Nema ovdje lijeka dok se srbiji ne oduzmu dijelovi drugih drzava koji joj ne pripadaju kao sto su: Sandzak, Presevo, Vojvodina, dijelovi Rumunije i Bugarske.L u c i f e r wrote:Fasizam se ne lijeci demokratijom
Nazalost
Kad bi srbi znali pravu istinu ko je bio ova bradata spodoba, drugacije bi pricali. Mitomanija ih je unistila za sva vremena a genocid nad Bosnjacima je planiran jos za vrijeme postojanja Osmankog carstva, tacnije 16 vijek.Haman2 wrote:Koliko pisanja i komentara o gospodinu Busuledzicu a tako malo o Mihajlovicu. Oba osudjena na smrt, a odgovornost jednog i drugogne ne mogu se porediti ni po jednom osnovu. Mihajlovic je licno naredjivao i primao izvjestaje o svojim nadjenjima gdje je samo u Foci, Visegradu i Gorazdu ubijenio oko 10.000 civila. Sandzak necu ni da pominjem.
Zasto sad Srbi ne pisu o Drazi i njegovim nedjelima. Drazi podizu spomenik a Busuledzicevo ime ne moze nositi ni jedna skola ili ulica. Da li se zlocini jednog i drugog mogu porediti. Ja mislim da ne mogu. Zasto je odnos prema jednom ovako tolerantan a pema drugom netoleranta. MI moramo imati iste principe cija imena mogu nositi skole, ulice, kome mozemo podizati spomenike itd.
SJEĆANJE HASANA TANOVIĆA: PARTIZANSKI PRILOG GENOCIDU
Zabilježio Ibrahim Kajan
Rodom sam iz Nevesinja, u Hercegovini, u lijepom, malom gradu, kasabi, koja je u mom najranijem djetinjstvu bila nastanjena gotovo isključivo Muslimanima, s više od 75 posto i možda oko 5 posto Hrvata. Ostalo su bili Srbi.
Nevesinje godine 1910.
Nevesinje je imalo tri džamije, sahat kuru, s nizom lijepih trgovina koje su većinom vodili Muslimani, s poljoprivrednim dobrima i stočarstvom gore u planinama...
Eto, 1941. je došla i počeo je rat. Ja sam tada bio dječak. Bila su tri brata - jedan je bio moj otac Hajdar Derviš, drugi je bio Suljo Surejman, treći je bio Ahmet.
Jednoga dana 41. godine, na putu za Mostar, Ahmed je išao s jednim prijateljem, sinom mesara, Trbonjom... i na putu za Mostar, u Bišini, u prolazu koji je poput kanjona, njih su dvojicu Srbi uzeli, odveli ih na Udržnje, eto bili su prve nevesinjske žrtve. Žive su ih spalili. Naopačke ih okrenuli i pod njima naložili vatru. Ni jedan ni drugi nisu mrava zgazili. Nikome ni krivi ni dužni, nikada nikome nikakva zla nisu učinili.
Rat je bio nesreća. Dosle su i ustaše u naše mjesto. Svi su se Muslimani u Nevesinju stavili u obranu srpskoga naroda. Moj babo Hajdar i Suljo neke su puščetine stare austrougarske izvadili. Nisu pustili blizu nikoga da odvede djecu Gaša Pejovića. Svi su ostali živi. I tako su se svi Muslimani u Nevesinju zauzeli za Srbe, kao pravi susjedi, komšije. I u gradu, u mahali, ni jedna dlaka nije ni jednom Srbinu falila. Niti Kovačeviću, niti Pejoviću... I tako je rat počeo, pa se tako i nastavilo.
Godine 1943. godine, da i to uvedem, partizani su nas spasili od četničkog pokolja.
I tako rat teče, teče, dolazi 45., godina. 14. II. 1945. godine partizani navodno oslobađaju Nevesinje. I narod, ionako su ga spasili da ga četnici ne pokolju, izlazi pred njih. Ali majka moja, imala je neku intuiciju, zakukala Gašu Pejoviću: „Gašo, vračaj dug u krvi, ako ikako znaš.“ Neka intuicija. Eto i mene. Gašo mene i baba mi skloni na svoj tavan. A u grad dolaze partizani. Ljudi ko Ijudi izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju.
Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja šta se dešava. Partizani pokupili i sve Muslimane i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled.ie pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez... a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Saračić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je horoz okin'o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta - obara ga i ubija.
Onda pogleda je Ii neko daje znakove života. Jednog su dokusurili metkom u glavu. Beg Bašagić i Sejdo Saračić podvečer dolaze, krišom kroz jedan prolaz, u našu kuću...
Velika ie kuća Tanovića tamo, a unutra je ova kuća Gašova tamo, malo povućena. Evo ti dakle Bašagića, evo ti Seida Saračića ko iz mrtvih se vraćaju i pričaju kako je sve to bilo kako su se bacili u onaj momenat kad je optonac potegao.
Da se vratim... Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini, gore gdje je Bjelica imao vakuf. Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom.
Ubijeno je taj dan 189 Muslimana, od deset, 12, ... do 60 godina. Ko se sakrio sakrio, ko nije nije. I Hrvata što je bilo. Jesu ubijene i tri ženske Kolakove, ali to je ubila ona Kljakička, dala nalog, najviše iz Ijubomore, jer su cure hodale s oficirima...
Eto tako je 45. godine sve pobijeno. Na Dan oslobođenja grada Nevesinja, 14. 11. 1945. godine. Tada nas je sve to zavilo u crno, sve su obezglavili, pobili. I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. Ono što je bilo u vojsci, ranjenika, smještenih u našoj velikoj kući, to su sve pobili, metak u čelo, sve su ranjenike pobili.
E sada, kad ovo gledamo danas, uspoređuješ i analiziraš što je bilo 45. godine, vidiš da je to nastavak 1918. da je to nastavak formiranja velike Srbije, nastavak čišćenja, zapravo ni jednoga dana nisu prestali misliti kako da nas očiste. U Nevesinju, od onolikog postotka Muslimana, djelimično i Hrvata, 1945. godine nije ostalo ni 18 posto. O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerojatno je to tako bilo.
Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili...
Sad, što se dešava s tom zajedničkom grobnicom?
Gledajte, Nevesinje gradi nekakvu tvornicu trikotaže. Ima polja koliko hoćeš. Ali, vlast odsijeca "dio harema i na njemu gradi tvornicu, na kostima, da se kosti ne bi premetale valjda sada kada su liudi počeli otvarati jame, jer bi se, bit će, neko sjetio i ove i tražio da se otvori. I točno je na kostima napravljena ta nevesinjska tvornica.
Harem su odsjekli na pola, i da bude još gore, po haremu je pasla stoka, ogradu su porušili... Mi smo to poslije ogradili, koliko se dalo.
Dvije džamije koje su bile pretvorene su u skladišta. To su bile Dugalića džamija i Trebovića džamija. Mi smo održavali Carevu džamiju, ona je služila svrsi, a one su dvije pretvorili u magacine, pa su ostale skladišta do dana današnjega (ako su još uzgor, u što sumnjam).
U Varaždinu, studenog 1992.
BEHAR (Zagreb), br. 3, studeni-prosinac 1992., str. 10
Izvjestaj P. Djurisica D. Mihajlovicu
Četnički napad je počeo 5. februara ujutro, pod komandom Pavla Đurišića. Otpor stanovništva je bio veoma slab. Jugoslovenska vojska u otadžbini je naišla samo na seoske straže koje nisu pružale značajan otpor. Muški su uglavnom bili u kvislinškim ili partizanskim jedinicama, a u selima su ostale majke s decom. Poubijana su bez milosti.
General Mihailović je iz štaba kod Kolašina putem radio veze pažljivo nadzirao operaciju. On 1. februara depešom javlja Baćoviću da je Đurišić krenuo ka Bosni “usput čisteći sve pred sobom” i oduševljeno zaključuje: “Naša akcija ima zamah čišćenja cele Bosne.” Par dana kasnije, Mihailović 8. februara javlja da “Turci skoro ne daju nikakav otpor”, a Italijani “mole i preklinju da se prestane.”
Kao i prilikom prethodnog pokolja u oblasti Bijelog Polja, Đurišić i je ovoga puta zadovoljno raportirao vrhovnom zapovedniku Mihailoviću:
Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protivu muslimana izvršena je.
Operacije su izvedene tačno po naređenju i izdatoj zapovesti. Napad je počeo u određeno vreme. Svi komandanti i jedinice izvršili su dobijene zadatke na opšte zadovoljstvo.
Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena da nijedan njihov dom nije ostao čitav. Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena.
Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti.
Žrtve. — Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva od kojih 2 nesrećnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece.
Moral: kod naših jedinica bio je u svakom pogledu izvrstan i na veoma visokom stupnju. Herojski poduhvati svakog pojedinca i čitavih jedinica sa svojim starešinama su u svakoj situaciji dokazali vidnog izražaja i zaslužuju svaku pohvalu. Moral kod muslimana bio je takoreći srušen. Zavladala je epidemija straha od naših četnika, tako da su bili prosto izgubljeni.
Pokolj muslimana o kojem počinioci tako sladostrasno izveštavaju, bio je najmasovniji četnički zločin tokom Drugog svetskog rata. U ovoj operaciji uništenja ubijeno je više hiljada žitelja pljevaljskog, čajničkog i fočanskog kraja. Đurišićev izveštaj jeste preteran, a prema posleratnim popisima stradalo je oko 3.000 civilnih žrtava. Struktura žrtava je ono što užasava.
Đilas je još 1942 zapisao: Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog, po stotine i hiljade žicom povezanih Muslimana – ljudi, žena i djece. Pod vođstvom londonske izbjegličke vlade i Draže Mihailovića u zemlji, oni su se u zločinima takmičili sa ustašama, a u izdaji su ih prevazišli. Oni su u Srbiji pošli na partizane kao u lov na divljač, oni su klali, ubijali najmilije sinove srpskog naroda i predavali ih u ruke Nijemaca. Oni su Bati Jankoviću u Čačku kidali živo meso i trpali mu u usta. Oni su u Crnoj Gori i Hercegovini pobili stotine, hiljade boraca za slobodu. Oni su prešli na posao da unište čitave mlade borbene generacije srpskog naroda i najbolje narodne borce, srčiku narodne borbe. Djecu boraca za slobodu iz Crne Gore predavali su u ruke italijanskim fašistima da skrnave i unakazuju njihove mlade duše. Oni po Hercegovini siluju partizanke, lome staračke kosti partizanskih očeva i majki, sravnjuju sa zemljom čitava sela koja su se digla u borbu za slobodu. Nema izdaje, nema podlosti, nema zločina pred kojim bi prezao četnik, nema izdaje i zločina koje četnička izbjeglička “vlada” ne bi nagradila i okovala u zvijezde. U njoj se probudila velikosrpska zvijer koja nema mjere ni kraja u izdaji i zločinu, koja u moru krvi guši – iz klasnih pobuda – borbu vlastitog naroda ne bi li obezbijedila za budućnost svoju krvavu hegemonističku vladavinu. Četnik – to je najpodmukliji, najprljaviji izdajnik i zločinac, to je grobar srpskog naroda i svih naroda Jugoslavije. Četnici i ustaše, to nijesu ni Srbi, ni Hrvati, ni ljudi.
(Izvor: Milovan Đilas i Antun Miletić, Genocid nad muslimanima 1941 – 1945 - Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo, 1990)
Nije sa bas ni socijalizam, komunizam,... pokazao kao penicilin.L u c i f e r wrote:Fasizam se ne lijeci demokratijom
Nazalost
Ma kakvihAZNADAR wrote:Nije sa bas ni socijalizam, komunizam,... pokazao kao penicilin.L u c i f e r wrote:Fasizam se ne lijeci demokratijom
Nazalost
https://www.slobodnadalmacija.hr/novost ... nistio-hosBitka koju je je Tito strogo krio: četnike je 1945. uništio HOS
KRAH 'KRALJA I OTADŽBINE'
Piše Damir Šarac
Četnici s vojvodom Pavlom Đurišićem na čelu 30. ožujka 1945. prelaze Vrbas kod Razboja i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju oko 2,5 tisuća civila
Što je to bilo na Lijevče polju, nismo nikad čuli za veliku bitku ustaša i četnika? – uslijedili su višestruki upiti naših čitatelja nakon što smo u "Slobodnoj" objavili pregled rehabilitacija četničkih vođa i nacističkih suradnika na srpskim sudovima zadnjih godina, većinom pogubljenih nakon 1945. zbog ratnih zločina, od kojih je nekolicina likvidirana u ustaškom zarobljeništvu nakon bitke na Lijevče (Lijevča, Lijevač) polju kod Banje Luke neposredno prije završetka Drugoga svjetskog rata.
Smutljivi Draža
U komunističkoj Jugoslaviji bitka kod Lijevče polja nije se spominjala tako da su povijesni izvori crno-bijeli, ustaški ili četnički, a vrlo često se u historiografiji isticalo kako su četnici u ratu surađivali s ustašama. Ovo zadnje nije potpuno pogrešno jer su četnici kao sljednici regularne vojske Kraljevine Jugoslavije sve do 1944. godine uživali potporu zapadnih saveznika, prije svega Velike Britanije, u koju se sklonila obitelj Karađorđevića, te SAD-a, premda su gotovo cijeli rat proveli na koljačkim pohodima protiv civila uz logističku potporu talijanskih fašista i njemačkih nacista; početkom rata kratko surađujući s partizanima te u pojedinim slučajevima s ustašama u Bosni i Hercegovini.
Četnici su najčešće ratovali protiv partizana i ustaša, znali su se sukobljavati i s Nijemcima, a s Talijanima nikada. Zapravo su u četiri ratne godine ratovali protiv svih i surađivali sa svima, pa u tome vjerojatno treba tražiti i razlog dugogodišnje potpore antifašističkih saveznika, jer je štab njihova đenerala Draže Mihailovića jedno mislio, drugo izvještavao, a treće radio.
Ipak, u poslijeratnoj historiografiji kao konačan slom četničke vojske spominjala se bitka s partizanskim jedinicama na Zelengori, koju ćemo također pojasniti, a nikad Lijevče polje, premda su te dvije bitke zapravo bile čin konačnog razaranja četničke sile na zapadu i na istoku ratišta. U sredini, također u Bosni, ostao je Mihailović s neznatnim snagama, te je 1946. u akciji Ozne uhvaćen te u srpnju, nakon suđenja, strijeljan.
Jalovi planovi
Toga travnja 1945., kad se odigrala bitka na Lijevče polju, poraz njemačkog Trećeg Reicha i saveznika potpuno je izvjestan. Josip Broz od ljeta 1944. ima snažnu potporu antifašističke koalicije, partizanska vojska je od jeseni 1944. u Dalmaciji, a uz pomoć Crvene armije oslobodila je Beograd i probijala srijemski front. Vodstvo NDH u Zagrebu nema nikakve suvisle ideje o budućnosti njihove marionetske države, blude o predaji zapadnim saveznicima, a domobrani masovno bježe u NOVJ.
Pavelić zbog toga spaja Ustašku vojnicu i Hrvatsko domobranstvo u jedinstvene Hrvatske oružane snage. Četnici već nagrizeni borbama u Srbiji povlače se u sjeveroistočnu Bosnu, sad već prepušteni sebi, jer se kralj Petar na pritisak Britanaca okrenuo Titu.
Mihailović je pokušavao još u Kruševcu svoje snage "prisajediniti" Crvenoj armiji, ali je nakon Brozove intervencije ovaj plan propao i četnici se izmiču, a đeneral sniva o iskrcavanju saveznika na jadranske obale koji bi u njegovim vizijama uz pomoć četnika udarili na partizane u Srbiji. Čak planira ponuditi Hrvatima i Slovencima stvaranje trojedine vojske za borbu protiv komunista.
Otpor đeneralu
I postrojbe vojvode Pavla Đurišića poražene su u Crnoj Gori, pa se i on početkom prosinca 1944. povlači prema bosanskim planinama. Mihailović poziva četničke vojvode da mu se pridruže u Bosni sa svojim vojskama i javlja im da ih očekuje sa sto tisuća četnika spremnih za borbu.
Tako i Pavle Đurišić stiže sredinom veljače na đeneralov poziv do planine Trebave u sjeveroistočnoj Bosni. S njim je oko sedam tisuća četnika pod oružjem te oko tri tisuće ranjenika, tifusara i obitelji vojnika. Prvi Đurišićev šok uslijedio je kad ga je Draža dočekao u selu Kožuhe ne sa stotinu, nego tek s desetak tisuća četnika, većinom prisilno mobiliziranih srpskih seljaka, a Mihailović im je i dalje govorio o povratku u Srbiju i dizanju narodnog ustanka očekujući "promjenu smjera" zapadnih saveznika.
Đurišić i dio zapovjednika usprotivio se i predlažu probijanje prema Sloveniji, gdje su njemački nacisti već sklonili četnike popa Đujića i ljotićevce iz Dobrovoljačkog korpusa, omogućivši im prolaz preko teritorija NDH.
Dio četničkih vođa pristao je uz Đurišićevu ideju i prijedlog su iznijeli Mihailoviću koji ga odbija, ali nakon nekoliko dana inzistiranja otpušta ih i poručuje neka idu kamo žele. Nakon raskola Đurišiću se pridružuju Zaharija Ostojić, zapovjednik istočnobosanskih četnika, Petar Baćović, šef hercegovačkih četnika, te štapski časnici Luka Baletić i Mirko Lalatović, ali i Dragiša Vasić, prijeratni književnik i odvjetnik, a u ratu Dražina desna ruka i ideolog ravnogorskog pokreta.
Kreću na zapad s oko 17 tisuća četnika, računajući kako će se kroz bosanskohercegovački prostor NDH provući na zagovor crnogorskog političara Sekule Drljevića, prethodno jugounitarističkog opredjeljenja, koji je za vrijeme rata zagovarao crnogorsku kraljevinu pod talijanskim protektoratom.
I on se našao u Zagrebu 1944., gdje osniva Crnogorsko narodno vijeće, jedan oblik vlade, kojoj je za "ozbiljnost" nedostajala vojna sila. Nju mu je ponudio Đurišić: crnogorski četnici će postati Crnogorska narodna vojska pod Drljevićevim vrhovništvom i Đurišićevim zapovjedništvom, a zauzvrat će od vlasti NDH ishodovati slobodan prolaz na zapad i smjestiti ranjenike u bolnicu u Staroj Gradiški, a u planu je bilo i ujedinjavanje Pavelićeve i Drljevićeve vojske u borbi pritiv partizana.
Masovna predaja
Drljević je od vojvode Đurišića zatražio da sporazum objavi svojim četnicima, no on to nije učinio. Kad je Mihailović doznao za sporazum, proglasio je Đurišića izdajnikom kralja i naroda, oduzeo mu čin i zatražio da ga se privede na vojni sud. Čim je za Dražine namjere saznao Đurišić, pokreće trupe i ne obavijestivši Drljevića kreće na zapad, desnom obalom Save prema Lijevče polju, planirajući zauzeti Bosansku Gradišku, gdje bi se opskrbio namirnicama i nastavio prema Sloveniji.
Njegovo kretanje prate i vlasti NDH, ali i partizani. Ustaše su u paranoji jer pretpostavljaju da će Đurišić krenuti na Zagreb i srušiti Pavelića, partizanski izvori bolje su obaviješteni i znaju da je Đurišić otkazao poslušnost Draži i želi se dočepati Slovenije, dok četnici vjeruju kako radi sve u dogovoru s Mihailovićem i kreće u susret američkim "saveznicima"! Đurišićevi četnici 30. ožujka prelaze Vrbas kod sela Razboj i udaraju na hrvatska sela Gornje Doline i Junuzovce, gdje kolju oko 2,5 tisuća civila, a stanovnici okolnih mjesta bježe.
Četnici ne znaju da prema njima iz Banje Luke kreću postrojbe NDH pod zapovjedništvom generala Vladimira Metikoša, s gotovo 28 tisuća vojnika, teškim naoružanjem i oklopnim vozilima. Oni kod Dolina napadaju 2. travnja četnički Sandžački i Drinski korpus te zarobljavaju Drljevićeva sljedbenika, crnogorskog kapetana Mijukovića, koji je ustaške časnike izvijestio o namjerama četničke komande, stanju postrojbi i naoružanja.
Iste noći Crnogorci masovno bježe iz četničkih jedinica i predaju se hrvatskim snagama, a dan poslije zrakoplovstvo NDH izbacuje letke i poziva ostale Crnogorce da napuste Đurišića. On, pokušavajući "moralizirati" vojsku, daje strijeljati nekoliko crnogorskih oficira kako bi primirio ostale i zaustavio pobunu, no postiže suprotan efekt, nasilno mobilizirani Crnogorci sada u tisućama bježe na drugu stranu.
Konačni obračun
S istoka je prema četnicima stizala Druga jugoslavenska armija, pa Đurišić bojeći se dvostrukog fronta odlučuje krenuti prema Lijevče polju, probijajući se kroz ustaške redove, gdje ih 4. travnja dočekuje 10-12 tisuća vojnika HOS-a, uz potporu oklopnjaka, pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića.
Ujutro 5. travnja četnici započinju frontalni napad na bunkere, no ustaše su pričekali da im se približe, a potom ih zasuli vatrom iz strojnica, minobacača i topova, što četnicima nanosi ogromne gubitke. Đurišić nudi pregovore, ali general Metikoš ga odbija, pa se noći s 5. na 6. travnja četnici pokušavaju probiti u nekoliko napada, ali ih HOS-ovci odbijaju.
Četnici su već u rasulu, a 7. travnja pokušavaju čamcima pobjeći na desnu obalu Vrbasa, no i taj plan propada, a topništvo im ponovno nanosi velike gubitke. Istog dana započinje opći napad na četnike ukopane oko Razboja. Četnici su okruženi sa svih strana te se predaju.
Dok Metikoš priprema konačni obračun, Đurišić, Ostojić, Baćović i Lalatović planiraju s oko osam stotina ljudi preko Grmeča i Bihaća doprijeti do Slovenije. No, Metikoš pokreće opći napad kod sela Razboja, a na istočnu obalu Vrbasa šalje diverzante koji bi se trebali boriti s partizanima dok ne slome četnike, budući da je Druga jugoslavenska armija topovima tukla i po hrvatskim i po četničkim postrojbama.
Prema nepotvrđenim podacima, tijekom bitke je poginulo i ranjeno sedam tisuća četnika, pet tisuća ih je zarobljeno, a otprilike pet ih je tisuća dezertiralo. Četnik Mihajlo Minić je nakon rata opisao bitku, nazvanu "drugim kosovskim poljem", ovim riječima: "Dolina Lijevča polja odjekuje grmljavinom od eksplozija granata i ručnih bombi. Ustaški tenkovi brekću i seju vatru na sve strane. Noć se je pretvorila u dan."
Nacisti su protestirali vlastima NDH zbog masovnog uništenja četničke vojske na Lijevče polju jer su namjeravali zadnju liniju pri povlačenju postaviti u Sloveniji, pri čemu su računali i na četnike, ali kraj rata bio je preblizu, a Hitlerov Reich u kaosu.
Svi smaknuti
O Đurišićevoj predaji ustašama postoje barem dvije verzije: prema jednoj je uhvaćen dok se za vrijeme napada skrivao ispod nekih kola, a po drugoj, vjerojatnijoj, njegovu je kolonu 17. travnja presreo general Metikoš uručujući mu (krivotvorena?) jamstva Sekule Drljevića da se vrati u Crnogorsku narodnu vojsku i dobit će prolaz do Slovenije. Đurišić je pristao pa 20. travnja s oficirima i tisuću i po četnika, među kojima su bili i Vasić, Baćović, Ostojić i Lalatović, kreće u Staru Gradišku, gdje su svi pobijeni nekoliko dana uoči kapitulacije Trećeg Reicha.
Ali ni pobjednici ni ostali akteri ove bitke nisu preživjeli: general Metikoš, nekadašnji austrougarski pa jugoslavenski časnik, bio je jedan od predstavnika HOS-a koji je na Bleiburškom polju pokušao s Britancima pregovarati o predaji zapadnim saveznicima, no vraćen je u Jugoslaviju, osuđen na smrt i pogubljen 19. rujna 1945. godine, dok je general Marko Pavlović okončao život u svibnju 1945. samoubojstvom kod Klagenfurta, a Sekulu Drljevića i suprugu iz osvete su zaklali prebjegli četnici u studenom 1945. u logoru za raseljene osobe u austrijskom Judenburgu.
NAPOMENA: Kliknite na lik na pogledate preostali dio teksta i dva VIDEA.TAKAV ZLOČIN SE NE PAMTI: Četnički krvnici su brutalno pobili na stotine ljudi, među njima veliki broj djece i trudnica, u ovom kraju u Krajini zatrli su im svaki trag…
„Slobodna Bosna“ donosi novu priču iz povijesti
Screenshot
Na današnji dan 1941. godine izveden je organizirani napad na područje rimokatoličke župe Krnjeuše, s ciljem fizičkog istrjebljenja svih stanovnika u toj župi, koju su činili Hrvati katolici. Župa koja je imala oko 2.500 žitelja u dvadesetak sela i zaselaka je spaljena, znatan broj stanovnika - njih 240 - je pobijen.
Nakon što je izbio ustanak u istočnoj Lici, Krbavi, Psetu i sjeverozapadnom Tropolju, na udaru se našla i župa Krnjeuša.
NAPOMENA: Kliknite na link da pogledate i ostale fotografije i 2 VIDEA. https://www.espreso.rs/vesti/drustvo/32 ... ovica-foto
Ovakvu listu nikad niste videli: 10 najjačih oficira Draže Mihailovića! (FOTO)
Pogledajte listu od 10 najjačih Dražinih oficira:
1. Zvonimir Vučković – Vojvoda takovski
Zvonimir Vučković, zvani Feliks, bio je jedan od najbližih oficira Dragoljuba Mihajlovića. U martu 1941. godine, na sam nagoveštaj da će Kraljevina Jugoslavija pristupiti silama Osovine, kreće put Grčke kako bi se tamo kao dobrovoljac borio protiv Italije. U zemlju se vraća nakon demonstracija 27. marta, u Beograd stiže nakon bombardovanja, i zatiče užas i rasulo. Izbegavši zarobljavanje, u julu stiže na Ravnu goru i stavlja se pod komandu Dragoljuba Mihajlovića. Godine 1941. vodi udruženi partizansko-četnički napad i oslobađa Gornji Milanovac, a napada Čačak, Rudnik i okolna mesta. Tokom 1942. godine, kada Draža prelazi u Crnu Goru, Vučković ostaje u Srbiji, te je pitanje koliko je bio upoznat sa sadejstvom četnika i okupatora protiv komunista na Neretvi 1943. godine. Zbog velikog ugleda koji je Vučković imao u Srbiji, Mihailović upravo njemu prepušta organizaciju zbora narodnih predstavnika iz cele zemlje koji se održao u selu Ba, na Svetog Savu 1944. godine. Pred kraj rata leti za Italiju kako bi bio Mihajlovićeva veza sa saveznicima, ali ga tu zatiče okončanje rata. Prelazi u Francusku, a zatim u Ameriku, u kojoj živi sve od 2004. godine. Umro je 21. decembra, na dan kada je Narodna skupština Republike Srbije usvojila zakon o izjednačavanju prava partizana i ravnogorskog pokreta.
2. Nikola Kalabić
Telegram.hrNekim ljudima u Srbiji sve se pomiješalo; na skupu u Beogradu slavili su Dražu Mihailovića kao antifašista i tražili povratak monarhije
Ratni zločinac, vođa četnika, 2015. je službeno rehabilitiran presudom Višeg suda u Beogradu
Opskurni Pokret obnove Kraljevine Srbije (POKS) organizirao je u nedjelju u Beogradu skup nazvan “Prva monarhistička i antifašistička šetnja – u slavu Draži”, a nekoliko stotina pristaša monarhije i ravnogorskog četničkog pokreta Dragoslava Draže Mihailovića prošetalo je pješačkom zonom u središtu grada.
Na čelu povorke bio je transparent “Prva monarhistička i antifašistička šetnja” s tiskanom krunom na lijevoj i desnoj strani, a sudionici su nosili zastave POKS-a i nekadašnje Kraljevine Srbije, slike kralja Petra Prvog Karađorđevića te Dragoslava Mihajlovića, pojedini odjeveni u replike odora nekadašnje vojske Kraljevine Srbije.
ZLOČINI USTANIKA U BOŠNJAČKIM PODGRMEČKIM SELIMA
Zločini ustanika nastavljeni su i u narednim danima u drugim mjestima širom Bosne i Hercegovine. Jedna veća grupa četnika napala je 30. jula 1941. godine oružničku postaju Benakovac kod Bosanske Krupe. Nakon što ju je likvidirala ova skupina, kojoj su se listom pridruživali Srbi iz okolnih sela, navalila je na bosanskokrupska sela Dubovik, Ostrožnicu, te Veliki i Mali Badić. Samo u selu Veliki Dubovik ubili su dvadesetak ljudi. U komunističkoj literaturi ovaj napad opisan je kao eliminacija ustaškog uporišta, mada su svi ubijeni bili nedužni civili. Najstarija žrtva Omer Međedović imao je 92 godine. Najmlađe žrtve bili su devetnaestogodišnjaci Fehim Bobić, Avdo Hodžić i Fatima Džaferović. Fatima je bila teški bolesnik i nepokretna. Ustanici su je ubili motikama. Skoro sve žrtve ubijene su hladnim oružjem i krajnje surovo. Sedamdesetšestogodišnjeg trgovca Mehu Bobića zaklali su kao janje. Njegov ubica, Srbin iz okoline Velikog Dubovika, ponekad kada bi se napio, pričao je pred dubovičkim Bošnjacima kako je usmrtio nesretnog starca: “Ja sam Meu uvatio za bradu i zakla’. Pita’ sam ga: ‘Pošto je, Meo, sad kila šekera?’.”
Jednog mladića iz porodice Bobić proboli su bajonetom sleđa, tako da je vrh oružja izvirio na suprotnu stranu. Tako teško ranjenog udarali su i tjerali da hoda. On je malo hodao, a onda se krkljajući srušio na zemlju i umro u velikim mukama. Edhema Bobića sasjekli su sjekirama pred njegovom suprugom, maloljetnom djecom i majkom. Nakon što je njegova majka Mine povikala “Sine moj, ubiše l’ te!?”, pucali su u nju i teško ranili. Žene koje su bile s njom pokušale su je ponijeti, ali se jedan ustanik proderao na njih i rekao da je ostave. Ostavljena je u bašči pored kuće, u krompirištu. Teško ranjena starica umirala je dva dana. Stalno je sa sve slabijim i tišim glasom ponavljala: “Vode, dajte mi vode!” Trećeg dana napaćena žena nađena je mrtva. Umrla je žedna. U napadu ustanika i učešću u tzv. “likvidaciji ustaškog uporišta u Velikom Duboviku” bio je prisutan i kasniji dječiji pisac Branko Ćopić, što je dokumentirano u monografiji Bosanskokrupska opština u ratu i revoluciji.
Nakon što su pobili i poharali bošnjačko selo Veliki Dubovik, ustanici su navalili na Muslimansku Jasenicu. S njima u istim redovima bile su komšije Srbi. U ovom selu još živi nekoliko starijih osoba koje se sjećaju napada i užasa koji su sijali ustanici. Jedna je od njih i osamdesetosmogodišnja Hamida Alijagić iz zaseoka Potkrš kod Jasenice. Sreli smo je slučajno u Potkalinju, gdje je došla na otvorenje obnovljene džamije i zamolili da za Stav ispriča neka sjećanja na napad ustanika na Muslimansku Jasenicu.
“Prvo su napali na Dubovik. Mi smo vidjeli da selo gori i da se plamen izvija i počeli smo bježati. Prvo smo pobjegli u Ostružnicu, pa smo do noći došli u Krupu. Rekli su da u Ostružnici niko ne smije obnoćiti jer će oni ponovo udariti. Silni narod je pobjeg’o, a nekoliko ih je ostalo. Kad su četnici ušli u selo, ubili su koga su našli. Selo su opljačkali i sve popalili. Kasnije, kad smo se vratili, naišli smo samo na paljevinu. Sve je bilo izgorilo, ma ni ćukina koliba nije ostala čitava. Mi smo malo bili u Krupi, a onda su nas odveli u Kostajnicu. Bili smo u nekoj školi. Tamo je bilo teško. Izbio je tifus. Mi gladni, prljavi. Uši se zakotile pa nas pojedoše. Raja je umirala. Odjednom je bilo i po desetero mrtvih. Ovdje u Jasenici ostala je jedna nane, Seida Alijagić, jedan stari i bolesni did Meho i kći Derviša Alijagića. Imala je oko deset godina. Oni su njih odveli gore i bacili u jamu Jasle. Nekako su oni izašli, a onda su ih ponovo ufatili i odveli u Zalin. Tamo su ih bacili u čatrnju. Tog starog adžu ubio je Milan Arnaut, otac Milke učiteljice. Milan je dugo bolov’o. Kad bi ga ko doš'o posjetiti i pitao: ‘Kako si?’, on bi rek’o: ‘Nikako! Ja neću lako umriti. Ubio sam onog adžu, bacio u čatrnju i na njeg kamenje navalio. Zbog toga sada ispaštam i neću umriti sve dok njega ne otrajam'”, ispričala je svoja sjećanja Hamida Alijagić.
Raspitujući se o žrtvama ustanika u Jasenici, saznali smo da je unesrećenu djevojčicu Fatimu Alijagić, nakon što je izišla iz jame Jasle, pronašao i silovao, a zatim bacio u čatrnju izvjesni Simo Maleš iz okoline Jasenice. Drugi svjedok koji se sjeća napada ustanika na Jasenicu je osamdesetpetogodišnji Adem Eljazović, penzionirani bankarski službenik. U svojoj izjavi za Stav prije dvije godine rekao je da je njegova nana bačena u jamu Jasle zajedno s unučadima koju je čuvala.
Nakon što su poharali Jasenicu, ustanici su napali i sela Ostružnicu i Veliki Badić. Stanovništvo je ranije izbjeglo, tako da je ostala samo nekolicina mještana. Sve su to bile starije i iznemogle osobe. Mještanin i svjedok događanja 94-godišnji Salih Husarević kazao je ranije za Stav da su ustanici u ovom selu ubili pet mještana. Njegovog komšiju Omera Ćehića uhvatili su i nabili na kolac, mještanku Sevdu Bećirević iskasapili su, a Ibru Salkića, koji je bio nepokretan od bolesti, zaklali su na kućnom pragu.
Monstruozni zločini zabilježeni su širom bosanskokrupskog sreza. Tako su u blizini Bosanske Otoke ustanici zarobili i zvjerski mučili dvojicu civila iz Jezerskog, trgovca Muharema Hajdarevića i seljaka Vahida Nesimovića. Trgovcu Hajdareviću ustanici su izvadili srce. Poznat je i slučaj zarobljavanja grupe bošnjačkih civila iz Budimlić Japre kod Sanskog Mosta, koje su ustanici doveli u Potkalinje, zatvorili u jednu kukuruzanu, a potom onako zarobljene boli željeznim vilama. Među ustanicima se tad nalazio prerušen i komunista Redžo Terzić iz Bosanske Krupe, koji je krio svoj pravi identitet. O ovom događaju pričao je bivši partizan i mještanin Potkalinja Hasib Grošić.
Među zločinima četnika i komunista 1941. godine koje ne navodi komunistička historiografija možemo ubrojiti ubistvo iz zasjede desetak mještana Bužima koji su zapregom prevozili robu od Bosanske Otoke do Bužima. Nakon što su pobili ove nedužne ljude, ustanici su s ubijenih svukli odjeću i obuću, te sa sobom poveli njihove konje i ponijeli opljačkanu robu.
UBICE NEDUŽNE DJECE
Ustanička ubistva, divljanja i pustošenja bošnjačkih i hrvatskih sela nastavljena su i u augustu 1941. godine. Jedno po jedno napadana su bošnjačka i hrvatska sela. Krnjeuša, selo u kojem su živjele srpske i hrvatske porodice, napadnuta je 9. augusta 1941. godine, a ubistva i progoni civilnog hrvatskog stanovništva nastavljeni su i sutradan, 10. augusta. U krvavom pohodu četnika i komunista na ovo selo ubijeno je 240 ljudi, od čega je više od polovine bilo žena i djece. Prema istraživanjima Josipa Jurjevića i Ane Došen, čiji su članovi porodice ubijeni u ustanku, u Krnjeuši je u napadu ustanika na selo stradalo 240 ljudi, među kojima 35 djece do 7 godina, 14 djece između 8 i 12 godina i 72 žene.
Žrtve su monstruozno ubijane i mučene. Tako su ustanici općinskog načelnika Ivana Matijevića ubili na strašan način. Rezali su ga po licu i otkidali mu prste. Također, ubili su njegovu suprugu Mariju i petero djece: sina Karla starog 20 godina, Nikolu starog 15 godina, kćerku Anu, staru 18 godina, Maru, staru 8 godina i Katu, staru 6 godina. Strašno je mučen i krnjeuški župnik Krešimir Barić. Njega su noževima izrezali po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči. Zatim su ga poluživa bacili u zapaljenu crkvu. Ivana Balena, bebu staru samo sedam mjeseci, živog su bacili u kuću koja je gorjela.
Prije napada na Krnjeušu, ustanici su napali na obližnje selo Vrtoče. Noviji izvori govore da je tom prilikom u selu ubijeno pedeset civila. Među ubijenim bio je i ugledni trgovac i gostioničar Josip Matijević i devet članova njegove porodice. Ustanici su Matijeviću odrubili glavu, stavili je na kolac i nosili naokolo, a truplo su bacili u vatru.
Vrhunac zvjerstva ustanici su pokazali prilikom zauzeća Kulen-Vakufa 6. i 7. septembra 1941. godine. Srpski ustanici, među kojima je bio velik broj onih iz Kulen-Vakufa, kao da su se takmičili ko će pokazati veću krvožednost i mržnju prema bošnjačkim civilima. Među ustanicima je bio i jedan broj žena koje su ubijale nesretne građane. Žene, djeca, starci, bolesnici, trudnice, niko nije pošteđen. Prema istraživanjima prof. dr. Muje Begića, koji je svoje rezultate objavio u knjizi Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine, u Kulen-Vakufu i okolini ubijeno je približno 2.200 ljudi, uglavnom nedužnih civila. Žrtve su ubijane na najsuroviji način, a pošteđeni nisu bili čak ni oni koji su željno iščekivali pad i zauzeće Kulen‑Vakufa od ustanika. Jedan od njih bio je i komunista Džafer Mušeta, koji je u znak svoje dobrodošlice izvjesio crvenu zastavu. Ustanicima nije bilo bitno ko je komunista i protivnik NHD, a ko nije. Dovoljno je bilo biti Bošnjak ili Hrvat da biste bili ubijeni. To priznaje, a ujedno i opravdava raznim neistinama i komunistička historiografija.
U knjizi Branka Bokana Prvi krajiški narodnooslobodilački partizanski odred na 187. stranici zapisano je, između ostalog, i ovo: “Kada su ustanici prisilili domobrane i ustaše da napuste Kulen-Vakuf, prilikom njihovog izvlačenja prema Bihaću, zarobljeni su mnogi Muslimani i Hrvati, ljudi, žene, djeca. Najveći dio ustanici su spasili i preko Bjelaja otpremili za Bihać ili Petrovac, odnosno, preko Lapca za Bihać, kao i preko sela Teočaka, Lipe i Gorjevca do Ripačkog klanca, odakle su otišli u Ripač i Bihać. Međutim, pojedinci i manje grupe ustanika su izbjeglice kao zarobljenike sprovodili prema svojim selima, i tamo mnoge od njih, bez ikakvog suda, samo što su Muslimani ili Hrvati, pobili. Jedan od takvih drastičnih slučajeva zbio se 8. septembra 1941. godine u Martin-Brodu. Tamo su ustanici doveli jednu grupu Muslimana iz Kulen-Vakufa, a među njima i komunistu Džafera Mušetu, obućara, i još neke Muslimane poznate kao poštene građane koji nisu podržavali ustaška zlodjela. Međutim, kako su nekoliko dana prije toga ustaše u Kulen-Vakufu pobile preko 900 Srba, među kojima je bilo i djece od 15-16 godina, i kako su u ogorčenoj borbi 6. septembra poginuli neki borci iz Martin‑Broda i okolnih sela, kao i komandant Drugog bataljona Mihajlo Pilipović Maćuka, osvetnički raspoložena masa, bez saslušavanja i ispitivanja krivice, pobila ih je kod rijeke Unca i bacila u pećinu Golubnjaču, iako je bilo pokušaja da se oni spasu.”
Džefer Mušeta nije jedini komunista musliman koji je stradao od ustanika. Poznat je i slučaj ubistva Muhameda Bajrića iz Polja kod Cazina, kojeg su ustanici “greškom” ubili decembra 1941. godine u Velikom Radiću kod Bosanske Krupe.
SMRT TURCIMA
Kada bismo pisali o svim zločinima ustanika spram nedužnih ljudi, to bi potrajalo godinama jer zločina je počinjeno na hiljade, a samo je mali broj njih upamćen i zabilježen. Zbog posljedica svih zločina komunista i četnika u 1941. godini, među rukovodiocima KPJ javio se strah od neuspjeha, zato su osmislili kako da nedjela za koja su dobrim dijelom oni odgovorni opravdaju, odnosno, da ih prebace na nekog drugog. Tako se tokom 1942. godine stvara jasna diferencijacija između partizanskih i četničkih jedinica, nakon čega su krenuli i njihovi međusobni sukobi. U redovima partizana našao se i ogroman broj dojučerašnjih zločinaca čiju su prošlost komunisti nastojali svim silama prikriti. Ipak, ako je moguće prikriti prošlost zlikovaca, nije moguće prikriti i njihovu pravu narav. Tako je među mnogim partizanima Srbima ostala mržnja prema Bošnjacima. To potvrđuje i komunistička literatura. U knjizi Bosanski Petrovac u NOB 3. dio na 303. stranici stoji dio izjave jednog partizanskog borca: “U vodu sam pri dolasku našao mnogo problema. Na primjer, pojedini stariji ljudi nisu prihvatili naš partizanski pozdrav. Kada bih nekog od njih pozdravio sa ‘Smrt fašizmu!’, on bi mi odgovarao ‘Smrt Turcima!’. Tumačenja o potrebi bratstva između Srba i poštenih Muslimana teško su prihvatali.”
U malo izmijenjenim okolnostima, zločinački odnos partizana prema Bošnjacima nastavljen je i u narednom periodu. Najbolji primjer tome nalazimo u vrijeme partizanske strahovlade u Prijedoru od 16. maja do 10. juna 1942. godine. Za samo 25 dana ubijeno je 229 ljudi, uglavnom civila Bošnjaka. Među žrtvama je bilo i djece. Svi su ubijeni pod različitim optužbama i pokopani u masovne grobnice na lokalitetu Pašinac kod Prijedora. Prije nego što su ubijeni, partizani su natjerali žrtve da skinu svoju odjeću, koju su oni nakon egzekucija podijelili partizanima i mjesnim Srbima ispred crkve u Čirkin Polju kod Prijedora. Ovaj zločin, kao i bezbroj zločina partizana prema civilima, nisu zabilježeni u komunističkoj historiografiji, a ako je do toga kojim slučajem i došlo, onda su ih opravdavali na bezbroj načina. Danas, kada je nauka, posebno historija, oslobođena okova komunističkog režima, veoma je važno da zabilježimo i zapamtimo činjenice koje je bivši režim sakrivao i izbjegavao, kako bismo vidjeli i jedan dio stvarne pozadine velikosrpske agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu između 1992. i 1995. godine. Kada to vidimo, onda ćemo napokon shvatiti da zaista nemamo ni najmanji razlog da obilježavamo Dan ustanka naroda u BiH 1941. godine, jer je to, u suštini, bio pokušaj fizičkog istrebljenja Bošnjaka na ovim prostorima.
Ustaničko -partizanski zločini nad imamima
Husein ef. Alijagić iz Bužima, novinar, sakupljač narodnog blaga i istraživač historije Bosanske krajine, u zabilješkama nastalim između 1938. i 1993. godine zapisao je mnoga svoja sjećanja i zanimljivosti vezane za ustanak Srba u julu 1941. godine. Bio je svjedok mnogih dešavanja u ustanku, a sam je nekoliko puta izbjegao sigurnu smrt. Alijagić je zabilježio stradanja mnogih bošnjačkih sela u kotarima Bosanska Krupa, Sanski Most i Bosanski Novi od ustanika. Zabilježio je i nekoliko slučajeva ubistava imama. Prema njegovim zabilješkama, ustanici su 1941. godine, po zauzimanju bošnjačkog sela Budimlić Japre, zarobili seoskog imama Hasan‑efendiju Alibabića. Ovog su hodžu s dvojicom najuglednijih japranskih trgovaca odveli van sela, natjerali da sami sebi kopaju mezar, a potom ih teško izranjavali i zakopali u zemlju dok su još bili živi. Omer-efendiju Borića iz Bihaća, imama u Bronzanom Majdanu, ustanici su mučili i ponižavali na različite načine. Jahali su ga kao životinju, a potom iskasapili. Mustafa‑efendiju Nahića iz Bužima, imama u Čaplju kod Sanskog Mosta, partizani su zarobili 10. decembra 1942. godine i toliko maltretirali da je dobio slom živaca. U pokušaju da pobjegne preko Sane, partizani su ga ranili, nakon čega se utopio u rijeci.
Jos je strasnije sto medju bosnjackim FGR - ovcima ima prilican broj onih sto ce pokusari pobiti/minimizirati ove zlocine.Maraschino wrote:Samo da je 10% od ovoga istinito(u sto ne sumnjam), strasno je.
Zločini četnika u Rami 8.-9. 10. 1942.
Rama 19.05.2019.
Talijani su pustili četnicima da rade u Rami što hoće, a oni su htjeli iskorijeniti u njoj sve što je hrvatsko. Narod ih je mirno dočekao i, što je danas neshvatljivo, nije bježao. Zašto?
Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću. Ljudi su naivno povjerovali u ovu četničku priču ne samo u ovom nego i u svim ostalim selima, iako je bilo četnika koji su u prethodnici pokazivali ljudima krvave noževe govoreći:
– Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!
Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni “pravi” četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali.
Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:
– Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!
Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji nisu imali snage suprotstaviti se četnicima.
Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:
– Lezi da te koljem!
To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.
U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola. U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju.
Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala.[1]
Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidacviju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni.
U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti. Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:
– Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!
“U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.”
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stojeća[/img]
Talijani su pustili četnicima da rade u Rami što hoće, a oni su htjeli iskorijeniti u njoj sve što je hrvatsko. Narod ih je mirno dočekao i, što je danas neshvatljivo, nije bježao. Zašto?
Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću. Ljudi su naivno povjerovali u ovu četničku priču ne samo u ovom nego i u svim ostalim selima, iako je bilo četnika koji su u prethodnici pokazivali ljudima krvave noževe govoreći:
– Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!
Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni “pravi” četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali.
Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:
– Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!
Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji nisu imali snage suprotstaviti se četnicima.
Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:
– Lezi da te koljem!
To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.
U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola. U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju.
Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala.[1]
Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidacviju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni.
U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti. Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:
– Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!
“U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.”
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stojeća[/img]
Talijani su pustili četnicima da rade u Rami što hoće, a oni su htjeli iskorijeniti u njoj sve što je hrvatsko. Narod ih je mirno dočekao i, što je danas neshvatljivo, nije bježao. Zašto?
Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću. Ljudi su naivno povjerovali u ovu četničku priču ne samo u ovom nego i u svim ostalim selima, iako je bilo četnika koji su u prethodnici pokazivali ljudima krvave noževe govoreći:
– Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!
Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni “pravi” četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali.
Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:
– Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!
Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji nisu imali snage suprotstaviti se četnicima.
Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:
– Lezi da te koljem!
To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.
U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola. U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju.
Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala.[1]
Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidacviju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni.
U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti. Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:
– Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!
“U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.”
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stojeća
