Forum Klix.ba

Nek im je laka zemlja

Tuzlanska Kapija. Maj, 25., ratna 1995. godina. Veče. Pet minuta do devet. Sedamdeset i jedna duša u samo jednom trenutku je napustila tijelo.

KAPIJA PLAČE-ČARŠIJA PAMTI!

El Fatiha

Proučite fatihu, pomolite se i zašutite večeras u 20.55

Vječni rahmet i pokoj ubijenim.

Prije na dan sjedim sa drustvom ispred Kapije(imali smo slobodno). U jednom momentu cujemo jaku detonaciju granate koja je,poslije cemo to saznati pala ispred kioska kod opstine i kantona (starog). Nismo prezali jer smo navikli na gore ali cujem da ide geler (karakteristican zvuk). Dok sam osluskivao on je vec pao i doklizao nama pod noge. Smijemo se. Uzmemo onaj geler i zovemo konobaricu da platimo. Nista neuobicajeno. Vise je bilo raje koja je stojala tamo u grupi oko Cice, Redze, Jaska...koji su kao i uvijek izvodili neke karafeke.

Sutra dan palnirao sam sa zenom i djecom otici na Sjenjak na neke cevape kod Hameta. Imao je tamo neku mesnicu pa je u sklopu toga otvorio i cevabdzinicu. Pojedemo cevape i ja kazem da sada idemo U Kapiju na kafu a decki mogu sladoled pojesti. Idemo prema autu a djeca ugledala da se prodaje sladoled na Sjenjaku ispred kafica (Imbis cini mi se). Ja ih pokusavam odvratiti ali djeca k'o djeca. Traba prijeci nekih sto metara (koje mi je uzelo vrijeme) i nazad do auta. Krenem sa Brcanske ali vec kod Crvenih sedam primjetim da se nesto cudno desava. Svi nekud zure, pognuti, uplaseni...i shvatim da su divljaci ponovo poceli da granatiraju grad. Prolazim pored Limenke i u sekundi donosim odluku da ne idemo u grad nego preko Gradine kuci. Pojeli smo cevape djeca pojela sladolede a kafu cemo kuci. Izlazim iz auta a sirene prolamaju grad. Gledam prema bolnici i vidim pojacana frekvencija vozila. U tom momentu zvoni telefon i traze suprugu da se hitno javi na Gradinu da je pala granata na Kapiju i da ima mnogo mrtvih i povrijedjenih. Kazem ja ''idemo gore, ti na posao a ja da ponudim krv''. Dodjemo gore a ono ludnica. Krvavi hodnici od ulaza pa sve do hirurgije i ortopedije, krvavi carsafi na sve strane, jauci, panika. Vidim da je gore ludnica i bolje da ne smetam. Sidjem u podrum da dam krv ali tolika je guzva da da nema sansi ni za par sati doci na red. Prodje mi kroz glavu da su (mala djeca) sama kuci i ako svi ovi daju krv nema potrebe da cekam. Javim se na ortopediju i dam br. telefona ako im bas hitno bude trebala moja krvna grupa. Upalim radio...onaj trazi onoga, onaj trazi ovoga ako je ko vidio, uzas. Kako koga cujem sve mi teze.
Sutra oko podne dolazi supruga iz bolnice i prica mi koga je sve vidjela mrtvog, ranjenog, roditelje koji traze svoje, sestra(ostala bez noge)koja trazi drugu sestru a oni joj ne smiju reci da je poginula, kolegica koja pronalazi svog sina...Uzas . Kako je vrijeme prolazilo i kako su se kompletirali spiskovi meni sve teze i teze koga vise nema medju nama.
Ostalo se sve manje vise zna. (mozda sam dosadan ali mi ovo dodje kao ventil)

Nisi dosadan..ja i poslije toliko godina ne mogu da pricam o tom danu...bas jucer sam se javila prijateljici s kojom sam bila tu noc vani i s kojom sam provela noc ispred Gradine...

Ja to ni u kom slucaj ne smatram dosadjivanjem, nego necim o cemu se mora stalno pricati, da se ne zaboravi i da svako zna sto vise detalja to strahotne noci.

Rahmet im i pokoj dusama!

plain vanilla wrote:Nisi dosadan..ja i poslije toliko godina ne mogu da pricam o tom danu...bas jucer sam se javila prijateljici s kojom sam bila tu noc vani i s kojom sam provela noc ispred Gradine...

sa druge strane - ja sam svoju pricu o toj noći ispričala barem 10.000 puta.....ispričala sam je čak i za National Public Radio of USA još 1996 godine, i od tada je vrlo rado pričam svim koji su voljni da je čuju

ali i onima koji NISU voljni, ali je ipak saslušaju ....... poseban mi je ćejf bio pričati BAŠ TU priču u crnoj gori na moru nekim beograđanima (žena - majka dvoje male djece pogela je glavu, muž joj sutradan nije izlazio iz sobe, a prekosutra su otišli iako su imali uplaćeno još nekih 5 dana odmora), u Banja Luci momcima od cca 20 do 25 godina navečer u kafiću (pitali su me odakle MENI geleri - pa nisam bila na liniji ....... a onda dobili FULL verziju priče sa svim sitnim detaljima o vađenju komadića ljudskih kostiju iz kose, i to tijela momaka poput njih), još samo čekam da odem u beograd na splavove pa da je i tamo ispričam ponekome

i opet ću napisati - ponavljanjem priče kao papagaj, sve sitne detalje svih strahota i svake traume ugrađujete u svoje biće, sve to polagano postaje dio vas i vremenom počnete o nečemu zbog čega studentica iz slovenija pada u nesvjest, da pričate sa kraljevskim osmijehom na licu ............ valjda su upravo zato stari i rekli da vrijeme liječi sve

Ne zaboraviti.....

Teufik wrote:Ne zaboraviti.....

Ni oprostiti.

Rahmet i pokoj im dušama.

Kapija plače. Čaršija pamti.
25.05.1995. - 25.05.2014.

Tuzla 25.05.2014.g.

Tuga pregolema



Envoyé de mon iPhone à l'aide de Tapatalk

Lahka im zemlja bosanska.

Neka je rahmet njihovim dusama, a teska patnja na ovom i onom svijetu dusmanima.

plain vanilla wrote:ja se sjecam tog dana, noci, dana poslije..tako cisto kao da je jucer bilo
ne vjerujem da postoji Tuzlak koji nije nekoga izgubio tu noc..

pretuzno...

a ja tu noć "iznova osjetim" svaki put kad naiđe novi oblačić

plain vanilla wrote:

kmirsad wrote:Ja se sječam i šankera. Marija.

Mi smo izlazili samo u Play off..i tu noc odemo do Play offa, i nije bilo mjesta vani, pa se vratimo do MS-a..da popijemo nesto, a onda cemo pred Kapiju..

stajala u vratima samoizbora ...... direktno na putanji ....... 3 metra više i eksplodirala bi mi na stopalima

Ja sam, na moj usrecu, bio mlad pa se nisam zadesio u gradu. Ali, ako se dobro sjecam, na TVTK se prikazivao neki film, triler, i odjednom samo ''plava slika'' na ekranu i naslov SPECIJALNA EMISIJA (tako nekako), a onda najveci i najstrasniji horor ikada prikazan na tv ekranima. Do sabaha sam gledao i u samo jutro pokusao malo odspavati, morao sam kraj roditelja leci, zbog straha.

s obzirom na obzir,a i da znam samirovu tuznu pricu...

"Imao sam 19 godina kada je granata pala na Kapiju. Zajedno sa šest drugova vraćao sam se kući iz Radio kluba. Zastali smo ispred kancelarije advokata Pašića kada je pala granata. Pored mene su poginuli moju drugovi Edo Mehmedović i Amir Đapo, dok sam ja zajedno sa još četvoricom ranjen. Jedan od njih je u Tuzli, drugi su van granica BiH. Čujemo se s vremena na vrijeme", kaže Samir Husejnefendić, koji je poslije ranjavanja bio na rehabilitaciji u Italiji.

Do 25. maja 1995. godine imao je svoje snove, planove, nadanja... Eksplozija granate u vatri i dimu odnijela je sve to, a njega trajno prikovala za invalidska kolica.

Prestao sam razmišljati o danu kad sam ranjen


"Uzeli su mi 20 godina života, dane najljepše mladosti. Znam da ne mogu vratiti vrijeme i promijeniti prošlost, ali mogu poboljšati svoju budućnosti. U prve dvije godine sve ovo mi je teško padalo, a onda je nešto 'puklo' u meni. Ni sam ne znam šta. Prestao sam razmišljati o tom danu i danas ga samo konstatujem kao dan kada sam ranjen. Kapiju kao dio grada ne izbjegavam, ali svakako da mi nije i ne može biti prijatno kada tim dijelom grada prolazim", priča nam Samir....

dio price...

Svaki ali baš SVAKI puta kad prođem Kapijom imam neki čudan osjećaj.
Svaki puta čujem svoje srce kako lupa, hodam kao da ne dodirujem tlo nogama,
imam osjećaj kao da ću stati na nekoga, kao da hodam po ubijenima i uvijek nekako gledam da ne idem sredinom.
Kao da me nešto pritisne odozgo i navali se na leđa i čim uđem u ulicu ili prema Play offu ili Sonom ili ne bitno koju kao da neko skine taj teret s mene.
Imam dijete (Bogu hvala) i često odemo na Banju i svaki puta me pita kad stanemo kraj Sandrinog mezara "Gdje je braco?" Ja ne znam šta da odgvorim?
prođemo često Kapijom i proučimo Fatihu, svaki puta i on digne rukice prema nebu i traži od Boga da im svima podari mir i dženet vječni. I večeras ćemo odnijetu jednu bijelu ružu, večeras ćemo za njih moliti..................

Tuga