kerima1 wrote:Nurudine kako kroz tu tvoju duhovnost vidis suru ''Jusuf'' i pricu o Jusufu?
Zanima me onaj dio gdje se govori o njegovoj nadnaravnoj ljepoti i odupiranju zenskim spletkama.
Jusuf je simbol čiste svijesti koja ne potpada pod utjecaj uma, nego je obrnuto , um slijedi taj autoritet
koji se ne da zavesti. Žene su simbol zavodljivosti uma i koncepata, za koje se Jusuf odnosno svijest ne lijepi .
On je u tom stanju potpun, nema potrebu za drugim ili drugom, jer vidi da i nema drugosti , sve je Allah.
Zato on govori u iskušenjima koja mu priređuje um "dosta mi je Allah moj" , što u stvari znači "šta će mi dio
kad ja već imam sve" . U tome i jest njegova ljepota potpunosti i privlačnost koju to ima .
Njegova braća koja ga bace na početku u bunar, su u stvari isto razni "putevi" , svjetonazori, ideologije, religije, koje te kao
vode nekom "ispravnom " životu, a u stvari te bace na dno bunara jer ne podnose tu čistoću, slobodu da se bude ono što se jest.
Na kraju priče on njih prevari ali im i oprašta jer zna da su oni veza između njega i oca, koji je simbol boga koji ostaje bez očiju
odnosno prestaje gledati na svijet dok mu ne donesu Jusufovu poderanu košulju , i on ponovo progleda, jer se Jusuf vratio time na mjesto,
vratio se vid , zjenica njegovog oka.
Svijest je svijesna sebe ponovo i progleda. Jusuf i njegov otac su jedno te isto, a braća su umski prividi protoka vremena i odvojenosti.
Žene koje gule jabuke pa se počnu sjeći po prstima kad vide Jusufa , su primjeri misli , koje kad se pred njima ukaže svijest,
one same sebe posijeku.