emra_a wrote:daj ohladi pijetje,ti svoju djecu nazivaj po bosanskim imenima a drugi ce raditi po svom,,
po tvom ime je citav identitet,e pa onda smo turci(po tvom)
daj ba
i sta su bosanska imena? nisi odgovorio kad sam pitala je li Katarina bosansko ime?

Katarina nije Bosansko ime jer ga ima mnogo i kod drugih naroda. Ali kada bi mi poceli svojoj djeci davati mahom imena poput Tvrtko, Kulin, Kotroman, Kotromana,Vojaca, Grubaja, Gorcin,Bosnjak itd. onda bi ta imena postala vrlo brzo tipicno Bosanska.
Naravno da ime koje das svojoj djeci nesto govori o tome kako gledas na svijet. Ako radije das svojoj djeci imena poput Tarik, Izet, Dzevad,Ismir (Turska imena) nego Tvrtko, Kulin, Ostoja.... onda se trebamo ipak malo zapitati zasto smo mi nosili ljiljane i zasto ih jos uvijek nosimo ako se uopste ne identifikujemo sa tim, ako to smatramo necim stranim?
Cak idemo toliko daleko da smo izmislili citavu istoriju o Bogumilima koji su kao bili vecina u Bosni iako svi svjetski istoricari zakljucuju da su vecina ljudi bili pripadnici Crkve Bosanske. Mislim...malo postajemo neozbiljni. Hajde da se prvo sami sa sobom slozimo sta smo. Ocigledno nam je tesko prihvatiti da su nam preci bili Hriscani i zbog toga smo se otudili od samih nas. To je Mesa Selimovic vec vrlo davno zapisao.
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. .Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.