Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
jarancuga wrote:mi koji smo ostali zivi, zahvaljujuci dragom Bogu a zatim i srcu junackome ovih najboljih sinova BiH, trebali bi svojoj djeci bar jednom u hefti pricati i pokazivati biografije ovih heroja...
svako nase dijete bar po 5 junaka nauciti napamet i da znaju zbog cega su dali svoje zivote...i oni su imali svoje porodice, djecu, majke,oceve...
ne smijemo NIKADA zaboraviti njihova djela i likove....
Potpisujem.
Ne daj Bože da se ponovi, ali samo smo mi krivi ukoliko se to desi.
Dvadeset i jedna godina je prosla od mog sluzenje u tadasnjoj JNA u jedinici vojne policije u Karlovcu. Bili smo poslednja, predratna generacija 1989-1990. Dvadeset i jedna godina, ni jedna jedina vest o bilo kom momku iz te jedinice. Sve dok slicajno nisam nabasao na ovaj forum i procitao par redova o Fazlic Senadu iz Sarajeva. Specijalcu MUP-a RBiH koji gine tokom rata. U toj jedinici vojne policije bio je Fazlic Senad sa kojim sam bio stvarno dobar, iskren prijatelj. Cesto sam po internetu ukucavao imena najboljih prijatelja iz te jedinice, ali uglavnom nikakvih informacija do ovo vece. Setio sam ga se kao da je juce bilo! Odmah sam pogledao spot od Merlina - Vojnik srece, i bio je u spotu. Ne prvi koji se smeje kako je neko rekao, vec peti, momak sa beretkom. Molio bih one koji znaju nesto vise, da napisu, sta se sa njim desavalo?
Stvarno sam voleo tog momka...
Mjesec maj jeste mjesec rađanja, mjesec života, ali imala je općina Živinice nažalost i svoje tragične majeve.7.05.1995. godine najtragičniji je dan u istoriji ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane Armije Republike Bosne i Hecegovine. Izvršavajući najhumaniji zadatak za spas naroda opkoljenih enklava Srebrenice i Žepe u helikopterskoj nesreći živote su izgubili Zlatni Ljiljani ratnog vazduhoplovstva Džemal Malkić, Enver Čokić i Izet Džambić.
7.05.1995. godine, jubilarni deseti let za Žepu i najtragičniji dan u istoriji ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane armije Republike Bosne i Hercegovine. Tri bisera ratnog vazduhoplovstva, major Džemal Malkić, natporučnik Enver Čokić i natporučnik Izet Džambić, u noći šestog na sedmi maj 1995 godine kreću na svoj posljednji put.
Kažu da je svako umiranje rađanje nove svjetlosti. U ovom primjeru to je zaista tako. Njih trojica izvršavajući najhumaniji zadatak za spas naroda OPKOLJENE Žepe umiru da bi osvanulo ljepše sutra za hiljadu napaćenih djece, žena i staraca.
Letovi za opkoljenu enklavu Žepa graniče se sa gotovo nemogućim. Znaju to trojica momaka ratnog vazduhoplovstva koji kreću na svoj posljednji let. Međutim znali su oni isto tako i ko ih čeka u Žepi i šta njihov dolazak znači za hiljadu gladnih Žepljaka i Srebreničana. Zato i kreću bez trunke razmišljanja. Sa njima osim tereta koji prevoze kreće i 21 putnik koji se vraća u Žepu. Bili su to uglavnom civili a među njima i četiri ljekara koji su krenuli na svoj humani put u pomoć bolesnima.
Nažalost agresorske horde ne znaju za humanost, trojica od četvorice ljekara ginu na ovom putu u ovoj tragediji.Helikopter se srušio. Nijedan od članova posade nije preživio udes. U brdima Žepe ostali su sada, pukovnik pilot Džemal Malkić vođa vazduhoplova, kapetan Enver Čokić drugi pilot i kapetan Izet Džambić letač mehaničar, svi dobitnici ratnog priznanja značke Zlatni Ljiljan. Njihova imena ostaće ispisana zlatnim slovima u istoriji ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane. Njihova svjetlost i dalje gori iznad okupirane i sada već daleke Žepe, i opominje da se ne zaboravi a narod Žepe i Srebrenice ih ne zaboravlja. A bili su lijepi kao curice, rekao je tada komandant Prve vazduhoplovne brigade major Mustafa Hucić u oproštajnom govoru.
Malkić ( Mehe ) Džemal Džemo rođen 1958 godine u selu Kuljan općina Živinice. Osnovnu školu je završio u Kuljanu i Gračanici, a srednju vojnu i vazduhoplovnu akademiju u Mostaru i Zadru. Još za vrijeme službovanja u bivšoj JNA važio je za jednog od najboljih pilota helikoptera. Po izbijanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu napušta bivšu JNA i javlja se u vazduhoplovnu grupu Mostar. Iz Mostara odlazi na zadatak obavljanja letova za opkoljeni Bihać. Po dolasku sa ovih zadataka prelazi u vazduhoplovnu grupu Tuzla a odatle u Zenicu pa ponovo u Tuzlu.
Hrabar i neustrašiv kao lav a osjećajan i lijep kao djevojčiva po pravilu je obavljao najteže letove za opkoljene enklave u istočnoj Bosni. U najtežim trenutcima za Goražde smogao je snage i hrabrosti da izvrši gotovo nemoguće letove, a poslije toga i nekoliko letova za Žepu.Jedan takav let je bio koban za njega i njegove kolege Envera i Izu. Više puta pohvaljivan i nagrađivan. Značku Zlatni Ljiljan je dobio povodom 15 aprila 1995 godine dana Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegov otac Meho, supruga Šefika te kćerke Vanesa i Lejla mogu biti ponosne na sina, supruga i oca.
Čokić ( Ejuba ) Enver rođen u Đurđeviku gdje je završio osnovnu školu, nakon čega odlazi na školovanje u Mostar i Zadar gdje završava vojnu akademiju i postaje pilot helikoptera. Kao tek svršeni akademac Enver napušta bivšu JNA i prijavljuje se u vazduhoplovnu grupu Tuzla. Volio je život i ljude ali sudbina nije dala da i poživi. Izvršavajući let koji je značio spas za hiljadu života Srebreničana i Žepljaka dao je svoj mladi tek započeti život. Značkom Zlatni Ljiljan je posmrtno odlikovan 15 aprila 1996 godine povodom četvrte godišnjice Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Džambić Izet Izo rođen u Dobrnji, važio je za jednog od najboljih stručnjaka za vazduhoplovnu opremu. Rat ga zatiče na službi u Mostaru odakle bježi i prijavljuje se u teritorijalnu odbranu Mostar. Koliko je bio tih i miran u životu toliko je bio i hrabar i neustrašiv kada su bile u pitanju borbe sa agresorom. Njegova specijalnost je bila protivoklopna borba gdje se sa maljutkama pokazao kao nepogrješiv strijelac. Agresori na Mostar, Gradačac i Brčko imali su priliku da osjete njegove majstorije u pogađanju tenkova i drugih oklopa. Kažu da je bio nepogrješiv. Dolaskom u vazduhoplovnu grupu kao letač mehaničar leti za opkoljenu Žepu gdje u udesu helikoptera i gubi život. Značkom Zlatni Ljiljan posmrtno je odlikovan 15 aprila 1996 godine u povodu četvrte godišnjice Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Na četrnestu godišnjicu pogibije Zlatnih Ljiljana ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane Bosne i Hercegovine Džemala Malkića, Envera Čokića i Izeta Džambića, roditelje rahmetli Envera Čokića posjetili su pripadnici udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja Zlatni Ljiljan općine Živinice. Ova delegacija je položila cvijeće i proučila Fatihu na mezaru Envera Čokića.
Heroji BH neba Džemal Malkić, Enver Čokić i Izet Džambić kao i svi najbolji sinovi Bosne i Hercegovine koji nisu žalili ni svoje živote za naše bolje sutra i naše države Bosne i Hercegovine nesmiju biti zaboravljeni.
Mjesec maj jeste mjesec rađanja, mjesec života, ali imala je općina Živinice nažalost i svoje tragične majeve.7.05.1995. godine najtragičniji je dan u istoriji ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane Armije Republike Bosne i Hecegovine. Izvršavajući najhumaniji zadatak za spas naroda opkoljenih enklava Srebrenice i Žepe u helikopterskoj nesreći živote su izgubili Zlatni Ljiljani ratnog vazduhoplovstva Džemal Malkić, Enver Čokić i Izet Džambić.
7.05.1995. godine, jubilarni deseti let za Žepu i najtragičniji dan u istoriji ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane armije Republike Bosne i Hercegovine. Tri bisera ratnog vazduhoplovstva, major Džemal Malkić, natporučnik Enver Čokić i natporučnik Izet Džambić, u noći šestog na sedmi maj 1995 godine kreću na svoj posljednji put.
Kažu da je svako umiranje rađanje nove svjetlosti. U ovom primjeru to je zaista tako. Njih trojica izvršavajući najhumaniji zadatak za spas naroda OPKOLJENE Žepe umiru da bi osvanulo ljepše sutra za hiljadu napaćenih djece, žena i staraca.
Letovi za opkoljenu enklavu Žepa graniče se sa gotovo nemogućim. Znaju to trojica momaka ratnog vazduhoplovstva koji kreću na svoj posljednji let. Međutim znali su oni isto tako i ko ih čeka u Žepi i šta njihov dolazak znači za hiljadu gladnih Žepljaka i Srebreničana. Zato i kreću bez trunke razmišljanja. Sa njima osim tereta koji prevoze kreće i 21 putnik koji se vraća u Žepu. Bili su to uglavnom civili a među njima i četiri ljekara koji su krenuli na svoj humani put u pomoć bolesnima.
Nažalost agresorske horde ne znaju za humanost, trojica od četvorice ljekara ginu na ovom putu u ovoj tragediji.Helikopter se srušio. Nijedan od članova posade nije preživio udes. U brdima Žepe ostali su sada, pukovnik pilot Džemal Malkić vođa vazduhoplova, kapetan Enver Čokić drugi pilot i kapetan Izet Džambić letač mehaničar, svi dobitnici ratnog priznanja značke Zlatni Ljiljan. Njihova imena ostaće ispisana zlatnim slovima u istoriji ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane. Njihova svjetlost i dalje gori iznad okupirane i sada već daleke Žepe, i opominje da se ne zaboravi a narod Žepe i Srebrenice ih ne zaboravlja. A bili su lijepi kao curice, rekao je tada komandant Prve vazduhoplovne brigade major Mustafa Hucić u oproštajnom govoru.
Malkić ( Mehe ) Džemal Džemo rođen 1958 godine u selu Kuljan općina Živinice. Osnovnu školu je završio u Kuljanu i Gračanici, a srednju vojnu i vazduhoplovnu akademiju u Mostaru i Zadru. Još za vrijeme službovanja u bivšoj JNA važio je za jednog od najboljih pilota helikoptera. Po izbijanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu napušta bivšu JNA i javlja se u vazduhoplovnu grupu Mostar. Iz Mostara odlazi na zadatak obavljanja letova za opkoljeni Bihać. Po dolasku sa ovih zadataka prelazi u vazduhoplovnu grupu Tuzla a odatle u Zenicu pa ponovo u Tuzlu.
Hrabar i neustrašiv kao lav a osjećajan i lijep kao djevojčiva po pravilu je obavljao najteže letove za opkoljene enklave u istočnoj Bosni. U najtežim trenutcima za Goražde smogao je snage i hrabrosti da izvrši gotovo nemoguće letove, a poslije toga i nekoliko letova za Žepu.Jedan takav let je bio koban za njega i njegove kolege Envera i Izu. Više puta pohvaljivan i nagrađivan. Značku Zlatni Ljiljan je dobio povodom 15 aprila 1995 godine dana Armije Republike Bosne i Hercegovine. Njegov otac Meho, supruga Šefika te kćerke Vanesa i Lejla mogu biti ponosne na sina, supruga i oca.
Čokić ( Ejuba ) Enver rođen u Đurđeviku gdje je završio osnovnu školu, nakon čega odlazi na školovanje u Mostar i Zadar gdje završava vojnu akademiju i postaje pilot helikoptera. Kao tek svršeni akademac Enver napušta bivšu JNA i prijavljuje se u vazduhoplovnu grupu Tuzla. Volio je život i ljude ali sudbina nije dala da i poživi. Izvršavajući let koji je značio spas za hiljadu života Srebreničana i Žepljaka dao je svoj mladi tek započeti život. Značkom Zlatni Ljiljan je posmrtno odlikovan 15 aprila 1996 godine povodom četvrte godišnjice Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Džambić Izet Izo rođen u Dobrnji, važio je za jednog od najboljih stručnjaka za vazduhoplovnu opremu. Rat ga zatiče na službi u Mostaru odakle bježi i prijavljuje se u teritorijalnu odbranu Mostar. Koliko je bio tih i miran u životu toliko je bio i hrabar i neustrašiv kada su bile u pitanju borbe sa agresorom. Njegova specijalnost je bila protivoklopna borba gdje se sa maljutkama pokazao kao nepogrješiv strijelac. Agresori na Mostar, Gradačac i Brčko imali su priliku da osjete njegove majstorije u pogađanju tenkova i drugih oklopa. Kažu da je bio nepogrješiv. Dolaskom u vazduhoplovnu grupu kao letač mehaničar leti za opkoljenu Žepu gdje u udesu helikoptera i gubi život. Značkom Zlatni Ljiljan posmrtno je odlikovan 15 aprila 1996 godine u povodu četvrte godišnjice Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Na četrnestu godišnjicu pogibije Zlatnih Ljiljana ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane Bosne i Hercegovine Džemala Malkića, Envera Čokića i Izeta Džambića, roditelje rahmetli Envera Čokića posjetili su pripadnici udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja Zlatni Ljiljan općine Živinice. Ova delegacija je položila cvijeće i proučila Fatihu na mezaru Envera Čokića.
Heroji BH neba Džemal Malkić, Enver Čokić i Izet Džambić kao i svi najbolji sinovi Bosne i Hercegovine koji nisu žalili ni svoje živote za naše bolje sutra i naše države Bosne i Hercegovine nesmiju biti zaboravljeni.
Nihad Kovačević,gl. i odg.urednik TV Živinice
Čast mi je što sam poznavao ove ljude. Neka im je vječni rahmet i sreća. I njima i putnicima ovog helikoptera.
Ako neko ima podatke o malom djetetu koje je bilo u helikopteru s nenom, volio bih da mi javi.
Jednog od momaka koji se vraćao sa Ratne vojne akademije ( iz Žepe), i bio putnik tokom ovog leta, sam sreo nakon pada Srebrenice na pomoćnoj pisti na Ciljugama.
Saopćenje: Klub P.L.-a općine Tuzla obilježio godišnjicu pogibije heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata Mehdina Senada Hodžića
U okviru programa obilježavanja značajnih datuma na području TK, Klub Patriotske lige općine Tuzla je u saradnji sa Savezom boraca Patriotske lige Tuzlanskog kantona obilježio godišnjicu pogibije heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata Mehdina Senada Hodžića poznatim pod nadimkom „Crni labud“. U Zaseoku kod Sapne članovi Udruženja porodica šehida i poginulih boraca, predstavnici Ministarstva za boračka pitanja Tuzlanskog kantona, delegacija Patriotske lige Tuzlanskog kantona i općine Tuzla, predstavnici 2.pješadijskog (rendžerskog) puka koji nastavlja tradiciju Armije BiH, brojni saborci i prijatelji, položili su cvijeće i proučili fatihu na mjestu pogibije heroja, te na spomen obilježju Sinovima Bosne u centru Zaseoka, ispred kojeg su upriličena obraćanja zvaničnika i članova Patriotske lige Tuzlanskog kantona. Nakon toga izvršen je obilazak šehidskog mezarja u Zaseoku, a u mjesnoj džamiji je proučen tevhid.
Predsjednik Mjesne zajednice Zaseok je u okviru svog obraćanja posebno poselamio sve one koji su svake godine prisutni na obilježavanju godišnjice pogibije „ Crnog labuda „. Svi govornici su podrctali ulogu narodnog heroja Mehdina Senada Hodžića i značaj odbrane ovog dijela teritorije BiH 10. maja 1992. godine. Tog dana, pokrenuta je ofanziva na selo Zaseok od strane četničkog agresora, potpomognuta JNA, sa ciljem da se zauzme selo i uništi bošnjački narod. Zahvaljujući hrabrim braniteljima Zaseoka, na čelu sa legendarnim Kapetanima Senadom i Hajrom, ofanziva je zaustavljena, i tom prilikom su zarobljeni tenk T-55, samohotka i uništeno komandno vozilo, prvo zarobljeno oružje u BiH. Zahvaljujući komandantu Mehdinu Hodžiću i njegovim saborcima, prvi put je sačuvan narod ovog kraja, cijela slobodna teritorija Teočaka i Zvornika. Nažalost, u smiraj bitke, poginuo je i junak Mehdin Senad Hodžić. Četnički snajperista ga je pogodio tačno u srce, u predvečerje 10. maja 1992. godine. Njegovi saborci su kao uspomenu na njega, svojoj jedinici dali naziv po njegovom kodnom imenu „ Crni labudovi „.Kasnije je jedinica prerasla u elitnu jedinicu koja se borila na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Mehdin Senad Hodžić posthumno je odlikovan ordenom heroja oslobodilačkog rata i promoviran u čin Brigadnog generala Armije Republike Bosne i Hercegovine za zasluge u pripremanju odbrane zemlje od agresora, dobitnik je najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan.
Nakon što je položeno cvijeće i proučena fatiha na mjestu njegove pogibije, načelnik Općine Sapna Ismet Omerović je upriličio prijem za delegaciju Saveza Patriotske lige TK, zatim je u Atik džamiji u Hemlijašima, gdje je ukopan Mehdin Senad Hodžić proučen tevhid.
Delegacija Mjesne zajednice te izvršne i zakonodavne vlasti općine Kalesija kao i predstavnici boračkih udruženja općine Kalesija odali su počast na mezarju heroja i položili cvijeće. To su učinili i učenici Osnovne škole „Memići“, te Srednje mješovite škole Kalesija koji su prisustvovali času historije o liku i djelu heroja Mehdina Senada Hodžića, kojeg je održao general A R BiH Salih Malkić. Pored prisutnih delegacija skupu je prisustvovala i majka rahmetli Senada, Hurija Hodžić.
Za subotu 14. maj zakazan je Memorijalni malonogometni turnir u Sapni, a isti takav turnir će se održati u junu mjesecu 2011. godine u Memićima kod Kalesije.
Pokrovitelji obilježavanja sjećanja na heroja Mehdina Senada Hodžića „ Crnog labuda „ su Ministarstvo za boračka pitanja Tuzlanskog kantona i Općine Sapna i Kalesija.
Tačno 19 godina od sudbonosnih dešavanja u predvečerje 11. maja 1992. godine, na mjestu pogibije Senada Požegića, jednog od heroja odbrane Kalesije, okupili su se članovi porodice, saborci iz Patriotske lige, predstavnici kalesijskih boračkih udruženja, prijatelji i poštovaoci njegovog lika i djela. Učenjem fatihe i polaganjem cvijeća na spomen obilježju kod kalesijskog Doma zdravlja odali su dužno poštovanje čovjeku koji je kao jedan od komandira prvih jedinica Patriotske lige i Armije Republike Bosne i Hercegovine položio svoj mladi život za odbranu Kalesije i Bosne i Hercegovine.
Tog kobnog dana, 11. maja 1992. godine nadmoćne agresorske snage, sastavljene od paravojnih četničkih jedinica iz Osmaka, Šekovića, okoline Zvornika i iz Srbije, potpomognute oklopnim jedinicama tzv. JNA, uspjele su ovladati centrom Kalesije i Prnjavorom, i u toku 12. dnevne okupacije počiniti brojne zločine. Sjećanje na taj dan evocirali su Senadovi saborci Ibro Huremović, Salih Suljkanović i Ćazim Huremović, koji su bili među posljednjima koji su se tog dana povukli iz Kalesije. Njihova poruka je da moramo pamtiti ove datume kako nam se 11. maj 1992. godine nikada više ne bi ponovio, i da trebamo na dostojan način obilježavati godišnjice pogibije heroja kakav je bio Senad Požegić, nosilac najvišeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”.
jarancuga wrote:mi koji smo ostali zivi, zahvaljujuci dragom Bogu a zatim i srcu junackome ovih najboljih sinova BiH, trebali bi svojoj djeci bar jednom u hefti pricati i pokazivati biografije ovih heroja...
svako nase dijete bar po 5 junaka nauciti napamet i da znaju zbog cega su dali svoje zivote...i oni su imali svoje porodice, djecu, majke,oceve...
ne smijemo NIKADA zaboraviti njihova djela i likove....
Potpis od riječi do riječi buraz...
Ko zaboravi ponoviti će mu se...
Imam i oni general ili koji čin je več imao ne znam tačno, njegov nadimak je bio ŽABAC, neznam pravo ime, bio je glavni 1992 kad su četnici krenuli iz Doboja ali pod komandom Žabca naša vojska jih je zaustavila kod ušča rijeke Usore, tako da četnici nisu osvojili skor ništa teritorija, mislim da je to jedna važna akcija jer da su se četnici tamo probili vjerovatno jih niko ne bi zaustavio do Zenice. Naša vojska mislim da je onda uništila 3 tenka i četnici nisu nikad više ni pokušavali sa probojom.
Svim Bošnjacima Podrinja sretan 7. januar i dan kada je nakon žestokih borbi srušena Kravica i kada je došlo do spajanja jedinica Armije iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića sa skoro godinu dana potpuno opkoljenom Cerskom, Konjević poljem i Kamenicom..
Jedan od onih dana zbog kojih je vrijedilo živjeti..
udrch wrote:Svim Bošnjacima Podrinja sretan 7. januar i dan kada je nakon žestokih borbi srušena Kravica i kada je došlo do spajanja jedinica Armije iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića sa skoro godinu dana potpuno opkoljenom Cerskom, Konjević poljem i Kamenicom..
Jedan od onih dana zbog kojih je vrijedilo živjeti..
Po prirodi odvažan, izuzetno fizički snažan i korpulentan. Po karakteru dobronamjeran i pošten.
Rat ga je zatekao u rodnom selu Radojevići, MZ Kozja Luka, opština Foča.
Dok je većina u paničnom strahu napuštala svoje kućne pragove i bježala pred krvoločnim do zuba naoružanim hordama što su tih dana i mjeseci 1992 godine harali područjem fočanske opštine i Bosne, a oni što su ostali postajali žrtvama maltretiranja i iživljavanja, ovaj 26-godišnjak saopštava svome ocu definitivnu odluku kako ne ide nikud sa kućnog praga. Braniće svoju kuću i rodni prag do zadnjeg metka makar i sam.
Tako je i bilo. U napadu u kom su četnici naišli na neočekivani otpor, te pretrpjeli gubitke biva ranjen u eksploziji bombe, od čega se nije mogao oporaviti pod tim okolnostima.
Preselio je na Ahiret kao šehid braneći kućni prag i svoju Domovinu tokom napada na selo krajem aprila 1992 godine. Otac Bećir ga je pokopao u privremenom grobu u selu, odakle je ekshumiran 13 juna 2002 godine.
U životu dosta je priča koje ostanu neispričane ili nepoznate. Sudbina ovog istinskog sina Bosne, junaka i gazije u punom smislu te riječi treba da nama i generacijama što dolaze služi kao putokaz kako se voli domovina, kako se voli i čuva toprak. Treba da se prepričava i da se o njoj čuje. Isključivo zahvaljujući ovakvim pojedincima uspjeli smo da preživimo.
Njegova nesebična žrtva, odlučnost i herojski čin imali su značajan doprinos u ohrabrivanju patriota u prvim danima otpora Agresiji kao dokaz da je i hrabrost dovoljna ponekad da se zaustavi mnogostruko naoružaniji neprijatelj, što je mnogima spasilo živote.
Možda o njemu nisu napravljeni filmovi, nisu napisane knjige, pa čak ni priče ali sigurno da je prisutno jako sjećanje najbližih i ovo svjedočanstvo kao trag o neustrašivom gaziji i ličnosti za pamćenje. Neka to bude zadatak i amanet.
Rahmet ti i vječna slava sine naše domovine, gazijo bosanska.
udrch wrote:Svim Bošnjacima Podrinja sretan 7. januar i dan kada je nakon žestokih borbi srušena Kravica i kada je došlo do spajanja jedinica Armije iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića sa skoro godinu dana potpuno opkoljenom Cerskom, Konjević poljem i Kamenicom..
Jedan od onih dana zbog kojih je vrijedilo živjeti..
Veliki dan za nas narod !!!
Kontranapad branilaca BiH u kojem nije bilo stradanja srpskih civila: Kravica - istine i laži
U Hagu je dokazano da je bošnjački protivnapad na Kravicu 7. januara 1993. rezultat srpske blokade humanitarne pomoći
Autor: Avdo HUSEINOVIĆ
Navršilo se 19 godina otkako su branioci BiH s područja srebreničke, bratunačke, vlaseničke i zvorničke slobodne teritorije u kontranapadu zauzeli dio područja sela Kravice kod Bratunca.
U presudi Naseru Oriću, Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije utvrdio je da je "u Kravici bila vojna baza iz koje su bosanski Srbi napadali Srebrenicu i okolna bošnjačka naselja".
Stalne podvale
Prema presudi, bošnjački protivnapad na Kravicu 7. januara 1993. rezultat je srpske blokade humanitarne pomoći te stalnih napada na okolna bošnjačka sela, posebno u decembru 1992. Brojne medijske podvale iz Srbije i RS ovaj događaj su načinile kontroverznim. Srpski izvori ga karakteriziraju kao "masakr u Kravici", a pojedini političari čak ga navode kao "uzrok odmazde i napada Vojske Republike Srpske na Srebrenicu 1995."
- Muslimanski komandant Srebrenice Naser Orić sa svojim ljudima napao je srpska sela i ubio 3.500 Srba. U Kravici, u noći pravoslavnog Božića, ubili su 78 civila. Zbog toga se u julu 1995. dogodila osveta - izjavio je Milorad Dodik, s ciljem da Kravicu predstavi kao razlog za izvršeni genocid nad srebreničkim Bošnjacima.
Da bi detaljnije bila ispričana priča o Kravici, treba podsjetiti na dešavanja najmanje pola godine ranije.
U prvim mjesecima agresije na srednje Podrinje u aprilu, maju, junu i julu 1992. srpske snage, potpomognute dobrovoljcima iz Srbije i regularnim snagama Vojske Jugoslavije, ubile su oko 7.000 Bošnjaka s područja općina Zvornik, Vlasenica, Bratunac i Srebrenica. Popalile su na desetine bošnjačkih sela i protjerale desetine hiljada izbjeglica.
Pošto je Vojska RS bila apsolutno oružano nadmoćna, branioci BiH pokrenuli su gerilski način ratovanja. Jesen i zima prve ratne godine na ovom prostoru uzele su velike žrtve među bošnjačkim stanovništvom. Djeca su počela umirati od gladi. Suočeni s opasnošću umrijeti od gladi ili se boriti s daleko nadmoćnijim neprijateljem, bosanski ratnici su odabrali ovo drugo.
Usporeni genocid
General Ratko Mladić, u svojstvu komandanta Glavnog štaba VRS, 19. novembra 1992. izdao je Direktivu op. br. 4, u kojoj je potvrdio "strateške ciljeve" navedene na 16. sjednici skupštine bosanskih Srba, održanoj 12. maja 1992. Tada je Radovan Karadžić objavio šest "strateških ciljeva" srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih ciljeva, koje je Mladić potvrdio u Direktivi op. br. 4, bio je "uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država".
Radi ostvarivanja spomenutih ciljeva, Mladić u Direktivi posebno navodi zadatke tek formiranom Drinskom korpusu Vojske RS kojim komanduje general Milenko Živanović. Mladić naređuje: "Na širem prostoru Podrinja iznuravati neprijatelja, nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da s muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birča, Žepe i Goražda".
Danas je apsolutno jasno da je Mladić još Direktivom op. br. 4 jasno definirao namjeru za izvršenje genocida nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, koji će svoje finale imati u julu 1995. godine.
Dijego Arija (Diego Arria), ambasador Venecuele pri UN-u od 1991. do 1993., izjavio je da se "još 1992. i 1993. nad Bošnjacima u Srebrenici odvijao usporeni genocid".
Tokom oktobra, novembra i decembra 1992. snage Vojske RS vršile su stalne ofanzive na ovom području, "s ciljem da unište neprijatelja u istočnoj Bosni". U Bratunac 12. decembra 1992. dolaze pripadnici 1. krajiškog korpusa Vojske RS sa zadatkom Generalštaba VRS "radi zauzimanja svih teritorija u Podrinju". Zatim, 26. decembra dolaze pripadnici jedinice milicije iz sastava brigade MUP-a RS, dok 29. decembra 1992. stižu i dijelovi Specijalne brigade "Panteri" iz Bijeljine pod komandom Ljubiše Savića Mauzera, koji će učestvovati u borbenim aktivnostima oko Kravice.
Novopostavljeni komandant odbrane Bratunca Milan Urošević u svom izvještaju od 21. decembra 1992. Drinskom korpusu Vojske RS, između ostalog, piše kako su "taj dan dva aviona djelovala po školi u Sućesci i Srebrenici i da su bolje rezultate imali u Srebrenici".
Polovinom decembra 1992. ofanziva srpskih snaga prema Srebrenici bila je posebno jaka iz pravca Kravice, preko sela Glogova i Ježestica. Iz dokumentacije Bratunačke brigade Vojske RS vidljivo je da su srpski napadi na selo Glogova vođeni 24. decembra 1992., a u izvještaju od 31. decembra 1992. navodi se da se "u toku noći vrši priprema za nastavak borbenih dejstava i da će pet minuta prije Nove godine poslati čestitku u nizu gospodinu Naseru" (čestitka je šifra za granatiranje Srebrenice, op. a.).
Naoružani starci
U izvještaju Bratunačke brigade od 4. januara 1993. stoji da će djelovanja biti nastavljena sve do potpunog zauzimanja putne komunikacije Bratunac - Kravica, jer su pripadnici Armije RBiH presjekli tu putnu komunikaciju u selu Glogova. O dešavanjima 7. januara 1993. u knjizi "Krvavi Božić sela Kravice" potporučnik Lazar Ostojić, koji je komandovao srpskim jedinicama u Kravici, kaže:
- Na raspolaganju sam imao 50 specijalaca iz Bijeljine i interventni vod, kao i 400 boraca. Oko devet časova naredio sam evakuaciju žena i djece prema Drini, uz obezbjeđenje naoružanih staraca. Posljednja grupa vojnika, među kojima sam bio i ja, izašla je iz Kravice oko 16 časova. Tog dana iz magacina su podijeljena 22 sanduka pješadijske municije, preko 400 granata, oko 5.000 metaka za protivavionski top.
Komandir čete u selu Ježestica Dragan Nikolić u ovoj knjizi navodi da su poginula samo dva civila.
- Netačne su priče da su borci slavili Božić, a da su ginuli civili. To potvrđuje da je samo jedan civil poginuo u Ježestici (Milo Jokić) i jedan u Kajićima (Mitar Nikolić). S druge strane, mi smo imali 17 poginulih boraca i to u četiri slučaja po dva brata, zatim u jednom slučaju otac i sin - kaže Nikolić.
Prema relevantnim dokumentima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, na širem području Kravice bilo je oko 1.000 pripadnika Vojske RS. Osim domaćih srpskih vojnika iz Kravice, bili su tu i dobrovoljci iz Srbije, 6. krajiška brigada, MUP Bijeljina, Specijalna brigada "Panteri", te pojačanja iz Bratunačke brigade.
Na suđenju Naseru Oriću u Hagu prikazan je i videosnimak na kojem se jasno vidi kako pripadnici Krajiškog korpusa pale srpske kuće u kravičkim selima Brana Bačići i Popovići. Orićeva odbrana je dokazala da su srpske kuće na području Kravice, uglavnom, zapaljene sredinom marta 1993. tokom velike srpske ofanzive na položaje srebreničkih snaga bosanske države. Na osnovu dokumentacije Bratunačke brigade Vojske RS, u Kravici su 7. januara 1993. poginula 34 vojnika.
Na ovaj spisak nisu uvršteni gostujući srpski vojnici iz Bijeljine i Krajine koji su poginuli tog dana. Iz svjedočenja u knjizi "Krvavi Božić sela Kravica" vidi se da je bilo uobičajeno da starci i starice budu naoružani.
Ratni dnevnik
Advokat Vasvija Vidović o učestalim manipulacijama u vezi s događajima u Kravici kaže:
- Mi smo na suđenju u Hagu uspjeli dokazati da su u Kravici bile prisutne brojne srpske vojne jedinice i više različitih komandi, artiljerijska oružja, tenkovi, skladišta municije... Kravica kao takva je bila vojni cilj, međutim, kako god, tamo nije ubijen nijedan civil. Ono što je bilo veoma jasno jeste da su tamo kuće korištene kao srpski vojni ciljevi, iz njih se pucalo mitraljezima i o kakvom se onda može zločinu raditi.
Naser Orić je oslobođen po svim optužbama. I nije dokazan nijedan vid njegove odgovornosti, niti činjenica da je efektivno kontrolirao te seoske vojske, niti izgladnjelo stanovništvo koje je tada bilo naprosto ludo od gladi.
Kada je Orićev slučaj i uopće slučaj Srebrenice 92.-93. u pitanju, sve je tako jasno, ali čudi da se, zapravo, niko ozbiljno nije pozabavio (organi RS), da zaista utvrde šta se jeste, a šta nije dešavalo.
Uporno pričaju o 3.500 ubijenih Srba, i to uglavnom vežu za kravičko područje. Postoje rijetki dokumenti, a jedan od njih je Orićev ratni dnevnik, koji je došao u ruke Srba padom Srebrenice, iz koga se veoma jasno vidjelo da je ostavljen izlaz civilima. Izašli su svi civili, a ostalo je pet do šest ljudi s mitraljezima koji nisu željeli otići. Među njima i neki stari ljudi, koji su željeli pružiti otpor.
Isto tako, s videosnimaka događaja u mjestu Bjelovac na Drini, gdje su stradali civili, koji su snimljeni iz Srbije, a koji su u našem, kao i u posjedu Tužilaštva, vidljivo je da su u centar upale srebreničke snage i da je onda došlo do strašnog bombardiranja avijacije Srbije usljed čega je poginuo veliki broj civila.
I bivša glavna haška tužiteljica Karla del Ponte (Carla), komentirajući podatke Komisije RS za navodne ratne zločine u Kravici, izjavila je 7. jula 2005. da se "vojnici i policajci koji su stradali u oružanim sukobima ne mogu poistovjetiti sa žrtvama ratnih zločina kao što su, naprimjer, masovne egzekucije".
Lažiranje i veličanje broja žrtava
Vjerovatno najočitija ilustracija lažiranja i uveličavanja broja žrtava na području cijelog Podrinja je Kravica. Na bratunačkom Vojničkom groblju sahranjeni su mnogi srpski vojnici koji su ginuli na ratištima oko Bihaća, Olova, Sarajeva, Goražda, Žepe, Teočaka, Gradačca... Podjednako je važno i to što je u ukupan broj poginulih Srba na teritoriji općine Bratunac uključen i niz dobrovoljaca iz Srbije. Sve njih su vlasti RS potom svrstale u "žrtve muslimanskog terora".
Također, poslije reintegracije ratom okupiranih sarajevskih općina Vogošća, Ilidža, Ilijaš i Hadžići tadašnje političko vodstvo RS pozvalo je lokalno srpsko stanovništvo da u organiziranim evakuacijama napusti Sarajevo. Ova evakuacija se odnosila i na grobove, tako da su sarajevski Srbi koji su se naselili u Bratuncu i okolini svoje poginule vojnike koji su ginuli na opsadnom prstenu Sarajeva i drugim bh. ratištima prenosili i ukopavali na Vojničkom groblju u Bratuncu.
I njihova smrt predstavlja se kao posljedica akcija koje su u srednjem Podrinju, s posebnim akcentom na Kravicu, poduzimale snage Armije RBiH iz Srebrenice.
Djed ubio babu pa sebe
Pred Tribunalom u Hagu, u procesu protiv Orića, pravu istinu o dešavanjima u Kravici možda najbolje odslikava svjedočenje od 14. decembra 2004. Slaviše Erića, medicinskog tehničara iz Kravice.
Erić je tada na pitanje Orićevog advokata Vasvije Vidović na okolnosti pod kojima je u Kravici 7. januara 1993. poginuo njegov 82-godišnji djed Njegoslav Erić Njego, kazao:
- Baba Kristina je izgorjela, a djed je imao jedan metak kroz usta. E, sad najvjerovatnije da je on ubio nju pa sebe. Djed je pucao na muslimanske vojnike.
Ako je bitka za Ćorkovaču ostala zabilježena kao prva velika pobjeda boraca Armije R BiH onda će "MUNJA 93", po opsegu, umijeću, hrabrosti, sistemu rukovođenja i komandovanja i realizaciji u mnogome opredijeliti karakter borbe i 105.Bužimskoj donijeti jedan prepoznatljiv imidž. U svakom slučaju, to su najbolje zaptamtili malobrojni preživjeli četnici koji su toga dana imali sreću i izvukli živu glavu. Akcija "MUNJA" je pripremana u strogoj tajnosti i samo su direktni učesnici znali pojedinosti, ali ne i sve što se akcije tiče. Sjećam se i danas da je pred samu akciju bilo govora da ni komanda tada već formiranog 5.Korpusa A R BiH nije znala za ovu operaciju.
Za izvođenje napada formirano je šest borbenih grupa sa ukuono 360 boraca i starješina. Napad je otpočeo tačno u 06.00 sati 11.januara 1993.godine na potezu Ćorkovača-Nikolića glavica-Adamovića glavica Landupi-škola Banjani Kedića glavica (tt 450). Dvije borbene grupe ubačenu su na pravcu Kruška-Bulećeni. Iza četničkih položaja ubačene su specijalne jedinice "HAMZE" i "GAZIJE" (ojačane odjeljenjem iz bosanskokrupske brigade) preko objekta Kurijen, južno od Kukuljice i na pravcu prema selu Bulećani sa osnovnim zadatkom da spriječe prolaz agresorskih interventnih snaga prema prednjem kraju odbrane, te sprečavanja povlačenja sa prednjeg kraja u dubinu teritorije. Ostvaren je planirani faktor iznenađenja, jer su borbene grupe na znak jedinstveno i istovremeno udarile na sve vatrene tačke agresora, a ubacivanjem u zaleđe potpuno su odsječene četničke jedinice na prednjem kraju i statvljene u okruženje. Na prednjem kraju agresor je imao ojačani bataljon iz Novigradske brigade, dobro utvrđen i naoružan. Kada uzmemo u obzir činjenicu da je jedan dio boraca 105.BUKB u akciju krenuo sa desetak metaka i lovačkim naoružanjem, moramo se zapitati da li je moguće da 360 slabo naoružanih boraca može poraziti ojačani bataljon?
Ako razmišljamo logikom vojnika koji primjenjuje šablonsku taktiku ratovanja, onda je to nemoguće. Međutim, tajnost priprema, osposobljenost, veliki moral, faktor potpunog iznenađenja i odlučnost rezultirali su velikim uspjehom. Bliži zadatak je veoma brzo obavljen i uspostavljena je linija odbrane. Žestoke borbe su se vodile u rejonu Banjanske škole, Kedića glavice, Lovrića ali i u dubini oko sela Bulećani. U borbama je poginulo oko 150 neprijateljskih vojnika, zarobljene značajne količine naoružanja i municije i četiri agresorska vojnika. Od ratnog plijena treba izdvojiti top ZIS 76 mm, PAT 20/3, PAT 20/1, dva minobacača 120 mm, sedam minobacača 60 mm, tri BST-a, oko 170 automatskih i poluautomatskih pušaka, granata različitih kalibara i municije. Posebno treba izdvojiti i silovite kontraudare srbočetničkih snaga koje su trajale sve do kraja mjeseca januara ali su hrabri borci 105.BUKB uspjeli obraniti zaposjednute položaje, pa je agresor odustao od te namjere već je nastavio sa granatiranjem naseljenih mjesta i prednjeg kraja naše odbrane.
Dostignuti položaji se nisu mijenjali do slijedeće ofanzivne akcije ovih boraca. U ovim borbama poginulo je 17 naših boraca, 38 ih je ranjeno, a teško je ranjen jedan od najboljih komandanata bataljona Hasan Musić-Musa koji je podlegao zadobijenim ranama desetak dana kasnije u RMC Bihać.
POGINULI U" MUNJI 93"
Dževad(Hasan)Varcar
Rođen 02.04.1964.godine u mjestu Bužim, općina Bućim. Osnovnu školu zvaršio u Bužimu, a srednju u Bos.Krupi. Prije rata zaposlen u rudniku mangana u Bužimu. Bio oženjen, otac 2 djece Edin(1983) i Anel(1991). Poginuo dana 12.02.1993.godine u rejonu Kedića glavice, općina Bos.Krupa, kao borac 1/1 105.bumbr.
Hasan(Husein)Musić
Rođen 26.07.1960.godine. u mjestu Lubarda, općina Bužim. Osnovnu školu završio u Bužimu. Po zanimanju mašinski tehničar, prije rata zaposlen u R.Sloveniji. Oženjen, otac dvoje djece Majda(1990) i Amir(1993). Na samom početku agresije na R.BiH staje na čelo voda i odlazi u bitku za odbranu grada Bos.Krupa. Ubrzo biva postavljen za komndanta bataljona. Na toj dužnosti i gine. Podlegao ranama dana 03.02.1993.godine u RMC Bihać, a zadobio ih je u odbrani zančajne kote Kedića glavica, općina Bužim. Musa je bio primjer borcima i stariješinama svojm hrabrošću i požrtvovanošću u borbi protiv agresora. Posthumno mu je dodjeljeno ratno priznajne značka "Zlatni ljiljan" dana 28.02.1994.godine, a posthumno je prizveden u čin majora A R. BiH dana 12.01.1996.godine.
Redžo(Murat)Dedić
Rođen 16.09.1943.godine u mjestu Radoč, općina Bužim. Oženjen, otac četvero djece Kasim(1965), Asim(1967), Zuhdija(1972) i Sadeta(1976). Pripadnik 105.bumbr. Od 25.12.1992.godine, 3.bb,veterinarsko odjeljenje. Poginuo od neprijateljske zasjede 26.01.1993.godine u rejonu Čorkovače, općina Bužim.
Sanel(Mujaga)Dizdarić
Rođen 09.05.1973.godine u mjestu Bihać. općina Bihać. Pripadnik 105.bumbr od 30.11.1992.godine, 1 klasa regruta. Poginuo dana 26.01.1993.godine, u rejonu Ćorkovače, općina Bužim, od četničke zasjede. U trenutku pogibije bio pripadnik 3/505. vbbr.
Esad (Mustafa) Mamic
Roden 04.09.1961.godine u mjestu Varoska Rijeka, opcina Buzim. Ozenjen, otac troje djece,Samir (1983),Samira (1985), i Ajdin.osnovnu skolu zavrsio u Buzimu. Prije rata zaposlenu rudniku mangana u Buzimu. Aktivno se ukljucuje u Armiju R BiH u aprilu 1992.godine. Ubrzo se pokazuje kao vrstan organizator i voda, biva postavljen za komndira voda 2/1/105. bumbr. Na toj dužnosti i gine. Poginuo dana 24.01.1993.godine u operaciji MUnja 93. Braneći sa svojim vodom novosvojenu kotu Kedića glavicu, općina Bos.Krupa. Posthumno prizveden u čin Čelnika Armije R.BiH dana 29.12.1995.godine.
Hasan (Suljo) Šahinović
Rođen 31.03.1963.godine u mjestu Bužim, općina Bužim. Završio srednju školu. Pozanimanju tesar. Prije rata nezaposlen.Bio oženjen, otac jednog djeteta, Meliha (1990).Aktivno se uključuje u Armiju R BiH aprila 1992.godine. Obavljao više različitih borilačlih dužnosti. Poginuo dana 11.01.1993.godine u oslobađanju značajne kote Kedića glavice u rejonu Banjana, operacija “Munja 93”. Istoga dana poginuo je i njegov brat Husein.
Hasan (Husein) Sijamhodzic
Roden 24.09.1968.godine umjestu Buzim, opcina Buzim. Osnovnu skolu zavrsio u Buzimu. Bio zaposlen u R Hrvatskoj. Ozenjen, otac dvoje djece,Semir(1968) i Selmir (1991). Aktivno se ukljucuje u Armiju R BiH aprila 1992.godine. Poginuo dana 24.01.1993.godine u rejonu Kedica glavice, opcina Bos.Krupa, prilikom operacije Munja 93. U trenutku pogibije bio pripadnik 1/1/105.bumbr.
Hazim(Mustafa)Suljić
Rođen 24.10.1960.godine u mjestu Zarodostvo, općina Bužim. Nije bio zaposlen, oženjen, otac dvoje djece: Anes(1989) i Aida(1991). Od početka agresije na R.BiH uključuje se u odbranu i aktivno učestvuje u svim bitkama. Zbog svojih sposobnosti ubrzo postaje komandir voda a potom i komandir prve čete prvog bataljona 105.BUMBR. Poginuo 13.01.1993.godine u rejonu Kedića glavice, općina Bos.Krupa u operaciji “Munja 93”. Posthumno proizveden u čin kapetana Armiju R BiH dana 12.01.1996.godine.
Ibrahim(Kasim)Topalović
Rođen 08.08.1964.godine u mijestu V.Rijeka, općina Bužim. Nije bio zaposlen. Bio oženjen, otac 4 djece: Mersiha(1984), Edin(1991), Elvedina(1987) i Elvedin(1990). Aktivno se uključuje u Armiju R BiH aprila 1992.godine. Poginuo dana 13.01.1993.godine u rejonu Kedića glavice, općina Bos.Krupa, braneći novooslobođene položaje 105.BUMBR u operaciji “Munja 93”.
Rođen 06.10.1965.godine u mjestu Bućevci, općina Bužim. Bio oženjen, otac jednog djeteta Almedin(1989). Bio zaposlen u R.Hrvatskoj. Završio srednju školu, po zanimanju zidar. Aktivno se uključuje u Armiju R BiH. Poginuo dana 13.01.1993.godine u rejonu Banjana(Kedića glavica), općina Bos.Krupa. Bio pripadnik ČSN”Hamza” 105.BUMBR.
Hašim(Fadil)Ekić
Rođen 22.06.1970.godine u mjestu Bužim(Stari grad), općina Bužim. Osnovnu školu završio u Bužimu. Nije bio zaposlen. Oženjen, otac jednog djeteta, Sevdidžana(1992). Aktivno se uključuje u Armiju R BiH aprila 1992.godine. Poginuo dana 13.01.1993. U rejonu Kedića glavica, općina Bos.Krupa, u operaciji “Munja 93”.
Enver(Kasim)Abazović
Rođen 16.02.1970.godine u mjestu Zaradostvo, općina Bužim. Završio srednju školu, zanimanje mašinbravar. Prije rata nije bio zaposlen. Bio oženjen, otac jednog djeteta, Lejla(1992). Aktivno se uključuje u Armiju R BiH aprila 1992.godine. jedan od mnogih boraca koji se ističe svojom hrabrošću. Poginuo dana 11.01.1993.godine duboko u neprijateljskoj pozadini u rejonu Bulećana, Banjani, općina Bos.Krupa, u operaciji “Munja 93”. U trenutku pogibije bio je pripadnik IDV “Gazija” 105.BUMBR. Više puta nagrađivan od stane komandanta brigade.
Husein(Suljo) Šahinović
Rođen 02.04.1955.godine u mjestu Bužim, općina Bužim. Nije bio zaposlen. Bio oženjen, otac petero djece: Elvis(1977), Denis(1980), Fikret(1982), Edvin (1984) i Irma(1984). Aktivno se uključuje u Armiju R BiH aprila 1992.godine. obavljao više dužnosti. U operaciju “Munja 93” javlja se kao dobrovoljac sa svojim drugovima iz voda VP. Poginuo dana 11.01.1992.godine u rejonu Lipe Banjani, općina Bos.Krupa. istog dana poginuo je i njegov brat Hasan.
Hilmija (Ahmet) Cinac
Rođen 01.03.1970.godine u mjestu Bužim, općina Bužim. Osnovnu školu završio u Bužimu. Završio srednju školu, zanimanje saobraćajni policajac. Nije bio oženjen. Bio je pripadnik jedinice IDV “Gazije” koja se uspješno probila kroz tzv.SAO Krajinu I stigla na slobodni teritorij. Ista jedinica a u njoj i Hilmija, aktivno se uključuje u sve bitke koje je 105.bumbr.izvodila. poginuo je u operaciji “Munja 93” izvršavajući zadatak sa svojim saborcima duboko u neprijateljskoj teritoriji dana 11.01.1992 godine u rejonu Bulećana, općina Bos.Krupa. u trenutku pogibije bio je pripadnik ČSN “Hamza” 105.bumbr.
Ibrahim (Atif) Bajrektarević
Rođen 20.09.1969.godine u mjestu Varoška Rijeka, općina Bužim. Bio zaposlen u R Hrvatskoj. Nije bio oženjen. U septembru 1992.godine sa grupom od 600 Krajišnika stiže na slobodni teritorij u R BiH. Odmah se uključuje u redove Armije R BiH. Poginuo kao pripadnik ČSN ”Hamza” 105.bumbr. u operaciji “Mujna 93” dana 11.01.1993.godine u rejonu Bulećana, općina Bos.Krupa.
Mirsad (Ibrahim) Salkić-Čelnik
Rođen 07.10.1969.godine,u mjestu Čava, općina Bužim. Nije bio oženjen. Nije bio zaposlen. Aktivno se uključuje u armiju R BiH aprila 1992.godine. poginuo je dana 11.01.1992.godine od metka u rejonu Banjana, općina bužim, prilikom operacije “Munja 93”, a nalazio se na dužnosti komandira voda, 3/3/105.bumbr. za pokazanu izuzetnu hrabrost posthumno mu je dodjeljeno Najveće ratno priznanje, značka “Zlatni ljiljan”, dana 15.04.1994.godine.
Fikret (Salih)Tahić
Rođen 09.10.1972.godine u mjestu Lubarda,općina Bužim. Po zanimanju poljoprivrednik. Aktivno se uključuje u Armiju R BiH u aprilu 1992.godine. poginu je dana 11.01.1992.godine u rejonu Banjana, općina Bosanska Krupa, u operaciji “Munja 93”. U trenutku pogibije pripadnik 1/2/105.bukbr.
Husein(Husein) Sijamhodžić
Rođen 11.07.1955.godine u mjestu Bužim (stari grad), općina Bužim. Oženjen, otac dvoje djece Sabahudin(1974) i Fahrudin(1980). Aktivno se uključuje u Armiju R BiH u aprilu 1992.godine. Dobrovoljno se javlja da ide u akciju “Munja 93” u kojoj je i poginuo dana 11.01.1992 .godine u rejonu Bulećana, Lipa, općina Bos.Krupa, duboko u pozadini neprijatelja. U trenutku pogibije bio pripadnik voda VP 105.bumbr.
Akcija "MUNJA" je pripremana u strogoj tajnosti.
Za izvodjenje napada formirano je 6 borbenih grupa sa ukupno 360 boraca i starjesina.
Napad je otpoceo tacno u 06.00 sati 11. JANUARA 1993.godine.
Iza cetnickih polozaja ubacene su SPECIJALNE JEDINICE "HAMZE" i "GAZIJE" sa osnovnim zadatkom da sprijece prolaz agresorskih interventnih snaga prema prednjem kraju odbrane, te sprecavanja povlacenja sa prednjeg kraja u dubinu teritorije.
Ostvaren je planirani faktor iznenadjenja.
Na prednjem kraju AGRESOR je imao ojacani bataljon iz "NOVIGRADSKE" brigade, dobro utvrdjen i naoruzan, dok je veliki dio boraca tada 105. Buzimske udarne krajiske brigade krenuo u akciju sa desetak metaka i lovackim naoruzanjem.
Veliki moral, faktor potpunog iznenadjenja i odlucnost rezultirali su velikim uspjehom. Zestoke borbe su se vodile.
U borbama je poginulo oko -150 NEPRIJATELJSKIH VOJNIKA- i zarobljene su znacajne kolicine naoruzanja i municije i 4 AGRESORSKA VOJNIKA.
Od ratnog plijena treba izdvojiti:
-top ZIS 76mm
-PAT 20/3
-PAT 20/1
-2 minobacaca 120 mm
-7 minobacaca 60 mm
-3 BST-a
-oko 170 AUTOMATSKIH i poluautomatskih pusaka
-granate razlicitih kalibara i municije
Posebno treba izdvojiti silovite kontraudare SRBOCETNICKIH SNAGA koje su trajale sve do kraja mjeseca januara ali su bile bezuspjesne i borci 105. BUKB su supjeli obraniti zaposjednute polozaje.
Dostignuti polozaji se nisu mijenjali do slijedece ofanzivne akcije nasih boraca.
U ovim borbama poginulo je 17 nasih boraca, 38 je ranjeno, a tesko je ranjen jedan od najboljih komandanata bataljona HASAN MUSIC-MUSA koji je podlegao zadobijenim ranama nekoliko dana kasnije.
Sjetimo se ovi HEROJA i VITEZA, hrabri KRAJISNIKA i nek je vjecni rahmet svim SEHIDIMA:
-Dzevad (Hasan) Varcar
-Hasan (Husein) Music
-Redzo (Murat) Dedic
-Sanel (Mujaga) Dizdaric
-Esad (Mustafa) Mamic
-Hasan (Suljo) Sahonoivc
-Hasan (Husein) Sijamhodzic
-Hazim (Mustafa) Suljic
-Ibrahim (Kasim) Topalovic
-Nijaz-Manjaca (Mehmed) Poric
-Hasim (Fadil) Ekic
-Enver (Kasim) Abazovic
-Husein (Suljo) Sahinovic
-Hilmija (Ahmet) Cinac
-Ibrahim (Atif) Bajraktarevic
-Mirsad (Ibrahim) Salkic-Celnik
-Fikret (Salih) Tahic
-Husein (Husein) Sijamhodzic
Povodom obiljezavanja 19.godisnjice bitke "MUNJA 93" sutra ide i grupa odabranih momaka iz "CRNE MUNJA" na KEDICA-GLAVICU da oda pocast najvecim sinovima REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE.
mozete i pogledati kratki prenos kako agresorska strana i njihova propaganda ovaj svoj poraz prestavlja, kako spominje neke poginule civile "NA PRVIM BORBENIM LINIJAMA" al cudno da su civili DO ZUBA BILI NAORUZANI
Dok. filmovi o 505. Buzimskoj, izmedju ostalog govori se i o Munji '93
Skoro 20 godina od nestanka:
Pronađen komandant Patriotske lige Višegrad Zijad Subašić
Među žrtvama ekshumiranim na jezeru Perućac nalazi se i komandant Patriotske lige Višegrad Zijad Subašić, potvrđeno je "Avazu" u Institutu za nestale osobe BiH.
Nekompletni posmrtni ostaci još jednog zaboravljenog heroja ove zemlje pronađeni su na lokalitetima Gudure i Nikolići.
Analiza DNK dala je pozitivan rezultat, a vrlo brzo bit će objavljen spisak svih do sada identificiranih osoba i više detalja o nevjerovatnim sudbinama žrtava s Perućca.
Zijad Subašić bio je komandant Patriotske lige u Višegradu i sa svojom malobrojnom jedinicom hrabro je u Dobrunu zaustavljao napredovanje Užičkog korpusa.
U aprilu 1992. godine ranjen je u obje potkoljenice u mjestu Vučine u blizini Pionirske ulice prilikom napada srpskih snaga na ovaj dio grada. Prebačen je u fočansku bolnicu, odakle je izveden, doveden na Most Mehmed-paše Sokolovića i ubijen.
Pred jednim malim kafićem, na samom kraju ulice "Oktobarske ravolucije", sjedila su 4 četnika (jedinica JNA u Tuzli je bila pred rat prepuna rezervista s Ozrena i Majevice koji su se šepurili po gradu) u uniformama JNA.
Mirza i još jedan vojnik iz jedinice "Pošta" (rezervni sastav policije sastavljen od dobrovoljaca) pošli su da popiju piće. Sjeli su za susjedni sto do četnika kao da su ovi obični turisti. U kafiću je nastupio tajac. Ja sam sve to vidio jer sam stajao u blizini. Pomislio sam da je Mirza dijete koje nije svjesno opasnosti. Pozdravio sam ga i sjeo sa njima u namjeri da im skrenem pažnju da svakog trena može doći do opasnog incidenta, budući da su i četnici bili naoružani. Na to mi je Mirza rekao: "Znam profesore. Ne bojte se. Držim ja prst na obaraču. Ovo je naša domovina. Nećemo, valjda, mi bježati." (ispricao Mirzin profesor matematike)
Mirza je kasnije u ratu postao kamandant čuvene jedinice minobacačlija "Šejtani".
Jedne prilike vozeći se prema liniji na Majevici "Šejtani" su naišli na zasjedu.
Većina ih je poginula. Medju njim i Mirza
Danas jedna ulica u Tuzli nosi ime Mirze Hadzimehmedovica
DEVET IH JE BILO
Drug pored druga, brat pored brata svoga.
Čemer, jad i suze, osmijeh im s lica uze.
Devet ih bilo. Devet, k'o jedan bješe.
U jednoj suzi rođeni, heroji, Zlatni ljiljani.
O, zašto sudbo uze duše mlade,
one koji krvlju svoju zemlju brane?
Devet ih je bilo. Devet, k'o jedan bješe.
U jednoj suzi rođeni, heroji, Zlatni ljiljani.
Za Bosnu slobodnu život svoj su dali.
Za sreću svih i pred Bogom jednakih.
Devet ih je bilo. Devet, k'o jedan bješe.
U jednoj suzi rođeni, heroji, Zlatni ljiljani.
ŠEJTANI, ZLATNI LJILJANI
Krenuli borci Prve tuzlanske brigade,
Prvog tuzlanskog bataljona,
krenuli u boj borci šejtan diviziona.
Krenuli u boj da Bosnu brane,
Tuzlu, Kalesiju, Šapnu, Zvornik i Vitinicu.
Krenulo devet kršnih momaka,
devet šejtana, Zlatnih ljiljana.
Krenulo u boj devet drugova,
drugova ratnih, devet ljiljana zlatnih.
Tuzlanski lavovi, šejtan divizije drugovi.
Ispred njih juriša Mirza, lavovsko srce,
a za njim jurišaju drugovi ratni,
bosanski ljiljani zlatni:
Rusmir zvani Buco,
Maha, Muće, Nerko,
Enes, Čiva, Šokac i Amir.
I za njih u ratu prepreka nema.
Oslobodiše i prođoše: Tuzlu, Milanovce,
Dubnicu, Kalesiju, Zolje, Pelemiš,
Lisaču, Bandijerku, Brezik, Memiće, Nezuk.
Pade i Sapna, Goduš, Teočak,
Kovačevići, Vitinica.
Juriša dalje devet kršnih momaka,
juriša devet Mirzinih junaka,
devet ljiljana zlatnih,
devet lavova ratnih.
Jer, za njih nigdje prepreka nema,
a čete znaju šta im
Mirzina grupa sprema.
Bježe ispred njih čete
čim za njih čuju ili ih primijete,
jer čuju čete, hori se pjesma,
pjesma ljiljana, to četama
poručuje grupa Mirzina.
Hori se pjesma, pjesma ljiljana,
to kroz pjesmu poručuje grupa
Bucina.
Bjež' te čete, četnici eto idu ratnici. Ide devet šejtana, devet Zlatnih ljiljana.
ŠEHID
Zaplakala stara majka, na vratima doma svoga.
Tužan haber dočekala, izgubila sina voljenoga.
Ti ne plači, stara majko, nemoj suze liti.
Sudbina je tako htjela, tvoj će Rusmir šehid biti.
Tužan babo rahmet šalje svome sinu voljenome.
Mladi braco suze briše, nema brata, nema više.
Ti ne plači, stara majko, nemoj suze liti.
Sudbina je tako htjela, tvoj će Rusmir šehid biti.
Mlada ljuba sina vodi za ručicu, čedo svoje,
i veli mu, „nema babe, na Ahiret otiš'o je".
Ti ne plači, stara majko, nemoj suze liti.
Sudbina je tako htjela tvoj će Rusmir šehid biti.
Pjesme „Šejtani, Zlatni ljiljani", „Devet ih je bilo" i „Šehid" , posvećene su pripadnicima minobacačke jedinice „Šejtani" (MB 60 mm i 82 mm) 1 tuzlanske brigade. Poginuli su septembra 1992. godine na majevičkom bojištu.
sumirprimus wrote:sjecam ih se sa prvog dana rata,onog 15.og i nazalost zadnjeg dana po sejtane...
toga pregolema....
Da li se zna sta se tacno dogodilo tog dana ? U postu prije se spominje da su naletjeli na zasjedu na putu do polozaja pa da li iko zna kako se to dogodilo ? Da li su skrenuli sa pravog puta pa naletjeli na njihove polozaje ili su se cetnici ubacili na nasu teritoriju ? Da li je bilo svjedoka -prezivjelih ?
sumirprimus wrote:sjecam ih se sa prvog dana rata,onog 15.og i nazalost zadnjeg dana po sejtane...
toga pregolema....
Da li se zna sta se tacno dogodilo tog dana ? U postu prije se spominje da su naletjeli na zasjedu na putu do polozaja pa da li iko zna kako se to dogodilo ? Da li su skrenuli sa pravog puta pa naletjeli na njihove polozaje ili su se cetnici ubacili na nasu teritoriju ? Da li je bilo svjedoka -prezivjelih ?
sumirprimus wrote:sjecam ih se sa prvog dana rata,onog 15.og i nazalost zadnjeg dana po sejtane...
toga pregolema....
Da li se zna sta se tacno dogodilo tog dana ? U postu prije se spominje da su naletjeli na zasjedu na putu do polozaja pa da li iko zna kako se to dogodilo ? Da li su skrenuli sa pravog puta pa naletjeli na njihove polozaje ili su se cetnici ubacili na nasu teritoriju ? Da li je bilo svjedoka -prezivjelih ?
Sejtani su sila od ''djecaka'' koji nisu znali sta je strah. Obuceni u farmerice sa teksas prslucima, rukavice bez prsta, tene na nogama bio je njihov ''imidz''. Bili su aktivni i prije 15. maja a izmedju toga mogao bih izdvojiti akciju (13. maja) dizanja mosta na Bijeljevcu u Miljanovcima na magistralnom putu Tuzla - Zvornik i jednog manjeg seoskog mosta cime su sprijecili cetnicko napredovanje prema Jeginovom Lugu, Dubravama i Tuzli. Ne treba zaboraviti da su agresorske snage uz pomoc domacih cetnika vec do tog dana ocistili sve od Drine do Dubnice gdje su se stacionirali da ''malo odmore'' prije nastavka ciscenja terena od nesrpskog stanovnistva. Bili su dobro opremljeni (dva tenka, 2-3 transportera, minobacaci 60,82, 120 mm...Zahvaljujuci zdruzenim snagama PL iz ostalih opstina, odatle su vraceni do ispred Memica cime je Kalesija bila oslobodjena.
...Sto se tice njihove pogibije, znam da se to desilo negdje izmedju Gojinog Brda i Seljublja. Bila je to ''nicija teritorija'' jer su se cetnici povlacili prema Banj Brdu. Oni su posli prema Seljublju da bi ispitali teren radi napredovanja nasih jedinica medjutim, konfiguracija terena je isla neprijateljima na ruku tako da su mogli da prate sve nase pokrete...naletjeli su na zasjedu.
Rahmet im dusama i neka im je lahka bosanska zemlja.
Hrabri momci. Drago mi je sto sam ih poznavao
hebiga
Dževad(Hasan)Varcar
Hasan(Husein)Musić
Redžo(Murat)Dedić
Esad (Mustafa) Mamic
Hasan (Suljo) Šahinović
Hasan (Husein) Sijamhodzic
Hazim(Mustafa)Suljić
Ibrahim(Kasim)Topalović
Hašim(Fadil)Ekić
Enver(Kasim)Abazović
Husein(Suljo) Šahinović
Hilmija (Ahmet) Cinac
Ibrahim (Atif) Bajrektarević
Mirsad (Ibrahim) Salkić-Čelnik
Fikret (Salih)Tahić
Husein(Husein) Sijamhodžić
