi, hrvati ili drugi. pitalo se samo ko je protiv fasizma, a ko je za. oslobodjnje je bilo u drugom svjetskom ratu protiv fasizma, i bilo je od 92 do 95. protiv fasizma, ali dok nije zgrada srusena bojim se da je bilo neutralno, i bojim se da ste vi tada bili glavni urednik. e to je ono sto mi je smetalo i sto mi smeta. i na kraju bosna postoji i sa ovim nakaradnim daytonom. znaci moguca je i bice je sigurno i bez projugoslovenske orijentacije.
Kemal Kurspahic wrote: zzao mi je svih kojih imaju traume iz djetinjstva zbog nekadassnje projugoslovenske orijentacije Oslobodjenja; ili zbog toga ssto su u tom listu ravnopravno radili novinari i intervjuisane liccnosti drugih nacionalnosti – to je bilo ogledalo jedino moguche mirne Bosne (i Hercegovine): kako su bile “orijentisane” desetine hiljada gradjana koji su na ulicama Sarajeva sa zastavama i patriotskim pjesmama proslavljali fudbalske uspjehe Jugoslavije na SP u Italiji 1990? SSto neko recce: nije krivo ogledalo. ZZelim vam plodnu debatu o obnovi ugkeda Oslobodjenja
Vjerujem da vam je isto tako zao i svih koji imaju traume, stresove, bolesti, ili koji nemaju ruke, noge, svoje najblize, zbog “projugoslovenske” orijentacije jugoslovenske narodne armije? ili je mozda postojala razlika izmedju projugoslovenstva u oslobodjenju i jna??? ili su postojale samo nijanse, pa ste zato o ratu u hrvatskoj pisali projugoslovenski? sto ce reci projnaovski. i na kraju sta je to projugoslovenska orijentacija? poslije svega sto se desilo, i svega sto smo zivjeli, ja bih rekao da je to druga rijec za prosrspka. iz milion primjera, a navescu samo dva. do pred sami rat u sarajevskom unisu od 15 clanova poslovodnog odbora bilo 12 srba, 1 hrvat i 2 muslimana. dekan sarajevskog univerziteta nikad nije bio musliman. je li to ta proju orijentacija? da ne redam slicne primjere. onda kad je trebalo uspostaviti demokratiju, proju snage su se naravno osjetile ugrozenima, i sta je bilo dalje, trebalo bi da znamo. meni je jasno, a vama? treba li da ja sad zakljucujem logicno o vasem isticanju proju orijentacije oslobodjenja?
sta hocete da kazete sa tim da su radili novinari svih nacionalnosti i da su intervjuisane i licnosti drugih nacionalnosti??? pa toga imamo u avazu napretek. u cemu je onda problem? smjesan argument, zaista.
a o proslavama pobjeda bi se isto moglo diskutovati. znam da se tradicija proslava o kojoj pricate nastavila u srbiji i rs-u. jeste da su se uvijek malo transformisale u paljenje dzamija, pucanje na povratnike i sl. manifestacije. ali pobjedjivala je jugoslavija sve do skora, kad se prozvala sicg, pa sad ostade samo srbija. kad vec spominjete manifestacije jugoslovenstva, sto ne spomenuste onda i one od 4 i 5. 4. 92., kada su dosli i rudari sa ju zastavama (zakleo bi se vjerni citaoci oslobodjenja), i kad ih su ih nadletali avioni jugo armije. ili gadjali snajperi iz arsenala iste te jugo armije. sve lijepo jugoslovenski orijentisano.
Kemal Kurspahic wrote: U pravu ste – moj rad u Oslobodjenju bio je izvanredna referenca ali to, kako i sami kazzete kazzete, jeste bio moj rad
Po meni oslobodjenje je bilo dosta dobro izmedju 1988 i 1990. Oko toga sve zasluge vama, a i dijelu novinara koji su radili. Sa crnom mrljom vezanom za tretman Milosevica i njegove politike. Nakon toga od pocetka rata u Hrvatskoj ide moja zestoka kritika na profesionalnost tretmana srpske agresije. Od rata u bih, znaci od aprila 92. pa do kraja rata, opet vam treba odati priznanje za hrabrost. Ne samo vama, nego svima koji su radili. A zbog te hrabrosti i otpora oslobodjenje je i nagradjeno. Medjutim, nagrade su sigurno posljedica rata, tj. nisu sigurno dosle bas samo od toga sto je neko ocijenio kvalitet tekstova, istrazivacko novinarstvo ili uredjivacku politiku u to vrijeme. Vise je to bilo za hrabrost i za sarajevski otpor opsadi i destrukciji, koji nije ukljucivao samo novinare oslobodjenja. To sto ste i vi pisali dobre kolumne, dolazilo je isto kao rezultat situacije. Pa puno ljudi je ucinilo fantasticne stvari iz tog ocaja. Hrabri su bili i elektricari i pekari, o doktorima da ne govorimo, inzinjeri koji su radili u proizvodnji za odbranu i da ne nabrajam. Vi ste bili eksponirani i nagradjeni. Cinjenicu o dobrom ratnom image-u ste iskoristili samo vi. Niko od drugih novinara, koji su vam kako kazete dali “jednodusnu” podrsku da odete u ameriku za dopisnika. Istina uspjeli su jos neki novinari oslobodjenja. Evo ljiljana smajlovic je urednica politike. Aleksandar Tijanic, kojeg ste angazovali, valjda zato sto je vazio za britkog novinara bez dlake na jeziku, uvijek kriticki raspolozenog, je sada direktor televizije srbije. Imao je tako afirmativan intervju sa karadzicem, bez ijednog provokativnog pitanja u oslobodjenju, da je to nesto sto se ne zaboravlja. Nessto otprilike kao kasnije velicanje Mirjane Markovic ili sad Kostunice. Ko je jos uspio iz tog perioda slave oslobodjenja? I kljucno pitanje: zasto je bilo vazno da oslobodjenje (a time i bih) ima novinskog dopisnika iz amerike 94. i 95. godine? O cemu ste tako vaznom pisali i kad i kako je prestao vas angazman? To ste nekako propustili iz citiranja vasih referenci i biografije.
I na kraju da skratim, jako mi smeta da se vracaju ljudi koji su radili za jutel, i koji nisu imali stava prema srpskoj agresiji tj. imali su stav u smislu svi su krivi = sve isti nacionalisti. Kasnije su otisli do londona, praga, amerike odakle su nas izvjetavali o tome kako je u sarajevu, u stvari. I sad se vracaju redom na direktorska mjesta. Vracaju svoju neutralnost, svoje projugoslovenstvo, svoj profesionalizam, pa evo, neki dan smjenise, amira zukica. je li to isto projugoslovenska orijentacija i partizanska tradicija o kojoj govorite?
ne sporim da ste sposobni i uspjesni, cim ste jedan od rijetkih iz oslobodjenja ko je napravio karijeru u inostranstvu (mislim izvan bivse juge). ne sporim da biste za mnoge bili dobrodosli da radite ovdje, ali jako sporim vas nacin, vas odnos, vas profesionalizam iz perioda od 1990 – april 1992. za mene kljucni period odbrane bosne. sporim i vas odlazak sa rusevina oslobodjenja u ameriku. za mene je to bilo “profiterski”.