ne znam koliko vas je prolazilo kroz razvode, ali kao neko sa puno iskustva i brakova iza sebe da vam dedo kaže:
prvo i osnovnno što treba da se zna jeste da će sud vjerovatno pitati dijete s kim želi da živi i zašto i da će kod odlučivanja kome će se dijete dodijeliti uzeti i to u obzir. I kad sud (ili dogovor) odrede formalnog skrbnika, to ne znači nužno da dijete ne može provoditi vrijeme s kim ono hoće. Dalje, dijete od 13 i više godina ima pravo da kasnije samo odluči kod koga želi da živi. Ono što svakom roditelju treba da je prioritet br.1 je dobrobit djeteta. Djetetu podjednako trebaju i majka i otac (ok, ne trebaju, ali je bolje da ima, osim ako neko od njih nije baš totalni kreten).
Dalje, razvod. Pusti šta priča forum, selo, mahala, itd. Sjedi pred ogledalo i porazgovarajte vas dvojica, jaranski, iskreno. S jedne strane, jest najlakše da se ona fino vrati i sve bude kao nekad, ko će ponovo prolazit kroz sve. S druge strane, ako ti se vrati, hoćeš li moći iskreno sve zaboraviti? hoćeš li moći pogledati sebe u ogledalo i ne osjećati se kao pi... Ponavljam, nemoj uzimat u obzir "šta će svijet reći", nego samo budi iskren prema sebi. Ako možeš preći preko toga, a da si siguran da to što je uradila neće u budućnosti "prokuhati", to je najbolja opcija.
S druge strane, ako misliš da je gotovo, bolje da bude gotovo što prije. Ne idi linijom manjeg otpora, gledaj dugoročno. Prije nego povučeš prvi potez daj si prvo jedno mjesec dana da budeš baš siguran, ne radi ništa naglo i ishitreno. danas se je lako razvesti. ispočetka neće biti lako, kasnije kad uđeš u prazan stan... ima to i svojih prednosti

Na kraju, opet iz ličnog iskustva, ne služi mi na čast, a ti izvuci zaključak kakav hoćeš:
Posao mi je bio takav da sam stalno bio na putu (u prosjeku 15 dana mjesečno). Prevario sam ženu milion puta, zaoprave, ne virtuelno. Najbolju ženu na svijetu, lavicu, skoro pa samohranu majku troje djece, ženu koja je zaslužila sve najbolje. Volim je više nego ikog. Nikad nije saznala, možda jer nikad nisam htio da imam emocionalnu "vezu", nisam se s njima dopisivao, nisam morao lagati da bih bio s njima, niti sam van posla imao ikakvog kontakta s njima. Sve te druge "tete" nisu imale nikakav romantic attachment, bile su samo seksualni objekt kao gumena lutka i bile su ili za jednu noć, ili sticaj okolnosti "in the line of work". Grize li me savjest - da, ali ne puno. Da nisam bio 100% siguran da moja žena neće nikad saznati, nikad to ne bih radio. A zašto sam to radio kad je toliko volim i cijenim ("jarane da ti nju voliš ne bi to nikad radio...")???
Sva ova priča gore je radi mogućeg jednog atoma razumijevanja prema tvojoj ženi, mada ja u mom slučaju razumijevanje od moje žene niti bih očekivao, niti bih njoj dao. Ali, čovjek kad posloži život i dođe u neke godine gdje ti je ostalo još samo da odeš u penziju i umreš, počinje da se batrga, kao "nije još gotovo", "još sam zgodan" i slična sranja. Pojave se prve sijede, ne ide uz stepenice kao prije, a tu je i stomačić ako ne paziš. Moraš se nekako sam sebi dokazati da si još onaj stari i da još nije vrijeme da poćneš uplaćivati u bakije. Nekad je benigno i bezazleno, kao što je vjerovatno tvoja hanuma izvela, a nekad baš i nije. Elem, moram ovu tiradu privesti kraju jer žena samo što n